Bili cvitak Kupresa, uz obljetnicu oslobođenja kupreške visoravni
Spusti jedan bili cvitak tamo iznad Kupresa… tako je pjevao Dario svojim prijateljima, suborcima. Je li slutio maglovito, jesenje jutro ili se samo prepustio svim srcem – ‘ko bi znao.
Na dan obilježavanja obljetnice oslobođenja kupreške visoravni, vozeći se u kišno jutro, penjući se neravnim, blatnjavim, vododerinama izbrazdanim putem na Čajušu, planinu, slušam priče o danima od prije skoro 30 godina.
Čas jedan, pa drugi, govore o Dariju njegovi suborci, tada dječarci, tek punoljetni. Žive kroz ta sjećanja svaki svoj dan, a posebno kad su datumi kao ovaj.
‘Kako je pušku nosio’, prisjeća se Damir, ‘od gipsa napravio šaku’. Smiju se, sa sjetom, pa mi pojašnjavaju da je Dario bio ranjen i amputiranih prstiju ponovo se vratio na bojišnicu.
Materin jedinac, jer bez obzira na sestre, uvijek se u puku tako kaže za jedinog sina, vedrog osmijeha, kovrčave kose, krupnih smeđih očiju iz kojih je uvijek iskrila nova šala.
Nije majka niti znala da se iz Splita, u kojem je radio nakon srednje škole, priključio obrani Domovine, u studenom 1991.godine. Prošavši obuku u trogirskom kampu Hrvatskih obrambenih snaga, kreće na svoj ratni put, najprije na zadarsko područje, Zemunik.
Broje se dani sve do jednog jutra početkom studenog, 1994., u sam osvit oslobodilačke akcije Cincar. Pokošen, ljubio je licem rodnu grudu, među visokim jelama i uz huk vjetra.
Čuje se i sad njegov smijeh, gleda kroz oči dva imenjaka – nećaka i suborčevog sina.
Tiha molitva, plamičak svijeća i jecaj sestre.
‘Hvala što nam dođete i ne zaboravljate nas’, kaže mi.
Isto je rekao i don Ivica na misi zadušnici za pokojne branitelje i u čast svim osloboditeljima, u crkvi Svete Obitelji u Kupresu.
Doći ćemo opet, ispunjavajući sveti zavjet i mali dio hodočasničkog puta za Domovinu.
Danja Lakić Budimir/Hrvatsko nebo