Zdravko Gavran: Totalitarci na „demokratskom zadatku“

 Totalitarci na „demokratskom zadatku“

Ako Hrvatske političke figure nisu u stanju na normalne načine usklađivati različite nadležnosti, tada ni Hrvatska nije normalna zemlje. A ako Hrvatska nije normalna zemlja, ako nositelji političke moći ni čitav narod ne žele ili nisu ustanju učiniti ju takvom, tada ju i nikakva „vijeća mudraca“ ne mogu spasiti od takve abnormalnosti. Lijek za takvu bolest nisu „stručnjaci“, nego nova politička snaga koja bi izrasla iz većinske volje (nezadovoljnog) naroda, i koja bi bila u stanju činiti to što ovi sadašnji nisu u stanju ili ne žele činiti. To je stvarno poprište. Dosjetke poput Krpininih o stručnjacima koji bi popravljali Ustav samo pomažu nastavku vrtnje u začaranom krugu političke nemoći – time što promiču nešto posve nerealno. Nešto što možda „dobro i učeno zvuči“, i što razočaranim ljudima, kao melemasto-ružičasta „virtualna stvarnost“, možda daje jednodnevnu utjehu u njihovoj nemoći i nespremnosti da što poduzmu i politički preokrenu u ovoj opako nam sivoj „realnoj stvarnosti“. 

Svoju raščlambu zbivanja na vrhu izvršne vlasti u području zapovijedanja i upravljanja Hrvatskom vojskom odnosno sektorom obrane, koju je prenijelo i Hrvatsko nebo

D. Krpina: Hrvatska je u zabrinjavajućoj ustavnoj, sigurnosnoj i kadrovskoj krizi

Što „im“ je to g. Krpina zapravo rekao?

Drago Krpina potkrijepio je argumentima kojima pokazuje kako postoje i ustavne, i zakonske i druge nedorečenosti te kako je razina kulture na najvišim razinama (predsjednika Republike, ministra obrane…) spala na „kočijašku“. Njegovo javljanje naišlo je na potporu brojnih ojađenih hrvatskih domoljuba. E, „neka im je rekao“! A što „im“ je to g. Krpina zapravo rekao?

Višestruk je tu problem, a svakako ga izaziva i podjela određenih ovlasti između predsjednika Republike kako je ona utvrđena promjenama Ustava iz g. 2000. Tada su, potrebno je prisjetiti se, „napredne snage“ sa SDP-ovim Ivicom Račanom na čelu i one još naprednije s bivšim hadezeovcem i bivšim partijašem, i što sve ne, Stipom Mesićem zastupale „modernu“ i „demokratsku“ ideju o ukidanju polupredsjedničkog sustava vlasti, sustava kojem je na vrhu bio njima omraženi „autokrat“ Tuđman. 

No kada je bradati svojedobni „ustaša“, u prvi čas zapanjen vlastitim izborom za predsjednika Republike, uvidio da će funkcija predsjednika Republike ostati bez ikakvih stvarni ovlasti, počeo je pritiskati na Račanovu koaliciju, u kojoj je bio i neuspjeli kandidat za predsjednika Republike Dražen Budiša, da se predsjedniku Republike ipak ne uzmu sve ovlasti, da ga se ne svede na bradati ili golobradi ukras, ili na nepokretni cvijetak zvani „fikus“. 

I tako, u mučnim pregovorima i dugosastanačkim natezanjima, došlo se naposljetku i do suglasnosti o izmjeni dotadašnjih ustavnih odredaba, do trula kompromisa podređena interesima dvojice tada vodećih političara u vrhu vlasti. S jedne strane, stvoren je takozvani „kancelarski model“, a s druge strane predsjedniku Republike ostavljene su neke ovlasti, među kojima je ovlast da ne supotpiše neke važne odluke koje mu predloži predsjednik Vlade. I obrnuto: da predsjednik vlade ne supotpiše ono što njemu ne paše. 

