Sveti Turibije Mongrovejski – veliki apostol Latinske Amerike

Učeni je papa Benedikt XIV. usporedio sv. Turibija, biskupa, s Karlom Boromejskim nazvavši ga obnoviteljem dušobrižništva i još više – neumornim vjesnikom ljubavi. On se rodio 18. studenoga 1538. u španjolskom seocu Villaqeida. Studirao je ponajprije u Valladolidu, zatim u Salamanki i napokon u kolegiju San Salvador u Oviedu. Akademski stupanj licencijata iz prava postigao je ipak na Sveučilištu u Santiagu di Composteli godine 1568., ne mogavši dalje do doktorata, jer je u prosincu 1573. bio imenovan inkvizitorom u Granadi. U toj službi došao je u dodir s muslimanima, a upoznao je i napore brojnih misionara koji su se trudili da bi nekršćane pridobili za kršćanstvo. On sam još je bio laik, no svoju je službu obavljao vrlo ozbiljno, odgovorno i obazrivo. Životopisci hvale njegovu pobožnost, askezu, osjećaj za pravednost te ljubav prema siromasima – sve same vrline vrlo potrebne budućem pastiru duša.

Političko i duhovno središte tadašnje Južne Amerike bila je Lima u Peruu, u kojoj je 14. svibnja 1541. osnovana biskupija. Od 11. veljače 1546. nadbiskup Lime bio je odgovoran za ogromno područje koje se protezalo od Paname do Rio de la Plata. Njemu su kasnije kao metropolitu bile podvrgnute ove biskupije: Cuzco, Cartagena, Quito, Popayan, Asunción, Caracas, Bogotá, Santiago, Concepcion, Cordoba, Trujillo Arequipa. Taj silni prostor od sjevera do juga bio je dugačak 5000 km, a površina mu je obuhvatila 6 milijuna km2.

Španjolski kralj Filip II., koji se za svoje kolonije brinuo ne samo iz političkih motiva, smatrao je svojom dužnošću da ondje zasadi Kristov križ. Zato je vrlo brzo uvidio da se u Peruu u tom pogledu mora nešto dogoditi. I oko mu je zapelo za mladog licencijata iz prava Turibija Mongrovejskog, koji je u Granadi bio predsjednik vijeća inkvizicije. Ne zaboravimo da je ta ustanova u Španjolskoj bila u državnim rukama. Kralj je želio da taj mladi, savjesni, pobožni pravnik, premda još laik, postane ništa manje nego nadbiskup u Limi. Turibije, koji nije studirao teologiju, a niti poznavao prilike u Americi, iz osjećaja odgovornosti odbio je tu ponudu, koju bi manje odgovorni objeručke prihvatili.

No 21. ožujka 1579. kralj je imao već u rukama dokument o Turibijevu imenovanju za nadbiskupa u Limi. Kandidat je morao prihvatiti pa je primio sve svete redove zajedno, a za biskupa je posvećen u katedrali u Sevilli u kolovozu 1580. Malo poslije toga otputovao je u Ameriku, ali je onamo stigao tek u proljeće sljedeće godine. Putovalo se onda vrlo sporo.

Došavši u svoju nadbiskupiju novi se nadbiskup dao sav na posao. Trudio se da obnovi palu crkvenu disciplinu i u tom je pogledu bio neumoljiv te nije popuštao nikomu. Borio se i protiv raznih nepravdi stavljajući se uvijek na stranu potlačenih i obespravljenih. Moćnici su ga zbog toga progonili, no on se nije dao smesti pa mu je pošlo za rukom iskorijeniti bar one najteže zloporabe. Uz taj socijalni rad podizao je mnoge crkve, redovničke kuće, bolnice, godine 1591. osnovao je i prvo sjemenište u novom svijetu. Neprestano je studirao, učio jezike i narječja Indijanaca, da bi im mogao naviještati evanđelje izravno, bez tumača. Time je mnogo pridonio većem broju obraćenja.

U drugom razdoblju svoga biskupovanja Turibije je, prema preporukama Tridentskog sabora, sazvao tri pokrajinska sabora. Osobito je značajan onaj iz godine 1583. koji je zacrtao program za pastoralni rad za svu Južnu Ameriku. Turibije je održao i 13 biskupijskih sinoda, a četiri puta je osobno izvršio pastirski pohod kroz svu svoju prostranu nadbiskupiju. U pismu iz godine 1594. pisao je kralju Filipu II. da je prevalio 15 000 km te krizmao preko 60 000 vjernika. Drugi pastirski pohod biskupije trajao mu je šest, treći četiri godine, a s četvrtog se više nije živ ni vratio. Umro je među Indijancima u jednoj maloj, siromašnoj crkvi.

Najodličnija crta na liku sv. Turibija bila je njegova bezgranična ljubav prema Indijancima. Kao biskup morao se mnogo boriti protiv nekih redovnika, koji su ljubomorno bdjeli nad nekim svojim povlasticama, ali je nastojao i nedisciplinirane svjetovne svećenike pozvati na red kao i španjolske doseljenike, koji su se odavali raznim porocima.

U kaptolskom arhivu u Limi čuva se knjiga Libro de las visitas, neke vrste putni dnevnik Turibijevih pastirskih putovanja. Iz njega doznajemo kako je taj neusporedivi pastir duša imao dalekovidne planove, kako je bio pun ljubavi prema Indijancima, koje voljaše kao otac djecu. Indijanci su ga na putovanjima htjeli nositi u nosiljci, no on to nije dopustio, već je putovao pješke, da ne bi nikome bio na teret. Jašio je i na mazgi, a kad je to bilo nemoguće, uzeo bi putnički štap: verao se i pješačio. Za put po brdima imao je posebnu obuću. Bio je pravi pastir duša, koji je išao u potragu za svojim ovcama. On nije išao ni za kakvim materijalnim dobitkom, već za dušama. Za njih je žrtvovao sve. Bilo je i onih koji ga nisu razumjeli, koji su ga pred kraljem u Madridu optuživali da previše dugo izbiva izvan Lime, no Turibije nije trošio vrijeme u prazne rasprave, već je radio i dalje sve ono što mu je nalagala njegova pastirska svijest i odgovornost.

Povjesničar E. Düssel spominje i ovo: “Svećenici-redovnici bez izričitog dopuštenja nisu smjeli preuzeti nijednu župu. Oni su se ipak pozivali na jednu Bulu Pija V. koja im dopušta da mogu djelovati kao župnici. I tako je došlo do žestokog sukoba. Konačno se Turibije obratio na Kuriju. 19. veljače 1586. kardinal Caraffa je dokinuo odredbu Pija V. te misijskom biskupu omogućio da u toj stvari može postupati po vlastitoj uviđavnosti. To pravo je kasnije potvrdio papa Grgur XIV. Na taj je način nadbiskup mogao naložiti redovnicima da napuste sigurne župe te idu dalje na misijsku frontu. Isusovci su u tom prednjačili pa su tako Turibiju bili velik potporanj.”

Turibije je dao izraditi katekizme na tri jezika: španjolskom i dva urođenička. Svoju je nadbiskupiju podijelio na 240 župa ili “doctrinas” ili redukcija. Njima su upravljali 122 svećenika-redovnika i 118 biskupijskih svećenika.

Vrli pastir sv. Turibije Mongrovejski nalazio se na pastirskom putovanju. Upravo je došao u dolinu Pascasmayo, kad mu nenadano pozli. Osjećao se vrlo slabo pa su ga prenijeli u kuću indijanskog katehista u Santiagu de Mirafloresu. Posljednja mu je želja bila da još jedanput pođe u malu indijansku kapelicu i ondje primi svetu pričest. Zamolio je i priora augustinaca, koji su ondje imali samostan, da mu zasvira na harfu. I dok je otac Jeronim pjevao psalam 116. “Ja vjerujem i kada kažem” i psalam 31. “U tvoje ruke duh svoj predajem” – Turibije zadnji put još baci pogled na Propetoga i izdahnu. Bilo je to baš na Veliki četvrtak 23. ožujka 1606. Ono malo osobnih stvari, što je uza se imao, podijelio je pred smrt među svojim pratiocima, što ih je tako nježno ljubio. Sljedeće godine prenijeli su mu tijelo u Limu. Toga velikog apostola Latinske Amerike blaženi papa Inocent XI. proglasio je 24. lipnja 1679. blaženim, a Benedikt XIII. 10. prosinca 1726. svetim. Cijela ga Crkva po općem kalendaru slavi na današnji dan. To on, doista, i zaslužuje!