OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (3)

 3. NAŠI SUSJEDI

1. a) Naši susjedi
2. b) Nezavisnost i hrvatska ekonomska orijentacija
3. c) Hrvatska i Italija
4. d) Hrvatska i Slovenija
5. e) Hrvatska i Mađarska
6. f) Hrvatska i Srbija
7. g) Jugoslavenstvo kao nesreća Srbije
8. h) Životni antiinteres

Naši susjedi

Svi narodi koji su nas okruživali nalazili su u Hrvatskoj razloge za okvirno ujedinjivanje s njome. Slavonsko žitno i šumsko more, bosansko voćno i rudno more, te konačno i iznad svega Jadransko more predstavljaju prirodne osvajačke argumente naših susjeda. U neprilikama stvaranja savezništva zbog zajedničkih razloga kakvi uvijek mogu postojati među susjedima, te zbog zajedničkih napadača koji su se izmjenjivali, naši su susjedi nastojali od savezništva na granicama stvoriti svoju dominaciju u hrvatskim granicama na bilo kojem hrvatskom moru. 

Njima je navodno odgovaralo da tu dominaciju ne postignu po svojim osvajačkim i izazivačkim upadima, već po argumentima samih Hrvata – onih Hrvata koji su dezintegrirali hrvatsku obrambenu snagu i cjelovitost za njihov račun. Mi poznajemo ove nosioce interesa naših susjeda kao mađarone, austrofile i slično. Svi su oni djelovali s argumentima okvira i reformi na korist zavojevača i zato su se naši siromašni susjedi mogli izgraditi, dok je prirodno bogata Hrvatska siromašila kao prostor i odlazila u emigraciju kao narod. U osvajačkim uspjesima hrvatska su mora počela pripadati došljacima, dok su Hrvati bili prisiljeni definirati jedan novi argumenat: emigraciju.

U doživljavanju našeg prostora, naših susjeda i cijelog svijeta sukobili smo se i s pojmovima i činjenicama o prijateljima. Na tom smo području utvrdili teški argumenat da su nam naime svi susjedi neprijatelji koji bi htjeli s nama okvir da bi onda na toj okvirnoj podlozi stvorili svoju prednost prema nama i prema drugim svojim susjedima i ostalim narodima. Tako je Austrija htjela pomoću nas prednost prema Mađarskoj i obrnuto. Srbi su htjeli pomoću nas prednost prema Mađarskoj, Albaniji, Bugarskoj, Grčkoj i Italiji. Susjedska ljubav uvijek se izrazila kao ljubav jahača prema konju na trkama.

Slovenci su htjeli okvir s nama ne toliko da bi na okvirnoj podlozi stvorili svoju prednost, nego svoju sigurnost, računajući na neprestani sukob između Hrvatske i Srbije koji iskorišćavaju zaboravljajući, međutim, na totalnu nesigurnost koja ih je zadesila pri raspadu Jugoslavije, a koja će se ponoviti. Slovenski susjedski argumenat u stvari je neprijateljski, jer stvarno, te idejno-političkom propagandom u cijelom svijetu podupire okvir koji isključuje našu državnu nezavisnost.

Argumenat prijatelja, tj. naroda koji bi u nama nalazili svoj solidni interes, nismo imali prilike razviti i dovoljno upoznati. Kako smo previše živjeli u okvirima, nismo mogli pronalaziti prijatelje u svijetu, jer politička personalnost bez države nikada nije pogodna za stvaranje prijatelja. Ističemo li svoju budućnost s argumentom okvira, isključujemo se uopće s međunarodne pozornice, te ne možemo ni očekivati neka odlučna prijateljstva.

Postoje čak i države koje su smatrane sumnjivim i nesigurnim, te se prema tome ne može pokazati dovoljno ozbiljnim argumentom ono što niti ne postoji kao subjekt odlučivanja ili što sebe sakriva u okvire ne samo realne, nego čak i imaginarne.

Sigurno bi nam trebalo mnogo solidnih kritičkih analiza o mogućim prijateljima i neprijateljima, držeći na pameti naš obrambeni, a ne napadački geopolitički argumenat, nasuprot napadačkim argumentima izvan nas koje je povijest neprijeporno izrazila. (1961. – Republika Hrvatska 47/48: 45/46)

Nezavisnost i hrvatska ekonomska orijentacija

Hrvatska je bogata zemlja, okružena Austrijom, Mađarskom, Srbijom i Italijom, te prema tome predstavlja za njih privlačno ekonomsko područje.

Mi ipak nismo mogli postati imperijalistima, jer u nama nije bilo prirodnog impulsa siromaštva, ali smo mogli postajati izbjeglicama pred imperijalizmom naših siromašnih susjeda. Svi su, naime, imperijalizmi upereni prema hrvatskim zemljama i to naravno ne otvoreno, nego pod različitim plaštevima, sad u vidu jugoslavenskog bratstva, pa u vidu posestrimskog svetostjepanskog ili apostolskog habsburškog legitimizma, ili u vidu kulturnih venecijanskih lavova koji gledaju iz Dubrovnika u „mare nostro“. U svima njima Hrvatska treba biti na bilo koji način ukopčana i priključena, sa što manje nezavisnosti da bi mogla biti što bolje iskorištena. Zbog ovog je razloga hrvatska državna ideja bila sustavno krnjena, izigravana i uništavana u dodiru sa susjedima, bilo kao zajednička država ili kao saveznička politika. Tako je kroz stoljeća dokazano da hrvatski narod ne može zapravo imati gospodarske sigurnosti i gospodarskog napretka bez državne nezavisnosti, te da izručiti hrvatsku ideju ekonomskom području spomenutih susjeda znači izručiti se za ekonomskog i političkog roba, znači seliti se u strane zemlje i tražiti kruh i slobodu.

Prema tome, svi oni koji definiraju bilo kakvu politiku i rješenja u zajednici s jednim ili više naših siromašnih susjeda, neizostavno definiraju način kako bi žrtva imala lakše skočiti u ralje gladnoj zvijeri i kako bi hrvatska državna ideja bila i dalje uništavana u sakrivenim ekonomskim razlozima. Hrvatska državna ideja je organski nemoćna izraziti se kao imperijalizam na ekonomskim točkovima, jer Hrvati naprosto ne znaju što bi trebalo pljačkati u Austriji, Mađarskoj, Srbiji ili Italiji. Nestanak hrvatskih šuma na Jadranu, koje su pojeli venecijanski lavovi, pa dizanje Beograda, Pešte i Beča, vidljivi su dokazi naše ekonomske uloge, dok mi imamo za uspomenu iz zajedničkog života samo batine, medalje i čitav niz žalobnih svečanosti.

Ne može se doduše reći da se u Hrvatskoj nije upravo nikada razmatrala mogućnost izvjesnog imperijalističkog zahvata. Na primjer, nisu svi ljudi u Hrvatskoj osjećali jugoslavenstvo samo kao spašavanje od Germana i Latina. Zagrebački su novčarski krugovi pomišljali da bi razvijeni hrvatski gospodarski nivo mogao još više uspjeti proširenjem na nerazvijeno srpsko područje. Ovi naivni krugovi nisu, naime, shvatili jednu važnu stvar u dinamici životnih sila: da je imperijalizam u osnovi osvajanje i pljačka, čega nema bez vojničko-političkih snaga. Zbog ovoga se zakona dogodilo da je u stvari cjelokupno hrvatsko gospodarstvo došlo u srpska kliješta (porez, krediti, koncesije, međunarodna trgovina i zajmovi, promet itd.), a novčarski, trgovački i industrijski krugovi, i ukoliko nisu pripadali Srbima, definirali su svoj interes nezavisno, pa i protiv interesa hrvatskog naroda, te su u krajnjoj liniji postali instrumenat imperijalizma, osiguranog srpskim vojno-političkim snagama.

Naša ekonomska orijentacija mora ići realnim političko-ekonomskim kanalima svijeta, a ne u zamjenu za Arpade, Habsburge, Karađorđeviće ili Savoje, te za njihove kovčege medalja i titula, između kojih se nalaze užeta za stezanje slobode i nezavisnosti.

Prošla su vremena u kojima se mislilo da svaki narod i svaka država moraju imati u svojim granicama sve ono što im treba; naprotiv, svi su razvijeni narodi u ekonomskom pogledu međusobno ovisni. Ta se ovisnost uređuje različitim ugovorima ekonomskog značaja koji ne mogu krnjiti nacionalne nezavisnosti. Kako Hrvatima nije potrebno gubiti političku nezavisnost zbog vlastitih ekonomskih razloga, to nije jasno zašto bi je trebali gubiti u razlozima bilo kojeg drugog naroda na svijetu, i to još možda s našom jedinstvenom pomoći na različitim bratskim, posestrimskim, ideološkim i sličnim dekorativnim zamkama. Hrvatska ekonomska baza je takve naravi po svojoj poziciji da nije nužno iscrpljivati je politički u okviru izrabljivačkih koncepcija, kad ona pruža mogućnost za stvaranje ravnoteže u kojoj sloboda i nezavisnost hrvatskog naroda mogu biti potpuno osigurani. (1952. – Republika Hrvatska 5/6:20/21).

Hrvatska i Italija

Italija ne pomišlja na osvajanje dijelova Francuske, Španjolske, Afrike, Grčke i Austrije, ali stvarno pomišlja na osvajanje dijelova Hrvatske, Slovenije i Albanije, kao tobože talijanskih zemalja. Dijelovi Hrvatske, u pitanju, jesu oni krajevi zbog kojih postoje sukobi između Italije i Hrvatske u svim fazama hrvatske povijesti i talijanskih pređa na Apeninskom poluotoku.

U cijelom pak ovome sukobu najmanje je bitna stvar da li ove krajeve naseljavaju Hrvati ili Talijani, jer problem ostaje takvim u cijelosti i nakon što je pitanje o stanovništvu definitivno utvrđeno. Apeninsko nadiranje na Hrvatske obale, to jest nadiranje Rima, Venecije, Italije nije imalo svoju osnovu i svoje razloge u tome što bi te obale bile talijanske, bizantske, ilirske, slavenske, hrvatske. Nema, dakle, smisla usmjerivati bit ispitivanja isključivo na činjenicu da su te obale nastanjene Hrvatima pa da su prema tome hrvatske, kad to svi znaju u najmanju ruku tako dobro kao i mi, ili još i bolje. Istina je, doduše, da se Venecija, odnosno Italija, muče da bi i ovaj argumenat o stanovništvu učinili također stvarnim, ali u tome nemaju uspjeha, jer bi površinsko zasađivanje tuđinskog življa usred domaćega, korijenskog stanovništva uvijek bilo likvidirano. Po stanovništvu, hrvatska obala je hrvatska, kao i hrvatski otoci, no unatoč tome Venecija i Italija ne prestaju nadirati bez obzira na ideologije i političke smjerove koji se redaju u apeninskog politici. Ne treba se prema tome ni zbunjivati što talijanska promidžba govori da je naša obala talijanska po stanovnicima, kulturi, povijesti itd., jer valjda neće to govoriti za engleske otoke, Bavarsku ili Španjolsku, kad tamo nema nikakvih zahtjeva. No mnogi su naši ljudi toliko impresionirani ovom neistinitom promidžbom, u koju vjeruju i mnogi Talijani, te se samo njome bave, nju opovrgavaju i tako gube vrijeme u nebitnom poslu. Shvatimo jednom zauvijek i definitivno: niti je Venecija posizala za našim obalama što bi na njima stanovali Mlečani, niti Italija posiže za njima što bi na njima stanovali Talijani. To nije ni uzrok ni razlog. Oni su samo uvijek nastojali pravim uzrocima i razlozima dodati i ove činjenice, smatrajući da će posizanje imati lakšu i veću potporu u samom talijanskom narodu i na međunarodnom političkom tržištu.

O čemu se, dakle, radi?

Svaki narod nastoji imati što sigurnije položaje na svim svojim stranama. Talijani su smatrali, kao i svi drugi narodi svijeta, da bi trebali uhvatiti što više teritorija, strateških točaka, ulaza, prolaza itd. Biti gospodar Jadrana, ulaza u Jadran, jadranskih otoka, pa jadranske obale, znači osjećati se sigurniji na cijeloj istočnoj obali Italije, to jest na polovini Italije. Tako su Talijani statički definirali sigurnost na svom Istoku. Prirodno je da su na svim ovim mjestima nasađivali talijanski živalj, te da bi se činilo kao da Talijani brane talijanske položaje na licu mjesta, a ne da drže tuđe područje zbog vlastite sigurnosti. Uzme li se u obzir da je Austro-Ugarska, kao istočna strana Italije, stvarno držala na Apeninskom poluotoku izvjesna područja, može se smatrati razumljivim talijansku želju i talijansko nastojanje za osiguravanjem na toj strani, naravno, na isti ovakav način na kakav su to činili Austro-Ugarska i sve ostale zemlje na svijetu, to jest zauzimanjem teritorija i stabiliziranjem na njemu sa svima sredstvima koja izgledaju uspješna, pa dakle i potalijančivanjem, silom ili milom. Tako se dogodilo da Italija nije primijetila u propasti Austro-Ugarske nestanak sila dominacije i pritiska sa Istoka, tj. Bizanta, Turske i konačno Austro-Ugarske, dakle, rađanje povoljnih mogućnosti za sasvim novu priliku prema Istoku, politiku slobode, nezavisnosti i oslobođenja, nego je, naprotiv, postavila zahtjeve za osiguranje („Londonski pakt“), koji su se izrazili kao imperijalizam, budući da su razlozi sigurnosti historijski bili nestali.

Velike su sile bile dovoljno inteligentne da Italiji priznaju ponešto na račun Slovenije, na račun Hrvatske, na račun Albanije i Grčke, kako bi podržavali stalno neprijateljstvo između ovih zemalja i talijanske kratkovidnosti.

Kako je Italija samo djelomično bila uspjela u svojim zahtjevima krajem Prvog svjetskog rata, to je svoje nezadovoljstvo neprestano podržavala u okviru fašističkog pokreta koji godine 1941 – gubeći osjećaj ravnoteže u političkoj prepotenciji i sljepoći – ulazi tako daleko na područje Hrvatske, i na takav način da to izaziva nepodijeljenu mržnju u cijelom hrvatskom narodu.

Italija je očevidno, na istom stajalištu za vrijeme Austro-Ugarske, prve i druge Jugoslavije, kao i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

Međutim gubitkom rata Italija gubi sve položaje, ali ne gubi staro stajalište da bi se morala sa istočne strane osiguravati, tj. upeti sve snage i iskoristiti svaku priliku, da opet zauzme hrvatske obale kao tobože položaje svoje istočne sigurnosti.

Ni jedna politička studija, ni jedna talijanska politička stranka nisu postavile sljedeća pitanja:

 1. Da li zahvaćanje hrvatskih područja uopće predstavlja osiguranje Italije sa Istoka ili naprotiv upravo to zahvaćanje predstavlja izgrađivanje, održavanje i izazivanje nesigurnosti?

 2. Da li postojanje Hrvatske i susjednih zemalja kao slobodnih država, kao država željenih i uvijek podupiranih od strane Italije, a ne sakaćenih i dominiranih, ne bi predstavljalo jače i stalnije osiguranje sa Istoka, negoli tjeranje tih naroda u neprijateljske blokove?

Talijani nijesu do danas pokušali ni postaviti niti odgovoriti na ova pitanja, što mi moramo smatrati vrlo važnim.

Svakako, nije naša stvar da Talijanima držimo propovijedi, jer niti to odgovara našim prilikama, niti je naše pravo govoriti što bi Talijani trebali misliti i raditi. Naša je stvar ustanoviti činjenice i obrađivati poglede koje smatramo da odgovaraju našim probicima, poštujući kod toga i tuđe interese, jednake i iste idejne vrijednosti. I nitko ne zna bolje od nas da mi nismo u ideji i činjenici hrvatske države ni gledali ni pomišljali na bilo kakvo neprijateljstvo prema Italiji, nego smo, naprotiv, smatrali da se priznanjem hrvatske države po Italiji stvara temelj za apsolutnu sigurnost Italije od strane Hrvatske. Međutim, činjenica je da su Talijani udarili hrvatsku državu tako snažno u teritorijalnom, moralnom, ekonomskom i političkom pogledu, tako bezobzirno i brutalno da danas nema sigurno ni jednog Hrvata, koji bi vjerovao da je Italija sposobna za bilo kakvu drugu politiku, to više, što se o takvoj drugoj politici ne daje ni glasa, dok o onakvoj prijašnjoj viče na sva usta.

Italija je bez sumnje izgubila jednu povoljnu povijesnu priliku da analizira, iskuša i izgradi nacionalno-politički odnos sa hrvatskim narodom na novoj koncepciji, imajući na raspolaganju čak i jedan vrlo govorljivi primjer Engleske, koja je podupirala Belgiju i Nizozemsku. Italija nije trebala ništa misliti, ništa stvarati, nego samo priznati!

Italija je izgubila priliku da u svoju povijest uključi pojavu, kao što je pomaganje slobode i nezavisnosti jednoga ili više naroda. Svaki, naime, veliki narod može spomenuti na međunarodnom području borbe za slobodu neki svoj pothvat i zahvat, osim Italije, koja je takvu priliku ne samo propustila, nego si je pribavila neizbrisivu sramotu.

To su činjenice u razmatranju pitanja sigurnosti Hrvatske od strane Italije i Italije od strane Hrvatske.

Mi smo jednom nosili prijateljstvo i sigurnost prema Italiji u ideji svoje slobode i nezavisnosti, u najdubljem i najsavršenijem smislu svoje egzistencije – Talijani pak nikada – nego su nam, naprotiv, u naponu svoje moći zabijali toliko noževa u slobodu i nezavisnost da su dovodili u pitanje i realnu vrijednost same ideje.