Totalitarci na demokratskom zadatku

Nitko se od njih – ni od svekolikih pravnih stručnjaka koji su im asistirali – nije tada pitao što će se događati ne bude li jednog dana ili jedne godine moguće doći do toga da obojica potpišu isti dekret. Što tada? Hoćemo li kao država godinama biti bez šefa obavještajne službe, bez načelnika Glavnog stožera, bez predsjednika Vrhovnog suda, bez novih veleposlanika i generalnih konzula u drugim zemljama itd.? Ma nisu oni marili za to! Bili su svi oni tada, a u biti su i sada, „ista klika“, isti (ovako ili onako zakrabuljeni) antifa-klan, ljudi bivših jugoslavenskih i komunističkih struktura i tomu primjerene svijesti, totalitarci na demokratskom zadatku, samo s različitim ulogama dodijeljenima ovomu ili onomu ili s međusobno različitim stranačkim i personalnim interesima. Po onoj narodnoj: Ako smo braća, kese nam nisu sestre! 

(Da ne bi bilo zabune, „demokratski zadatak“ odnosi se na izgradnju odnosno razgradnju državnih institucija i međusobnu raspodjelu vlasti i ovlasti u okolnostima višestranačke demokracije, a ne jednopartijske diktature kao do 1990., čemu su prethodno mnogi bili vični i što ih je odredilo za čitav život, i njih i njihove idejne, metodološke i mentalitetske baštinike.)

Istina je da ni u jednom obliku vladavine nema idealne raspodjele vlasti ni ovlasti. Svagdje ponekad dođe do nesporazuma, ili „zašteka“ u osjetljivim pitanjima i u važnim trenutcima. Svagdje se ponekad otkrije da postoje nedorečena ili u sebi protuslovna ustavna načela i druge regulacije. Ni u Tuđmanovo doba nije sve bilo „crno na bijelo“ transparentno ni jednoznačno, ali je prvi Predsjednik – u polupredsjedničkom sustavu – brojne pukotine ustavno-pravnog, pravnog i političkog sustava prevladavao, nekad uspješno, nekad za svoju opciju neuspješno, snagom svoga osobnog autoriteta, posebnih ratnih okolnosti i snagom neupitnog vođe države, a i stranke koja je u Saboru imala apsolutnu većinu. Poslije njega, Mesić i Račan nekako bi se uvijek nagodili: imali su u svom mentalitetu i svijesti, kao stari partijski kadrovi, više političkog iskustva i mudrosti nego što je u njima bilo (a bilo je!) nepomirljive taštine i iskrene dosljednosti u obrani ustavnih i drugih načela.  

No što kada se okolnosti promijene, i kada se na čelu države nađu dvije osobe koje niti imaju pravo partijsko iskustvo niti imaju neupitni autoritet bilo u javnosti, bilo u Saboru? Tada se događa ovo što se sada događa, i na što je, u nizu brojnih i ljevičara i desničara i ’nesvrstanih’ stručnjaka i analitičara upozorio u svom kritičkom osvrtu na aktualno i na trajnije ustavno-političko stanje Drago Krpina. 

Zgražanje, zabrinutost, podsjećanje i dobri savjeti iz političkog zakutka

Većina njegova osvrta ispunjena je što zgražanjem, što zabrinutošću, što podsjećanjem na ono što je bilo, što kritičkim natuknicama o sadašnjim ustavnim rješenjima i političkim odnosima. To da nam je Ustav već odavno, praktički od samog početka, (pre)gazilo vrijeme i da bi ga trebalo temeljito izmijeniti, zapravo, napisati novi, manje-više je razvidno svim znanstvenicima i stručnjacima koji ne drže neku političku figu u džepu. No nije se dosad čulo da bi oni u tom pogedu pokrenuli neku stalešku inicijativu. 

Jedan od posljednjih pokazatelja unutarnje nedorečenosti, a dijelom i kontradiktornosti ustavnih odredaba svima je bio vidljiv kada se povela rasprava o tomu ima li Stožer civilne zaštite pravo ograničavati ljudska i građanska prava i slobode u cijeloj državi, mimo Sabora, i bez prethodno proglašena izvanrednog stanja odnosno stanja ugroze nacionalne sigurnosti. Mudri Krpinini stranački kamaradi, pod vodstvom već ovjekovječenog Gordana Jandrokovića, došli su, i uz njima podobnih pravnih stručnjaka, do zaključka da je i to u ovoj zemlji moguće, zapravo ne samo moguće, nego i legalno i legitimno, i ustavno, i demokratski, i mudro, i korisno za opće dobro „naroda i države“. I tako, imamo Stožer bez ikakva demokratskog legitimiteta i bez Ustavom danih mu ovlasti koji nam određuje mjeru naše slobode i poništava sva prava koja po ustavu i po zakonima i po konvencijama i po dobrim običajima i po naravnom pravu inače imamo ili bismo ih imali pravo uživati. 

Krpina je svoje obraćanje javnosti – za kojim povremeno poseže, slično kao i Tomislav Karamarko, svaki iz svoga, iz južno-provincijskog odnosno iz sjeverno-metropolitanskog, političkog zakutka, u kojem svaki na svoj način podnosi svoje poslijedužnosničke dane i godine „stare slave“ – zaključio ovako:

„Vrijeme je da se okupe ponajbolji hrvatski ustavno pravni stručnjaci i da oblikuju prijedlog ustavnih promjena koje bi Hrvatsku učinile funkcionalnom, učinkovitom i sigurnom državom. Uvjeren sam da bi u rezigniranoj i zabrinutoj hrvatskoj javnosti u tom naporu imali golemu potporu.“

Ma o čemu to Krpina bulazni?

Kada čovjek to pročita, da nikada nije čuo za Dragu Krpinu, pomislio bi: Stvarno razborit prijedlog. Tako bi doista trebalo postupiti. Svima nam je već preko glave ustavno-političkog nereda, oprečnih tumačenja i ovih ružnih svađa i vrijeđanja na najvišim razinama državne vlasti i njezinih institucija! Dosta, takav prijedlog bio bi posve razumljiv da ga iznese, recimo, apsolvent pravnih ili politoloških znanosti, možda i poneki doktorand ili eventualno kabinetski doktor političkih ili pravnih znanosti. No kada čovjek s tako debelim političkim i životnim i vojnim i publicističkim iskustvom iznese takav prijedlog, ne možemo ne zapitati se: Ma o čemu to Krpina bulazni?!

To da „bulazni“ neka se ne shvati kao uvrjeda, nego kao kritička primjedba! Naime, Drago Krpina jako dobro zna iz svoga debelog političkog i zastupničkog iskustva kako su se kod nas donosili i kako se jedino mogu donositi, mijenjati ili popravljati tekstovi državnog Ustava, a i raznih zakona i ostaloga. Tijekom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća bio je na brojnim i različitim visokim položajima, a u razdoblju od 13 godina bio je i, svoj javnosti dobro poznat, zastupnik u Hrvatskom saboru. Ako je iz svega skupa išta naučio i iz svoga političkog iskustva izvukao ikakve pouke, a on to sigurno jest učinio jer je bistar i znade vidjeti stvari onakvima kakve jesu, onda je prvo što je morao naučiti i zaključiti to da se ustav u našoj državi nipošto ne može mijenjati na način na koji on to sada predlaže. Kako i zašto?

Nijedan zakon ni u jednoj zemlji, a kamoli temeljni zakon – ustav ne donose naime stručnjaci niti oni imaju presudan utjecaj na njihove bitne sadržaje i odredbe, nego ponajviše na njegovo strukturiranje i na formulacije. Naprotiv, donosi ih i sve bitne odrednice određuje demokratski izabrana većina u zastupničkom tijelu, ili ustavotvorna skupština, ili (nekoć) općenarodna skupština, ili se temeljna načela ili odluke eventualno (iznimno) prihvaćaju ili odbacuju putem općenarodnog očitovanja, tj. na plebiscitu (referendumu). Obično, iza glavnih ustavnih rješenja stoji u prvom redu politički vođa odnosno najjači političar u toj sferi izgradnje države, recimo Tuđman i Šeks. 

Ustav je uvijek i nužno izraz dominantne političke volje

Poštovani Drago Krpina, koji je oduvijek izgarao za poštenje i hrvatsku stvar, morao bi dakle upravo zbog svih izravno i neizravno stečenih iskustava dobro znati kako se u praksi ustav može, a kako se ne može promijeniti. Znati to bitno je i presudno za razgovor o toj temi. S ustavom je na neki način slično kao i s ovim „epidemiološkim“ mjerama i njihovim pravnim podlogama. Mogu stručnjaci i građani misliti što hoće, društvene mreže mogu „gorjeti“ od protivljenja tim mjerama, može i Predsjednik Republike govoriti što hoće, no Stožer će uz potporu vladajuće većine, uz potporu ili kao produžena ruka predsjednika Vlade, i dalje provoditi ono što i onako kako hoće sve skupa „provoditi“. 

Tako je i s ustavom. On je uvijek i nužno izraz dominantne političke volje u danim okolnostima. A ta dominantna politička volja samo se u ponečemu obazire na stručnjake, a kamoli da bi njima prepustila pisanje ustava i utvrđivanje sustava vladavine! Naprotiv, izvršna i zakonodavna vlast srezat će svaku odredbu koju predlože stručnjaci koja se ne uklapa u sustav političkih interesa nositelja izvršne i zakonodavne vlasti odnosno političke i druge moći.

Ne treba sada prizivati u pamet onu da je dobrim namjerama popločan put u pakao. Namjere Drage Krpine zacijelo su dobre i legitimne. Iznošenjem takve inicijative on nipošto nema nakanu otvarati vrata prema paklu, nego zasigurno ima namjeru tražiti izlaz iz svojevrsna ustavno-političkog „pakla“ (ili „čistilišta“) u kojem već donekle i dosta dugo jesmo. No pozivati se na ideju okupljanja stručnjaka kao na sposonosan izlaz, to se ni uz najbolju volje ne može opravdati. Zbog prethodno rečenoga. A i kojih to, pobogu, stručnjaka u ovom nam neototalitarnom svijetu u kojem Europski parlament mora ovako demokratsku zemlju s ovako uzorno-demokatskim „premijerom“ pozivati da istraži i otkrije arhive Udbe i KOS-a kako bi se otkrili i podrezali korijeni organiziranog kriminala koji izrastao iz miljea tih jugoslavenskih službi?! U svijetu u kojem su i stručnjaci novačeni, stipendirani, proizvođeni, oblikovani, vrbovani, potpomagani, reklamirani, unapređivati, nagrađivani i proglašavani zaslužnicima i akademicima za potrebe i u vrlo definiranom interesu političkih i drugih središta moći koje imaju za cilj očuvati onaj dublji pred-hrvatski status quo!? Takva Krpinina ideja, iako je mnogima dovro zazvučala, zvuči zapravo nevjerojatno naivno i utopistički. 

I ne samo da zvuči naivno i utopistički, nego se takvim povremenim „miješanjem“ u politiku u javnom prostoru Drago Krpina hotice ili nehotice pridružuje brojnim drugim ’hlebincima’ i ohrabruje ih da i dalje brkaju dobre namjere i ciljeve s promašenim metodama njihova ostvarivanja. Ne poziva naime javnost ni narod da primjerenim artikuliranjem svoje političke volje izvrše politički veleprevrat i da zatim po svojoj volji pišu i novi ustav i sve ostalo. Ma ne! Gospodin Krpina, očito rezigniran dosadašnjim iskustvima, nikoga na legitimni politički otpor sadašnjim strankama i političarima i vlastima i snagama i strukturama ne poziva! 

Koji bi nam to „pravni stručnjaci“ imali prekrojiti Ustav?

Naprotiv, on poseže za jednom od struktura, ništa manje slobodnih ni dobronamjernih od političke, za strukturom „ponajboljih hrvatskih ustavno pravnih stručnjaka“ kao za spasonosnim izlazom iz određenih političkih kriza, koje možda jesu ustavne, ali zasigurno nisu samo ustavne. Ne odgovara ni na pitanje tko bi kao takve prepoznao i odabrao „ponajbolje“ takve stručnjake. Recimo Z. Milanović? A. Plenković? M. Šeparović? R. Dobronić? O. Miljenić, M. Arlović? I. Antičević? Z. Đurđević? V. Šeks? K. Olujić? M. Palić? S. Barić, Č. Prodanović? A. Nobilo? … A tek po kojim bi to oni kriterijima dodijelili i međusobno razgraničili ovlasti jednoga, drugoga, trećeg i ostalih zagrebačkih brjegova i brješčića? I misli li Krpina da bi HDZ, SDP, Možemo i ostale stranke  odnosno njihovi zastupnici spremno i ozareno pljeskali i smjesta prihvaćali sve što im ti stručnjaci serviraju kao „glas struke“, a što nije u interesu tih stranaka? Ili da bi ponudili kompromisno „stručno“ rješenje, posve pomirljivo i „inkluzivno“, po kojemu bi možda vrhovnim zapovjednikom u miru bio predsjednik vlade, u ratu predsjednik republike, a u stanju ni rata ni mira – obojica njih, uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora i ministra obrane, svakako i uz odobrenje Srpskoga narodnog vijeća, po mogućnosti Bruxellesa i koje druge važne metropole, a možda i predsjednika Srbije glavom i bez brade? Ovo posljednje u ime, razumije se, boljih dobrosusjedskih odnosa i unaprjeđivanja bilateralne suradnje pod plaštem ako ne „srpskog svijeta“, a ono svakako budućega „otvorenog Balkana“, kojemu Srbija opet tako silno želi biti Pijemontom. (Pa se u tu plemenitu i mirotvornu svrhu, na dobrobit sviju, svojski i naoružava.)

Nikakva, pa ni najbolja ustavna i zakonska rješenja ne mogu razriješiti ni formalne ni stvarne unutarnje nesklade i antonimije. Vojska se u ratu bori, a logistika ju opskrbljuje svime što je za rat potrebno. Bez vojske nema rata, a bez logistike nema vojske. Vojska je pod Glavnim stožerom i vrhovnim zapovjednikom (u pravilu predsjednikom države odnosno ’suverenom’), logistika je pak i strateško planiranje pod ministrom obrane odnosno pod vladom. Nijedan ustav ne može, u demokraciji, učiniti da sve bude objedinjeno pod jednim „zapovjedništvo“. Ali sve normalne zemlje nalaze unatoč tomu pravi način kako ulogu i ovlasti jednoga usklađivati s ulogom i ovlastima drugoga (kao što su za hodanje potrebne dvije noge, nije dovoljna jedna). Pravi način kako međusobno surađivati i nadopunjavati se, a ne gložiti se i jedni druge opstruirati na štetu nacionalnih interesa. Onako, recimo, kako je vojska pod zapovjedništvom Franje Tuđmana sjajno surađivala s ministarstvom obrane pod ministrom Gojkom Šuškom, odnosno s vladom i sa svim drugim državnim i ostalim tijelima i subjektima.

Ako Hrvatske političke figure nisu u stanju na normalne načine usklađivati različite nadležnosti, tada ni Hrvatska nije normalna zemlje. A ako Hrvatska nije normalna zemlja, ako nositelji političke moći ni čitav narod ne žele ili nisu u stanju učiniti ju takvom, tada ju i nikakva „vijeća mudraca“ ne mogu spasiti od takve abnormalnosti. Lijek za takvu bolest nisu „stručnjaci“, nego nova politička snaga koja bi izrasla iz većinske volje (nezadovoljnog) naroda, i koja bi bila u stanju činiti to što ovi sadašnji nisu u stanju ili ne žele činiti. To je stvarno poprište. Dosjetke poput Krpininih o stručnjacima koji bi popravljali Ustav samo pomažu nastavku vrtnje u začaranom krugu političke nemoći – time što promiču nešto posve nerealno. Nešto što možda „dobro i učeno zvuči“, i što razočaranim ljudima, kao melemasto-ružičasta „virtualna stvarnost“, možda daje jednodnevnu utjehu u njihovoj nemoći i nespremnosti da što poduzmu i politički preokrenu u ovoj opako nam sivoj „realnoj stvarnosti“.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo