OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (13)

 3. SOCIJALNO-EKONOMSKI SUSTAV

a) Nema vraćanja na staro

b) Kapital mora služiti narodu

c) Socijalno-ekonomsko stajalište 

d) Približiti rad i kapital

Nema vraćanja na staro

Bili bismo naivni, kad bismo mislili da hrvatski narod nije ovih deset godina živio, te da je sve što je doživio bilo zlo.  Nikakva, pa i najgora diktatura, ne može postojati a da ne napravi nešto dobra, pa makar u njega utrošila svu silu novca na najnerazumniji način i makar to bilo zbog različitih osobnih i propagandističkih razloga. Kad se, na primjer, jedan prljavi zatvor očisti, jer će proći nekakva strana komisija, dobro je, zatvor je očišćen, a ciljevi mogu pritom ostati prljavi.

Prema tome, kad komunistički režim s Jugoslavijom propadne, može ostati nešto dobra, oslobođena od prljavih ciljeva komunizma i Jugoslavije. Ne možemo stati na stajalište: “Briši pa sve nanovo”. Ne može biti vraćanja na staro u svim stvarima, jer prije svega ni sve staro nije valjalo. 

Komunistički sustav ne valja, ali ne kao negacija kapitalističkog sustava, nego kao negacija čovjekove prirode, koju i kapitalistički sustav prostituira tek samo na drugi način. Ako je pak komunizam likvidirao izvjesne jezgre i oblike kapitalističkog sustava, nije naša stvar da ih oživljujemo samo zato što ih je on srušio. 

Mi želimo ići naprijed u smislu našega programa, a ne isključivo u smislu onoga što je bilo godine 1945. I u tome programu, kraj apsolutnog isključenja komunističkog sustava tiranije, kao i svakog drugog sustava tiranije ne može se ogledavati ni oživljenje kapitalističkog sustava u hrvatskom narodu.

Razvijanje hrvatske slobode moramo gledati u revolucionarnim programima koji odgovaraju hrvatskom narodu na političkom, socijalno-ekonomskom, kulturnom i vjersko-moralnom području, a ne u konzerviranju i produžavanju zala, nasilnih prava nasljedstva, te političkog, kulturnog, ekonomskog i vjerskog parazitizma. Ne može biti slobode ni bez oslobođenja od mnogih zala niti bez afirmiranja ustanova i oblika, koji imaju ispuniti praznine nastale oslobođenjem, a koje nam nitko nije htio stabilizirati u nasljedstvo, pa je na nama da ih unesemo, da bismo mogli biti prema vani i prema unutra slobodni.

Nakon doživljenih oluja, rekonstrukcija zemlje ne može biti tek obična restauracija, nego naprednija izgradnja, koja zla ne obnavlja, nego umjesto njih unosi nešto boljega, dakle, mogli bismo reći jedna preobrazba svega života. 

Nismo mi Hrvati doživjeli tolika povijesna iskustva i tolike lomove, kao što su propast Austro-Ugarske, propast prve Jugoslavije, propast hrvatske države, pa zatim dinamiku seljačkog pokreta, ustaškog pokreta i komunizma, te konačno različita kapitalističko-imperijalistička nasljedstva i parazitizme, da bismo se smjeli smatrati narodom bez iskustva ili još gore, narodom koji ne bi znao što napraviti s toliko bogatim iskustvom zbog svoje ograničenosti, komotnosti ili umišljenosti. Upravo je žalosno gledati kako se izvjesni naši intelektualci muče pasući travu isključivo po tuđim pašnjacima i preživaju je bez ikakve veze s hrvatskim iskustvom, dok mi imamo toliko bogate pašnjake i toliko korova na njima. Sve je to naša prošlost i sadašnjost, koju moramo iskorišćivati za sadašnjost i budućnost.  (1956. – Republika Hrvatska 20:7/8).

Kapital mora služiti narodu

Kapital mora služiti narodu, te mu zbog toga treba biti što bliži, vidljivo, osjetljivo i neposredno, bilo kao pojedincu u obliku privatnog vlasništva, bilo udruženu u skupinama, zadrugama ili općinama.

Nacionaliziraju se samo ona dobra, koja dovode u pitanje političku, ekonomsku ili društvenu ravnotežu zemlje, i to odlukom općeg narodnog glasanja.

HRS gleda osobiti način približavanja kapitala narodu, te stvaranja socijalne pravde u:

a) Zakonom zajamčenom pravu na obiteljski dom.

b) Zakonom zajamčenom pravu na temeljnu jedinicu zemlje i oruđe u seljačkom gospodarstvu; na temeljne potrebe u obrtničkoj radionici; na radničko oruđe u svim vrstama praktičnih zvanja i sličnih zanimanja (liječničkih, inženjerskih, trgovačkih i dr.). 

c) Zakonom zajamčenom općem osiguranju za slučaj starosti, bolesti, iznemoglosti, nesreće i nezaposlenosti, koje odgovara stvarnoj snazi zemlje.

Svaki od navedenih zakona ima sadržavati način ostvarivanja: dobivanje kredita, vrsta otplata, suradnju države, gradova, industrije, sindikata itd. 

HRS smatra da materijalna dobra Hrvatske imaju služiti Hrvatima tako da oni to mogu vidjeti, a ne da im se to mora uzaludno dokazivati putem propagande različitih teorija. U tom smislu temeljna raspodjela kapitala mora biti prirodna i logična. 

Prirodno je i logično da svaki čovjek ima krov nad glavom i da taj krov ne osjeća svaki dan kao teret i poniženje, nego kao zaštitu i sigurnost svoga dostojanstva. Osiguravajući svakoj obitelji vlastiti dom, to jest vršeći raspodjelu kapitala  u ovom smislu, vrši se djelo najdubljeg socijalnog smisla. Najveća laž koja se narodu može izreći jest da nema sredstava za gradnju vlastitih domova. 

Kako je teško seljaku, obrtniku, trgovcu i radniku započeti jedan posao, kad godinama ne mogu skupiti početni kapital, makar bio relativno neznatan, jer nemaju kredita ili je taj kredit prava pljačka. Prirodna je logična raspodjela kapitala za osiguravanje početne baze zdravim, osposobljenim rukama, kvalificiranom znanju i zvanju.

U ovim prirodnim i logičnim distribucijama kapitala, manifestira se demokratizacija kapitala. Nitko ne prima kredit za izgradnju doma ili potrebno oruđe, garantirajući otplatu imetkom, mjenicama i jamcima; na temelju zakona i po propisima zakona, potpis pripadnika naroda jest jedina garancija za ispunjenje svih uvjeta, utvrđenih po svim odgovarajućim čimbenicima. U narodu, čovjek-narod je garancija svih kredita i sigurnost svih otplata.

Tko pomisli da bi mogao izigrati i izigravati smisao ove demokracije, što se može očekivati, morao bi osjetiti svu strogost zakona o zaštiti socijalne pravde.

Općim osiguranjem za slučaj starosti, bolesti, iznemoglosti, nesreće i nezaposlenosti osigurava se kapital tako da se potpunoma manifestira socijalni red dostojan čovjeka. 

Ako bi kapital u bilo čijim rukama dovodio u pitanje politički, socijalni i ekonomski red u zemlji, onda narod treba odlučiti da li se on ima nacionalizirati ili na koji drugi način onemogućiti.

U svemu ovome duh socijalne pravde zahvaća ekonomska dobra zemlje u najdubljem demokratskom smislu. Narod, koji drži vidljivo i opipljivo u svojim rukama vlast, kapital, kulturu i odgoj, ostvaruje republikanski sustav u kojem je doista svoj gospodar. (Načela Hrvatske republikanske stranke; Točka VII. 1951. god.)

Socijalno-ekonomsko stajalište

Socijalno-ekonomska životna varijanta treba biti razvijena, autonomna i uravnotežena, da bi predstavljala čimbenike slobode. 

Ona je razvijena, ako postoje:

a) Sindikati;

b) Osiguranja za slučaj bolesti, nezaposlenosti nemoći i starosti;

c) Sve grane narodnog gospodarstva.

Ona je autonomna ako njene socijalno-ekonomske ustanove nisu diktirane po ustanovama s druge koje varijante, niti javno niti tajno, niti one diktiraju ustanovama drugih varijanata.

Ona je uravnotežena ako su sve ideje, sve ustanove, sva materijalna dobra tako raspoređeni u narodu, da vlada suglasnost i zadovoljstvo, a ne mržnja, jaz i borba. To znači da u svim postojećim ustanovama moraju postojati slobodni izbori, kako bi ideje i ljudi koji predstavljaju te ideje u ustanovama bili međusobno u hijerarhijskoj ravnoteži. Sve vrste osiguranja i sva materijalna dobra moraju biti tako raspoređena da svi ljudi doživljavaju njihovu realnost u ravnoteži sa svojim radom, znanjem i sposobnošću.

Kad je, dakle, socijalno-ekonomska varijanta razvijena, autonomna i uravnotežena, kad je ona čvrsti stup slobodnog društva, nema politička varijanta ništa misliti, ništa miješati se, ništa diktirati u ime cjeline čimbenicima ove varijante.

Ali ako je zemlja razdijeljena u previše bogate i previše siromašne pripadnike, ako osiguranja uživaju samo bogati, ako je socijalno-ekonomski nered toliko očevidan, da je ideja cjeline realno dovedena u pitanje, da politička varijanta ne može živjeti svojim legitimnim i slobodnim životom, onda ona mora realizirati sve ono što ideji cjeline pripada, a što je Republikanska stranka posve određeno utvrdila u svom programu. Ako je sve ovo što ističe Republikanska stranka već ostvareno, ona nema razloga u ime cjeline ulaziti na područje socijalno-ekonomske varijante. Jer, što bi mogla tražiti na razvijenom i uravnoteženom području slobode? Samo diktaturu i totalitarizam, što se protivi smislu njena postojanja. (1957. – Priručnik HRS-a, str. 42-43).

Približiti rad i kapital

U težnji ostvarenja uravnotežene slobode smatramo da socijalno-ekonomski uvjeti moraju zadovoljiti cijeli narod time, što se u tim uvjetima mora zadovoljiti svakoga čovjeka, što mora izraziti političko načelo pravednosti u cijeloj zajednici preko svakog pojedinca.

Rad i kapital načelno se jednako imaju približiti svim radnim jedinicama. Nema načelne diobe rada i kapitala, ne može načelno biti kapitalista i proletera, nego samo suradnja slobodnih ljudi, normativna suradnja jediničnog radnog kapitala, po nosiocima rada, kojima nacija osigurava odgovarajući jedinični radni kapital.

Svaka obitelj mora imati svoj obiteljski dom kao jedan stabilni oblik osnovnog životnog kapitala i vlasništva nacije, kao što svaka sposobna i osposobljena radna jedinica mora imati svoj dinamični jedinični radni kapital, svoje radno vlasništvo. Načelno ne može biti jednima samo kapital, a drugima samo rad. 

Ako država kaže da svaka obitelj mora imati svoj obiteljski dom u projekciji svoga socijalno-ekonomskog sustava, kao osnovni kamen u raspoređivanju svoga narodnog bogatstva i ako država kaže da svakoj radnoj jedinici pripada pravo na osnovni radni kapital za stvaranje slobodne normativne radne suradnje, onda je to manifestiranje konkretnih baza u ideji cjeline za cijeli slobodni socijalno-ekonomski sustav. Indikacija i norma da kapital i rad moraju i mogu ostvariti nužni elementarni produktivni spoj, stvarno je jedna načelna indikacija po kojoj je označen prirodni smještaj rada i kapitala u njihovoj produktivnoj odgovornosti, isključujući međusobni sukob i neugodna iskorišćivanja, borbu i štrajkove. Autoritet rada i kapitala u proizvodnoj suradnji čuvan je i sačuvan time, što jedan drugoga ne može uništavati, nego samo hijerarhijskom odgovornosti broja, vrijednosti i sposobnosti voditi i supstancijalno popunjavati. Važno je razumjeti načelo, da svaka zrela i izučena radna orijentacija i pozicija predstavlja i jednu normativnu poziciju proizvodnog kapitala s kojim se spaja slobodno za djelovanje i odgovornost u proizvodnom lancu. Socijalno-ekonomski odnosi su, dakle, u zajedničkoj odgovornosti kapitala i rada, ali na temelju slobodnog organiziranja rada, kapitala i društvenih organizacija. Odgovornost i funkcija države u sustavu bezuvjetne suradnje rada i kapitala po njihovim nosiocima dolazi do izražaja u njenoj potrebi da jamči u zemlji i izvan zemlje sve novčane operacije državljana prema inozemstvu, prema ustanovama i pojedincima, koji sudjeluju u ostvarivanju socijalno-ekonomskih zakona države. Temeljni jedinični kapital ne smije biti uništiv, jer on jamči životnu podlogu cjeline. Temeljna kvota jediničnog kapitala, određena po stručnim predstavnicima, može biti s vremenom samo povećana, ako porastu proizvodne sposobnosti naroda. Ovim sustavom želi se normativno osigurati temeljna pozicija jediničnog kapitala, pozicija kapitala i rada u njihovim temeljnim nacionalnim obvezama. Svaka obitelj mora imati svoj dom s odgovarajućim jamstvima zajednice da će dom biti plaćen. To normativno zanima sustav. Da li će netko sagraditi još koju kuću za svoje potrebe ili uživanje, to ovaj sustav normativno ne zanima.

Želimo socijalno-ekonomskim stanjem i razvitkom osiguravati slobodu čovjeka, republikanski sustav. Stoga nužno mora biti zakonski osigurano ono što je za razvitak slobode temeljno, da ne bi sustav postao izvorom prevare i poniženja kao uvjeta za život. Smatramo da se bezuvjetnim osiguranjem obiteljskog doma, svih vrsti socijalno-ekonomskih osiguranja i osnovnog radnog kapitala stvara socijalno-ekonomski poredak slobode, koji dopušta svaku zdravu inicijativu, ali onemogućuje prosjaštvo i ubitačno iskorišćivanje. Kapital i rad moraju shvaćati da je sve podređeno smislu i odgovornosti, pa i oni, makar postizavali najsavršenije tehničke dohvate. 

Ne mogu se prihvatiti fraze da se radni odnosi, radna izobrazba, radna izmjena, te kretanje novca i kredita vrše po nekim zakonima, koje treba pasivno i nemoćno prihvaćati. Narod koji ne zna organizirati cirkulaciju kapitala, rada i kredita na takav način u osnovnom smislu da mu domovina osigurava obiteljski dom, početni radni kapital i starost, živi u naopakom, nesposobnom i neodgovornom socijalno-ekonomskom i političkom sustavu, te mora biti podređen revolucionarnim pobudama u realnim izvorima nezadovoljstva i društvenog nesklada.

Socijalno-ekonomska nadgradnja mora počivati na čvrstim socijalno-ekonomskim temeljima, koji jamče pravednost ideje cjeline, tj. njenu supstancijalnu narav. Ideja cjeline ne može postojati mirna i zadovoljna u svojoj naravi, ako socijalno-ekonomski instrumenti ostvaruju i nose stalne povrede u svojim konkretizacijama nepravednosti. Republikanski sustav u svojim težnjama i ostvarenjima slobode ne može vrijeđati pravednost, koju zahtjeva ideja cjeline, nego je potvrđivati. Viša hijerarhijska pozicija ideje cjeline nad socijalno-ekonomskom idejom pojedinca odlučna je za naše spoznajno doživljavanje i odgovorno oblikovanje slobode u zakonodavstvu. 

U postojanju ekonomsko-sindikalnih čimbenika nezgodno je, kad na njih padne težište, da nose političku odgovornost u odsutnosti pravih političkih instrumenata. Socijalno-ekonomski instrumenti hoće da žive svojom vlastitom naravi, te nepotpuno shvaćaju i izražavaju ideju cjeline i njene instrumente. Kako su svojom naravi prikladni za doživljavanje i obrađivanje posebnih strateških i gospodarskih pitanja, to previše razbijaju ideju cjeline svojom sitničavošću. To je ona sitničavost interesa i pogleda, koja u jednom politički još nezrelom, degeneriranom ili koruptivnom stanju zamračuje ideju cjeline i onesposobljuje za nacionalnu političku odgovornost.

