Šiljo: Rat ili mir?

Najveća pogibelj u ovom kritičnom trenutku krajnje zategnutih odnošaja između Ukrajine i Rusije, a i Rusije i Zapada, zapravo ne prijeti od rata zato što bi on bio u ruskom, u ukrajinskom, u američkom, britanskom ili čijem drugom „najboljem interesu“. Ne! Ona prijeti od takva raširenog i dubinskog stanja svijesti-čovjeka-i-svijeta u kojemu se rat ukaže kao spasonosna metoda. Ne odabire se u takvim okolnostima rat zato što bi on imao razumno opravdanje – premda se razumskih razloga za obračun s drugim uvijek nađe napretek. Nego se, nerijetko, rat odabire unatoč tomu što u danim okolnostima nema razumno opravdanje – gleda li se šire u prostoru i vremenu. Kao što je i Zlo po svojem htijenju nerazumno, tako je često i „izbijanje“ rata u svojoj srži nerazumno – iracionalan čin. Suvremeni zapadnjački racionalni um ima svoju pragmatičnu logiku kada procjenjuje ili da će rata biti, ili da ga ne će biti. Istočnjački racionalni um ima možda takvu, a možda i neku sasvim drukčiju logiku; no njih obje, koliko god bile u sebi logične, mogu se u povijesti pokazati kao krajnje alogične. Je li, primjerice, veliki i napredni Napoleon postupio racionalno kada je išao osvajati Moskvu – što ga je stajalo svega, da 600.000 žrtvovanih francuskih vojnika i ne spominjemo? Je li veliki i zli političko-vojni strateg Hitler postupio racionalno kada mu se prohtjelo to nešto slično, i što ga je stajalo gubitka rata, da milijune izginulih njemačkih vojnika i ne spominjemo? Je li boljševički despot Staljin postupio racionalno kada je žrtvovao stotine tisuća vlastitih vojnika samo zato da bi sovjetska vojska prva zauzela Berlin?

Na Valentinovo navečer razvoj odnošaja Ukrajine i Rusije doveden je, zaslugom mnogih, do točke u kojoj su se u trenutno savršenoj ravnoteži našle obje opcije: i opcija (Tolstojeva) Rata i opcija (Tolstojeva) mira. Ako je sve ovo dosad bila samo velika i temeljita priprava, rata će svakako biti. Ako je sve ovo dosad bila samo savršena „predstava“, veliki „blef“ ili pomagalo za daljnja politička i diplomatska natezanja i pregovaranja, rata ne će biti. Zna li itko u svijetu što će se doista dogoditi? Ako itko, tada to svakako zna predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin. On, tako se mnogima čini, drži u svojoj ruci i ključ rata i ključ mira.

Ne-oružani ratovi već su u tijeku

Šest dana prije završetka zimskih olimpijskih igara u dalekoj Kini trenutak je za Ukrajinu krajnje kritičan. Kao što znamo, za vrijeme olimpijskih igara u davnoj Grčkoj nisu se vodili međusobni ratovi; svi su se suzdržavali od oružanih sukoba. Vladalo je primirje. Neki se pitaju nije li predsjednik Putin samo svime ovim što je dosad poduzimao – a poduzimali su s njime u „sinergiji“ i drugi – skrenuo pozornost s Kine, možda glavne sile 21. stoljeća, koja se nije za vrijeme olimpijskih igara na svom ozemlju željela naći u bilo kojem obliku vojnih napetosti s drugima.