U tom pogledu povijest pokazuje sljedeću zakonitost:

 1. Da su Između Apeninskog poluotoka i hrvatskog geopolitičkog područja postojali sukobi kojima je izvor bio na poluotoku i stalno uperen prema nama;

 2. Da na našem geopolitičkom području nije postojala tendencija prodora i osvajanja apeninskog područja;

 3. Da je apeninski prodor uspijevao zahvatiti dijelove našega područja;

 4. Da je apeninski prodor svagda bio odbačen.

Hoće li se ovo povijesno osciliranje nastaviti, ovisi isključivo o Talijanima. Povijesni zakon kaže samo to da će s našega prostora prodori biti odbačeni, i ništa drugo.

Za nas je, međutim, važno pitanje, da li možemo izgraditi našu politiku na takvim činjenicama da u njihovu sklopu Italiji bude nemoguće posizati za našim područjem.

Važna je povijesna konstatacija da je dinamika Apeninskog poluotoka izražena na jadranskim obalama kao pomanjkanje svake koncepcije o toleriranju, stvaranju ili izgrađivanju ideje slobode. U cijeloj talijanskoj političkoj dinamici nije ni ventilirana mogućnost slobode na tim obalama, a kamoli postavljena na međunarodnu pozornicu.

Nitko u Italiji nije postavio ideju sigurnosti Italije na temelju postojanja Slovenije, Hrvatske, Albanije i Grčke, kao prijateljskih država koje bi osjećale potrebu međunarodnog podupiranja, i koje bi gledale u Italiji najjači stup slobode i postojanja nezavisnosti.

Stoga se na osnovu gornjih činjenica logično nameću slijedeći zaključci:

 1. Hrvatska kao samostalna država treba sačinjavati sa Slovenijom, Albanijom i Grčkom mediteranski sigurnosni blok koji ima interes držati Italiju u granicama apeninske realnosti te izvan cezarsko venecijanskih obmana. Taj je blok vojnički dovoljno moćan zaštititi svoj interes, pogotovo još u društvu s bilo kojom drugom mediteranskom silom.

 2. Trst ima pripasti Sloveniji zbog toga što njegova značajka nije u njegovu stanovništvu, nego u njegovoj imperijalističkoj tendenciji kad je u rukama Italije. Gubitkom Trsta, Italija se lišava jedne imperijalističke odskočne pozicije i izlazne točke za stvaranje nereda na Balkanu i u Srednjoj Europi. Italija je u prvom redu iz Venecije, a kasnije iz Trsta, bacala poglede na hrvatsku obalu i spremala osvajačke pohode.

 3. Hrvatska treba da bude u društvu s onima koji teže stvaranju velike srednje i istočno europske superdržavne kombinacije, u kojoj bi Trst, Jadran i Albanija dobili svoju prirodnu funkciju i sigurnost.

 4. Jadranski blok država: Italije, Slovenije, Hrvatske, Albanije i Grčke, kao blok slobodnih država, treba smatrati nerealnim za mentalnu zrelost apeninskog prostora (1953. – Republika Hrvatska 7:7/14). 

Hrvatska i Slovenija

Da bismo mogli doći do temeljnih povijesnih linija koje bi određivale razumne i razborite odnose između Slovenije i Hrvatske, čini nam se uputnim istaknuti ono što hoće hrvatski odnosno slovenski narod.

Hrvatski narod hoće svoju državu, jer vjeruje da bi u njenom postojanju mogao izgrađivati svoju političku, kulturnu i ekonomsku slobodu. Jugoslavija ne dolazi u obzir kao temelj slobode, jer ili je diktatura ili je ne može biti.

Slovenski narod ne govori ili malo govori o svojoj državi, ne možda zato što se ne bi osjećao povijesnim narodom ili što ne bi znao da i njemu može pripadati pravo na samostalnost, nego zato što smatra da se Slovenskom Državom ne rješava problem Slovenaca, da se ne rješava pitanje što ima biti sa živim viškom, sa Slovencima koji ne mogu naći zaposlenje unutar Slovenije, nego prirodno traže slobodan izlaz kojega samostalne države jednostavno nemaju. Osim ovoga, izvanredno važnog pitanja, slovenski narod smatra da bi se osjećao vrlo nelagodno izložen sam, između Nijemaca i Talijana, u svojoj samostalnoj državi.

Čini nam se da su ova dva razloga temeljem političkog osjećanja i orijentiranja Slovenaca.

Zbog oba razloga Slovenci su tražili smještaj u širem prostoru i većoj sigurnosti.

I Jugoslavija im se učinila povoljnim rješenjem, čime su došli u prirodni sukob s Hrvatima. Među ostalim razlozima, i zbog ovoga razloga, oduzet je slovenskom gledanju na Jugoslaviju značaj realnosti, te se ona stvarno pojavljuje za Slovence kao nepovoljno rješenje, kao iluzija.

U razumnom razmatranju ovoga pitanja ne mogu Slovenci reći Hrvatima da bi trebali prihvatiti tezu Jugoslavije samo zato što bi se time učinila prihvatljivijom za Slovence. Isto tako ne mogu Hrvati govoriti da se njih ne tiče mišljenje Slovenaca, jer se na taj način ne postavljaju nikakvi temelji za dobre odnose, nego se, naprotiv, daje Slovencima moralno pravo da idu također bezobzirno svojim putem, što za nas može ispasti vrlo nezgodno.

U političkom obrađivanju susjedskih odnosa u prvom je redu naša dužnost utvrditi sve povoljne mogućnosti za zadovoljenje slovenskih potreba po postojanju Hrvatske Države. Nama, naime, mora biti razumljivo da u krajnjoj liniji u nama leži odgovor na pitanje o realnosti Slovenske Države. Zbog toga ne možemo nikako opravdati odsutnost pogleda i pothvata u hrvatskoj politici u kojima bi bilo očevidno da postoji apsolutna suglasnost s promicanjem i stvaranjem Slovenske Države. Nemamo ni jednog jedinog argumenta protiv postojanja Slovenske Države, ali imamo stotinu povoljnih za njeno postojanje.

Hrvatska je u prošlom ratu dala zaklon mnogim Slovencima, makar smo službeno bili na suprotnim međunarodno-političkim linijama. Ovime je pokazana na osobit način i u izvanredno teškim i složenim prilikama iskrenost prema Sloveniji, te sposobnost Hrvatske da bi mogla definirati politiku otvorenih vrata i u normalnim vremenima za njen višak stanovništva i time omogućiti Slovencima da svoju nezavisnost ne osjete kao zatvor i siromaštvo uslijed vjerojatne prenapučenosti.

U pogledu slovenske nelagodnosti obzirom na Talijane i Nijemce, život je pokazao da u dinamičnim vremenima navale Talijana i Nijemaca obuhvaća istodobno i jednako Sloveniju i Hrvatsku, bez obzira na to tko je na kojoj strani. U prošlom ratu Srbi su bili nosioci službenog neprijateljstva prema Nijemcima i Talijanima, dok su Hrvati bili nosioci službenog prijateljstva. Međutim, na terenu realnosti, Nijemci i Talijani su potražili i definirali prijateljstvo sa Srbima, a kvarili ga i odbijali prema Hrvatima i Slovencima. Očevidno je da protiv dinamičkih želja i pohoda sa Zapada veća sigurnost Slovenije počiva u prijateljstvu i stabilnim političkim odnosima s Hrvatskom negoli sa Srbijom. U mirnim pak vremenima, Slovenija predstavlja vrlo važan, potreban i jak gospodarski čimbenik u odnosu s Nijemcima i Talijanima, ali bez ikakve opasnosti i konkurencije za Hrvatsku.

Prema tome, Hrvatska politika prema Sloveniji mogla bi načelno biti definirana u sljedećim linijama:

 1. Hrvati smatraju da su postojanjem Hrvatske Države prirodno i nužno uvjetovani pogledi, nastojanja i razumijevanja za postojanje Slovenske Države. 

 2. Hrvati smatraju da je uništavanje povijesnih narodnih individualnosti zločin, te prema tome gledaju u postojanju Slovenije kao potpuno slobodne i nezavisne političke jedinice izraz stvaralačke sposobnosti jednog naroda, povijesno djelo oblikovano kroz stoljeća, koje ima pravo na život i poštovanje, slobodu i nezavisnost.

 3. Hrvati odbijaju sve naopake misli barbarsko-imperijalističkog karaktera o likvidiranju, zauzimanju i dominiranju Slovenije i slovenskog naroda.

 4. Hrvatska Država imat će otvorena vrata za prirodni višak i oticaj slovenskog stanovništva.

 5. U mirnim vremenima Hrvatska i Slovenija mogu stvoriti i učvrstiti najprijateljskije odnose, jer se hrvatska i slovenska gospodarska aktivnost ne pojavljuju kao opasni natjecatelji ni u bližoj, ni u daljnjoj okolini.

 6. U dinamičkim vremenima pritiska sa Zapada, interesi Hrvata i Slovenaca su identični, te se prema tome nameće logično shvaćanje i nastojanje u Hrvata da Slovenska Država bude u svakom pogledu što jača.

U ovome ventiliranju odnosa između Hrvatske i Slovenije svakako je najvažnije da mi Hrvati točno shvatimo i osjetimo ono što je povijesno bitno, odlučno i neuništivo u slovenskoj problematici, a da to isto shvate Slovenci o nama. Ako možemo naći dodirnih točaka u ovim životnim pitanjima, lako ćemo doći do sinteza tehničko-političkog reda. Pri tome ne bismo trebali sustati ni ako jedni druge dobro napadnemo i prokritiziramo, kako bismo na taj način likvidirali naše pogreške, zablude i nerazumijevanja, jer na kraju krajeva, nećemo valjda tvrditi da su realizacije hrvatske i slovenske politike u svim vremenima bile savršene. Mi nećemo izbjegavati ni jednu polemiku o ovim pitanjima, pismenu, usmenu, javnu ili diskretnu, jer smatramo da stabilnost slovenske državne ideje počiva isključivo na tome, da li se ona može smjestiti puninom svoje pojavnosti u trajno i pouzdano razumijevanje hrvatske politike, i jer smatramo da je Slovenska Država povijesno, prirodno i nužno rješenje, u kojem Hrvatska može gledati korisnu stabilizaciju svojih odnosa prema jednom susjednom narodu.

Odlučno želimo da bi Slovenci počeli osjećati u pročišćavanju ovih odnosa, da na svojim granicama mogu naći prijatelja povijesnog reda za ostvarenje najviše ideje koju jedan narod može iznijeti, ideje slobode i nezavisnosti.

Ne želimo utvrđivati razloge za međusobni dodir, interese, identične poglede zato da bismo na možebitnoj uniformnosti i nuždi postavili tezu o zajedničkom životu unutar jedne države, s prikrivenom željom da bi se tijekom godina likvidiralo Slovence kao narod, ili s usiljenim argumentima da smo mi zapravo već i danas jedan narod. Samo to ne! Upravo u isticanju razumijevanja, u traženju identičnih interesa želimo postaviti tezu da će obje države, obje slobode, obadvije nezavisnosti, kao ostvarenja stoljeća, imati trajne i konkretne razloge za međusobno podupiranje i pomaganje, a ne za međusobno uništavanje i slabljenje.

Zastupamo stajalište da je bogatstvo čovječanstva u povijesnim individualnostima i želimo pronaći sve razloge po kojima i u kojima Hrvatska i Slovenija mogu biti kao dva susjeda pozitivnim čimbenicima u manifestiranju ovoga stajališta. Stoga bismo osjetili kao najteže udarce sva djela i sve postupke s hrvatske ili slovenske strane u kojima bi se potkrala tendencija međusobne mržnje, uništavanja, podcjenjivanja ideja slobode i nezavisnosti, kao i bezobzirno isticanje jednostranog i sebičnog političkog djelovanja.

U lokalnoj problematici uređenje Europe ovako postavljeni odnosi između Hrvatske i Slovenije ističu princip slobode kao i praktične političke linije za njegovo trajno održavanje u životnoj realnosti, čime se stvara temelj za održavanje mira i poštovanja između dva naroda.  (1952. – Republika Hrvatska, 2: 8/11)

* * *

Moramo točno uočiti slovensku problematiku da bismo znali čega se moramo držati.

U njoj su važne dvije struje: jedna, tzv. liberalna struja dr. Alberta Kramera i dr. Gregora Žerjava, pripada istom onom međunarodnom zadatku koji je Srbiji nametnuo ostvarenje diktatorskog, nasilnog jugoslavenstva protiv hrvatske, zapadnoeuropske ideološke orijentacije kojoj je pripadao i slovenski narod kao cjelina. Ova je struja izrazito protuhrvatska.

Druga struja, tako zvana klerikalna, pod vodstvom dr. Antona Korošca i dr. Mihe Kreka, nije bila u početku postojanja Jugoslavije ni jugoslavenska ni protuhrvatska. Korošec je prigodom jednog govora u beogradskoj Narodnoj skupštini dobacio Srbijancima: „To je vaš kralj, a ne naš”. Kasnije je i ova struja prihvatila Jugoslaviju kao najbolje oportunističko političko i ekonomsko rješenje, te ju je podupirala svim snagama u svim odlučnim časovima kad se Jugoslavija nalazila u teškoćama, poimence 1929. nakon atentata na Stjepana Radića, kad je kralj Aleksandar prijetio raspadom Jugoslavije i zatim proglasio diktaturu.

Slovenci, dakle, nisu imali u životu Jugoslavije i u odnosima prema Hrvatima druge razloge nego samo ili jugoslavensko ideološke ili jugoslavensko oportunističke. Slovenska posebnost bila je uvijek sačuvana jezikom i siromaštvom. No slovenska državnost nije se pojavila ni kao najmanja struja. Slovenci su smatrali da oni ne mogu voditi borbu protiv Jugoslavije u ideji slovenske države, jer su Hrvati kao jači narod bili za Jugoslaviju. I u tom pogledu na mjestu je ispitati ispravnost našeg stajališta.

Kad se jednom jedan naš čovjek (1.) usudio prigovoriti banu Natlačenu u njegovu uredu da Slovenci vode jugoslavensku politiku ističući pri tome svoju hrvatsku državnu ideju, ovaj mu je lijepo odgovorio: „Vi ste osobno za hrvatsku državu, ali vaša je službena politika jugoslavenska“.

Kad je pak jedan nacionalist (2.) predlagao na sastanku hrvatskog domovinskog vodstva, dostatno vremena prije rata, da bi trebalo privući Slovence na zajedničku politiku s Hrvatima, onda je to drugi, ugledni prvak, onemogućio izjavom: „Ma što nas se tiču ti Kranjci“.

To se ipak kasnije malo popravilo.

A kad je jedan naš nacionalist (3.) upozorio jednog i danas vodećeg političara u Sloveniji, dvije-tri godine prije rata, da ćemo mi Hrvati svakako iskoristiti rat da srušimo Jugoslaviju, te da je nužno da Slovenci za taj slučaj imaju neku koncepciju, i predlagao mu da stvore jednu skupinu koja će istodobno s Hrvatima proglasiti Slovensku Državu, ovaj je sav očajan rekao da je za svako pripravljanje kasno.

A kad je 1945. godine, odmah, iza svršetka rata, u jednom logoru predočeno skupini slovenskih političkih predstavnika da to nije svršetak što je hrvatska država propala, nego samo uputa Slovencima da ne mogu voditi jugoslavensku politiku smatrajući je politikom svoje sigurnosti, te da moraju predvidjeti ponovno propast Jugoslavije, onda su u neku ruku izrazili kao zaključak da ne bi bilo uputno da se u svijetu prikazuju kao Jugoslaveni, nego da bi se trebali prikazivati kao Slovenci.

Tek danas, nakon evidentiranja hrvatske državne ideje i nakon dugog političkog procesa, postoji u slovenskom narodu struja koja stoji na stajalištu slovenske države odbijajući ideološko i oportunističko jugoslavenstvo.

Na nama je, dakle, težište odgovornosti da se među Slovencima ojača duh slobode i samostalnosti, a uništi svaki trag jugoslavenstva i svih njegovih ideoloških i oportunističkih izražaja. Njegovim uništenjem unosi se na Balkan čista povijesna ideja: državna ideja za područje Hrvatske, Srbije, Slovenije i Makedonije. Na nama je najveća odgovornost da ova ideja dobije na Balkanu i za Balkan svoju organiziranu vrijednost, da postane realnom funkcijom u razvitku slobode na Balkanu.

——————–

(1.)  Bio je to prof. Ivan Oršanić.

(2.) Idem.

(3.) Idem.

Stoga treba i na međunarodnom području označiti i prikazati sve i svakoga tko bilo kojim načinom pomaže jugoslavenstvo odgovornim krivcem nereda na Balkanu u prošlosti i u sadašnjosti;

treba tumačiti ispravnost odlučne i neodstupne pozicije hrvatskog naroda u borbi za državu;

nasuprot srpskoj imperijalističkoj poziciji jugoslavenstva treba istaknuti pripravnost na svaku borbu proti njoj i na svaku organizaciju unutrašnjeg i međunarodnog značenja za uništenje te pozicije;

treba odbiti sve slavensko-rasne, bratske, antigermanske, antilatinske, strateške, ekonomske, proleterske i staleške argumente s kojima se hrani malodušje da bi priznalo činjenicu srbijanskog imperijalizma u održavanju Jugoslavije.

Nasuprot slovenskom oportunističkom jugoslavenstvu treba poduprijeti, cijeniti i isticati valjanost i dostojanstvo slovenskog državnog stajališta s realnim argumentima da slovenski populacioni, ekonomski, turistički i međunarodni razlozi mogu biti i moraju biti usklađeni s postojanjem hrvatske države; treba isticati da će svaki oblik jugoslavenstva donositi takve nesreće i udarce slovenskom narodu, kraj izravne odgovornosti za njih, da ih jugoslavenski oportunizam nikada ne može nadoknaditi. (1958 – Republika Hrvatska, 97:25/27)

Hrvatska i Mađarska

Za razmatranje odnosa između Mađarske i Hrvatske, korisno je istaknuti ono što hoće Mađarska od Hrvatske, kao i ono što hoće Hrvatska od Mađarske. 

I za to nam stoje na raspolaganju skoro tisuću godina i što je u njima izraženo sigurno je vrijedno pažnje.

Ukratko rečeno, tih tisuću godina kažu da je Mađarska htjela u krajnjoj liniji uništiti Hrvatsku da bi direktno došla na more, dok Hrvatska nije od Mađarske u stvari ništa htjela.

Unatoč tome što naš prostor definira jednu obrambenu kategoriju silne i odlične snage, ne možemo ga razmatrati izvan vrlo raširenog i povezanog lanca lokalnih i svjetskih događaja. Definirati odnose između Mađarske i Hrvatske izvan pogleda u taj cijeli lanac pojava jednostavno nije moguće. Pokušaj mađarske ofenzivne kategorije da uokviri i izolira hrvatsku sudbinu u svoj okvir nije uspio, te predstavlja historijsku zabludu.

Mađarski narod nije nikada izračunao da nema dovoljno fizičke snage za gospodarenje nad Hrvatskom, da on nije sam koji bi upravljao svojim ofenzivama u hrvatski prostor i da na slabosti i uništenju hrvatskog naroda Jadransko more ne postaje mađarskim morem. Naprotiv, upravo kad je Mađarska zadavala hrvatskom narodu najteže političke, moralne i ekonomske udarce u prvoj fazi ovoga svjetskog rata (1914.-1918.), hrvatski se prostor zatvara Mađarskoj, jer se pojavljuju srpska i talijanska ofenzivna kategorija. Pa i za vrijeme austro-mađarskog političkog konzorcija, kad se hrvatska obrambena kategorija ljuljala sad u naručje austrijskog, sad mađarskog imperijalističkog umiljavanja da bi tresnula u času njihova sporazuma, Mađarska nije mogla ni smjela smatrati da bi se nalazila na putu trajne pobjede.

Cjelokupno mađarsko nastojanje da se silom stvori velika mađarska nacija u rasno-biološkom i pravno-političkom pogledu, da se oduzme što više teritorija i stanovništva od svih susjeda i da se mađarska ofenzivna kategorija stabilizira kao trajna dominacija, historijski propada.

Unatoč tome, sva je mađarska politika i propaganda u pauzi od prve faze svjetskog rata do druge ispunjena zahtjevima za našim teritorijem kao za nekim vlastitim sastavnim dijelom, što će reći da je mađarska ofenzivna kategorija stalno podržavana u zabludi. Za vrijeme druge faze svjetskog rata (1939.-1945.), u kojem Hrvatska manifestira svoju državnu nezavisnost, a Mađarska uzima čak i Međimurje, vladali su između Mađarske i Hrvatske najhladniji odnosi, jer je ofenzivna mađarska kategorija osjećala povrijeđenost u svom dominatorstvu, a hrvatska defenzivna kategorija u svojoj nacionalnoj nezavisnosti i cjelokupnosti.

Historijske zabune kao da nemaju oči, nego moraju biti uništene u korijenu, jer dok je najmanja nada moguća, zabluda cvjeta.

Kao što je Mađarska za vrijeme Austro-Ugarske slabila svoju krunsku sestru Hrvatsku, ne videći da uništava vlastitu historijsku sigurnost, tako to isto nije vidjela ni Italija za vrijeme druge faze svjetskog rata. I ona je smatrala da se njena sigurnost jača ako biološki i politički slabi, uništava i vrijeđa svoga saveznika Hrvatsku. Mađarska je htjela čak i Međimurje, a gdje je sada; Italija je htjela Split, a gdje je sada? Ofenzivne kategorije naših susjeda ne vide da međunarodna funkcija hrvatskog prostora ne može biti izručena imperijalizmu ni jedne od njih. Suvišno je pitati, a gdje su Turci s njihovom ofenzivnom dinamikom. Svakako je uputno istaknuti da ni srpska ofenzivna kategorija nije ništa naučila iz događaja od godine 1941. – 1945. Dobro je uzeti zemljopisnu kartu iz tih vremena pa pogledati kako ona izgleda u unakrsnoj vatri sila koje postoje. I ta bi kategorija mogla jednog dana mnogo toga pitati, unatoč tome što ima još i danas Hrvata koji smatraju da čine dobro djelo izmišljajući kako bi se moglo uništiti cjelovitost onoga prostora, kojega su morali napustiti najsilniji imperijalizmi svjetske povijesti i koji se historijski izrazio toliko moćnim u svojoj obrambenoj dinamici.

No dinamika mađarske ofenzivne kategorije nije samo u lancu veza smjerom prema Jadranu, nego i prema Slovačkoj, Rumunjskoj i Srbiji, što znači da svaki mađarsko-hrvatski pokret nužno pomiče sve niti u slovačko-mađarskim, rumunjsko-mađarskim i srpsko-mađarskim odnosima.

Egzistencija te povezanosti, egzistencija toga lanca kao političke aktualnosti i aktivnosti, onemogućuje i isključuje mađarskoj ofenzivnoj kategoriji svaki dominatorsko-imperijalistički uspjeh trajnog karaktera, bilo na račun Slovačke, Rumunjske, Srbije ili Hrvatske. Funkcija imperijalizma historijski je završena, kao što je jednog dana bila završila funkcija, recimo, perzijskog, turskog, španjolskog imperijalizma itd.

To mi vidimo, to tako jeste, ali to ne vide svi Mađari, a konačno oni su nosioci vlastitih ideja, realnih i irealnih.

I zamislimo si mi još jednom živjeti u zajednici s Mađarskom, u jednoj jedinoj ideji koju je Mađarska manifestirala, a koje se nikako ne odriče: Velika Mađarska, unutar čijeg se nasilja moraju osjećati sretnim svi narodi oko nje da pomalo nestanu. Vrlo je vjerovatno da je ova ideja, potpuno neodgovarajuća fizičkoj snazi Mađarske, oslabila nestankom feudalnog sustava i pljačkaške supstance mađarskog građanskog društva, što bi u svakom slučaju bilo korisno za život Mađarske i svih njenih susjeda. Jer, ako bi, naime, Mađarska ustrajala u svojim imperijalističko-aneksionističkim nastojanjima na području realne mađarske politike, te ih pokušala povezati s politikom bilo koje velike imperijalističke sile ili hvatati prednost unošenjem intriga i varavih pomoći Srbima protiv Hrvata, a Hrvatima protiv Srba, ili popuštati časovito na jednoj strani da bi mogla izvršiti pritisak na drugoj, što je sve moguće, vrlo vjerojatno i normalno svakome tko je pročitao mađarsku političku povijest, onda bi se nužno morala oblikovati jedna zajednička politika za obranu i za uništenje takvih nastojanja. Ako bi Slovačka, Rumunjska, Srbija i Hrvatska umjesto obrambene politike protiv mađarskog aneksionizma osnovanog na starom zauzimanju teritorija u vremenima Austrougarskog imperija, postale obuzete istim takvim ludilom u opravdanoj reakciji, pa definirale jednu zajedničku ofenzivnu politiku, što bi bilo od Mađarske? Što bi bilo od Mađarske kad bi sve susjedne zemlje upravile istu takvu ideju prema Budimpešti kakvu Budimpešta upravlja prema svim tim zemljama? I ako bi takva ideja bila isto tako intenzivna, onda od Mađarske ne bi ostalo ništa.

Kompleks mađarskog rasnog straha koji se naslonio na germanski imperijalizam protiv slavenske opasnosti nema historijskog opravdanja, jer niti su Hrvati niti Srbi niti Slovaci niti Poljaci, a niti Rumunji izrazili bilo kakvu tendenciju uništenja mađarskog naroda. Prema tome mađarska rasno-politička i misionarska ofenzivnost uperena na sve strane objektivno i historijski predstavlja čisti imperijalizam za kojega je nastupilo najbolje vrijeme da bude smatran i u mađarskoj političkoj djelatnosti isključivo prošlošću.

Prošlost je doduše bila sklona mađarskim imperijalističkim nastojanjima, dok je Mađarska bila u sklopu početnog germanskog imperijalističkog oblikovanja, tj. za vrijeme Austro-Ugarske. No već u drugoj fazi ovoga svjetskog rata otkriva se da Njemačka može trebati Mađarsku čak i za svoj rasno-ekonomski imperijalizam, ali ne može poslužiti Mađarskoj za njen. Prema tome u igri sila nije jasno da bi mađarski imperijalizam mogao osigurati njemačku potporu za trajni uspjeh. Talijanski pak imperijalizam ne treba Mađarsku na Jadranu. Istina je također i to da su Hrvati zbog svoje defenzivne kategorije, tj. zbog odsustva vanjsko-političkih pogleda, osjećaja i inicijativa ostavljali Mađarima mogućnost da se na drugim stranama aneksionistički stabiliziraju, kao i to da se ni Slovenci ni Srbi ni Rumunji nisu istaknuli kao neka opasna vanjsko-politička prijetnja Mađarima u njihovim pothvatima protiv Hrvata, ali to je tako bilo u prošlosti, za vrijeme Austro-Ugarske.

Već propašću Austro-Ugarske biva Mađarska prikliještena međunarodnom kompozicijom Male Antante, što znači da je ma kakva međunarodna zajednička inicijativa među susjednim zemljama Mađarskoj u stanju uništiti mađarski imperijalizam i uvijek dokazati njegovu historijsku besmislenost.

Ni po čemu pak nije jasno da se protiv mađarskog imperijalizma ne može sastaviti uspješna kompozicija i na bazi slobodnih država, kad je to bilo moguće između politički slabe Čehoslovačke i Jugoslavije.

Mađarska težnja za morem, postupno ili najednom, ne može se ostvariti imperijalistički niti silom niti stavljanjem krpica, ni hrvatskom glupošću, niti legitimizmom, niti intrigantskim niti zabrinutim, niti diskretnim plašenjem sa Srbima i Talijanima.

Obrambena kategorija hrvatskog prostora toliko je beskrajno snažna da nitko ne može imati trajno Jadrana bez, mimo i protiv hrvatskog naroda. Dok to ne shvate svi i apsolutno svi, dotle Jadrana nitko imati neće. U priznatoj nezavisnosti Hrvatske, u miru i redu, hrvatska obala pripadala bi svima jednako; ona bi jednako bila mađarska, srpska, talijanska, austrijska, slovačka, poljska, bugarska i rumunjska. Ovako Jadran nije ničiji, on je mrtvo more, jer imperijalizam hoće dominaciju i isključivost. Prema tome, kad Mađarska definitivno prizna cjelovitu i jedinstvenu Hrvatsku, bez osiguravanja na Sjeveru da bi mogla prodirati prema Jugu, bez javnih i tajnih prijetnja srpsko-talijanskih dioba, bit će na Jadranu na mađarskom moru, i to ne samo na Rijeci, nego u svim hrvatskim lukama.

Hrvatska treba samo jedno: priznanje najviše ideje obrambene kategorije njegova prostora, a onda bi najprimitivnija trgovačko-politička mudrost zahtijevala izlaganje svih hrvatskih luka uz najpovoljnije uvjete svim narodima neposredno povezanim u lancu interesa oko toga prostora. Ako je snaga toga prostora izdržala toliki broj imperijalizama (bizantski, venecijanski, turski, austrijski, mađarski itd.) u funkciji njihova vlastitog uništenja, kako bi se mogla osjećati ugroženom u funkciji opcije priznavanja i suradnje? (1953. – Republika Hrvatska, 10:2/9).

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (1)

nastavit će se 

Hrvatsko nebo