Ipak, ni u časovima teškoća nije uputno dizati autoritet hijerarhijski nižim kategorijama kao što su to, na primjer, sindikati nasuprot hijerarhijski višim političkim kategorijama, nego upravo obratno treba dizati duh i poziciju nacije, općenitosti, cjeline u svim političkim instrumentalnim kategorijama, u prvom redu najdinamičnijim, strankama, nasuprot socijalno-ekonomskim čimbenicima, koji svojim moćnim promidžbenim pritiscima onemogućuju ideji cjeline superiorni i prirodni smještaj, zbog čega je moderno društvo razbijeno, individualizirano u socijalno-ekonomskim skupinama i pojedincima.  (1967. – Republika Hrvatska, 69:9/11).

 4.TEMELJNI POLITIČKI ČIMBENICI

a) Temeljni politički čimbenici

b) Sabor kao sinteza hijerarhijskih vrhova

Temeljni politički čimbenici

Kao što čovjek ima za svoju individualnu djelatnost na raspolaganju instrumentalne čimbenike: za gledanje, slušanje, sjećanje, htijenje, mišljenje, zamišljanje, intuiranje itd., tako ih ima i za svoju društvenu djelatnost; nazvat ćemo ih legitimnim čimbenicima društvena života. Svi zajedno služe za oblikovanje čovjeka u njegovu spoznajnom razvitku.

Legitimni čimbenici političke varijante, u kojima se izražava ideja cjeline su sljedeći: predsjednik države, vojska, sudstvo, državna uprava, vlada, sabor i stranke.

Stabilna i dinamička struktura društvenih čimbenika

Koliko god je život neprestani razvitak u doživljavanju pojedinih čimbenika, ipak možemo razlikovati relativna stanja stabilnosti i dinamičnosti u održavanju ravnoteže u pojedinim varijantama.

Stanje stabilnosti je takvo stanje, koje u duljem vremenu predstavlja podjednaku spoznajnu vrijednost, dok je dinamično stanje očevidno življe u spoznajnom doživljavanju.

Predsjedniku države, na primjer, odgovara stabilno idejno stanje, označeno ustavom, a strankama dinamično stanje.

Stabilna struktura odgovara prirodnoj potrebi sporijeg spoznajnog razvitka, no nikako ne smije biti negacija razvitka.

Ako stabilna strukturalna stanja izložimo dinamičkim udarima stvaramo neuravnoteženost, a ako pak dinamična stanja okamenimo, nema razvitka.

Ne smije se čimbenike međusobno izvrgnuti u njihovoj djelatnosti. Ne mogu se funkcionalno zamijeniti sabori s vojskom, državnom upravom, strankama ili slično.

Stabilno strukturalno stanje vojske ne može se promijeniti u dinamičko strukturalno stanje, pa da vojska bude jedna stranka. Isto se tako ne može promijeniti dinamičko strukturalno stanje stranke u stabilno, pa da stranka bude vojska i ostane stranka. Prema tome narod se ne smije zabuniti u svom razvitku, pa od vojske tražiti ono što pripada strankama, a od stranaka ono što pripada vojsci ili čak to, da bi se mogao razvijati samo u čimbeniku vojske ili samo stranaka ili samo državne uprave ili samo sudova.

Ovim bi se učinila slična pogreška i zabluda na društvenom spoznajnom području kakva se čini na individualnom, kad se hoće doći do spoznajnih rezultata po samom razumu ili samo na intuiciji ili samo po iskustvu, zaboravljajući danas za pravilni spoznajni razvitak treba upotrebljavati sve individualne i sve društvene instrumentalne čimbenike.

Kao što je zabluda smatrati da, na primjer, umjetnost može biti samo likovna, a ne, recimo, i glazbena ili da iznad matematske strukture nema spoznavanja intuitivnog, tako bi bila zabluda temeljiti spoznajno-politički razvitak samo na njegovu veličanstvu kralju ili na svemoćnoj vojsci ili na pravednom sudstvu ili na nepogrešivoj masi (klasi, rasi) ili samo na odabranom trustu mozgova.

Očevidno je da se ne može politička varijanta pretvoriti u čimbenike s isključivo stabilnim strukturalnim stanjem, jer je to diktatura, ali niti u čimbenike s isključivo dinamičkim stanjem, jer bi to bila anarhija. Kad se pak vez društvene ravnoteže prekine, dolazi ili diktatura ili revolucija, pa onda opet diktatura.

Narod treba biti usvješćivan o pravoj naravi svih legitimnih čimbenika. Idejno uravnotežen pravilno će osjećati čim mu zaprijeti kakva opasnost.

U spoznajama naroda mora postojati hijerarhijski uravnoteženo shvaćanje o naravi i djelatnosti svakog čimbenika.

Samo će u takvom slučaju odgovorni nosioci u svim čimbenicima, kao i norme koje ih formuliraju, te narodna masa u svojim očekivanjima i glasovanjima, uživati napredak bez strašnih lomova, ekscesa i zabluda.

Nije ugodno neprestano se razočaravati, shvaćajući slobodu bez čvrste strukture. Svaki čovjek treba znati da predsjednik države, makar imao najveće povjerenje naroda, ne može i ne smije najednom postati propovjednikom neke vjerske doktrine, te uvjeravati i sebe i druge da on to može, jer je sav narod uz njega i jer je on konačno slobodan čovjek. Ne može se jedan ministar poljoprivrede postaviti pred župnu crkvu u jednom selu, te držati propovijed o vjeri i moralu, te još možda napasti i biskupa i župnika i kapelana. To naime ne predstavlja slobodu nego anarhiju. Jer ako svi ljudi u svim svojim funkcijama mogu govoriti, a dosljedno tome i raditi sve što hoće, onda nije pravilno upotrijebiti riječ sloboda, nego anarhija, pa onda tko je jači sloboda je njegova, a ostalima razočaranje a možda i batine, progoni i zatvori. Čovjek koji ne bi imao uravnoteženu ideju o tome što je gostiona, a što crkva; što sindikat, a što stranka; što staza a što vrt; što cirkus, a što zbor; što ulica, a što sabor; što ministar, a što sudac; što vojnik, a što svećenik; što učitelj, a što đak; što sin, a što otac itd., nosio bi u sebi i u ljudskom društvu ili anarhiju ili diktaturu, ali slobodu ni u kojem slučaju. Ne može biti slobode, ako čovjek ne nosi u sebi uravnoteženu ideju legitimnosti jednog čimbenika i ako svaki čimbenik ne živi u svojoj legitimnosti. Nema slobode u zemlji, u kojoj su crkve politički čimbenici, sindikati vojska, stranke ekonomski čimbenici, kulturna društva vjerski pokreti, nego tamo vlada nered. Nema slobode izvan osnovnih zakona slobode: ili anarhija ili diktatura.

Zakon o hijerarhijskoj ravnoteži ne može podnijeti da predsjednik države, koji se zakleo na ustav mijenja ustav, da vlada izabrana na jednom programu provodi drugi, da sabor određen izražavati slobodu, izglasa diktaturu, da se stranke, određene nositi dinamiku života, pretvore u suhe profesionalce, jer iz ovakvih ravnotežnih izvrtanja uvijek slijede udari po slobodi čovjeka, koja ne može podnijeti da se nju definira i poistovjećuje s anarhijom i samovoljom.

Unatoč toga što unutar iste varijante ima više čimbenika stabilne strukture, ne mogu se oni poistovjetiti i zamijeniti, na primjer, vojska i sudstvo, jer predstavljaju različitu instrumentalnu zakonitost. Kao što se, na primjer, ne mogu zamijeniti u svojim funkcijama oko i uho, tako se ne mogu zamijeniti vojska i sudstvo. Kao što oko nije legitimna formulacija za slušanje, nije ni vojska za krojenje pravde.

Ljudi se moraju priučavati na to da svaki čimbenik upotrebljava u njegovoj legitimnoj strukturi, kao i na to da su svi čimbenici potrebni u spoznajnom razvitku.

U individualnom pogledu smo spoznali, da nam manjkaju važni spoznajni čimbenici, ako nam manjka oko ili sjećanje, dok na društvenom području ljudi kao da ne vide, da ne mogu pravilno napredovati ako zatuku ma samo jedan legitimni čimbenik.