Bilo kako bilo, istini je najbliže reći da rat praktički već traje – ovaj rusko-ukrajinski, rusko-zapadni, a možda i Treći svjetski, kako je prije dvije-tri godine primijetio papa Franjo. Na ukrajinskom se ozemlju doduše (još) ne puca. No učene glave uče nas posljednjih godina da suvremeni ratovi nisu samo ili nisu nužno oružani. Uče nas da postoje i „hibridni“ ratovi, to jest ratovi bez oružja, premda oni ne isključuju ni one oružane. Isto tako, sve se više govori o cyber-ratovima, kibernetskim sukobima, bitkama u digitalno-informatičkoj sferi, u kojima su glavni izvođači vrhunski hakeri skriveni iza lažnih adresa i profila ili oni koji djeluju kao agenti u srcu neprijateljskog teritorija. No i oni su, kad je o krupnim stvarima riječ, u pravilu samo u službi određenih država, njihovih vlada odnosno vojnih i sigurnosno-obavještajnih služba.

Osim toga, svima su nam otprije poznati propagandni, psihološki i posebni (specijalni) ratovi, u kojima sudjeluju propagandisti svih vrsta, vojni i drugi psiholozi i specijalizirani dijelovi obavještajnih služba. Jedna od akcija koju su takve službe, u ovom našem slučaju Kontraobavještajna služba (KOS) bivše JNA, pod kontrolom Beograda, izvele bilo je aktiviranje eksploziva pred zgradom u kojoj je Židovska općina u Zagrebu i na židovskom groblju na Mirogoju. Da bi svjetsko židovstvo i svekolike koji su sumnjičili Hrvate kao tobože sklone antisemitizmu uvjerili kako se vlast u Hrvatskoj, eto, uklopila u obrazac fašističkog ponašanja prema Židovima i drugim „nepoželjnim“ manjinama. Povrh svega, susrećemo danas i izraze kao što su biološki rat, klimatski rat, trgovinski (carinski) rat, rat sankcijama…

U svim oblicima ne-pravih ratova, dakle ratova u kojima se naveliko ne puca, ciljevi su uvijek vrlo točno određeni, a služe im akcije demoraliziranja određene skupine ljudi, ili cijelog naroda. Ponekad se potajno organiziraju prosvjedi, ili kampanje dezinformiranja (netočnim vijestima i lažnim ocjenama stanja), sijanja sumnje u državno ili koje drugo vodstvo, poticanje nezadovoljstva, međusobnog nepovjerenja, sumnje u same sebe, malodušnosti, s ciljem izazivanja defetizma, panike itd. Sve to doživljavali smo mi Hrvati i tijekom Domovinskog rata, a i prije i poslije njega, sve do danas. To ne treba brkati s opravdanim unutarnjim nezadovoljstvima: riječ je o posebnim metodama kojima se služi neka strana sila koja želi „smekšati teren“ kako bi lakše ostvarila svoje političke, vojne i osvajačke ciljeve.

Ponekad se krajnji cilj, umjesto ratom, ostvari već samim unutarnjim svrgavanjem ili odstupanjem aktualne vlasti, posebice ako se pokaže da se ona ne može nositi sa za nju prevelikim i preteškim unutarnjim ili vanjskim teretima i kušnjama.

Na kocki jest Ukrajina, ali na širem planu na kocki su i Europa i Rusija

Prate li se najnovija zbivanja i ponašanja ukrajinskih dužnosnika, stječe se dojam da pomalo „gube kompas“. A kako i ne bi, u suočenju (oči u oči) s tako moćnom ruskom vojnom i energetskom silom, i svjesni da im izravno vojno priskočiti u pomoć ne će praktički nitko. Osim što im mnogi šalju oružje i druge vrste potrepština za rat. Ukrajinski predsjednik Zelenski danas je, još jednom, njemačkom kancelaru Olafu Scholzu (SPD), izjavio kako se Ukrajina može obraniti i dugoročno zaštititi tako da bude primljena u NATO. Takvo što, ako i jest načelno moguće, u ovom času i još jako dugo ne će biti moguće. No hoće li dotad biti Ukrajine, odnosno što će od nje ostati, ili u što će se pretvoriti? Zelenski takve izjave daje iako je svjestan da je upravo moguće članstvo Ukrajine u NATO-u ona stvar koja Putina najviše draži i provocira, koja mu može poslužiti kao casus belli – kao razlog i povod za vojnu agresiju na Ukrajinu.

