Prof. dr. sc. Milan Nosić: Putin je i hrvatsko prezime

U zadnjih nekoliko stoljeća svi ljudi imaju osobno ime i prezime koja im služe za identifikaciju i legalizaciju u obitelji i društvu. Osobno ime se dobiva nakon rođenja, a prezime se nasljeđuje, uglavnom od otca. Godine 1948. u Hrvatskoj je bilo malo više od 92.000 različitih prezimena. Da nije bilo iseljavanja u prekomorske zemlje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, dvaju svjetskih ratova, poratnoga boljševičkoga genocida nad Hrvatima, kasnijega odseljavanja u zapadne zemlje trbuhom za kruhom, domovinskoga rata, lošega upravljanja državom i drugih nedaća broj hrvatskih prezimena bio bi znatno veći. Nažalost, danas u Hrvatskoj nema ni 70.000 različitih prezimena što su pokazali zadnji popisi stanovništva, a rezultati onoga iz 2001. god. objavljeni su u Zagrebu u trima knjigama. 

Osobna imena i prezimena su blago svakoga jezika, naravno i hrvatskoga. Jedna i druga nastaju u dijalektalnom okružju pa stoga imaju dijalektalna obilježja. Poneka sadrže podatke o jezičnim činjenicama koje više nisu aktualne, ali su vrijedni podatci za izučavanje povijesti hrvatskoga jezika. Već je davno trebalo zaći u hrvatska naselja (sela i gradove) i akcentuirati sva imena i prezimena. To nije posao za pojedince nego za Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

 Malo manje od polovice hrvatskih prezimena motivirano je osobnim imenom rodočelnika, veći dio njih nastao je sufiksacijom, a manji dio konverzijom imena u prezime. Drugu polovicu čine prezimena motivirana nadimcima koja također mogu biti sufigirana i nesufigirana. Nadimak rodočelnika je motiviran uglavnom nekim njegovim tjelesnim obilježjem, rijetkim u određenoj sredini, obiteljskoj ili seoskoj.

U dalekoj prošlosti Slaveni, kao i drugi narodi, nisu djeci nadijevali imena nakon rođenja nego kad  bi ušli u mladenačko (pubertetsko) doba. Osobna imena su ponekad sadržavala dobru želju roditelja upućenu sinu i kćeri ili su pak bila motivirana nadimcima na osnovi nekoga tjelesnoga obilježja,  nekoga znaka. Nadimačkoga postanja je staro slavensko osobno ime Putislavъ od kojega su u hrvatskim prezimenima kao motivirajuće riječi zabilježena imena Putak, Putan, Putar, Putilo, Putilj, Putin, Putina, Putinja, Putiša, Putiva, Putko, Putna, Putnja, Puto, Putonja i dr. Sva se ova imena i još neka manje frekventna nalaze u osnovi hrvatskih prezimena kojih je čak dvadesetak različitih. Danas takva imena nitko ne nadijeva djeci, ali su sačuvana u prezimenima, ne samo u hrvatskima nego i u prezimenu ruskoga predsjednika Vladimira Putina. U rječniku staroruskih imena zabilježena su sljedeća imena: Put, Putilo, Putimec, Putiša, Putjata, Putka, a u rječniku staroukrajinskih i ova: Putenko, Putila, Putij i Putko. Uz sva navedena imena piše da su nejasne motivacije.

Područje nastanka navedenih hrvatskih imena i od njih tvorenih prezimena uglavnom se veže za dinarski kraj gdje je u prošlosti stočarstvo bilo glavno zanimanje. Pripitomljene domaće životinje su stanovništvu služile kao izvor hrane (meso, mlijeko, sir) i materijal za obuću i odjeću (koža, vuna) ili su im pomagale u brojnim aktivnostima (jahanje, lov, oranje, vuča, čuvanje kuće sl.). Mnoge su domaće životinje imale i svoja imena na osnovi nekoga obilježja. Tako je konj šarene dlake bio šárac, krava je bila šàrulja, a šareni pas je bio šáro. Ili npr., domaće životinje koje su oko gležnja iznad kopita, papka ili šape imale pȕticu (područje u obliku prstena pokriveno dužim sivkastim dlakama) na osnovi toga tjelesnoga obilježja bile su identificirane riječima: pȕtālj (konj, vol, jarac), pȕtica (kobila, krava, koza), púto (pas), čak su bile u uporabi i odmilice za neke od njih koje su imale pȕticu oko gležnja, npr. pȕtko za konja i pȕtka za kozu. Nekim su životinjama, da ne bi činile štetu na njivama, vezali prednje noge konopcem ili kakvom drugom svezicom i to oko gležanja. Za takav konopac kojim su vezali (putili) prednje noge u narodu je postojao izraz pȕta, a pȕtica je bila na istom dijelu nogu pa je zapravo pȕtica umanjenica riječi pȕta i to prenesena značenja. Istoj obitelji riječi pripadaju i glagoli pȕtiti u značenju vezati ruke, često i noge, i svršeni vid toga glagola spȕtiti u značenju svezati noge u životinje, a ruke ili noge u ljudi.

Hrvatska prezimena koja završavaju na -in, -ev i -ov uglavnom su nastajala u Hercegovini i dalmatinskoj Zagori, danas su najbrojnija u šibenskoj županiji. Izvan toga područja brojna su u Vojvodini, Bugarskoj i Rusiji. Nastala su poimeničenjem posvojnoga pridjeva, tvorenoga od imena ili nadimka otca s dodatnim apelativom sîn u identifikacijskoj sintagmi (imenskoj formuli) i onimizacijom poimeničenoga pridjeva, npr. Radoslav (Radivoj, Radmil, Radočaj, Radomir…) > Rade – Radin sin > Radin. Takva je tvorba i u hrvatskoga prezimena Pȕtin koje se u Istri izgovara Putîn. Tvorbeni proces je sljedeći: Putislav > Puto > Putin sin > Putin. Rusko prezime Putin (izgovor: pȕtjin) motivirano je odmilicom Put’a (izgovor: pȕtja) od istoga u tvorbi polazišnoga imena Putislav kojemu je izvorno sveslavensko značenje ‘koji je poznat po nekom tjelesnom znaku’.

Prezime Putica je rasprostranjeno u dubrovačkoj županiji, a nositelji ostalih, koja su tvorbeno vezana za odmilice (hipokoristike) staroga sveslavenskoga imena Putislavъ, žive uglavnom u južnoj i srednjoj Istri. Razlog tomu je u povijesnim činjenicama o kojima ovdje valja ponešto reći i to ukratko. Istra je stoljećima bila u sastavu Mletačke Republike za koju je bila od velike važnosti zbog proizvodnje hrane. Istru su često pogađale epidemije kolere, kuge, gripe i drugih zaraznih bolesti koje su u znatnoj mjeri prorijedile i za dvije trećine smanjile izvorno istarsko stanovništvo. Mletačke vlasti su zbog toga inicirale u dolini Neretve rat protiv Osmanlija koncem 17. stoljeća i uz pomoć zaostroških fratara organizirale izmještenje 5.000 hercegovačkih obitelji iz pograničnoga kraja (Posušje, Ljubuški, Čapljina, Čitluk, Stolac, Neum) koje su brodovljem prevezli u južnu i srednju Istru. U Istri su ih naselili na opustjela imanja na kojima su te novodošle stanovnike identificirali njihovim prezimenima od kojih su konverzijom nastala imena njihovih naselja. To je razlog zašto u južnoj i srednjoj Istri mnoga seoska naselja imaju imena koja završavaju na -ći kao i u kraju iz kojega su se ti stanovnici doselili prije više od tri stoljeća. Vjerojatno su tim putem u Istru došla i prezimena motivirana odmilicama imena Putislav ili su u svezi s nadimcima vezanima za nazive putastih (putonogih) životinja. Nadalje, početkom 20. stoljeća talijanske fašističke vlasti su nakon 1923. god. zakonskim putem zahtijevale da se sva netalijanska prezimena (hrvatska, slovenska i tirolska) prilagode sustavu talijanskoga jezika. O promjenama prezimena postojali su zapisi pa su vlasti u Jugoslaviji nakon 1945. god. tražile od stanovnika iz krajeva koji su nekad bili pod talijanskom vlašću da svoja prezimena vrate u prvotni oblik. Tako je u Poreču 1948. god. jedna osoba imala talijanizirano prezime Putini, a u Rovinju 2001. god. isto to prezime u detalijaniziranom obliku Putin. U Istri u kanfanarskom kraju postoji i selo Putini čije je ime motivirano prezimenom Putina, a ne Putin. Tvorba je sljedeća: Putina (prezime) > Putini (ime sela) prema tvorbenomu uzorku Matulja (prezime) > Matulji (ime gradića).

I na kraju zaključno, prezime Putin nije samo rusko nego i hrvatsko (istarsko) prezime.

Prof. dr. sc. Milan Nosić

Izvori i literatura

Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 11991. i 21994. 

Anić, Vladimir: Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 2003. 

Gluhak, Alemko: Hrvatski etimološki rječnik, August Cesarec, Zagreb, 1993. 

Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2002. 

Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje / Pergamena / Školska knjiga, Zagreb, 1999. 

Iveković, Franjo – Broz, Ivan: Rječnik hrvatskoga jezika, tom 2., Zagreb, 1901. 

Marević, Jozo: Hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnik, tom 2., Školska knjiga, Zagreb, 1997.

Nosić, Milan: Hrvatski obratni prezimenar, HFD, Rijeka, 1995. 

Nosić, Milan: Prezimena zapadne Hercegovine, HFD, Rijeka 1998.

Nosić, Milan: Tvorba andronima, patronima i metronima u zapadnoj Hercegovini, u; Jezikoslovne studije 1, str. 28. – 36., HFD, Rijeka, 2001.

Nosić, Milan: Talijanizacija istarskih prezimena, Maveda, Rijeka, 2010.

Nosić, Milan, Goranska prezimena, Maveda, Rijeka, 2013.

Nosić, Milan – Vidinić, Magdalena: Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena, 1 – 3, HFD, Rijeka, 1999.

Osmojezični enciklopedijski rječnik, tom 8., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010.

Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb, 1868. – 1976.

Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga, Zagreb, 2000. 

Skok, Petar: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1. – 4., Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1971. – 1974. 

Šamija, Ivan Branko: Rječnik jezika hrvatskoga, Društvo Lovrećana i Markulin, Zagreb, 2012.

Šimundić, Mate: Rječnik osobnih imena, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1988.

Šimunović, Petar: Hrvatska prezimena, podrijetlo, značenje, rasprostranjenost, Golden marketing, Zagreb, 1995.

Šimunović, Petar: Hrvatska u prezimenima, Golden marketing i Tehnička knjiga, Zagreb, 2008.

Šimunović, Petar – Maletić, Franjo: Hrvatski prezimenik, 1 – 3, Golden marketing i Tehnička knjiga, Zagreb, 2008.

Šimunović Petar – Putanec, Valentin (ur.): Leksik prezimena SR Hrvatske, Institut za jezik, Zagreb, 1976.

Školski rječnik hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2012. 

Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2015. 

Veliki školski leksikon, Školska knjiga, Zagreb, 2003.

Hrvatsko nebo