Predsjednik države

Predsjednik države je legitimni čimbenik u ideji cjeline, koji izražava stabilno strukturalno stanje. On se zaklinje da će poštivati ustav, te je najviši jamac ustavne sigurnosti. Prema tome sve norme koje utvrđuju djelovanje predsjednika države moraju biti takve da potvrđuju tu strukturu. Ne pripada predsjedniku države ni pravo ni dužnost da započinje s inicijativama za promjenu ustava ili za promjenu društvenog poretka uopće, drugim riječima ne pripada mu pravo i dužnost da postaje nosiocem dinamičkih poriva. Ako bi on to učinio, bio bi izvršen dinamičko progresivni poriv tamo, gdje treba vladati stabilno konzervativno stanje, čime bi bila stvorena neuravnoteženost.

No makar da narod treba osjećati u predsjedniku države hijerarhijski najviše uravnoteženog čuvara ustava, nije uputno priučavati narod na predsjednike s patrijarhalnim držanjem i shvaćanjem, jer njihove očinsko prepotentne sklonosti u stvari prikrivaju despociju. Sustav takvih predsjednika prenosi se kao lanac na sve visoke dužnosnike u zemlji, gdje svi građani i svi poslovi postaju u neku ruku njihovim vlasništvom i podaništvom. U takvom je sustavu Staljin mislio da može Hruščeva poniziti i narediti mu da pred njim i pijanim društvom pleše, ne računajući da mu ovaj to ne može oprostiti. U takvom je sustavu Pilsudski gledao Poljake, koji su odmah iza njegove smrti odbili glasovati za ustav što ga je on bio pripravio. U takvom je sustavu Mussolini uživao kako će njegovi ministri čitati u novinama, kad se probude, kako više nisu ministri, ne shvaćajući da ga zbog toga mogu samo mrziti. Sustav patrijarha-vođa-otaca sustav je diktatura u zaostalim sredinama i ne odgovara slobodnim narodima.

Zbog ovoga je uputno da predsjednik države bude biran po saboru, da ne bi bio naklon zabludi postaviti se mimo i protiv sabora. Biran direktno po narodu mogao bi pomisliti, kao da je odgovoran samo narodu, to jest praktično nikome i tako zaboraviti da odgovornost koja nije definirana i konkretizirana nije u stvari nikakva odgovornost.

Vojska

Vojska je čimbenik stabilne strukturalne naravi.

Ako ona sebi podčini ideju cjeline mora vladati diktatura. Da bi pak bila uravnotežena, to mora djelovati i razvijati se samo u okviru normi, utvrđenih saborom.

Kako vojska pripada stabilnoj strukturi života, to njoj u sustavu slobode ne može odgovarati funkcija, da bude nosilac promjena društvenog poretka, predsjednika države, vlade, sabora, ustava, zakona i uopće dinamičko-revolucionarnih poriva.

Spoj između vojske i predsjednika države, dakle dviju stabilnih struktura dovodi u opasnost legitimnu saborsku djelatnost, te je stalna prijetnja sustavu slobode.

Spoj između vojske i vlade odalečuje vladu od sabora, te je pretvara u činovničko-stručno upravni dodatak vladavini vojske.

Spoj između vojske i jedne stranke može se izvršiti samo na klasnoj diktatorskoj bazi, pri čemu stranka počinje gubiti svoju dinamičku strukturu.

Vojska koja se u narodu stalno kreće kao neki izuzetni izvanredni čimbenik započinje se osjećati kao da je i iznad naroda, u neku ruku kao neki gospodar njegove sudbine i time lako padne u zabludu diktatorskih odgovornosti. Da bi se takvo neuravnoteženo stanje onemogućilo, potrebno je zabraniti svako kretanje u odorama izvan službenih dužnosti, te smatrati redovnim da se sve osobe u pitanju mogu slobodno kretati po svim društvima i ustanovama kao svaki drugi pripadnik naroda. Težnje građanskih osoba za “maršalskim” nazivima i odorama treba smatrati kompleksima inferiornosti, koji se upravljaju ovakvim zadovoljavanjima upravo zbog krivo postavljenog položaja odora i titula, a ne kao težnje nečem višem. I takve se nerazvijene težnje, u kojima zaostala masa nije nevina, priklanjaju diktaturi.

Njemačko-pruska naklonost prema odorama i krivom vojničkom zaptu nije ništa drugo doli projekcija pruskog feudalnog ropskog sustava, a ne razvijene superiornosti, te prema tome nije niti može biti graditelj slobodna društva. Do čega je dovelo srpsko oponašanje takvih naklonosti, vidjeli smo. Vidjeli smo i na našem području. Tko je i što je bilo zaostalije to je bilo podobnije tim naklonostima.

Svaki vojnik mora živjeti u uravnoteženoj spoznaji o svim političkim čimbenicima, poput svih drugih pripadnika naroda, te mora biti neprestano svjestan, da i on može i mora djelovati na političkom terenu samo preko legitimnih čimbenika, kao što su sabori i stranke, a ne iskorišćivanjem svog vojničkog položaja, narodnog oružja i pripadnika naroda, upućenih na stručno obučavanje.

Državna uprava

Državna uprava očevidno predstavlja stabilno konzervativni čimbenik u ideji cjeline. Ne može se prema tome baviti mislima kako će mijenjati politiku zemlje, nego kako će što savršenije provoditi politiku zemlje. Ako ona ne valja, u zemlji se ne može ništa solidna sprovesti. Prema tome državna uprava mora znati, moći i htjeti valjati. Da bi mogla znati, mora za svaki svoj položaj biti točno definirana i uvježbana. Da bi mogla moći, mora imati autoritet, da ono što zna može postati izvršnim, te da je u tom poslu ne može spriječiti nikakva “ugledna”, “moćna” i “utjecajna” sila. Da bi mogla htjeti, mora biti dobro plaćena i nadzirana.

Neznalačka uprava teži diktaturi, jer se samo silom može čuvati od kritike i jer se samo silom može nametati i održavati kao autoritet. Nemoćna se uprava izručuje javnim i tajnim skupinama, koje mogu izvršavati premještaje, imenovanja, otpuštanja i mijenjati odluke. Nevoljna je uprava djelatna samo za onoga tko je plati i postepeno postaje koruptivnom.

Kako ovakve vlastitosti uprave ne ovise o njoj, kao o posebnom upravno-stručnom tijelu, nego o vladama kao odgovornim saborskim upravljačima ovoga tijela, to vlada mora nositi upravljačko znanje, upravljačku nezavisnost i upravljačku odlučnost, osobine koje će po njoj izražavati i cijela uprava.

Vlada koja ne zna upravljati, gubi iz ruku upravu, te se ova nametne vladi; vlada koja nema nezavisnosti izručuje upravu moćnijoj zavisnosti; vlada koja nema odlučnosti prepušta upravu neredu i korupciji.

Zbog toga što uprava teži diktaturi komotnosti i povodljivosti, dobro je kad je državni stroj decentraliziran, jer praktično govoreći nema te vlade, koja može normalnim sredstvima slomiti skriveno nasilje velikog državnog stroja. Ta stabilno konzervativna sila, o kojoj nije uobičajeno voditi računa kao o čimbeniku koji se može nametnuti kao samostalni, nevidljivi i neodgovorni diktator, može ukočiti cijelu zemlju. Upravo u zemljama življih promjena vlada treba decentralizirati državni stroj, jer ovaj iskoristi vladine krize da se nametne kao posve samostalna djelatnost u zemlji, izvan svake uravnoteženosti. Malo se ističe da čvrsti lanac državnog stroja sa svim rođacima i prijateljima nameće svoju diskretnu volju na takav način, da, recimo, kandidat za normalnog zastupnika, koji ne nastoji biti simpatičan skupinama toga lanca, jedva može računati na uspjeh. A ako uspije i čak postane ministrom, uvijek ga prati sabotaža diskretne diktature.

Prirodnom decentralizacijom postizava se približavanje uprave nadzoru i povezivanju sa živim narodnim ustanovama. Županije i općine mogu se svojim skupštinama i vijećima toliko razviti i povezati s aparatom, da se ovaj ne može izgraditi niti u diktaturu, niti biti razbijem korupcijom pojedinaca i skupina.

Jedna je od najopasnijih diktatura nevidljiva i neobjavljena diktatura državnog stroja. Iz takvog stroja ni jedan jedini ministar nije u stanju izbaciti ni jedan jedini šaraf. Ovo se naravno može izraziti samo u državama velikih tradicija.

Veliko je zlo, kad vlade zaboravljaju da bez dobre uprave ništa ne može valjati u jednoj zemlji, pa započinju trpati u nju iz demagoških razloga ljude koji ništa ne znaju i neće da rade, a samo zato što se izvikuju oduševljenim pristašama. Nesreća je što loše vlade misle da je za instrumentalnu djelatnost u državnoj upravi dovoljna samo stranačka iskaznica, to jest jedan papir i upravo ništa više. Stranke i vlade vrše zločin, kad zaboravljaju da kraj svih mogućih iskaznica treba postojati uravnoteženo znanje ili upućivanje u njega, ako se izlazi iz revolucionarnih kaosa. Za jedan zbor treba znati pjevati i svirati, a za poslove državne uprave nešto više osim pljeskati.

Zbog toga što državnoj upravi odgovara stabilna strukturalna priroda, nije uputno tjerati državne činovnike u njihovu instrumentalnu uključenost, zabranjujući im članstvo, pristup i djelatnost u slobodnim društvima, ustanovama i strankama. Ne može biti pravilna, umjerena i razborita razvitka i napretka u zemljama gdje uprava, vojska i sudstvo predstavljaju ukrućene i izolirane strukture, jer su one toliko snažne da pod vodstvom jednog predsjednika-kralja mogu vršiti diktature, koje samo teški revolucionarni lomovi mogu srušiti. Pripadnici uprave, vojske i sudstva treba da budu slobodni ljudi, slobodni i djelatni čimbenici u svim varijantama sustava slobode.

Sudstvo

Sudstvo je legitimni čimbenik, koji izražava stabilno strukturalno stanje. Kako ideja cjeline nužno uključuje kategoriju pravednosti i kako sudstvo izražava tu kategoriju s najvišim autoritetom, to mu očevidno odgovara samo sustav slobode za izvršenje ovakve djelatnosti. U sustavu diktata sudstvo je po naravi svoga stanja instrumenat nepravde. Ono izriče osude u ime zakona, te zajedno s vojničkom silom čini glavni stup nasilja nad legitimnim porivima slobode.

Vlada

Vlada predstavlja čimbenik, koji ima legalnu odgovornost (pravo i dužnost) provoditi zakone, koji postoje i koji će biti napravljeni u smislu programa, na osnovu kojeg je vlada izišla iz sabora odnosno iz naroda. Po smislu postanka i po obvezi pripravljanja novih zakona ona predstavlja vrhunac dinamičkih nastojanja, priznatih po saboru, jer im daje svojim djelovanjem značaj ravnotežne legalnosti za cijelu zemlju.

Zbog provođenja zakona koji postoje pripada joj u sustavu slobode i stabilno konzervativna funkcija.

Vlada koja ne može prihvatiti postojeće zakone, jer u dinamičkom uspjehu nosi revolucionarne promjene, mora uništiti bivšu upravu. Ako to ne učini, naći će se u instrumentalnoj sabotaži. Svaka instrumentalna struktura ima vibracije zakona u kojima je djelovala (instrumentalna tromost). Krivo je misliti da se stara uprava sasvim jednostavno usklađuje s novim zakonima. Jedna uprava apsorbira nove zakone u  instrumentalnom smislu samo ako u njima ima neke idejne i tehničke sličnosti sa starim zakonima. U svakom se drugom slučaju stara uprava ima više ili manje uništiti. Naravno i vojsku i sudstvo i predsjednika države, kao nosioce stabilno konzervativnog stanja. Revolucija i revolucionarna vlada koja sjedne u stabilno konzervativnu strukturu, izgubljena je.

Vlada koja gubi dinamičku strukturu, bježi od sabora, te se približava vojsci, sudstvu i upravi, priklanjajući se diktatorskim pogledima. Vlada koja izgubi vezu sa saborom, jer mu je protivna, mora težiti diktaturi, bilo da sabor ukori (kupi, uplaši, itd.) ili, ako je ovaj čvrsto uravnotežen s narodom, da rastjera.

Vlada koja se ravnotežno kreće u saboru bliža je narodu i njegovim potrebama, jer ako ne govori vladina stranka, viče opozicija. Vlada koja zna čuti opoziciju može bolje upravljati od vlade, koja zatvara opoziciju, da je ne čuje. Kad vlada ušuti glas opozicionih stranaka, prestaje se šaptati i u vladinoj stranci, jer je diktatura već na vratima.

Vlada koja se poistovjećuje s upravom poprima isključivo stabilnu strukturu, čime predstavlja diktatorsko vodstvo.

Vlada mora biti s jedne strane sposobna, autoritativna i odlučna u vođenju državne uprave, a s druge strane mora biti preko sabora u odgovornoj programskoj i dinamičkoj uravnoteženosti sa zemljom.

Nije uputno da vlada dijeli odgovornost s predsjednikom države ili da je čak identična s njime. Sve su predsjedničke vlade diktatorske vlade u više ili manje otvorenom smislu i čim sabori uspiju izraziti svoju pravu narav, predsjednički sustav ili pada ili prelazi u otvorenu diktaturu. Takav sustav predstavlja još zapravo nerazvijeno stanje legitimnih čimbenika, te se najčešće povezuje u klasne i skupinske interese, daleko od ideje cjeline, te prema tome nužno priželjkuje diktaturu.

Predsjednički je sustav neka vrst republikanskog monarhizma, u kojem predsjednici teže da budu „izabrani” više puta, ili ako to ne mogu postići oni sami, onda članovi njihovih obitelji ili njihovih užih skupina.

Vlada se oblikuje u zadacima, konkretiziranim u potrebama zemlje, te prema tome za nju postoji ravnotežni okvir, u kome se ima kretati njeno pravo na čelu državne uprave i njena dužnost prema saboru odnosno stranci odnosno narodu. Makar se budućnost ne može procijeniti sa sigurnošću, jer uvijek ima neočekivanih događaja, ne može jedna vlada skočiti iz predviđenog ravnotežnog okvira, izvrnuti svoje utvrđene unutrašnje i vanjsko političke poglede i smatrati da je sve to moguće na temelju povjerenja naroda, dobivena za sasvim druge poglede. Takva vlada definira ravnotežni lom, koji pogađa cijelu političku strukturu zemlje i da bi se mogla održati mora težiti diktaturi.

Sabor

Sabor je najveličanstvenija ustanova društvenog stvaralaštva. Tko nju ruši i sruši u njenoj biti, u ime bilo kojeg načela, neprijatelj je slobode tko nju ne gradi, ne gradi slobodu. To je ustanova, u kojoj su stabilno konzervativni i dinamičko progresivni porivi u stalnom trvenju, jer je to trvenje zapravo bitna kategorija sabora. Kad se ljudi čude, što je u saborima neprestano trvenje, čude se jer su neznalice. Spoznajni razvitak naroda stalno unosi u sabor preko različitih predstavnika zahtjeve za novim ravnotežnim odnosima. Sabor je taj legitimni čimbenik, u kome se utvrđuje legalno ravnotežno stanje za cijelu zemlju, kao posljedica trvenja.

Diktature ne poznaju sabore trvenja; u njima vlada red i oduševljeno pljeskanje.

Narod koji ima uravnoteženu spoznaju o saboru slobode neće upirati poglede mimo njega u traženju bilo kakvih rješenja, jer će znati, da time navlači nesreće diktatura.

Upravo je zbog razvijanja i održavanja uravnoteženih spoznaja o djelatnosti sabora potrebno da u njemu sjede predstavnici svih varijantnih čimbenika, jer se time nameće jamstvo da će u njemu biti neprestano prisutna živa narodna realnost, te da će prema tome norme za djelovanje sabora, kao i njegovi zaključci biti bliži potrebama te realnosti.

Sabor koji se odvoji od narodnih osjećaja i koji nije hijerarhijski uravnotežen u narodnim očekivanjima postaje razlogom za upućivanje diktaturama. Kad narodni predstavnici ne osjećaju i ne nose ideju cjeline, nego su samo profesionalni korisnici na političkoj varijanti ili su u službi javnih ili sakrivenih skupina, narod počinje osjećati da je varan i izvan ravnoteže sa svojim saborom, te da su saborska nadmudrivanja, demagogija, hipotetske deklaracije, prostački napadaji i tumačenje samo oblici anarhije, a ne legitimna trvenja, koja bi odgovarala dinamici njegovih spoznaja.

Kad sabor padne pod diktat stabilno konzervativnih snaga, osobito u slabije razvijenim narodima, može se izraziti kao reakcionarna kočnica na ideji cjeline, čime je pritisnuto neuravnoteženo stanje u zemlji, koje bukne jednog dana u revolucionarnim ekscesima, s diktatorskim završetkom. Kad pak sabor dođe u ruke demokratskoj anarhiji u slabije razvijenim zemljama, uvijek se pripravlja put diktatorskim ekscesima.

Sloboda naroda nije u pitanju, dok je saborsko kočenje ili napredovanje u granicama ravnotežne elastičnosti, koju zdrav smisao naroda osjeća, ali kad se sabor nađe izvan stvarnog i uravnoteženog stanja sa zemljom, zbog reakcionarnog kočenja ili anarhičnog letenja, sloboda je u pitanju.

Zbog toga, ako nakon saborskih vremena dolaze diktature, uz oduševljenje naroda, krive su u prvom redu političke stranke, jer su sebe i sabor izolirale iz osjećaja naroda. Narod neće pljeskati diktaturi, ako se osjeća uravnoteženim sa svojim legitimnim čimbenicima, pa dakle sa saborom i strankama. Samo kad se ovi odvoje od naroda, kad se odvoje od ideje cjeline, narod plješće diktatoru, koji ih odpiri. To je osvetnički pljesak nad zlotvorima, koji se ne priznaju pravim roditeljima diktatura, nego se čak smatraju u pobjedničkom pravu svojatati predstavništvo i nastaviti život, nakon što narodu teškom mukom uspije osloboditi se diktature, a to samo zato što su bile djelomično ili potpuno onemogućene u svojoj djelatnosti za vrijeme diktatura.

Veliku neuravnoteženost unose u sabore totalitarističke stranke, jer se sukobljavaju s drugim zakonom slobode o autonomiji varijanata. Čudno je svakako, na primjer, da sindikalne organizacije trebaju u neku ruku moliti svaka „svoju” stranku, da bi se nešto riješilo u saborima i vladama, kao da one to ne bi mogle učiniti u pravu dužnosti svoje autonomije. Sloboda ne može postojati na temelju totalitarizma među legitimnim čimbenicima i na temelju zakona koji takvo stanje normiraju. U priznavanju autonomije, stranke bi bile programski potisnute na političku varijantu, na ideju cjeline, te bi legitimni čimbenici drugih varijanata apsorbirali velik dio odgovorna posla s kojim se danas totalitaristički bave stranke. Političke stranke moraju ulaziti u sabor samo u ideji cjeline i njihovi programi moraju odgovarati ideji cjeline. U svakom su drugom slučaju nelegitimni čimbenici i načelni nosioci neuravnoteženosti.

Stranke

Stranke su legitimni čimbenici, koji nose dinamičko stanje političke varijante. 

Po njima se u razvijenom društvu doživljavaju, obrađuju, raspravljaju i iznose sve moguće političke inicijative. Doživljavati, obrađivati, raspravljati i iznositi znači jednako braniti i odobravati, kao i napadati, promicati i tražiti promjene. Prema tome svaki je čovjek, koji djeluje stranački na javnom (otvorenom ili zatvorenom) sastanku, zboru ili kongresu, u svom glasilu, u zaključcima i objavljivanjima, dakle u posve određenoj i oblikovanoj odgovornosti potpuno slobodan raspravljati o svim političkim čimbenicima. 

Svaki legalni progon ovakvog djelovanja, s obrazloženjem, da se ne može dozvoliti napadaj na predsjednika države, sabor, vladu, vojsku itd. predstavlja rušenje slobode čovjeka i stvaranje neuravnoteženosti.

Prema tome u zemlji, u kojoj nema političkih stranaka, kao nosilaca dinamičko progresivnog stanja, nema ni slobode; i na onom nacionalnom području, na kojem ljudi ni ne žele i ne osjećaju potrebu za strankama nema poriva za razvijenim političkim životom, jer nema dinamičko progresivna smisla.

Dok u jednom narodu mnogi žive izvan ideje cjeline i ne bave se politikom, a pritom jadikuju na diktaturu, ne može biti promjena, jer je u tom slučaju kriv narod što ima diktaturu, a diktator sjedi na svojoj prirodnoj stolici. Biti slobodan i htjeti biti slobodan znači biti u neprestanom naporu razvijenosti, uravnoteženosti i autonomnog priznavanja. Biti pak u ropstvu ili pripadati kao emigrant narodu koji je u ropstvu, a koji želi biti slobodan, pa ne sudjelovati u revolucionarnom pripravljanju i razvijanju čimbenika slobode na bilo koji način, znači biti kriv i odgovoran, a pobijati to znači biti pomagač diktature, zbog gluposti, što je rjeđe ili zbog plaćeništva, što je češće.

Bez stranaka i sabora narod predstavlja političko groblje. Tko ističe divlja plemena za uzor života, stvarno ističe uzore zaostalosti, ali ne uzore napretka.

Time što jedna stranka dođe na vlast ne gubi pravo na svoj dinamički smisao, makar je posjedovanjem vlasti prebacila osjećanje i svoju odgovornost na prihvaćanje onoga što provodi vlada. Tu se, naime, nameće jedna finija i razvijena vrsta odgovornosti. Stranka ne može javno, to jest na zborovima, u tisku, u deklaracijama napadati svoju vladu. Ali na svojim unutrašnjim sastancima i kongresima, stranka se može popravljati, kritizirati samu sebe, svoje ministre, svoju vladu, svoje poglede, koristiti iskustvo, predlagati promjene zakona itd. Vlada potekla iz jedne stranke teži ostvarivanju stabilnosti, ali stranka ima pravo na svoj daljnji dinamički život. 

Kritizirati svoju vladu treba smatrati normalnim izražajem dinamičkog stanja, a ne rušenjem discipline, makar i tog može biti. Pri površnom gledanju može se činiti kao da je stranka na vladi i u opoziciji. Međutim, ona je u svojoj javnoj odgovornosti na vladi, dok na svom unutrašnjem području mora i dalje zadržavati dinamički smisao svog postojanja. Samo se tako može osposobljavati za nove poglede i za jačanje diferenciranog života. Stranka koja izgubi ovaj supstancijalni smisao samo zato što je postigla vladavinsku odgovornost, te se poistovjećuje sa stabilno konzervativnom težnjom, počinje naginjati diktaturi, jer, izgubivši u sebi kao stranci supstancijalnu strukturu, koja je u stvari dinamičko progresivna, ne shvaća je ni u opoziciji, te teži njenom uništenju. Vladajuća stranka, u kojoj nitko ne smije pitati što radi vlada, ministri, zastupnici, te zašto je ovako, a nije drugačije, nego ima samo pljeskati, nije čimbenik slobode, nego diktature. U takvom se slučaju počinje opoziciju smatrati suvišnim i neugodnim neprijateljem, a ne sastavnim dijelom slobodno razvijenog političkog života. Stranka koja nema duha slobode u sebi ne može ga ostvariti ni u narodnoj zajednici. Stranka koja uništi u sebi dinamičko progresivni duh želi ga uništiti i u narodnoj zajednici. U stvari politička organizacija, u kojoj nema ove supstancijalne strukture i nije politička stranka, nego možda pseudo vojnička organizacija ili samo skupina ljudi, koja drži vlast pomoću vojničke sile, a ono što se zove politička stranka samo je predsoblje za špekulante i laskavce. Bit je stranke, da uvijek zadržava dinamičku progresivnu strukturu. Bez toga nestaje u razvitku političke varijante dinamičko progresivnog čimbenika, te prestaje spoznajni ciklus i nastupa diktatorsko mrtvilo kao proces zaostajanja. Kad u strankama, koje trebaju nositi dinamičko spoznajno stanje u ideji cjeline zavladaju osobe, koje bogatstvom svog stručnjaštva iscijede stranci ideju cjeline, imamo degenerativni slučaj, koji može neko vrijeme obmanjivati, kao i svi surogati i sve prijevare, ali ne može predstavljati uravnoteženu razvijenost, nego opasnost koja prijeti slobodi. Često diktatori stvaraju vlade sastavljene od stručnjaka to jest stvaraju vlade u sklopu državne uprave, u sklopu stabilnog spoznajnog stanja, izvrćući time legitimnu prirodu vlade u spoznajnom razvitku političke varijante.

Često se stranke odvoje od naroda, time što se u neku ruku izruče zastupničkoj službi, u kojoj teže komotnosti, rutini i birokratskom napredovanju prema ministarskim stolicama, komisijama, ambasadama, te nastojanju da stvore čvrste interesne skupine, kao jamstvo za ponovna izabiranja. Zastupnička mjesta u mnogima ubiju ideju i stvore karijeru. Prema tome najvažnija je stvar u jednoj stranci, da ne bude zarobljena od svojih ministara, zastupnika i karijerista, te da joj težište ostane u narodu, kako bi zastupnici i ministri bili uravnoteženiji sa svježom dinamikom strujanja svih spoznaja i novih poriva. Narod osjeti, kad su mu stranke pobjegle na službu u sabor, ali im ne može ništa, jer je zarobljen saborom, koji formalno ispunjava svoju djelatnost, dok je stvarno otuđen. Ako se zemlja nađe u teškoćama u ovakvom stanju lako dolazi do diktature proti saboru i strankama, uz odobravanje naroda, koji se osjeća sretnim, da se oslobodio diktature-anarhije stranačkih laži, hipokrizije i demagogije.

Kada stranke i sabor, dakle čimbenici dinamičke strukture ukinu svoj legitimni ravnotežni položaj, diktatura nastaje kao prirodni izraz općeg stabilnog stanja, koji je stvarno u latentnoj diktatorskoj inicijativi.

Političke stranke predstavljaju legitimne čimbenike političke varijante samo onda, ako u njima vlada ideja cjeline. Stoga sve stranke moraju biti nacionalne, jer je ideja cjeline ideja o konkretnoj prostorno-ljudskoj egzistenciji. Kao elementarna stvaralačka ideja čovjeka, ona u svim i po svim narodima izražava neizmjerno bogatstvo, stranačko bogatstvo ljudske supstance. Nivelirati narode znači djelovati direktno proti prvom zakonu slobode o razvitku i stvarati barbarstvo. Narod-čovječanstvo jest inferiorna koncepcija u ideji cjeline.

U smislu nivelacija bilo bi također krivo zaključiti, da se zbog postojanja istih varijantnih čimbenika mogu identično formulirati njegove legalnosti za sve narode. U takvom se krivom shvaćanju prepisuju ustavi i zakoni, te nasađuju sredinama u kojima predstavljaju spoznajnu neuravnoteženost, zbog čega dolazi do suvišnih borbi. Također je krivo shvaćati da narodi mogu imati ujednačenije norme što su razvijeniji, da se, dakle, približavaju nekom idealnom tipu čovječanstva. To je golema zabluda, koju slijede mnogi. Savršenstvo ne vodi identičnosti i monolitnosti, nego različnosti. Među nerazvijenim narodima ustavi i zakoni mogu pokazivati grubu identičnost, dok među razvijenim narodima moraju pokazivati fina razlikovanja. Veća je različnost među stotinu svetaca, stotinu umjetnika, stotinu državnika, negoli među milijunima ne-svetaca, ne-umjetnika ili ne-državnika.

Ideja cjeline osim što je masovna, ona je opća, općenita. U ideji interesa klasne većine može se govoriti o masovnoj demokratskoj većini, koja se može vrlo dobro snalaziti u svojoj stvarnoj diktaturi, pa čak vršiti i isključivanja iz naroda, ali u ideji cjeline obuhvaćeni su svi i svatko, ne kao broj (manjina ili većina), nego kao čovjek. Prema tome u ideji cjeline težište je na čovjeku kao na četverovariantnoj jedinstvenoj individualnoj strukturi i na čovjeku kao na četverovarijantnoj autonomnoj društvenoj strukturi. Ne vidjeti čovjeka, svakoga čovjeka u ideji cjeline, konkretizirane kao narod, znači plivati u maglama, deklamacijama, zabludama ili skrivenim interesima. Stranke, koje ne žive i ne djeluju u duhu cjeline, političke su laži, koje prije ili kasnije moraju pokazati svoju pravu narav.

Organizacija u kojoj ne vlada ideja cjeline nije politička organizacija u supstancijalnom ravnotežnom i autonomnom smislu, makar se zvala vlada, vojska ili stranka. Većina današnjih stranaka samo su organi klasnih i skupinskih socijalno-ekonomskih interesa na političkom području, a nisu to supstancijalne organizacije u ideji cjeline. Predsjednik države, vojska, sudstvo, uprava, vlada i zakoni, koji izlaze iz ovakvih stranaka predstavljaju organe tih interesa, te prema tome većinske ili manjinske diktature. Radnička klasna ili latifundijska klasna diktatura, svejedno je.

Kad jedna crkva ili religija osniva stranku s obrazloženjem da većina ili svi pripadaju toj crkvi ili religiji, pa da je prema tome demokratska uravnoteženost zajamčena, ne ostvaruje se pojava slobode, nego vjersko političkog diktata ili totalitarizma s religiozno moralne varijante. Isto se tako ne ostvaruje pojava slobode, kad jedna klasa izbaci stranku, s obrazloženjem da većina pripada toj klasi, nego se ostvaruje težnja socijalno-ekonomskog klasnog diktata, da cjelini nametne svoj interes i time ostvari ekonomsko-politički totalitarizam. Stoga kad jedna vlada djeluje u probitku jedne klasne skupine, ona se ne bavi politikom, jer ne djeluje u ideji cjeline, nego je obični organ socijalno-ekonomske varijante, koji lažno, izvrnuto, neuravnoteženo i nelegitimno djeluje na političkoj varijanti. Kad stranke ne djeluju u ideji cjeline, one su to samo u legalnom, ali ne i legitimnom supstancijalnom smislu. Stranke prožete idejom cjeline (ne većine), tj. svakoga u svima i svih u svakome, odnosno svega u svima ili svih u svemu, moraju organizirati političku varijantu tako da svi njeni čimbenici djeluju u ideji cjeline.

Čovjek u ideji cjeline ravna se osjećajima, da svi moraju biti siti, ne većina, nego svi, dok se čovjek u ideji interesa ravna osjećajima “sit gladnom ne vjeruje”. Prema tome stranka mora imati u svom programu samo ono što dodiruje sve, i što ona mora u svojoj legitimnoj dužnosti provoditi. Čovjek u ideji cjeline mora željeti, da svi znaju čitati i pisati, dok u ideji interesiranja može biti zadovoljan što zna čitati i pisati on sam. Čovjek u ideji cjeline mora provoditi da nitko ne krade i ne bude okraden, dok u moralno vjerskoj može biti zadovoljan da sam ne krade. 

Ne mogu stranke u izražavanju ideje cjeline ići dalje od svoje supstancijalne legitimnosti, jer bi se približili težnji totalitarizma. Ne pripada ideji cjeline u svim iznesenim poslovima pravo na način izvođenja njihove političke misije. Jedna vlada može sagraditi sve škole, ali kako će se vršiti obuka, to će bolje znati čimbenici s kulturne i vjersko-moralne varijante. I zato imaju pravo i dužnost sjediti u saboru, gdje se to određuje i normira kao zakon. Vlada može htjeti sagraditi svakoj obitelji dom, ali način gradnje, financiranje, vrst domova i slično, bolje će znati čimbenici sa socijalno-ekonomske varijante. Stoga trebaju biti u saboru.

Sloboda zemlje je u velikoj opasnosti, kad dolazi do sukoba i ratova s vanjskim neprijateljima, jer u tim časovima dolazi do izražaja fizička snaga zemlje simbolizirana u vojničkim odorama. Predsjednik države, vojska, uprava i vlada dolaze više do izražaja, dok se sabor i stranke potiskuju. To je loše nasljedstvo iz nerazvijenih vremena, kad se išlo u rat za cara i domovinu, dok su sabor i stranke predstavljali samo smetnje. Danas pak, kad se narod bori u ideji cjeline, tj. kad u ideji cjeline ima izvršiti jednu konkretnu djelatnost, u koju se čak ulaže i život, kraj pripravnosti na stotine neprilika, koje donosi rat, moglo bi se shvatiti, da on više gleda i sluša, što će mu kazati sabor i stranke negoli car, carski generali i carinska uprava. Prema tome u iole razvijenom narodu važna je upravo dinamička djelatnost stranaka i sabora, jer danas rat nije samo tehničko vojnička operacija, nego politička, u kojoj sve snage moraju sudjelovati u osjećanju da se brani sloboda, doživljavana u sva tri njezina zakona. Danas se neće boriti onaj dio naroda, koji osjeća da se ratom ne brani ideja cjeline, nego nečiji interesi, koji su njemu protivni i koji u ime zakona hoće sve pripadnike naroda obvezati na ratnu dužnost. Više se ne ide u rat u ime cara i u ime zakona, nego u ime uravnoteženih misli, pogleda i osjećaja, koje narod doživljava i koje u saboru mogu preko slobodnih predstavnika proglasiti i učiniti rat legitimnim. Bez ovakve legalnosti, utvrđene po legitimnim čimbenicima, svaki je građanin u pravu smatrati ratni poziv pozivom diktature, da je narod brani.

U razvijenom sustavu života, za slučaj rata, ističe se bitna važnost sabora i stranaka. Važno je da svi legitimni čimbenici postoje u svom prirodnom stanju, jer će time ravnoteža u pogledima i osjećajima naroda biti najbolje održavana, te će narod biti najsposobniji za podnošenje svih napora. (1956. – Republika Hrvatska, 21/22:2/21)

Sabor kao sinteza hijerarhijskih vrhova

Bez autonomije četiriju elementarnih varijanata nema slobodna društva niti razvijanja skladnosti u jednoj narodnoj zajednici. Autonomija varijanata kao društvena analiza predstavlja najveću moguću zapreku stvaranju totalitarnog društva. Napredni i napredniji su samo oni narodi, u kojima je povijesni razvitak projicirao viši stupanj autonomije među ove četiri varijante.

U onim narodima, u kojima se bilo koja varijanta uništava, otvoreno ili prikriveno, razvijaju se nesklad i nesreće. Uzalud se izrugivati nad egzistencijalnim smislom bilo koje varijante s ma koje ljestvice drugih varijanata, te ga proglašavati preživjelim i zaostalim, jer se time smisao ne uklanja, nego se navlači nesklad sa svim svojim nesretnim posljedicama. Nije znak mudrosti, kad ljudi, ograničeni i apsorbirani faktorima političke varijante, govore da su oni izvan i iznad svih vjera, rasa i interesa, pretendirajući time na neku posebnu poziciju, s koje bi htjeli odlučivati kao s visoka o svim drugim varijantama; nije znak mudrosti, kad različite sindikalne i ekonomske organizacije upotrebljavaju istu frazeologiju, – jer da su i one tobože izvan i iznad svih stranaka, mjera i ideologija, te u neku ruku samo što ne kažu da su prema tome sve stranke, vjere i ideologije suvišne besposlice. Najmanje je ugodno slušati takve izjave s područja kulturne varijante, a upravo vrijeđa ljudski duh, kad čak i s najprimitivnije kategorije ljudskog udruživanja kakav klub ili športsko društvo pretendira na superiornu poziciju služeći se ovom šupljom frazeologijom da su i oni iznad svih vjera, rasa, stranaka i mišljenja, te da su prema tome svi oni koji tome pripadaju nešto nižega, po tome što predstavljaju faktore separiranja i različnosti. Ta se nesretna i nespretna frazeologija, puna zabluda, hipokrizije i uvijek znak krivog postavljanja problematike u životnom koncertu ideja, upotrebljava i s vjersko-moralne varijante u sličnoj formulaciji, iznad i izvan svih stranaka, rasa, naroda, s jednakom pretenzijom govori s višega i tobože ispravnijega pijedestala prema nižem, na koji su stavljeni svi faktori razlikovanja s mrljom inferiornosti. Međutim u konkretnom priznavanju autonomije svih varijanata i potrebne društvene analize u sastavu slobode, svima bi moralo biti jasno da smo mi svi i da trebamo biti svi uvijek i neprestano u svim varijantama, one odgovaraju našoj supstanciji, te da samo kompozicija između svih varijanata može dati sklad i nositi slobodno društvo.

Time što bi se autonomijom varijanata ostvarivala životna analiza u narodnim zajednicama, nužno se nameće potreba kompozicione sinteze, bez koje ne može živjeti jedna zajednica, kao što to ne može ni pojedinac. No dok svaki pojedinac može oblikovati svoju sintezu u okviru vlastite odgovornosti, onako kako hoće i može, zajednica mora odrediti način za stvaranje svoje kompozicije. Pojedinac može biti u skladnoj kompoziciji, ako živi na najnižoj ljestvici svake varijante, kao što to može biti čovjek s jednom, dvije ili više visokih dominanata u kompoziciji, ali u jednoj zajednici zakoni i dekreti ne mogu sve predstavljati, i najniže i najviše, i ovakve i onakve kompozicione strukture. Logično je, dakle, da takozvani parlament, to jest službena mjesta za formuliranje i uzakonjenje kompozicija budu sastavljeni od predstavnika svih četiriju autonomnih varijanata (1.), kad se radi o poslovima, koji se odnose na sve varijante, odnosno od onih varijanata, kojih se problematika ima u parlamentu riješiti. Pri tom može biti razumljivo da predstavnici političke varijante, kao nosioci ideje cjeline, budu članovi parlamenta u svim problemima, a predstavnici ostalih varijanata kad se odlučuje o problematici njihovih varijanata. Time bi zakone donosili oni ljudi u kojima vladaju najsavršenije dominante, to jest sve ono što je najbolje za život i uspjeh drugih varijanata, a bili bi isključeni diktati, tj. sve ono što je u jednoj varijanti najgore za život i uspjeh drugih varijanata. Narod bi bio

———————

1.              Nekoji kritičari su povezivali ovu ideju Oršanića s fašističkim korporativnim parlamentom. Međutim između ta dva rješenja postoje bitne razlike. U fašističkom je parlamentu bila samo jedna stranka, te su svi predstavnici korporacija bili također eksponenti te stranke. U Oršanićevoj koncepciji Sabor se sastoji od narodnih zastupnika, dakle predstavnika raznih stranaka, izabranih putem općih slobodnih izbora, te od predstavnika društava, ustanova, zadruga, sindikata, itd., biranih putem posebnih društvenih izbora; predstavnici slobodnih udruženja sudjeluju na onim zasjedanjima Državnog Sabora i njegovih odbora, na kojima se raspravljaju pitanja  koja dotiču interese dotičnog udruženja. (Točka VI. „Načela HRS-e“).

zadovoljan, kad bi doživljavao, da mu javni život određuju i komponiraju slobodno birani i hijerarhijski priznati najbolji predstavnici sklada i ravnoteže.  (1955. – Republika Hrvatska 19:12/14).

***

Time što bi u sabor ulazili narodni predstavnici iz svih autonomnih varijanata bilo bi tako reći onemogućeno stvaranje diktata političke varijante na području i s područja sabora, što bi značilo jačanje drugog zakona slobode, o autonomiji varijanata. Ovi bi predstavnici unosili inicijativu i impuls slobodne orijentacije među sve stranke za sva ona pitanja, koja su u strogom smislu izvan političke varijante.

Po tome što bi dinamika svih problema strujala kroz sve aktivne organe, organizme i organizacije naroda sve do odgovornog stvaranja zakona i upravljanja, sloboda bi bila djelatna, doživljavana i predstavljala bi realnost života. Sloboda bi zaista bila uravnotežena.

Time pak što bi postojalo bogatstvo međusobno priznatih organizacija u autonomnim varijantama, u međusobnoj utakmici, sloboda bi počivala na razvijenim varijantama. (1956. – Republika Hrvatska, 20:11).

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (12)

(Nastaviti će se)