ZORICA VUKOVIĆ: ‘NE TEŽI RAZUMJETI…NEGO VJERUJ’

Nakon paljenja crkava, pa i velebne Notre Dame u Parizu, oskvrnjivanja svetinja diljem svijeta, pa i kod nas, ne prestaje napad na katolike, katoličke svećenike, časne sestre i svetce. O tome je svoje mišljenje izrazio slikar i pjesnik, umirovljeni prof. defektolog Nikola Duspara.

LICE(MJERJE) I NALIČJE

Kršćani smo po Popisu,

Ateisti kad se glasa,

Još shvatili mnogi nisu,

Neodlučna mi smo masa.

Odvojeni od države, 

Iako smo baš većina,

‘Sekularci’ scene prave, 

Tvrde da smo mi manjina.

Kršćani smo, k’o da nismo, 

Tek figure smo na pisti,

Ne cijenimo Sveto Pismo, 

Vladaju nam ateisti.

Kako se ponašamo i koliko znamo o svojoj vjeri, katekizmu, Svetom pismu, svetcima…? A cijeli život imamo učiti o tome i još nećemo biti ni blizu da sve obuhvatimo.    

Od svog djetinjstva sam katolkinja, ali sam u adolescenciji postala ‘pametna’ pa sam to bila samo nominalno, dok jednom u olujama života nisam zavapila: „Neka bude volja Tvoja!“ I od tada je krenulo s povjerenjem u Njega i sve oluje su podnošene lakše. ‘Studiozno’ sam izašla na ‘pučinu’ sakramentom pomirenja, pobožnošću Srcu Marijinu i Srcu Isusovu u kojem nalazim dragocjeno ‘biserje’ svete vjere mojih predaka.  I euharistijski himan Klanjam ti se smjerno (Adoro te devote) poznavala sam, ali kao mnogi nisam dugo znala da ga je napisao sv. Toma Akvinski. Pjesma se izvodi u nekoliko glazbenih verzija, a jednu je napisao i Franz Schubert.

KLANJAM TI SE SMJERNO

Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš,

srce ti se moje cijelo predaje jer dok promatra te, svijest mu prestaje.

Vid i opip, okus varaju se tu, al’ za čvrstu vjeru dosta je što čuh.

Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, istine nad ovom nema istinom.

Samo Bog na križu bješe oku skrit, ovdje je i čovjek tajnom obavit.

Vjerujem u oba, oba priznajem, s razbojnikom isto skrušen vapijem.

Rana kao Toma ja ti ne vidim, ipak Bogom svojim priznajem te s njim.

Daj da vjera moja uvijek življe sja, da se ufam u te, da te ljubim ja.

Uspomeno smrti Spasa premilog, živi kruše što si život puka svog.

Daj da sveđ od tebe i moj živi duh, do kraj žića budi najslađi mu kruh.

Pelikane nježni Spasitelju moj, blatna me u Krvi peri presvetoj

I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čist i bijel.

Isuse kog sad mi krije veo taj žarku želju molim ti mi uslišaj

Daj da otkrito ti lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam. Amen.

Osim ove, Toma Akvinski napisao je još četiri himna i Crkvi je ostavio neiscrpni izvor razmatranja o euharistijskom otajstvu. Među njima se ističe pjesma Usta moja, uzdižite čiji se završni stihovi često pjevaju na kraju euharistijskog klanjanja: 

USTA MOJA, UZDIŽITE (Pange lingua gloriosi)

Divnoj, dakle, Tajni ovoj klanjajmo se smjerno mi,
Stari zakon žrtvi novoj nek’ se sada ukloni,
Vjera duši čovjekovoj nek’ spoznanje dopuni.

Bogu Ocu, Bogu Sinu hvala s pjesmom radosnom,
Slavimo im veličinu, častimo ih dušom svom,
K Duhu Svetom nek’ se vinu glasi s dikom jednakom.

Preostala tri himna su: Hvali sion spasitelja (Lauda sion salvatorem), Veselo svetkujmo (Sacris sloemniis) te Riječ svevišnja se pojavi (Verbum supernum prodiens). S obzirom da je svih pet himana nastalo za liturgiju svetkovine Tijelova, poznati su i pod zajedničkim nazivom Officium de festo corporis Christi.

Papa emeritus Benedikt XVI. u svojoj katehezi iz lipnja 2002. godine piše o Akvinčevom pothvatu sastavljanja liturgije za tada ustanovljenu Svetkovinu presvetoga Tijela i Krvi Kristove:

„Papa Urban IV. (1195. – 1264.), koji ga je veoma cijenio, povjerio mu je sastavljanje liturgijskih tekstova za Tijelovo, ustanovljeno nakon euharistijskog čuda u Bolseni (1264.). Toma je bio profinjena euharistijska duša. Najljepši himni koji se u liturgiji Crkve pjevaju kod slavljenja otajstva stvarne prisutnosti Tijela i Krvi Gospodnjeg u euharistiji pripisuju se njegovoj vjeri i njegovoj teološkoj mudrosti.“

Napomena: Godine 1263. u talijanskom gradu Bolseni njemački je svećenik, služeći svetu misu, posumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistijskoj žrtvi. Odjednom je iz nje počela kapati krv po tjelesniku (‘salveta’ na koju se stavlja na oltar ispod kaleža) o čemu su svjedočili brojni vjernici pa i sam Toma Akvinski, te Bonaventura iz Bangoregija. I onda je papa Urban IV. proglasio blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Danas se ovaj tjelesnik čuva kao relikvija u katedrali u Orvietu.

Toma je pisao na latinskom, a stihovi mu zvuče poput cimbala kad se čitaju u originalu. Npr.: 

„…sumit unus, sumunt nille

quantum isti, tantum ille…“

U prijevodu isusovca p. Milana Pavelića to zvuči:

…jeo jedan, jelo trista,

svaki prima cijelog Krista…“

Doslovni prijevod ne bi bio lijep i izgubio bi se smisao, tako da i tomistima nije bilo lako. 

Sveti Toma Akvinski razmatrao je što je ili tko je Bog i to je učinio pomoću pozitivnih ideja koje pokušavaju otkriti Njegovu prirodu. U svom deduktivnom razmišljanju (metoda zaključivanja iz nečeg općeg o posebnom) rekao je da je Bog jednostavan, savršen, beskonačan, nepromjenjiv i jedinstven. Bog nije sastavljen od dijelova, to jest, On nema tijelo i dušu, niti materiju niti oblik. Tako je savršen da mu ništa ne nedostaje i ni na koji način nije ograničen. Njegov karakter i suština su tako čvrsti da ih ništa ne može promijeniti.

Proučavati djelo Tome Akvinskog nije baš jednostavno. O tome piše engleski književnik, filozof, kolumnist… obraćenik na katoličanstvo Gilbert Keith Chesterton (1874. – 1936.) u knjizi Sveti Toma Akvinski: „Jedna je meni poznata gospođa uzela knjigu odabranih tekstova sv. Tome s komentarom i puna nade počela čitati dio koji je nevino naslovljen Božja jednostavnost. Zatim je knjigu odložila i s uzdahom rekla: ‘Dakle, ako je to Njegova jednostavnost, pitam se na što sliči Njegova složenost.’“

Moram li reći da sam se prepoznala u ovoj gospođi jer već nekoliko godina pokušavam bar malo ući u ono što je učio i o čemu je pisao Toma? No i sam GKC je priznao: „Ima dijelova koje ja sam niti najmanje ne razumijem.“

U svom najpoznatijem djelu Summa Theologiae Toma daje pet putova, kojima nastoji dokazati postojanje Boga. Za razliku od svojih prethodnika, koji su smatrali da je postojanje Boga samo po sebi očigledno, te da je znanje o Bogu prirodno usađeno u ljude, Toma je smatrao da je čovjekovo znanje o Bogu neodređeno i zbrkano, tj. da čovjek ne posjeduje jasno a priori znanje o Bogu, te da do prave spoznaje Boga dolazi putem iskustva. 

Prvi put zasniva se na aristotelovskom pojmu gibanja (kretanja) koje uvjetuje promjenu: „Prvi i jasniji put je onaj koji polazi iz gibanja.“  No morao je postojati prvi pokretač gibanja koji pokreće sve ostalo. To je Bog.

Drugi put utemeljen je na tvornom uzroku. Jer sve što postoji ima svoj početak nastajanja, a Objava govori kako je Bog stvorio svijet i da u ‘osjetilnim bićima postoji sustav tvornih uzroka’. To znači da mora postojati prvi uzrok koji je pokretač svega drugog, a uzrok je Bog.

Najvažniji kozmološki dokaz je treći put. Podjela bića na moguća i nužna, osnovna je postavka ovog puta, a pobijanjem takve podjele, pobija se i treći put.

Četvrti dokaz zasniva se na stupnjevanju savršenosti i ukazuje na moralni aspekt, dok peti put počiva na uređenom upravljanju stvarima u svijetu, a to su prirodni zakoni. Iako se kozmološki dokaz kroz stoljeća izmijenio, to ne umanjuje njegovu vrijednost, jer se on bavi svrhom postojanja svijeta i stoga će čovjeku uvijek biti zanimljiv kako filozofski tako i teološki.

Toma se upuštao u dijalog s različitim religijama i filozofskim pravcima, smatrajući da je istina razasuta po cijelom svijetu, te da je njegova zadaća prikupiti dijelove i od njih napraviti cjelinu. Na prvi pogled takav se stav čini neuobičajen za srednjovjekovnog kršćanskog mislioca jer ga je temeljio na svojem razumijevanju urođene čovjekove mogućnosti spoznaje Boga. 

Na razvoj Tomine misli jako je utjecao Aristotel (384. pr. Kr. – 322. pr. Kr) kojega je Toma jednostavno zvao Filozof. Neki filozofi iz kasnijih razdoblja smatraju da je Toma prilagodio Aristotela kršćanstvu. No bački Hrvat p. Tomo Vereš (1930. – 2002.) dominikanac, filozof, prevoditelj, profesor teologije, knjižničar, jedan od najpoznatijih tomista, preveo je mnoga Tomina djela na hrvatski jezik, smatra da je tomizam ‘izvorno filozofski univerzalizam’. Pater Vereš je priredio i knjigu Izabrano djelo Tome Akvinskog koje je izdano u nakladi Globus 1981. godine. 

O tom izdanju piše Ante Kusić: 

„Logiku Tome Akvinskog karakterizira postavka da je prva radnja uma ona kojom shvaćamo ‘nerastavljive ili nesastavljene cjeline, dakle, koja zahvaća u bît stvari’. 

…Psihologija Tome Akvinskog ne rastavlja oštro dušu i tijelo: ‘Čovjek …nije ni duša, ni tijelo’, ‘za čovjeka se kaže da je sazdan od duše i tijela u tom smislu da iz dvije stvari nastaje neka treća koja nije istovjetna ni s jednom od svojih sastavnica’. 

Skupa s Aristotelom kaže i Toma: ‘Naš se um odnosi prema iskonima bića, koji su po prirodi posve jasna stvar, kao što se oči sove odnose prema suncu’. Iz svega toga slijedi: između vjere i razuma nema oprečnosti, ‘ima razlike’. Tomin izraz ‘Pri mum movens’ prevodi Vereš izrazom ‘Iskonski začetnik zbivanja’ i izrazom ‘Nepokrenuti pokretač’, u smislu da Božja zbiljnost ni u čemu ne ovisi o nekom drugom biću. Izraz ‘Nepokretni pokretač’ sugerira kriva shvaćanja. 

U pitanjima spoznaje istine nastupa Toma kao protivnik prejako naglašavane istine autoriteta: ‘Ako se profesor zadovolji pukim iznošenjem autoriteta, slušatelj će doduše doznati što se tvrdi, ali neće steći nikakvo znanje ni razumijevanje, pa će prazne glave napustiti predavanje.’ “

Dopunjeno izdanje Toma Akvinski – Izabrano djelo, 2., ponovno je objavljeno kod istog nakladnika 2005. godine na 840 stranica. Urednik je bio dominikanac fra prof. dr. sc. Anto Gavrić (1968.).

Izabrani tekstovi odabrani su tako da omogućuju najpotpuniji uvid u pojedina djela i u cjelinu Akvinčeva stvaralaštva. Prevedene su tri filozofske rasprave O biću i bîti, O vječnosti svijeta i O kraljevstvu, dva teološka nastupna predavanja na Pariškom sveučilištu čija je tematika biblijska, Pismo Bernardu, opatu Monte Cassina (1274.) i sva pjesnička djela. 

Od filozofskih djela prevedeni su Tomini Predgovori komentara Aristotelovih djela jer Toma u njima izlaže svoje bitne filozofske nazore, zatim je tu prvo izlaganje I. knjige Aristotelve Etike; prva tri izlaganja I. knjige Aristotelove Metafizike, te peto pitanje Tomina tumačenja Boetijeva (Anicius Manlius Severinus Boethius oko 470. po Kr. – 524. po Kr., kršćanski filozof i državnik) djela O Trojstvu (De Trinitate). Tu je nekoliko poglavlja iz četiriju knjiga Suma protiv pogana, proslovi tumačenja Sentencija Petra Lombardijca, O božanskim imenima, Knjige o uzrocima, te Pitanja iz Svaštica (Qaestiones de quolibet), tumačenje Psalma 8., proslov na sve poslanice sv. Pavla Apostola, te proslov Komentara na Ivanovo evanđelje. 

Najveći dio u knjizi sačinjavaju tekstovi Suma teologija (Summa Theologicae) prava misaona i literarna arhitektonska cjelina koja se po stilu i kreativnosti može usporediti s gotičkim katedralama toga vremena. Teme u njoj su teološke, kristološke, antropološke, sociološke i kozmološke, počevši od stvaranja svijeta do njegove obnove na koncu vremena.

U Sumi teologije Toma se koristio autoritetom Augustinovih (354. – 430.) argumenata pokušavajući definirati uvjete pod kojima rat može biti pravedan. 

Prvo, rat se mora dogoditi s dobrom i pravednim svrhom, a ne u potrazi za bogatstvom ili moćima. 

Drugo, pravedni rat mora voditi pravilnom uspostavljenu vlasti kao što je država. 

Treće, mir mora biti središnji motiv čak i usred nasilja.

Toma Akvinski je pisao i o molitvi. Iz toga je sastavljeno 10 pravila o osobnoj molitvi, a najjednostavnija uputa glasi: govori s Bogom tako kao da sjedi na stolici do tebe u sobi i da ti govori: Što želiš da ti učinim? 

 1. Uzmi dnevno par minuta vremena, budi sam u tišini. Otpusti tijelo, razum i srce. 

 2. Govori s Bogom, jednostavno i prirodno. Ispričaj mu sve što imaš na srcu. Govori mu svojim riječima. On ih razumije. 

 3. Vježbaj razgovor s Bogom, kad si kod svog svakodnevnog posla. Zatvori na par sekunda oči, tamo gdje jesi: u dućanu, za pisaćim stolom, u autobusu…

  4. Sjeti se činjenice, da je Bog uvijek uza te i da ti pomaže. Ne smiješ stalno na Boga navaljivati i moliti ga za blagoslov, nego pođi od činjenice da te on želi blagosloviti. 

 5. Moli s uvjerenjem, da će tvoje molitve preko svih mora i planina zaštiti one koje voliš i da su oni okupani u Božjoj ljubavi. 

 6. Kad moliš imaj pozitivne a ne negativne misli.

 7. Trebaš uvijek u molitvi utvrditi da si spreman prihvatiti Božju volju kako on to hoće. 

 8. Stavi kod molitve sve u Božje ruke. Moli za snagu, da možeš činiti najbolje što možeš, ostalo s punim povjerenjem prepusti Bogu.

 9. Pomoli se i za one, koji te ne vole, ili koji su ti učinili zlo. To će ti dati izvanrednu snagu. 

 10. Dnevno izreci molitvu za tvoju domovinu i za mir u svijetu. 

Toma Akvinski, jedan od najvećih teologa svih vremena, rodio se 28. siječnja 1225. u obiteljskom plemićkom dvorcu u Aquinu u slavnoj feudalnoj kući nedaleko Napulja. Bio je u srodstvu s tadašnjim carem Svetog Rimskog Carstva Friedrichom II. (1194. – 1250.) i po genetskoj osnovi potomak je Talijana, Francuza i Nijemaca.

Budući da je bio najmlađi sin u obitelji, prema tadašnjim plemićkim običajima, trebao je otići u samostan, jer nije pokazivao nikakav interes za tadašnja viteško-ratnička zvanja. Tako se Toma, sa samo pet godina, našao u benediktinskoj opatiji Monte Cassino jer se njegov otac Landulf nadao da će mirni i neratoborni dječak postati opat tog samostana. U opatiji je započelo Tomino obrazovanje. Tamo je ostao sve dok nisu zaprijetile ratne opasnosti, kada je prebačen na studij u Napulj gdje upoznaje učenja Aristotela, Averroesa ili Ibn  Rušda (1126. – 1198.) pravnika, liječnika i najutjecajnijeg islamskog aristotelovca, te  Maimonidesa ili Mošu ben Maimona (1138. – 1204.) židovskog filozofa, teologa i liječnika. 

Tomu je privukao tada vrlo popularni Red propovjednika, dominikanski red, koji je u prosincu 1216. godine utemeljio sv. Dominik (1170. – 1221.). Odmah se priključio njima. No njegova je obitelj bila protiv toga da Toma, kao plemić, postane redovnik-prosjak, pa su ga vlastita braća kidnapirala i zatvorila. Kako Toma nije popuštao, u jednom momentu su mu čak doveli zanosnu kurtizanu da ga obeščasti. Toma je zgrabio užareni ugarak iz peći i pošao prema kurtizani. Ona je pobjegla, a on je zakračunao vrata i žarom u vrata urezao veliki križ.  

Obitelj je na kraju dozvolila da ‘pobjegne’ dominikancima 1244. godine u Rim koji ga slijedeće godine šalju na studij u Pariz gdje upoznaje velikog njemačkog teologa, filozofa, crkvenog naučitelja Alberta Velikog (oko 1200. – 1280.) koji je 1931. godine proglašen svetcem Crkve.

Kad je Albert otišao na sveučilište u Kölnu, Toma je pošao za njim. Postao je odgajatelj studenata. Budući da je bio šutljiv, pomalo suzdržan i krupna tijela, studenti su mu se rugali nazvavši ga nijemim volom. Albert je to saznao i studentima je rekao: „Zovete ga nijemim volom, ali kad on jednom rikne, kroz svoj nauk, čut će se po svem svijetu.“

Po završetku obrazovanja, Toma je postavljen za pomoćnog profesora u Kölnu gdje predaje Stari zavjet i piše svoja prva filozofska djela. 

U Pariz se vraća 1252. završiti teološko obrazovanje. U to doba Univerzitet u Parizu (Universitas magistrorum et scholarium Parisiensis), izrastao iz katedralne škole Notre-Dame, bio je najslavniji obrazovni centar čitavog kršćanskog svijeta u kome su osim Alberta Velikog i Tome Akvinskog predavali Alexander of Hales (1185. – 1245.) franjevac, teolog i filozof, te Bonaventura (1221. – 1274.), franjevački teolog, crkveni naučitelj, kardinal i svetac KK.

U to vrijeme gradili su se brojni koledži za smještaj studenata. Najslavniji od njih postao je Sorbonne, kog je 1257. osnovao  Robert de Sorbon (1201. – 1274.) osobni ispovjednik Louisa IX. (1214. – 1270.). Predavaonice Sorbone bile su poprišta brojnih burnih teoloških rasprava, pa se ime Sorbone toliko proslavilo da je postalo sinonim za pariški teološki fakultet i čitav univerzitet.

Toliko o ‘mračnom srednjem vijeku’.

U Parizu je Toma ostao do 1259., poučavajući i pišući djelo Summa contra gentiles (Suma protiv pogana). 

Nakon Pariza predaje u Napulju i u Orvietu, a potom ga papa Klement IV. (1190. – 1268.) kao papinog teologa, poziva u Rim poučavati na dominikanskom studiju. U to vrijeme piše čuvenu Summa Theologica.

 Godine 1268. ponovo odlazi u Pariz i ostaje do 1272. kada mu dominikanci nude osnivanje sveučilišta gdje želi i da ga popuni predavačima kojima želi. Odabire Napulj. U tišini crkve sv. Dominika u Napulju, klečeći pred Raspetim, čuo je glas. Krist mu je progovorio i rekao mu da je ispravno pisao o Njegovu presvetom tijelu i ponudio mu da izabere što želi. Toma je odgovorio: „Samo Tebe, Gospodine!“ 

To iskustvo ga je toliko potreslo da se nije mogao vratiti uobičajenim poslovima. Kad ga je subrat  Reginald, kojemu je diktirao, molio da se vrati na posao, Toma je odgovorio: „Reginald, ne mogu više pisati. Vidio sam stvari prema kojima je sve što sam napisao čini pljevom (mihi videtur ut palea).“ Kao rezultat ‘pljeve’, Summa Theologica  je ostala nedovršena. 

Papa Grgur X. (1210. – 1276.) pozvao je Tomu na ekumenski koncil u Lyon u svibnju 1274. godine, u povijesti Crkve poznat kao Drugi lionski sabor, održan od 7. 5.-12.7.1274. u katedrali sv. Ivana Krstitelja i sv. Etiennea. Sabor je raspravljao o Velikom raskolu iz 1054. godine između Latinske i pravoslavne crkve. Na njemu su sudjelovali Albert Veliki i Bonaventura, a trebalo je biti predstavljeno Tomino djelo Contra errores graecorum (Protiv grešaka Grka) napisano za papu Urbana IV. 1263. godine kao doprinos naporima pape Urbana za ponovno spajanje s Istočnom crkvom.

Dok je Apijskim putom (Via apia) putovao na koncil, jašući na magarcu, Toma je udario glavom o granu nekog drveta.  Prepratili su ga do Monte Cassina na oporavak. Odmorivši se, nastavio je put, ali se iznemogao zaustavio u cistercitskoj opatiji Fossanova (oko 80 km jugoistočno od Rima). Redovnici su ga njegovali nekoliko dana. Primio je svoje posljednje sakramente, a ispovjednik koji je bio s njim, prošaptao je da je ispovijed bila poput one djeteta od pet godina. Toma je molio: „Mnogo sam napisao i podučavao o ovom presvetom Tijelu, o ostalim sakramentima u vjeri Kristovoj i o Svetoj Rimskoj Crkvi, čiju ispravku izlažem i podnosim sve što sam napisao.“  Umro je 7.ožujka 1274. s 49 godina života dok su mu čitali Pjesmu nad pjesmama.

Djelo Tome Akvinskog izazvalo je velike polemike, a Luther je čak spalio njegova djela. G. K. Chesterton piše: 

„Djelo sv. Tome ima jednu konstruktivnu kvalitetu koje nema u gotovo svim velikim sustavima nakon njega. Jer on već gradi kuću dok su novi teoretičari još uvijek u fazi testiranja prečki na ljestvama… Akvinac je čitavu intelektualnu vječnost ispred njih bez obzira na obični kronologijski smisao onoga kad se kaže kako je neki čovjek ispred svog vremena. On je stoljećima ispred našeg vremena.“

Ipak. Tomino slavljenje Stvoritelja bilo je pravovjernije od svakog pesimizma jer njegovo geslo je bilo : „Biti, to je odgovor!“ To je davalo ugled Crkvi u svijetu koji je tu istinu prihvatio. 

Kad se ‘đavolji odvjetnik’ u procesu Tomine kanonizacije usprotivio da nema čuda, jedan od kardinala odgovorio je: ‘Tot miraculis, quot articulis’ (‘Ima toliko čuda …u njegovom životu… koliko i članaka…u njegovoj Summa-i’). 

Napomena: Advocatus diaboli (Đavolji odvjetnik) bivša je službena pozicija u Katoličkoj crkvi, onaj koji se ‘založio protiv kanonizacije kandidata kako bi otkrio bilo kakve karakterne nedostatke ili pogrešno prikazivanje dokaza koji idu u prilog kanonizaciji’.

I prvi hrvatski blaženik dominikanac August Kažotić (1260. – 1323.) upoznao je Tomino djelo kad je došao na studij u Pariz, te je dao doprinos u procesu Tomine kanonizacije koja se dogodila pedeset godina nakon Tomine smrti, 18. srpnja 1323.. Papa Ivan XXII., sa sjedištem u Avignonu, proglasio ga je svecem .

Crkvenim naučiteljem  Tomu je proglasio 1567. papa Pio V. te je prozvan ‘anđeoskim doktorom’ (‘Doctor Angelicus’) i ‘univerzalnim doktorom’ i (‘Doctor Universalis’).

Spomen mu se slavi 28. 1. jer su mu na taj dan godine 1369. kosti prenesene u Toulouse u jakobinski samostan dominikanaca (nazvanu po sv. Jakovu). Tijekom Francuske revolucije kosti su mu odnesene u kriptu Bazilike Saint-Sernin da bi se vratile 1974., nakon restauracije jakobinskog samostana gdje se i danas nalaze.

Ikonografija Tomu prikazuje kao dominikanskog redovnika. Često je uz njega vol i u ruci knjiga. 

Zaštitnik je studenata, profesora, sveučilišta, škola, apologeta, knjižara, filozofa, učenosti, učilišta, intelektualaca, župa i crkava širom svijeta.

Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svih svojih obrazovnih ustanova i studenata 1880. godine.

Brojna učilišta diljem svijeta nose njegovo ime:  Akvinski institut , New York; Akvinska škola u San Juan Cityu , Filipini;  Međunarodno vijeće sveučilišta Svetog Tome Akvinskog , Houston; 

Papinska akademija Svetog Tome Akvinskog , Vatikan; Srednja škola Thomas Aquinas, Florida; Thomas Aquinas College , California; Aquinas College, Stockport ,Engleska…itd. 

I pape su ga proslavile svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Lava XIII. (1810. – 1903.) Aeterni Patris (Vječni otac) i Pija XI. (1857. – 1939.) Studiorum ducem (Vodič za učenje). Iz novijeg vremena nauka sv. Tome preporučena je od II. vatikanskog sabora i od Pavla VI. (1897. – 1978.) u pismu Lumen Ecclesiae (Svjetlo Crkve). 

Stoljećima se ponavlja tvrdnja da je Toma mogao levitirati. Na primjer, G. K. Chesterton napisao je: „Njegova su iskustva uključivala dobro potvrđene slučajeve levitacije u ekstazi.“

Tijekom svete mise, dok traje pričest često se pjeva Tomina pjesma Riječ svevišnja se pojavi. Posebno se ističu stihovi posljednje dvije strofe.

RIJEČ SVEVIŠNJA SE POJAVI, uz desnu Oca ostajuć,
Na poso ruku postavi i dođe kraju stradajuć.

Dok s družbom ono zavidnom smrt spremao mu učenik,
On preda sebe zboru svom zaodjev se u jela lik.

U prilici ih dvosrtukoj On tijelom, krvlju ponudi,
Da tijelu, duši čovječjoj ko sveta hrana posluži.

Po porodu nam posta drug, naš kruh za časnom trpezom,
Na smrti cijena za naš dug i plaća nam u carstvu svom.

O hostijo spasonosna što otvaraš nam širom raj,
Sred rvanja sudbonosna ti jačaj nas i očuvaj.

Gospodinu trojedinom nek bude slava vječita,
Koj život vječni puku svom u rajskom domu neka da.

Amen.

Toma Akvinski jedan je od najvećih teologa i filozofa u Katoličkoj crkvi. Tih, marljiv, jednostavan, odlučan, intelektualni aristokrat. Vodio je znatnu korespondenciju. Na pitanje jesu li imena blaženih ispisana i izložena na nebesima, odgovorio je: „Koliko shvaćam, to nije tako, no nema štete ako se tako kaže.“ Njegova je filozofska i teološka misao i danas aktualna, jer se bavio temeljnim ljudskim pitanjima o smislu i svrsi svega što postoji, nastaje i nestaje, svega što jest i onoga što može biti. U svoje vrijeme Toma je bio sabiratelj misli svijeta, miritelj razuma i vjere, vrstan poznavatelj prošlosti, sadašnjosti, otvoren za budućnost.

Zorica Vuković,Hrvatsko nebo