Uvica Ursić: Roditeljske brige

UVIJEK NEDJELJOM (Luka 2, 41-52) 26. prosinac 2021. Sveta obitelj

Film „Sam u kući“ vjerojatno bi mogao funkcionirati kao obiteljska komedija, bez obzira u koje doba godine je priča smještena. No, kako sada stoji, priča se događa u božićno vrijeme kada izbezumljena obitelj odleti u Pariz za Božić samo da otkrije (prekasno) da su za sobom, u kući, ostavili svoje najmlađe dijete. Tako je „Sam u kući“ postao božićni film.

Radnja filma izaziva lakovjernost: kako obitelj može napustiti kuću, voziti se sve do zračne luke, ukrcati se na avion i tek tada, na pola puta iznad Atlantskog oceana, shvatiti da je dijete nestalo? “Kako se, čovječe, moglo dogoditi ovako nešto?” želiš pitati. Čini se nategnutim, ali morate vjerovati da bi film uspio.

Naravno, ako postavimo ovo nevjerojatno pitanje u prisutnosti Josipa i Marije, osjetite da će oni uskoro početi obarati svoj pogled prema zemlji i premještati se s noge na nogu u nelagodi, jer su ipak jednog dana poletjeli iz Jeruzalema bez svog dječaka. Što je još gore, poletjeli su bez Božjeg dječaka.

Ima li išta gore nego da ti sam Bog povjeri svoga sina, a ti ga onda izgubiš? To se zove “loš dan”.

Ali ostavimo za trenutak postrani činjenicu da je Isus bio Sin Božji: on je bio Marijin i Josipov sin prije svega u njihovim mislima i kao što svaki roditelj koji ovo sluša zna, nema panike kao što je panika koja te pritišće i guši kada spoznaš da si izgubio svoje dijete.

Ovonedjeljno čitanje govori nam da su Marija i Josip samo pretpostavili da se njihov sin Isus druži s drugom djecom negdje u masi ljudi koji se vraćaju iz Jeruzalema u Nazaret i nastavili su to pretpostavljati tijekom cijelog dana dok su hodali.

„Nisam ga vidio za doručkom, ali mora biti u blizini.“ Ručak? Pa, ne, nisu ga vidjeli, ali sigurno je s ostalim dječacima ugrabio nekakav sendvič. Konačno nakon večere (još uvijek ga ne vidim, ali…) pao je mrak i sva su se djeca vratila u sigurnost kod svojih majki i očeva kako bi se smjestila za noć. Napokon Mariji i Josipu sine: nema ga! I nakon provjere s nekim rođacima i ostalom djecom ustanove, nitko ga, zapravo, nije vidio cijeli dan.

Zanimljivost je Lukina evanđelja da prva dva vrlo duga poglavlja sadržavaju čak tri anđeoska pohoda, čudesne objave, lirske pjesme, a iznad svega rođenje Spasitelja svijeta. Ipak, kako se iz ovog čitanja može zaključiti, imamo priču jako svjetovnu, krajnje zemaljsku i bolno jednostavnu kao što je: izgubljeno dijete. Uspaničeni roditelji. Mahnita potraga. Cijela je stvar počela s anđelima i završava . . . pozivanjem preko razglasa u nekom trgovačkom centru… !??

Trebala su im tri cijela dana da ga lociraju – bio je potreban jedan dan samo da se vrate u Jeruzalem (vjerojatno su morali čekati do prvog svjetla sljedećeg dana da bi se vratili), ali to je i dalje značilo da su to bila cijela dva dana panike, 48 sati užasne tjeskobe. Mora da je to gotovo skršilo Mariju. Petnaest minuta ove vrste panike dovoljno je da prosječni roditelj osjeti vrtoglavicu i mučninu i da se nađe na rubu psihičkog i fizičkog kolapsa. Čak i pet minuta ovoga može vam se učiniti kao cijeli život. To su roditeljske brige. Svakodnevica roditelja.

Netko je primijetio da kad ljudi izgube stvari, često kažu: “Napokon sam to pronašao i, naravno, bilo je na zadnjem mjestu na kojem sam gledao!” Ali to je glupo: naravno da je bilo na “zadnjem” mjestu gdje ste pogledali jer kada ste to pronašli, prestali ste tražiti!

Ali iza te fraze krije se određena istina: što duže nešto tražite, to su manje vjerojatne lokacije koje provjeravate. Ako izgubite ključeve od auta, prvo provjeravate džepove kaputa, zatim radne površine, zatim ladice, pa sam auto, pa pogledate ispod jastuka na trosjedu. Ako kojim slučajem na kraju pronađete ključeve u zamrzivaču, možda ćete se sjetiti kako ste ih, čovječe, slučajno ugurali unutra, ali zamrzivač sigurno nije bio među najvjerojatnijim mjestima za provjeru.

Tako i u Luki 2 Marija i Josip provedu 48 sati prije nego što im na um konačno padne ideja da bi možda trebali provjeriti Hram. “Ne mogu zamisliti da bi bio tamo…”, sigurno su rekli jedno drugome, “… ali ponestaje nam vjerojatnih mjesta pa idemo provjeriti.”

Sa svoje strane, Isus je samo zbunjen. Hram je, kako se ispostavilo, bio prvo mjesto gdje su ga trebali potražiti. Isus nije baš bio “sam kod kuće”, ali je bio “doma” u Hramu. Njegovi roditelji, međutim, to ne razumiju. Previše su pod dojmom intenzivnog olakšanja i posttraumatskog stresa da bi mogli sve to procijeniti upravo tada.

Tko zna što su Marija i Josip mislili ili zašto su zapravo na neko vrijeme uspjeli izgubiti Božjeg jedinog Sina. Međutim, na svoj neobičan način, ovaj zaključak u Luki 2 pruža nam izniman pogled na jako ljudsku, jako zemaljsku, jako svjetovnu prirodu evanđelja. Isto poglavlje u Luki koje je započelo anđelima koji pjevaju na nebu završava se krajnje domaćom malom pričom o roditeljskom propustu, ogromnoj panici, velikom olakšanju i sve to nazivamo – roditeljskom brigom.

Ovu priču slušamo ove nedjelje nakon Božića. Ona tu savršeno dobro pristaje. Nakon svih „adventskih evenata“ i besmislenog blještavila, sve te „adventske“ hiper produkcije medija, pa ponekad čak i same Crkve, ako želimo da nam ovo godišnje doba bude uistinu posebno, moramo se vratiti na zemlju i gledati kako se Božja drama spasenja odvija tiho i postojano.

Vraćamo se na zemlju jer je to učinio i Božji Sin: sišao je na zemlju kako bi otkupio tu istu zemlju i sve živote koje ovdje vodimo. Kroz roditeljsku brigu Marije i Josipa odražava se i briga našeg nebeskog Oca prema nama, njegovoj izgubljenoj djeci. Molimo se samo da nas nađe u svojem „domu“ gdje stvarno i pripadamo.

https://ivicaursic.com/Hrvatsko nebo