Nataša Božinović: Ježeva tv kućica i književne nagrade za zajednički jezik

Nedavno je iz kulturnih jasli trećega programa gdje je neskromno širila jugoslavenstvo, izbila na svjetla pozornice Jelena Jindra te krenula u pohod na jednu drugu branšu, ne manje osjetljivu, socijalnu skrb. Na istom trećem programu koji se bavi kulturom, u emisiji Knjiga ili život, Ježeva kućica postala je vrhovna transmisija ideološkog izraza. Stanovita inauguracija novovalne jugoslavenština. Ovo je kuća za nas. Ovo je kuća za svu našu decu. Ali nije to samo ta emisija, nije to ni samo treći  program, to je postala i cijela TV kuća.

Na  HTV-u najglasniji su Jugoslavenski nacionalisti, a što je eufemizam za četništvo. Izuzetaka ima u smislu da nisu opterećeni gorljivim jugoslavenstvom nego se jednostavno bave sadržajima bez toga jada i čemera koji je okupirao i zagadio društveni prostor općenito, ali da će krenuti u promociju hrvatstva, to im rijetko pada na pamet. Ajde i među tim izuzecima ima hrabrijih koji se uhvate i promocije Hrvatske, ali sve ih je manje za čuti i vidjeti. Prisjetit ću se, da ne rogoborim samo, kraljeva: Domagoja Burića i  velikana Roberta Knjaza. A ima i još svijetlih primjera da ta kuća nije skroz pala.

Kako se hrvatstvo  počelo mjeriti nedostatkom jugoslavenstva opet možemo reći da je HTV jedna od hrvatskijih TV kuća. Da nije tragično, bilo bi komično. Začuđuje da dosta jugoslavenskih dogmi koje nam proturaju, a koje su na neki način ipak službeno isključene iz državne politike, nekako se okolnim putevima, najčešće kulturnom djelatnošću, posebno snažnim medijem kao što je televizija, uvlače u čitav društveni narativ koji opet crpi lovu iz državne politike.

Ni svjetski trendovi nam ne idu na ruku niti ih naši nacionalisti znaju iskoristiti poput nekih  nacionalista drugih nacija i država. Supermanov sin voli muškarca, Robin Hoodov prijatelj mali John ustvari je Arap crnac, Dickensov David Copperfield je Indijac, srpska premijerka je Hrvatica i gay, bošnjački Komšić je Hrvat i hetero… Nastavi niz! Kakva je tu veza?Može li se nešto zaključiti?

Skromno zaključujem da borbi za opće dobro, borbi za nacionalne interese  nije bitna ni nacionalnost, a kamoli seksualnost. Ali tko mene pita. Samo vidim da zbog krutih stavova hrvatskih nacionalista o moralnoj čistoći i ekskluzivnosti prava na domoljublje rađa se oponent; hrvatski prototip geja i hrvatski prototip feministice. Malograđanski su to snobovi bez afiniteta za opći interes koji slobodu definiraju promocijom nebitnoga za društvo, promocijom svoje seksualnosti i roda upakiranih u komunizam i prilagodljivo jugoslavenstvo.

„ Za rod spremni“ ZRS, parola koja i simbolički objašnjava uskogrudnost interesa. Ustoličuje se nasuprot ZDS-u, spremnosti za domovinu koja je daleko šira i plemenitija, ali nema PR kao za društvo nepotrebna spremnost za rod.

Zapad kršćanski inzistira na prijateljstvu vjera i nacija, ali bez neke naročite spremnosti i volje da ovi koji se na prijateljevanje pozivaju, spremno se i odazivaju.

Kada se prebacimo u naše okvire, tako je očito na svakome koraku da Hrvatska nudi prijateljstvo velikosrpskim aspiracijama. Očito je to u većini projekata u kulturi, a i šire. Porfirijevi kružoci slikovit su prikaz jednosmjernog prijateljstva. Uvijek su prioritet dobrosusjedski odnosi i da dobrota ide isključivo s hrvatske strane. Nekako kad se tako postaviš i vani to očekuju od tebe, a od Srbije ne očekuju ništa.

Saznajem tako iz spomenute emisije Knjiga ili život, Hrvatska daje književnu nagradu za poeziju napisanu na jeziku: srpskobosanskohercegovačocrnogorskohrvatskome.  Laureat novopečene nagrade slučajno je Hrvat Marko Pogačar s prepoznatljivom kvazi kozmopolitskom retorikom koja  je u osnovi gola jugoslavenska ideja: „Važno je što nagrada “Stjepan Gulin” nije definirana bojom pasoša. Nagrada u obzir uzima pjesništvo nastalo na svima razumljivim varijacijama zajedničkog jezika, bez obzira na za poeziju sasvim nevažan, često i upravo poguban detalj njegove etnonacionalistički shvaćene pripadnosti…„

U Knjizi i bolje reći jugoslavenskome životu, dožive orgazam na ovo. Urednici Koraljka Kirinčić i Gordan Nuhanovići većina njihovih gostiju potpuno ispunjaju niz srpskih želja, ciljeva i zadataka da hrvatski jezik ne postoji, a time ni išta drugo hrvatsko. U najmanju ruku priznato je kao „poguban detalj“ kojega se eskadrila proleterskih idiota iz nekoga nametnutoga kompleksa manje vrijednosti želi pod hitno riješiti. Tako očajnički uvijek su u potrazi za nekim novim Porfirijem dok im stari ne pokaže ježeve bodlje. Zato ova nagrada nije jedina koja ujedinjuje promotore zajedničkoga jezika. Nagrada Predrag Matvejević, Edo Budiša,Fric..i tko zna koliko ih ima, rastu kao gljive poslije kiše i sve će ih se rado popratiti u emisiji na trećem programu HTV-a. Kao potakne ih ili časopis ili festival, ili ovaj ili onaj, ali uvijek se dođe do činjenice da se iskamčuje novac države čija je službena politika promocija hrvatskoga jezika, a ne toga zajedničkoga.

Pitam se onda kako nam država promovira jezik ako imamo poplavu projekata i nagrada  bratstva i jedinstva? Lijepo. Čuđenjem na poticaj. Srbi ih potaknu tako što ne priznaju naš jezik učeći djecu u školama da hrvatski jezik ne postoji, a onda naši upute notu čuđenja. S

druge strane, naše strane, sve vrvi nagradama i projektima s akcentom na zajednički jezik, a tomu se nitko ne čudi. Srbijanska akcija je shodno tome skroz u redu. Ni sam ne priznaješ vlastiti jezik, javna TV kuća ti promovira zajednički jezik, e sad bi htjeli da te Srbija ispoštuje više nego mi sami sebe. Nimalo nije različita retorika naših korisnih budala od srpskih nacionalista. I ovim potonjima to su„ razumljive varijacije zajedničkog jezika“. Ali srpskoga jezika.

Svima skupa, Ježeva kućica dođe kao lozinka za prepoznavanje. Poruka bi trebala biti nevina, dječja, ali vrlo je ozbiljna. Opasnija je od pornografskoga sadržaja koji je zabranjen djeci. Ugoda je sasvim drukčija od ugode koju želiš prenijeti kada vlastitom djetetu preporučuješ knjige koje su vam otvorile neka čudesna vrata fantazmagoričnoga raja. I zato, kada oni koji u Ježevoj kućici vide prepoznavanje svoje političke opcije i naturuju to, ne svojoj, nego djeci cijele Hrvatske, naturuju svoju ideologiju negacije hrvatstva. Nikakvu dječju književnost.

Poanta Ježeve kućice je upravo suprotna poanti fanova  s hrvatskom adresom kućice. Ježu je najmilija njegova kućica, a ovima najmrža. Na stranu pisac Ćopić i njegovo možebitno četništvo, mada im ufuravanje i u taj dio podgrijava njihovu umišljenost u tolerantan duh. Kao bit je djelo, a ne umjetnik, a to isto nikako se ne tolerira Mili Budaku i raznim drugim hrvatskim nacionalistima kojima je krimen i samo državotvorna misao. Ranko Marinković,  Slobodan Novak samo su primjeri s kojima Knjiga ili život ne gubi vrijeme. A ni mnoge druge institucije od filma i kazališta s ovim i sličnim autorima ne gube vrijeme. Osim Ministarstvu kulture, to je shvatljivo više-manje svima.

Iz svega proizlazi da nam Ministarstvo kulture vode ili ljudi ispodprosječne inteligencije ili su i oni foliranti koji se isto tako furaju na četništvo pa je normalno i da su široke ruke kad su projekti ukućana Ježeve Kućice u pitanju. Spomenute književne nagrade za izdanu knjigu na zajedničkome jeziku samo su dio mozaika. U tijeku je još jedna ježeva stanogradnja gdje prevladava famozni zajednički jezik; dokumentarni serijal NDH za koju je hrvatski porezni obveznik izdvojio novac, a ne ide mu u prilog.

Najupečativljivim obolom serijala smatram taj tolerantan duh četništva koji se zgraža nad zločinima i represijom NDH dok istodobno čeznu za blagodatima jugoslavenskoga totalitarizma. Iz ničega se ne može primijetiti da je serija snimljena danas. Slobodno je mogla ići sedamdesetih i osamdesetih u SFRJ. Klasić i ekipa ostali su vjerni postulatima jugoslavenske historiografije.

Međutim, postoji nešto što krasi ljubitelje Ježeve kućice ili kako Hodak veli Žikine dinastije, a to jest i doseg toliko im neželjene demokracije. Uključivost. Uključivost svih u ostvarenje ideološka nauma i cilja, a što je trendu današnjega transparentnog domoljublja, potpuna nepoznanica. Današnji domoljubi raznih opcija misle da su samo oni ti koji nose ljubav spram Hrvatske na ispravan način i onda, kao da s četništvom u svim segmentima hrvatskoga  društva problema nemaju, obračunavaju se sa svim vrstama  domoljuba kao s najžešćim neprijateljima. Toliko su im Jugoslaveni dosadni da im ovi moraju  sve po spisku kao Dežulović, da bi ih primijetili. Nemam ništa protiv da Dežulović bude nekome neprimjetan i dosadan jer on to u svojoj raboti i jest. Užasno neinventivan.  Ali da skrene pažnju ovakvom retorikom, to je zabrinjavajuće. No ni to nije od jučer. Popriličnoga obola prostačenju u društvu, dao je izabrani predsjednik. Argumenti, razlozi, uzroci i posljedice nisu bitni. Bitno je samo ‘ko je koga više prostački vrijeđao. I pobjednici su oni najzanimljiviji, a ti su, žalosno je, oni najprostiji i najprimitivniji. Analitičar Macan koji je političarki Vidović Krišto javno na HTV-u, u emisiji Otvoreno rekao da je spodoba, poziva se da komentira, analizira isto tako agresivno opančarsku retoriku druga po izričaju, predsjednika RH. Znači, HTV navija za takav izraz.

Sve to skupa sa zdravim razumom nema veze. Da bi se iz toga kaosa izvukli, netko tko sebe naziva domoljubom konačno treba shvatiti da je vrijeme da progleda dalje od svoga nosa;  da mu Hrvatsku od njega samoga, takvog ograničenog, može više voljeti jedan ateist, gay, anarhist, budist što bilo..i da je to, ne samo OK, nego i poželjno da državotvornih Hrvata obiluje u svim opcijama, odnosno  da će im ujedinjena ljubav spram Hrvatske, sve napaljenke dežuloviće ostaviti trajno na suho. Ovako ekskluzivnima do bola, može im svaki papak tipa Dežulović, nabit do bola. To se ovih dana ekspliciralo kao nikada do sad.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo