Nenad Piskač: Korijeni Putinova zločina protiv mira

U vrijeme kad je slobodan i demokratski svijet mislio kako dolazi vrijeme kad će se na civiliziran način obračunati s dvogodišnjim globalnim covid totalitarizmom i njegovim obmanama, pozornost svijeta dramatično je skrenuta na sumanutu agresiju Rusije na Ukrajinu s podmuklom prijetnjom nuklearne odmazde onima koji bi se pokušali djelatno, ne i deklaratorno, suprotstaviti ruskoj agresiji. U kronotaksu globalnih psihopata, agresora i zločinaca protiv mira „zlatnim slovima“ neopisivom lakoćom upisao se i Vladimir Putin, obnovitelj ideje o velikoj Rusiji. Pokazalo se da je nekažnjena agresija s aneksijom Krima (2014.) bila samo uvodna „čarka“ (Š. Đodan). Odakle vladar Rusije crpi energiju za ovako veliki zločin protiv mira, osim što se uzda u nuklearne bojeve glave? U što i u koga se još pouzdaje?

Ruski prinosi definiranju agresije

Godine 1928. u Parizu je potpisan Opći ugovor o zabrani rata. Do početka Drugoga svjetskog rata izvan Općega ugovora o zabrani rata ostale su samo Argentina, Bolivija, El Salvador i Urugvaj. Ugovor (Pakt) je predstavljao pravnu osnovu za kažnjavanje zločina protiv mira njemačkih i japanskih dužnosnika na nürnberškom i tokijskom procesu. U prvom članku Ugovora stoji: „Visoke ugovorne stranke svečano objavljuju u ime svojih naroda da osuđuju pribjegavanje ratu u svrhu rješavanja međunarodnih sporova i da ga se odriču kao instrumenta nacionalne politike u njihovim međusobnim odnosima“. Drugi članak glasi: „Visoke ugovorne stranke slažu se da će sve svoje sporove i sukobe, bilo koje naravi ili porijekla, koji se među njima mogu pojaviti, rješavati uvijek i jedino mirnim sredstvima“.

Za povijest definicije agresije neobično je važan ugovor između Sovjetskoga Saveza i Finske iz godine 1932. U njemu je sadržana definicija agresije: „Agresijom će se smatrati svaki akt sile koji pogađa cjelovitost i nepovredivost teritorija, odnosno političku neovisnost druge visoke ugovorne strane, čak i kad bi bio počinjen bez objave rata i kad bi se nijekalo to njegovo obilježje“.

Čin agresije potom je preciznije definiran 1933. godine, na konferenciji o razoružanju (završila je neuspjehom). Najviše se u tom pogledu založio komesar za vanjsku politiku Sovjetskog Saveza (od 1930. do 1939. godine) Maksim Maksimovič Litvinov (Staljin ga je smijenio neposredno pred sklapanje komunističko nacističkoga pakta Molotov-Ribentrop, a bio je i sovjetskim veleposlanikom u Washingtonu od 1941. do 1943.). Litvinov je uz pomoć francuskog pravnika Nicolasa Politisa pridonio usvajanju definicije agresije, koja je potom ušla u mnoge bilateralne i multilateralne ugovore, konvencije, paktove. 

Agresor je, dakle, država koja prva: objavi rat nekoj državi; izvrši vojnu invaziju teritorija druge države čak i bez objave rata; poduzme napad svojim kopnenim, pomorskim ili zračnim snagama, čak i bez objave rata, na teritorij, brodove ili zrakoplove druge države; poduzme pomorsku blokadu obale i luka druge države; pruži pomoć oružanim bandama koje, obrazovane na njezinu teritoriju, prodru na teritorij druge države, ili odbije da usprkos zahtjevu napadnute države, poduzme na vlastitom teritoriju sve mjere koje stoje u njezinoj vlasti kako bi spomenute bande lišila svake pomoći i zaštite.

Primjena i izigravanje definicije agresije

Prvi ministar britanske vlade Neville Chamberlain (zagovornik britanskoga imperijalizma, prvi ministar od 1937. do 1940.), smatrao je da je takva definicija „klopka za naivnog, i putokaz za krivca“. No, upravo je ta definicija agresije postala polazištem ne samo za daljnje rasprave o agresiji i zločinu protiv mira, već i za primjenu u međunarodnom pravu. Tako je ona ugrađena i u tri ugovora koje je Sovjetski Savez potpisao s drugim državama. Definicija agresije sadržana je u zatvorenoj konvenciji od 3. srpnja 1933., koju je Sovjetski Savez potpisao s Afganistanom, Estonijom, Poljskom, Iranom, Letonijom, Finskom, Rumunjskom i Turskom. Zatim, 4. srpnja Sovjetski Savez potpisuje konvenciju s Čehoslovačkom, Rumunjskom, Jugoslavijom (premda ona tada nije imala diplomatske odnose sa SSSR-om) i Turskom. Dan kasnije Sovjetski Savez potpisao je dvostranu konvenciju i s Litvom.

Tim konvencijama Sovjetski Savez nastojao je ukloniti mogućnost agresije na svoj teritorij u doba kad se totalitarni komunizam u Rusiji učvršćivao i međunarodno jačao, a sve u sklopu Lenjinove „politike mirne koegzistencije“. Šest godina kasnije, međutim, totalitarni režim Sovjetskoga Saveza uz blagoslov Hitlerova totalitarna režima u Njemačkoj, izvršio je agresiju na Finsku (31. studenoga 1939.) budući da joj Finska nije željela ustupiti svoj teritorij u blizini Lenjingrada. A onda je 1940. Sovjetski Savez prisilio baltičke države (Estoniju, Letoniju i Litvu) da dopuste na svom državnom ozemlju stacioniranje svoje vojske (Crvene armije), te ih je potom okupirao organiziravši u njima „izbore“ na kojima je bila samo jedna, komunistička lista, koja je pobijedila i potom zatražila od komunističkoga SSSR-a da ih prigrli u svoje totalitarno krilo. Tako je SSSR pogazio definiciju agresije za koju se sam zalagao. Kasnije su ruski komunisti smislili „teoriju ograničenoga suvereniteta“, kao nadogradnju „politike miroljubive koegzistencije“, koju su „nesvrstani“ nešto kasnije prepjevali u „miroljubivu i aktivnu koegzistenciju“.

To su načela ruske politike iz 20. stoljeća na kojima je izrastao Putin, ali ih, nažalost, nije nadrastao, već ih pred našim očima iznova provodi u djelo. Ta se nepromjenjiva politika ograničenog suvereniteta uvježbavala krajem osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji – malom „sovjetskom savezu“, s tom razlikom što je ulogu Rusije odigrala Srbija. Ona je tada počinila zločin protiv mira i višestruku agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Srbijanski zločinac protiv mira (Milošević) i njegovi ključni suradnici, koji su planirali, pripremili i izvršili zločin protiv mira s elementima genocida i zločina protiv čovječnosti – nikad nisu odgovarali, niti su osuđeni. Putin je s time sigurno dobro upoznat.

Povelja UN-a nije definirala agresiju

Definiranje agresije nije spriječilo Drugi svjetski rat. Poslije rata na scenu stupa Povelja Ujedinjenih naroda. Ona ide dalje od puke zabrane agresivnog rata. Zabranu je proširila na svaku prijetnju silom ili uporabu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države. Ona predviđa kolektivne sankcije država članica u slučajevima prijetnje miru, ili narušavanja mira, ili izvršene agresije. Problem je u tomu što Povelja nije definirala pojam agresije, a niti druge pojmove koje spominje, kao što su „prijetnja silom“, „prijetnja miru“, „narušavanje mira“, ili „situacija koja može dovesti u opasnost održanje međunarodnoga mira i sigurnosti“. Interpretacija je prepuštena Vijeću sigurnosti, ono odlučuje od slučaja do slučaja je li u pitanju agresija, prijetnja miru ili narušavanje mira. Ili nijedno od toga.

Vijeće sigurnosti čine države koje ponajprije vode računa o svojim interesima a ne o interesu mira. Stalne članice Vijeća imaju pravo veta, pa i kad je u pitanju evidentna agresija. Ruska agresija na Ukrajinu započela je usred sjednice Vijeća sigurnosti na kojoj se pokušavalo pronaći mirno rješenje. Time je Putin prešao granicu ne samo druge države, već i međunarodnoga prava i međunarodnoga poretka. Nije jedini koji je zakon sile pretpostavio međunarodnome pravu, no, to ga ne opravdava. Kao ni one prije i one poslije njega koji će zločinom protiv mira ostvarivati svoje interese.

Svijet je suglasan u tome da je agresija najteži oblik međunarodnoga zločina. Do te se spoznaje došlo na iskustvu napada nacističke Njemačke na Poljsku, objave rata fašističke Italije Francuskoj i Velikoj Britaniji, napada Njemačke na Sovjetski Savez i napada Japana na Pearl Harbor. Za počinjenje zločina agresije, osim odgovornosti države – subjekta međunarodnoga prava, kazneno-pravno odgovaraju državnici, političari, vojni zapovjednici i diplomati. Tako je bilo poslije Drugoga svjetskoga rata. Tko će sve i kako odgovarati za zločin agresije na Ukrajinu, tek ćemo, ako ćemo ikad, vidjeti.

Putinova usluga SAD-u, Kini, Velikoj Britaniji i Francuskoj

Na poticaj Sovjetskoga Saveza godine 1950. pri Ujedinjenim nacijama ponovo je na globalnom planu pokrenuto pitanje agresije. Tri godine kasnije ustanovljen je Specijalni odbor za pitanje definicije agresije, koji je o temi raspravljao do 1974. godine. Tada je Opća skupština usvojila rezoluciju 3314 o definiciji agresije. Rezolucija nikoga ne obvezuje ni pravno, niti formalno. No, njezina definicija može poslužiti procjeni o tomu tko je među zaraćenim stranama napadač-agresor, a tko napadnuta žrtva. 

Velike sile, uglavnom okupljene u stalnom Vijeću sigurnosti, koje su se u ostvarenju svojih interesa služile i služe agresijom, uspješno sprječavaju međunarodni obvezujući ugovor, koji bi bio presudan za održavanje svjetskoga mira i ojačao sustav kolektivne sigurnosti o kojoj govori Povelja UN-a. U takvim šupljikavim međunarodnopravnim okolnostima Putin je izveo rusku agresiju na Ukrajinu. Još je godine 1950. prešutno odbačena rezolucija „Ujedinjeni za mir“, koja je u slučaju agresije ovlastila Opću skupštinu da povede kolektivnu akciju protiv agresora (prekršitelja mira), premda se „akcija“ svodila samo na „neobvezujuće preporuke članovima svjetske organizacije“. Ukratko: Vijeće sigurnosti ne obvezuje nikakva definicija agresije! Naprotiv, Rezolucija 3314 daje do znanja da se nikakva akcija UN-a ne može poduzeti protiv stalnih članica Vijeća sigurnosti, čak ni u slučaju da stalna članica izvrši agresiju opisanu definicijom iz same Rezolucije.

To je svijet u kojemu živimo. Svijet koji moćnima daje neograničenu moć. Svijet u kojemu je u pravu onaj koji ima veću toljagu. Stalne članice Vijeća sigurnosti su: Sjedinjene Američke Države, Kina, Francuska, Velika Britanija i Rusija. I da se vratimo na prvu rečenicu – riječ je o državama koje su u sinergiji (uz još neke poput Kanade, Austrije…) najviše pridonijele dvogodišnjem globalnom covid totalitarizmu. One sada deklarativno osuđuju zločin protiv mira i agresiju jedne od svojih stalnih članica, uvode ekonomske sankcije Rusiji, žrtvuju 44 milijuna Ukrajinaca i obećavaju im „humanitarnu pomoć“. Time zapravo podilaze Rusiji i „zahvaljuju“ joj što je skrenula pozornost s odgovornosti za dvogodišnji totalitaristički eksperiment s nesagledivim posljedicama za čovječanstvo. U tom pogledu Putin je skretanjem pozornosti napravio uslugu SAD-u, Kini, Francuskoj i Velikoj Britaniji.

Molitva za Ukrajinu i postkomunističke europske države

Bože, čuvaj Ukrajinu od stalnih članica Vijeća sigurnosti i kad joj darove nose. Svrni pogled i na bivše komunističke države u istočnoj Europi, jer one su iduće žrtve u provedbi „politike ograničena suvereniteta“. Baš kao i poslije 1945. Pritom se Hrvatska možebitno i izvuče, ta Europska unija joj je ionako već dramatično ograničila suverenitet, pa joj ne treba Putin, osim ako se ni od koga demokratski izabrano antifašističko stalno Vijeće sigurnosti organiziranih socijalističkih snaga drukčije ne dogovori. Ako jedna članica stalnog Vijeća neku državu proglasi nacističkom ili fašističkom, kao Putin Ukrajinu, to je dovoljan razlog za čin nekažnjena zločina protiv mira.

Slutim da nitko ne će odgovarati ni za zločin protiv čovječnosti covid totalitarizma, niti za zločin protiv mira počinjen agresijom na Ukrajinu. Hrvatska se u tim okolnostima nema čemu dobromu nadati. Kao članica Europske unije po želji Saveza za Europu može samo nadgledati i relativizirati vlastito nestajanje unutar EU više brzina pod nadzorom dviju članica stalnog Vijeća i pritom rješavati socijalne slučajeve te prikrivati grabež pravovjernih politelita, a kao članica NATO saveza može samo izvršavati tuđinske zapovijedi suprotive davnom obećanju mudrih Hrvata Papi o tome da ne će ratovati izvan svojih granica.

Članica Vijeća sigurnosti UN-a, a ne priznaje dokumente UN-a

Temeljem narečene Rezolucije (čl. 1) danas imamo aktualnu, prihvaćenu i polazišnu definiciju: „Agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke druge države ili upotreba oružane sile koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom Ujedinjenih nacija, kao što to proizlazi iz ove definicije“. Rusija je prema dokumentima UN-a izvršila agresiju na Ukrajinu. Međutim, službena Rusija, ne priznaje državu na koju je izvršila agresiju.

Državu čine stanovništvo, teritorij i suverena vlast. Predsjednik Putin jasno je, urbi et orbi, dao do znanja da ne priznaje ukrajinski teritorij i ukrajinsku vlast. Priznaje samo stanovništvo. Pučanstvo bez teritorija i svoje vlasti nije država. Pitanje je sad, kako jedna država može biti stalnom članicom Vijeća sigurnosti UN-a, a ne priznaje drugu članicu UN-a? Jedino tako da u stanovitoj mjeri, ispod stola, ima potporu ostalih četiriju ili manje članica stalnoga Vijeća, ni od koga demokratski izabranoga (baš kao i unutar EU – ni od koga izabrane Europske komisije).

Naime, kaj. Poznata su načelna stajališta UN-a izvučena iz Rezolucije: „Nikakav razlog bilo koje prirode, političke, ekonomske, vojne ili neke druge ne može opravdati agresiju“; „Agresivni rat je zločin protiv međunarodnoga mira. Agresija povlači međunarodnu odgovornost“; „Nikakvo stjecanje područja ili posebne prednosti koje proizlaze iz agresije nisu i ne će se priznati kao zakonite“ (osim kad je u pitanju recimo „Republika srpska“ u Bosni i Hercegovini).

Poznat je razlog zašto Njemačka ili Japan nisu stalnim članicama Vijeća sigurnosti. Samo države pobjednice u Drugom svjetskom ratu mogu biti članicama stalnoga Vijeća sigurnosti. Svi pokušaji da u Vijeće uđu i druge države dosad su odbijeni. Agresija na Ukrajinu razlog je izbacivanja Rusije iz Stalnoga vijeća. Ali, ali… lakše je Putina verbalno proglasiti agresorom i nastaviti po starom, pa makar i hladnoratovskom putu.

S obzirom na to da je u rusku agresiju uključena i Bjelorusija od prvoga dana agresije, može se govoriti o „međunarodnom sukobu“. Stoga, jedina ozbiljna sankcija protiv agresora, Ruske Federacije, bilo bi njezino isključivanje iz stalnoga Vijeća sigurnosti! Međutim, Vijeće sigurnosti se nikad nije pozvalo na usvojenu, legalnu i legitimnu, definiciju agresije iz Rezolucije UN. Bilo bi doista neočekivano da se u slučaju agresije Rusije na Ukrajinu – sada pozove na mrtvo slovo na papiru Rezolucije o agresiji.

Američki i ruski Bush i Obama prethodili su Putinu

Kad se Sovjetski Savez raspao SAD su uvele politiku unilateralizma. To je pak značilo da si je prisvojila pravo uporabe vojne sile neovisno o odlukama Vijeća sigurnosti ili o načelima samoobrane. Dala si je za pravo da vodi čak i „preventivni rat“ čime je zanijekala bilo kakvu definiciju agresije. Istodobno oduzimala je pravo drugim državama na preventivni rat. Potom se vratila na pozicije kolektivnoga odlučivanja sa stalnim članicama Vijeća sigurnosti. Putin sada izvodi ruski unilateralizam i pritom uvijek može reći da američki nije bio osuđen, pa zašto bi onda bio ruski. Podsjetimo se čl. 16 Kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva, kojega je u drugom čitanju 1996. usvojila Komisija za međunarodno pravo Opće skupštine UN: „Pojedinac koji kao vođa ili organizator aktivno sudjeluje ili naredi planiranje, pripremanje, otpočinjanje ili vođenje agresivnoga rata koji poduzme neka država, bit će odgovoran za zločin agresije“.

Poslije Rezolucije Opće skupštine 3314 (1974.) nije došlo do novih pomaka u pitanju agresije, u smislu postojanja međunarodno ugovornih obveza koje bi naložile državama strankama da zločin agresije ugrade u nacionalno kazneno zakonodavstvo i da propišu kazne za počinitelje. Prema tome, Putin može biti miran i na međunarodnom i na nacionalnom planu, kao što su i predsjednici SAD-a Bush mlađi i Obama kad su provodili američki unilateralizam.

Poslije obračuna s poraženima u Drugom svjetskom ratu, međunarodni zločini, iako vidljivi svima, više se ne procesuiraju (osim na ad hoc sudovima), a zločinci se, osobito ako dolaze iz okrilja velikih sila, ne procesuiraju. Putin i suradnici, dakle, po svemu sudeći, ne će sjesti na optuženičku klupu međunarodnoga kaznenoga prava. Premda je već danas, drugoga dana ruske agresije na Ukrajinu, jasno kako gledamo u oči zločinu protiv mira, (sudeći po snimcima koje dolaze iz Ukrajine vjerojatno i ratnom zločinu i zločinu protiv čovječnosti). Međunarodno pravo zločin protiv mira dijeli na nekoliko segmenata: 1. zajednički plan urote i agresivni rat, 2. pripremanje agresije, 3. planiranje agresije i 4. kršenje međunarodnih ugovora. Putin drugoga dana agresije nije mogao doći do Kijeva bez uključena sva četiri segmenta zločina protiv mira. No, on je nevin dok mu se ne dokaže krivnja u pravednom procesu na domaćem ili međunarodnom sudu. U međuvremenu ćemo gledati kopiju podijeljene Njemačke – istočnu i zapadnu Ukrajinu, ako ne i nešto gore od toga.

Nenad Piskač,Hrvatsko nebo