U tijeku je i velika „borba živaca“. U toj borbi čini se da Ukrajinci pomalo gube, živci su im odveć „stanjeni“, što je i razumljivo, budući da nisu nesvjesni loše, tjeskobne i pogibeljne situacije u kojoj se nalaze. A nalaze se u situaciji da budu „topovsko meso“ za tako zna čije račune, u svakom slučaju za interese koji nadilaze i njih i njihovu zemlju i njihove moći. I da Ukrajina prođe još mnogo gore nego što je prošla kada je u pobuni uz pomoć i u organizaciji Rusije g. 2014. izgubila Krim i dijelove Donecke oblasti i Luganske oblasti, koji su se poslije proglasili republikama. U ruskoj Dumi jedna radikalna stranka upravo je pokrenula inicijativu da Ruska Federacija prizna te dvije samoproglašene republike („krajine“) kao suverene države. Vlast u Kijevu nije pak bila spremna ući u ozbiljne pregovore kako bi, zasigurno uz visoku cijenu mogućega kompromisa, ipak nekako te dvije odmetnute „republike“ reintegrirala u svoj državnopravni sustav.

Svakomu sa strane posve je razvidno da sudbina Ukrajine nije samo njezina stvar, nego stvar koja će imati dalekosežne učinke i na sve ostale. Zavisno od toga što će se u njoj i s njom događati – na „velikoj šahovskoj ploči“ – pokrenut će se čitav niz daljnjih, susljednih događaja, zbivanja, procesa, preokreta, re-pozicioniranja. Na kocki jest Ukrajina, ali na širem planu na kocki su i Europa i Rusija, a možda i mnogo više toga od Europe i Rusije: na kocki je možda i svjetski mir. Ili, ako ne želimo misliti tako „crno“, na kocki je sada postojeći europski mirovni poredak, pax Europeana. Moguće su u slučaju rata nebrojene posljedice i u Ukrajini i drugdje, koje nije moguće sve zamisliti ni onima s vrlo bujnom maštom. Njima čitateljstvo ne ćemo unaprijed strašiti.

Mir iz razumnih, rat i iz razumnih i iz nerazumnih razloga

U procjenama hoće li rata biti ili ga ne će biti, sve je više onih koji zaključuju da će ga biti. Drugo je pitanje koliko su u pravu kada navode razloge zašto će ga biti, i zašto bi ga uopće moralo biti, ili tko je zapravo najratoborniji, tko koga „tenta“ na rat, tko koga provocira, tko ga želi više, tko manje, a tko nikako. Oni pak koji tvrde da većeg oružanog sukoba ne će biti oslanjaju svoje zaključivanje na logiku razuma. Kažu kako bi rat, u kojem Rusija ima velike izglede djelomice ili totalno pobijediti, donio i samoj Rusiji goleme štete, pa da će ga ona stoga nastojati izbjeći.

S time u svezi mora se primijetiti dvoje.

Kao prvo, mora se primijetiti da je u povijesti bilo mnogo situacija u kojima je jedna ili su obje strane rat htjele izbjeći, a onda ga je unatoč tomu ipak bilo. Zašto što ga je, na neki način, „moralo“ biti. Zato što su prethodno uspostavljeni odnosi i prevladavajuća politička volja realno vodili k njemu kao jedinom „izlazu“.

Kao drugo, logika mira po kojoj svi uključeni u neka zbivanja imaju više koristi od mira nego što bi je imali od rata, koji donosi žrtve, razaranja, štete, zločine, osiromašenje, iseljavanja itd., logika mira ima i imala je u povijesti uvijek jednu te istu slabu točku. Ta točka zove se razum. Po razumu se gradi mir i izgrađivali su se narodi, društva, države i odnosi suradnje među narodima i državama. Po istoj toj logici razuma nerijetko se i ratovalo: vrlo razumni, realni ciljevi pokretali su i ratne pothvate u koje su se upuštali i Kartažani i Mongoli i križari i muslimani u ekspanziji i općenito osvajači tuđih gradova, zemalja, kontinenata. Ili pak osloboditelji od osvajača. Nisu svi oni bili ludi, nego bi često vođe i njihovi savjetnici procijenili u određenom trenutku da su rat ili okupacija, ili ustanak i revolucija, kako bi rekli Anglosaksonci, nešto što je „u njihovu najboljem interesu“.

No postoji i uvijek je postojala i „treća dimenzija“, a to nije dimenzija razuma ni izračuna koristi koju bi rat mogao donijeti. Ako stavimo nastranu i emocije i strasti i plemenske i domoljubne i druge privrženosti i sve ostalo čega u velikoj mjeri ima u ljudima i zajednicama, jest upravo nešto suprotno razumu – ta treće dimenzija jest nerazumnost.

Jesu li Napoleon, Hitler i Staljin postupili racionalno?

Ako je zlo po Akvinčevoj definiciji lišenost dobra, nerazumnost bi bila lišenost razuma, nesposobnost razumnog rasuđivanja ili nespremnost na razumno rasuđivanje. Pogledamo li ukupnu poznatu nam povijest, vidjet ćemo da je u njoj bilo nebrojeno razumnih odluka i pothvata, pa i razumom motiviranih ratova. Ali ćemo vidjeti da je bilo možda i više nerazumnih odluka i pothvata, pa tako i nerazumnih ratova. Nije pritom bitno jesu li ih ratotvorci, tragično simbolizirani u Shakespeareovu Macbethu, doživljavali i razumijevali kao razumne ili nerazumne: oni su objektivno bili nerazumni. Kao što je i Zlo samo po sebi bilo i ostalo „nerazumno“, odnosno suprotnost i Dobru, i Istini, i Pravdi i Razumu. Zato se nerijetko u drastičnim slučajevima i govori o „čistom zlu“ odnosno o „zlu u čistom obliku“.

Najveća pogibelj u ovom kritičnom trenutku krajnje zategnutih odnošaja između Ukrajine i Rusije, a i Rusije i Zapada, zapravo ne prijeti od rata zato što bi on bio u ruskom, u ukrajinskom, u američkom, britanskom ili čijem drugom „najboljem interesu“. Ne! Ona prijeti od takva raširenog i dubinskog stanja svijesti-čovjeka-i-svijeta u kojemu se rat ukaže kao spasonosna metoda. Ne odabire se u takvim okolnostima rat zato što bi on imao razumno opravdanje – premda se razumskih razloga za obračun s drugim uvijek nađe napretek. Nego se, nerijetko, rat odabire unatoč tomu što u danim okolnostima nema razumno opravdanje – gleda li se šire u prostoru i vremenu. Kao što je i Zlo po svojem htijenju nerazumno, tako je često i „izbijanje“ rata u svojoj srži nerazumno – iracionalan čin. Suvremeni zapadnjački racionalni um ima svoju pragmatičnu logiku kada procjenjuje ili da će rata biti, ili da ga ne će biti. Istočnjački racionalni um ima možda takvu, a možda i neku sasvim drukčiju logiku; no njih obje, koliko god bile u sebi logične, mogu se u povijesti pokazati kao krajnje alogične. Je li, primjerice, veliki i napredni Napoleon postupio racionalno kada je išao osvajati Moskvu – što ga je stajalo svega, da 600.000 žrtvovanih francuskih vojnika i ne spominjemo? Je li veliki i zli političko-vojni strateg Hitler postupio racionalno kada mu se prohtjelo to nešto slično, i što ga je stajalo gubitka rata, da milijune izginulih njemačkih vojnika i ne spominjemo? Je li boljševički despot Staljin postupio racionalno kada je žrtvovao stotine tisuća vlastitih vojnika samo zato da bi sovjetska vojska prva zauzela Berlin?

Šiljo/Hrvatsko nebo