Zdravko Gavran: Hrvatstvo rastaču i samozvani sveznalice (3)

Želja za istinom i spoznajom, za razumijevanjem onoga što se događa i predviđanjem onoga što tek dolazi duboko je ukorijenjena u ljudima. Ona je jako pozitivna i potrebna ljudskom rodu, pa tako i hrvatskom narodu. No njezin su predmet i područja o kojima su nam dostupna samo skučena znanja. Tajna znanja u glavama i krugovima velikih pokretača i planera povijesnih zbivanja ljubomorno se skrivaju. To nipošto ne znači da su oni svemoćni i sveznajući. No neusporedivo su manje „sveznajući“ oni koji najdublje tajne i tobožnja zakulisna zbivanja serviraju drugim ljubopitljivim ’seljanima’ u ovom McLuhanovu „globalnom (informacijskom) selu“. A još su manje pouzdani, to jest posve su nepouzdani oni koji po međumrežju traže te kao spužve upijaju sve „potkrjepe“ koje prođu kroz njihova apriorna rešeta, zatim sve to prerađuju pa time kao vlastitim spoznajama pune uši domaćoj lakovjernoj i zaluđenoj publici. Da bi se dolazilo do pouzdanih spoznaja, nužno je raspolagati velikim znanjima i sposobnostima mišljenja, zaključivanja, deduciranja, deriviranja i provjeravanja. A ne u javnom prostoru slagati pred drugima kule od karata. Najvažnije je u svemu biti ljudski i intelektualno čestit, dorastao temi u njezinoj cjelovitosti i slobodan. A presudno je moći i htjeti strogo lučiti ono što se sigurno zna od onoga što se zna djelomice i što je neprovjereno, dvojbeno ili prijeporno i od onoga što čovjek koji se nečim bavi zapravo uopće ne zna niti ima odakle doznati.

Mi Zapadnjaci živimo danas u drukčijem ozračju i u okviru drukčije kolektivne i individualne svijesti nego što su živjeli prethodni naraštaji. Živimo u dobu razdijeljene cjelovitosti spoznaje. Klasična slika svijeta i judaističko-grčko-rimska kultura općenito je potisnuta u korist što moderne uske specijaliziranosti, što površnosti, zabave, masovne kulture i medijske plošnosti. Svijet se još oštrije nego prije podijelio na specijalizirane znalce, stručnjake u svojim disciplinama, na tragatelje za širim i dubljim spoznajama i na površne konzumente masovne kulture, masovnih medija i informacijskih mreža. 

Odakle ljudi danas crpe znanja i čime se sve službe da bi razumjeli sadašnjost i predvidjeli budućnost?

Ljudi danas svoja znanja crpe uglavnom iz medija, koji informiraju o „svemu“, pa mnogi stječu dojam kako dovoljno znaju „sve“ što se može znati. Na temelju onoga što površno čuju ili pročitaju oblikuju stavove i procjene te utvrđuju „vlastite“ sudove. A zatim ih zastupaju i promiču, mnogi s prevelikom mjerom samouvjerenosti, isključivosti, prijezira prema drukčijim stajalištima. Osobito se među Hrvatima razvio prijezir prema svemu što nam „serviraju“ establišment, mainstream i „duboka država“, poglavito ona zapadna (odakle znamo da i istočna nije njezina podružnica?!), uključujući svekolike institute i institucije specijalizirane za određena područja znanja, istraživanja, proučavanja i upravljanja. 

Količina suvremenih znanja zgoljno je nepregledna. Onaj tko se ozbiljno bavi bilo kojim područjem mora se specijalizirati i subspecijalizirati za neko uže, i sve uže, područje da bi mogao što detaljnije upoznati dosadašnja znanja i otkrića, provjeravati ih, povezivati u smislene odnose i zatim primjenjivati. Mora najprije dobro proučiti ono što se dosad zna ili što se dosad otkrilo eda bi možda uspio načiniti koračić dalje ili odškrinuti vrata prema preciznijem i drukčijem razumijevanju nečega ili dovesti u pitanje neka već dana objašnjenja, tumačenja ili teorije.

S druge strane, snažna je kod mnogih potreba da se izdignu iznad uskih područja specijalističkih znanja, težeći višem stupnju obuhvata zbilje i povezivanju različitih područja znanja i istraživanja na obuhvatnijoj, interdisciplinarnoj, abstraktnijoj razini. Tako će povezivati, na primjer, napredak u tehnici (virusi, cjepiva i biološki eksperimenti, informatika i svijet informacija, umjetna inteligencija, robotika, čipovi, 5G, novi izumi, nova oružja, svemirska istraživanja…) sa svijetom politike, biznisa, moći i skrivenih namjera. Odatle će neprimjetno preskočiti na područje navodno neupitnih znanja o tajnim društvima i namjerama svemu, dakle u sumračnu zonu teorija o globalnim urotama. A upravo u toj zoni ima preobilje svega i svačega na internetu, osobito na youtubeu (unatoč raznim svim  cenzurama!) i drugim palatformama. No ni to im ne će biti dosta, nego će presezati i na metafizičke razine te se upuštati u sferu filozofije, teologije i ezoterije, u kojoj se razmatra i duhovni boj između dobrih i zlih sila. Ponešto iz svega toga poslužit će im za proizvoljna tumačenja poruka iz biblijskih proročkih i drugih knjiga ili iz raznih starih i novih ezoteričnih učenja, mitova, teorija, privatnih objava, pretkazanja i „vidovitih“ otkrivanja o raznim zlima koja će pogoditi čovječanstvo i, naravno, o kraju svijeta, o armagedonu, apokalipsi, gnjevu božjem i Sudnjem danu.

„Što si budalastiji, svijet ti izgleda jednostavniji!“

Nije malo onih, osobito među Hrvatima, koji žele pokazati da su razumjeli „sve“ što se događa i „sve“ međusobno dobro povezati i protumačili (unatoč onima koji upravo to ne žele!). Oni u svemu što se događa, od gradnje Kule babilonske i Salomonove gradnje jeruzalemskog Hrama do uspostave današnjega svjetskog poretka, do svih ratova i revolucija, do valjda svih međunarodnih organizacija i institucija, do fenomena Covid-19 i rata u Ukrajini, vide na djelu isključivo tajne i opake organizacije i sile i njihove urote protiv čovjeka i čovječanstva, kršćanstva i Crkve, pa i samoga Boga. Sve koji ne dijele u svemu i dokraja, ili ne dijele  uopće njihova mišljenja i ocjene, oni glatko proglašavaju ili glupanima ili slugama i robovima tih istih mračnih snaga koje kroje sudbinu svijeta. Objašnjenja moraju naime biti opće propulzivna i opće prihvaćena.

Osobito se u takvu jednostranom fanatizmu ističu ljudi koji uopće nisu stručnjaci za područje spram kojemu postoje podijeljena mišljenja, još više oni koji su totalne neznalice, prave „trube“, ne samo o određenom području ili aspektu, nego i o široj cjelini znanja i spoznaja, metoda i instrumenata spoznavanja, provjeravanja činjenica, zaključivanja i elementarne logike i temeljne abecede mišljenja. Potvrđuje se staro pravilo: „Što si budalastiji, svijet ti izgleda jednostavniji.“ I spoznatljiviji.

Njih uopće ne obeshrabruje notorna istina da više nema niti može biti čovjeka koji bi ovladao nepreglednim znanjima ni unutar pojedinog područja, a kamoli u sustavu vrlo različitih područja znanja. 

Svi smo čuli i učili kako je veliki renesansni intelektualac, umjetnik, konstruktor, prirodoslovac Leonardo da Vinci označen kao čovjek najširih znanja, homo universalis. I to je, naravno, s obzirom na ukupnost tadašnjih disciplina, bila višestruko nategnuta pohvala. A što tek po razumu reći danas drugo doli to da više nikakav suvremeni homo universalis nije moguć. I da nikakva super-inteligencija, nikakva super-računala, koja mogu raspolagati s i procesirati više podataka nego milijuni ljudi zajedno, ne će uspjeti imati ni obuhvatiti sva znanja i sve njihove aspekte, dimenzije i međusobneodnose. A još manje da će imati ključić za tumačenje svega ili proizvesti ’filozofiju svega’ odnosno otkriti „formulu svega“.

„Formula svega“

Matematičar, astrofizičar i teoretičar kojega mnogi smatraju jednim od najgenijalnijih ljudi modernog doba, Albert Einstein, pokušavao je posljednjih godina i desetljeća svoga života frenetično doći do formule u koju bi mogao stati čitav svemir, sve što postoji – do „formule svega“. No do nje unatoč nebrojenim matematičkim kombinacijama i formulacijama nije uspio doći. Umro je nesretan i pokunjen, a drugi ozbiljni matematičari, fizičari i ostali podsmjehivali su se njegovoj, očito taštoj i preuzetnoj, ambiciji.

Ni u užim disciplinama nije čovječanstvo došlo ni blizu kraja svoga istraživačkog, otkrivačkog i objasnidbenog puta. Naprotiv, vrijedi onaj stari poučak po kojemu što se više širi krug znanja, to se više povećava i dužina kružnice koja područje znanja unutar nje razgraničuje od područja neznanja izvan nje. A takvih odvojenih područja disciplinarno razvrstanih znanja i neznanja ima jako mnogo. Te stoga kada bilo tko svoja specifična znanja hoće protegnuti na cjelinu ostalih znanja nastaju kratki spojevi između dijelova i cjeline. 

Problemi nastaju pogotovu kada se hoće na temelju vrlo djelomičnih znanja odgovoriti na pitanja kao što su: Kamo Hrvatska, Europa, Crkva, ljudski rod, svijet idu? Zašto se s ljudima događa to što se događa? Što se krije iza politika i stvarnosti koje vidimo? 

Koliko je sveukupno neznanje svih ljudi djelomično i nedostatno, pokazuje se i u situacijama s kojima se upravo suočavamo. Nitko ne zna kako izaći nakraj s aktualnom zaraznom bolešću nazvanom Covid-19. Kako pak izaći nakraj s nekim drugim, smrtonosnijim virusima koji se tek mogu ’pojaviti’ da se i ne govori. Unatoč tomu, svijet se je tijekom posljednjih dviju godina podijelio na dva vrlo samouvjerena tabora, većinski i manjinski, u pitanjima odnosa prema Covidu 19, razumijevanja o čemu je riječ, odobravanja ili neodobravanja poduzimanih mjera, a osobito u pogledu svrsishodnosti odnosno pogibeljnosti cijepljenja i svega što se propisivalo, osobito glede opravdanosti kovid-potvrda i maskica (prigušnica), u Hrvatskoj upravo ukinutih. 

U objema skupinama bilo je vrsnih, ali i isključivih i ideologiziranih i oportunističkih znanstvenika i stručnjaka. A još je više bilo i ima fanatiziranih pristaša i agresivnih propagatora jedne ili druge strane. Pogotovu onih koji se u biološka, ili medicinska, ili u ustavnopravna, ili u etička ili u druga pitanja uopće ne razumiju ili za njih ne mare. Jedni ne mare za jedno, drugi za drugo, kao u indijskoj basni o tomu kako slon izgleda slijepcima, od kojih svaki opipa neki drugi dio slona. U daljnjem tijeku bolesti došlo je do daljnje fragmentacije u obama taborima. Spoznaja istine o kovidu i o svemu skupa raspadala se u čovječanstvu na tisuće komadića.

Ma kakav Herodot, Spengler i Toynbee, „ja“ znam sve i bez njih!

Moramo se zapitati kako se u suočenju sa svom brojnošću i složenošću tolikih područja znanja toliki „propovjednici“ usude iznositi svoje procjene i prognoze. Utoliko više što mnogi od njih jedva da išta znaju o povijesti u dimenzijama svih mogućih ideja i učenja koja su se pojavljivala. Što premalo znaju o različitim dimenzijama političkih i geopolitičkih odnosa, ekonomskih interesa, o dometima znanosti i tehnike, o demografiji, o prirodnim katastrofama, o ugovorima i pravilima po kojima su uređivani unutarnji i međunarodni odnosi, o institucijama, pokretima i vođama, o financijama, o vojskama i vojnim sposobnostima, o vjerskim učenjima, o dominantnim ideologijama i pokretačkim silama vidljivoga i nevidljivoga odnosno skrivenoga dijela svijeta. 

Neki su od njih propagandisti, neki nisu. No i jedni i drugi nastoje „impresionirati“ publiku i „uliti joj povjerenje“ u svoje „sveznalištvo“. Neke od njih nije briga za učinke onoga što ubace u javni prostor, a što mnogima lakovjernima može poslužiti kao zabludni orijentir za snalaženje u suvremenom europskom, globalnom i nacionalnom labirintu. S tom razlikom što se danas u Europi (opet) „puca“. Javno izgovorene riječi, iznesene ocjene i procjene iznova dobivaju ubojitost po izravnim ili neizravnim posljedicama koje mogu proizvesti…

Samozvani tumači – ali s gardom, držanjem, retorikom i manirama učitelja, gurua i proroka – rado ignoriraju pokretačke i ostale snage koje su postojale i djelovale u razdobljima koja su neposredno prethodila aktualnim, po mogućnosti krupnim zbivanjima o kojima govore. A nerijetko, skloni tumačiti globalne odnose i razotkrivati najskrivenije svjetske tajne i enigme, govore s tolikom mjerom samouvjerenosti da bi im na njoj pozavidjela ne samo pokojna baba Vanga, nego i najveći istraživači i tumači povijesnih zbivanja ili filozofi povijesti. 

Duga je povorka velikana za  koje oni ne mare kada se bave poviješću i sadašnjošću: od Tukidida i Herodota te Biaoa ili al-Tabarija sve do Spenglera i Toynbeea i suvremenih velikih povjesničara Christiana, Hararija, Fergusona, Schame, Snydera, Reynoldsa, Graftona, Fonera i Chakrabartyja. Hrvatsku historiografsku „siću“, u očima sveznajućih tumača svega što se i zašto se događalo, od Tome Arhiđakona i Lučića, preko Lopašića, Bulića, Šidaka, Klaića i Klaićke, sve do Tuđmana, Bobana, Macana i najnovijih, da i ne spominjemo. Svi ovi i nebrojeni drugi zapravo su živjeli i mukotrpno cijele svoje živote posvetili izučavanju povijesti, nastojeći pronicati u pojedina, osobito prijeporna, područja kojima su se bavili. Ali njihova dosegnuta znanja, spoznaje i metode nepotrebne su onima čiji je modus operandi: „ja“ znam sve što treba znati i bez njih!; „ja“ imam ključić kojim otključavam sve i onda ako nešto znam i onda ako ništa ozbiljno ne znam.

Prednjače bivši (?) obavještajci i oni koji svoju stručnost protežu na područja drugih struka

U takvim ambicijama prednjače u posljednje vrijeme – osim pojedinih koliko nametljivih, toliko neodgovornih i ujedno povlaštenih i protežiranih povjesničara, političara i raznovrsnih analitičara – razni bivši (?) obavještajci, koji poput mnogih drugih misle da se cjelina stanja i onoga što dolazi može razumjeti pomoću skromnih instrumenata kojima raspolažu. Nerijetko u preuzetnosti prednjače i politolozi, sociolozi, pravnici, vojni stručnjaci, političari… od kojih neki najednom zaborave da ih njihova stručna ili znanstvena osposobljenost na jednom polju nipošto ne čine kvalificiranima „šarati“ po svim ostalim poljima odnosno područjima njihova znanja, točnije: neznanja ili slabog znanja.

I tako, imamo neke koji proizvoljno, ali vrlo samouvjereno nude tumačenja i prognoze rata u Ukrajini i daljnjih zbivanja na širem planu. Ponašaju se kao da ’imaju u malom prstu’ sve o zaleđu sukoba između najmoćnijih sila i središta suvremenog svijeta. Kao da čitaju Putinove misli. Kao da imaju Zelenskog pod 24-satnim nadzorom. Isto tako o ulasku ili neuslišanom neulasku u europodručje. Pa o islamu, islamizmu i terorizmu, o migracijama, medijima, politikama, ustavima, propisima, ekonomskim politikama, strankama, vladama, vanjskim politikama, zdravstvu, školstvu, kulturi, odgoju, poljodjelstvu, energetici i naftnoj industriji, klimi, porezima, upravi, športu, umjetnosti ili čemu god. 

Sveznalištvo kao simptom ne samo umno zahirjelih osoba, nego i spoznajno zahirjelog društva

Samozvano sveznalaštvo problem je širih razmjera zato što sveznalički i apodiktički (kada se vlastita mišljenja iznose kao gotove i neupitne istine) pristup otežava ili onemogućuje ozbiljnu i na čvrstim premisama vođenu raspravu u široj zajednici o praktički bilo kojem pitanju važnom za spoznaju stvarnosti i za njezino mijenjanje nabolje ili za sprječavanje nekog zla. 

U svakom društvu koje želi biti u sebi skladno, a prema van imati i pokazivati svoju kolektivnu (državno-političku, i drugu) volju nužno je naime funkcionalno usklađivanje različitosti. Nužna je određena, makar djelomična, svakako dinamična, uskladba, ako ne i sinteza, unutarnje ukupnosti. Prevlast isključivog individualizma onemogućuje uskladbu dijelova s cjelinom. Taj individualizam, osim što je sam po sebi pretjerivanje u smjeru „ja-pa-ja“, ili „ja znam“, ili „oni koji drukčije misle, ništa ne znaju ili ništa ne razumiju“, ima u javnom diskursu učinke mnogo šire nego takvo ponašanje u užem, privatnom krugu, iako ono ni tu nije bližnjima korisno, a počesto ni ugodno. Zaslugom samozvanih sveznalica kolektivna svijest naroda i njegovih intelektualnih, političkih i drugih vodstava biva nepomirljivo razdrta u sebi.

Želite  li poslušati intervju s  izvanzemaljcem? Evo, imamo ga i serviramo vam ga besplatno!

Znači li sve ovo što je dosad rečeno o dolasku do zaključka da je najbolje ili ništa ne misliti ili svoje mišljenje držati za sebe? Nipošto? Svatko ima ne samo slobodu i pravo, nego i dužnost misliti odnosno elemente znanja kojima raspolaže povezivati u smislene cjeline i iz svega skupa izvlačiti određene zaključke, pouke, procjene i prognoze. No bitno je pritom poštovati nekoliko pravila. Prvo je od njih to da onaj tko misli, a pogotovu tko ’javno misli’, mora dobro znati dokle sežu njegova znanja, a gdje počinje ono što on ne zna. Mora znati vlastita ograničenja, a ne praviti se da ih nema. A osobito mora biti oprezan u razlikovanju triju stvari: sigurnih učinjenica (fakata) i spoznaja; nesigurnih, dvojbenih i nepotvrđenih učinjenica; onoga što je i njemu i općenito skriveno, skrovito, nepoznato ili je tajna poznata samo onima koji ju, zato što i jest tajna, ljubomorno i pod cijenu života skrivaju od svih ostalih.

Kažemo li da treba biti jako oprezan prema svakoj mogućoj „teoriji o urotama [nekih tamo drugih]“ (conspiracy theory), time nismo rekli da urota, tajnih planova i spletki na ovomu svijetu nema. Ah, ima ih, ima! Svaki, pa i „najmanji“ čovjek, svaki brak i obitelj imaju svoje tajne. U svijetu znanosti, industrije i poslovanja postoje brojne znanstvene i poslovne tajne, postoje znanja, patenti i recepti koji se skrivaju od konkurencije. Znamo svi i da tajna društva i tajne službe  imaju svoje tajne. Toliko smo puta čuli da postoje i „državne“ i „vojne“  tajne. Postoje i društva ili mreže čije je i samo postojanje tajna. Ako je pak nešto dobro čuvana tajna, kako to da ih se oni koji su skloni tumačiti povijesna zbivanja uopće dočepali? – moramo se zapitati. I jesu li se  uopće dočepali njih ili nečega što su im drugi dali ili podmetnuti, možda i u interese tih istih društava koja tobože razotkrivaju? Kako razlikovati što je istina, a što laž, i čemu što? I kako cjelinu zbivanja što objektivnije protumačiti ako znamo samo ono što znamo, a ne znamo pouzdano ili ne znamo uopće ono što ne znamo? Ako ne znamo koliko ima toga što ne znamo.

Neodgovornim sveznalicama to nije nikakav problem. Oni su poput spužvi s rešetima koje upijaju sve što je itko igdje „otkrio“, ali upijaju samo ono što prolazi kroz njihova apriorna sita. Smatra li tko unaprijed, ima li kao svoj aksiom, to da je virus SARS-CoV-2 umjetno proizveden u nekom laboratoriju pa onda planski pušten na svijet u kineskom Wuhanu u sklopu šire strategije desetkovanja čovječanstva, taj će kroz svoje sita propuštati i u svoje pamćenje i razmišljanje upijati uglavnom samo ono što takvoj hipotezi ide u prilog. 

Smatra li tko aksiomatski da je rat u Ukrajini zapravo nešto sasvim drugo od onoga što se vidi golim okom, naime da je riječ o zamjenskom i presudnom boju između gadova nazvanih „zapadni globalistički sotonisti“, koji žele čitav svijet podrediti sebi, i istočnoga svetog Đorđa (Jurja) koji tim ratom namjerava odrubiti glavu zapadnomu sotonističkom Zmaju, tada će kroz sita svojih spoznaja i umne analitike propuštati i u sebe upijati samo ono što može poslužiti kao potkrjepa tako postavljenoj hipotezi. Pritom ne će ni pomisliti, a kamoli dopustiti kao legitimno tumačenje da su i razlozi rata i identiteti njegovih pokretača i gospodara možda sasvim drugi nego što tvrde u Moskvi ili u Beogradu ili po brojnim „punktovima otpora“ liberalističkom totalitarizmu na Zapadu. 

A da bi se krive hipoteze, čiste paranoične postavke ili manipulativni politički i obavještajni narativi širili i prihvaćali kod drugih, tomu služi brisanje razlika između znanja koja su pouzdana i onih koja niti su pouzdanja niti su ikakva prava znanja, nego su samo gole pretpostavke ili umjetni konstrukti.

Zaslugom  interneta i modernih medija svijet se jest uvelike pretvorio u „globalno (informacijsko) selo“, pri čemu su mogućnosti manipuliranja informacijama i njihova izmišljanja bezgranične. Hoćete li na youtubeu pronaći nešto što će vas uvjeriti da ste u pravu – naći ćete o svemu sasvim dovoljno materijala i „potkrjepa“. Želite li vjerovati da nas posjećuju izvanzemaljci? Nikakav problem. O njima postoje već valjda milijuni video-uradaka na youtubeu. Autor ovih redaka osobno je na toj platformi poslušao prije više godina i „intervju s izvanzemaljcem“. Kojim je jezikom govorio? Hm, intervjuirao ga je neki Skandinavac na pristojnom engleskom, a izvanzemaljac je isto tako odgovarao na engleskomu, ali mu je glas i jezik bio jako čudan – kao kada glas nekog čovjeka kojemu se ne želi otkriti identitet ’zmiksaju’ i učine ga grubo tehničkim, takvim da prevladavaju mukli i isprekidani basovi, te ga po glasu ni rođena majka ne bi mogla prepoznati. Intervju je obavljen telefonski pa video-snimka ni fotografija nisu bile dostupne. No tehnika je ovih godina napredovala, pa valjda već ima i video-snimaka intervjua s izvanzemaljcima. Ta ionako u tom našem vrlom svijetu ’nema čega nema’. Dovoljno je samo pokazati zanimanje, a poželjno je da zanimanje pokaže nešto veći broj ljubopitljivih, koji žele (besplatno) doznati odnosno otkriti sve što američka vojska i obavještajne službe, što vojske i policije i instituti i vlade i mediji i sva ta globalistička ’žgadija’ uporno i uortačeno skriva od gotovo svega, po sebi čestita i istinoljubiva, ostatka čovječanstva. 

Presudno je moći i htjeti strogo lučiti ono što se sigurno zna od onoga što se zna

Želja za istinom i spoznajom, za razumijevanjem onoga što se događa i predviđanjem onoga što tek dolazi duboko je ukorijenjena u ljudima. Ona je jako pozitivna i potrebna ljudskom rodu, pa tako i hrvatskom narodu. No njezin su predmet i područja o kojima su nam dostupna samo skučena znanja. Tajna znanja u glavama i krugovima velikih pokretača i planera povijesnih zbivanja ljubomorno se skrivaju. To nipošto ne znači da su oni svemoćni i sveznajući. No neusporedivo su manje „sveznajući“ oni koji najdublje tajne i tobožnja zakulisna zbivanja serviraju drugim ljubopitljivim ’seljanima’ u ovom McLuhanovu „globalnom (informacijskom) selu“. A još su manje pouzdani, to jest posve su nepouzdani oni koji po međumrežju traže te kao spužve upijaju sve „potkrjepe“ koje prođu kroz njihova apriorna rešeta, zatim sve to prerađuju pa time kao vlastitim spoznajama pune uši domaćoj lakovjernoj i zaluđenoj publici. Da bi se dolazilo do pouzdanih spoznaja, nužno je raspolagati velikim znanjima i sposobnostima mišljenja, zaključivanja, deduciranja, deriviranja i provjeravanja. A ne u javnom prostoru slagati pred drugima kule od karata. Najvažnije je u svemu biti ljudski i intelektualno čestit, dorastao temi u njezinoj cjelovitosti i slobodan. A presudno je moći i htjeti strogo lučiti ono što se sigurno zna od onoga što se zna djelomice i što je neprovjereno, dvojbeno ili prijeporno i od onoga što čovjek koji se nečim bavi zapravo uopće ne zna niti ima odakle doznati.

Zdravko Gavran: Hrvatstvo rastaču i samozvani sveznalice (1)

Zdravko Gavran: Hrvatstvo rastaču i samozvani sveznalice (2)

(Kraj)

Zdravko Gavran,  Hrvatsko nebo