Skoro godinu dana poslije razornog potresa: Župa Pokupsko proživljava teške dane

Više ništa nije kao prije. Skoro godinu dana poslije potresa župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pokupskom i svi potresom porušeni sakralni objekti u istom su stanju. Ne zvone gotovo godinu dana zvona župne crkve u Pokupskom, da bi pozivala župljane na Misu ili tri puta dnevno zvonila Angelus – Pozdravljenje. Opasno je prići ili ući u župnu crkvu bez kacige na glavi. A još je opasnije popeti se na kor za pjevače, gdje su ogromne pukotine na koru i u samom zvoniku. Strašno je vidjeti nepokošeni prostor oko crkve. Bolno je ući u crkvu s kacigom na glavi i svugdje gledati pukotine i otpalu žbuku. Skoro godinu dana poslije razornog potresa imao sam dojam kao da je to bilo jučer, kao da je vrijeme stalo. Pukotine u zidu župne kuće sa svakim se novim podrhtavanjem tla još više proširuju. Postavio sam sebi pitanje ima li sve to smisla obnavljati. Obnavljati za koga? Župa Pokupsko, kao i sve druge župe i manja mjesta u Hrvatskoj, naglo demografski propada. Hoće li zaista vrijeme stati na svim tim sakralnim ruševinama? Ili postoji nada da će župa vratiti barem dio prošlog životnog sjaja, inače vrlo lijepe župne crkve u Pokupskom. U tridesetak godina župa se brojem vjernika smanjila s 2115 žitelja na 1500. Doista, više ništa nije niti može biti kao prije potresa i korone. O svemu tome razgovarao sam sa župnikom Franjom Ćukom, uz kavu, na njegovu župnom pastoralnom terenu i u mjestu njegova novog „radnog mjesta“.

Velečasni župniče Franjo, recite nam sve što držite bitnim podatcima o župi Pokupsko nekad i danas?

Župa je osnovana 1651. godine. Ono što je vidljivo iz prošlosti i po našim sakralnim objektima, počevši od župne crkve i šest filijalnih kapela, očito je da je vjerski život u župi bio uvijek intenzivan. Naravno, broj župljana bio je veći nego danas. A isto tako, poznato je da je ovo naše područje tijekom povijesti bilo izloženo napadima turskih osvajača, što pokazuje zid (cintor) oko crkve s četiri kule, koji potječe iz tih turskih vremena. Župna je crkva hrvatskog baroknog stila, koji se uklapa u srednjoeuropski barok. Građena je u mirnodopsko vrijeme. Tako je biskup graditelj JURAJ BRANJUG dao sagraditi župnu crkvu Sv. Ladislava (1736. – 1739.). U župi Pokupsko župničku je službu 20 godina (od 1842. do 1862.) obavljao poznati hrvatski pjesnik, ilirac, Pavao Štos. Ostavio je vrijednu zbirku knjiga, koju se čuva u našoj župnoj kući. Godinu prije njegove župničke službe u Pokupskom, mjesto je dobilo  školu, a njegovom zaslugom uskoro i poštu. Naravno, kroz župu je prošlo mnogo vrijednih župnika koji su pastoralno i graditeljski unaprjeđivali župu. U Domovinskom ratu župna je crkva u Pokupskom stradala od velikosrpske agresije koja je uništila  naše sakralne objekte, a bilo je i smrtno stradalih župljana. Od 1995. liturgijska slavlja odvijala su se u župnoj dvorani, a isto tako i pastoralni rad, u sklopu dvorišta  župne kuće. Poslije obnove župne crkve, koja je dugo trajala, potres je 28., a pogotovo 29. 12. 2020., teško oštetio župnu crkvu. Sreća je što za bogoslužje opet imamo dvoranu, koja je izgrađena poslije Domovinskog rata. U naše vrijeme bitno je okupljati živu Crkvu te razviti i pastoralno raditi u sasvim novim okolnostima, koje su  pune izazova i poteškoća. Pogotovo karitativna aktivnost. Naravno, poslije potresa trebalo bi obnoviti sve sakralne objekte koje je potres oštetio ili potpuno uništio. U župi Ima mnogo oštećenih obiteljskih kuća i gospodarskih zgrada, koje također treba obnoviti ili sanirati štetu. Što se tiče svih sakralnih župnih objekata, nadam se da ćemo ih uspjeti obnoviti u sinergiji sa Sisačkom biskupijom, državnim i lokalnim vlastima. Sigurno je da sve neće ići preko noći, ali već se krenulo u tome smjeru. Naravno, daj Bože da nam župa dalje demografski ne propada, prema cjelokupnom negativnom trendu u cijeloj Hrvatskoj. Prije tridesetak godina župa Pokupsko brojila je 2.115 župljana, a danas ih ima oko 1.500. No, sve što nam se događalo i događa na župnom i društvenom planu nije razlog da gubimo nadu.

U vrlo kratkom vremenu, tijekom nekoliko mjeseci, doživjeli ste premještaj iz župe u župu, preživjeli koronu i potres. Kako ste uspjeli preživjeti tih nekoliko uzastopnih stresova? 

Zahvaljujući dragom Bogu, ponajprije! Može se reći da je bilo baš neobično, prvo premještaj iz župe Donja Kupčina i župe Šišljavić, u kojima sam obavljao župničku službu skoro 22 godine. Doduše, biskup msgr. Vlado Košić navijestio mi je premještaj i ranije, par godina prije toga, ali sam se razbolio, bio operiran, i onda oporavak, tako se zbog bolesti i drugih okolnosti premještaj realno odužio. Mogu reći, kad je čovjek dugo na jednoj župi da je osobno i premještaj teži. Čovjek se navikne na ljude, oni na njega, i onda premještaj. Ali to je tako u Crkvi. Mogu reći da je dobro da je tako. Mislim, osobno, da je 15 godina župnikovanja na jednom mjestu, u istoj župi, ipak neko vrijeme kada bi trebalo ići u premještaj. Krajnje vrijeme! A što se tiče drugog dijela pitanja, stvarno je nevjerojatno što se sve može dogoditi u čovjekovu životu! Dakle, prvo korona, pa bolnica i liječenje, onda oporavak, a tek sam došao u novu župu! Od izlaska iz bolnice oporavljao sam se kod brata Božidara Ćuka u Krašiću. U sjajnoj obiteljskoj atmosferi, u krugu bratove obitelji. Nezaboravna je stalna brižnost i skrb bratove žene Ljiljane za moj oporavak. Sličan put kao i ja je, zbog bolesti korone, prolazila je moja župna suradnica i pomoćnica Marta Drenjančević. U župu Pokupsko vratio sam se oporavljen potkraj studenoga. Prošlo je samo malo više od mjesec dana i došao je potres. Župna kuća u kojoj sam boravio bila je lijepo iznutra uređena. Potres je sve to „unakazio“ dva puta, 28 i 29. 12. 2020. Tada sam opet morao u izbjeglištvo, to jest tražiti i naći sigurniji kutak. A to se dogodilo kod obitelji Cvetković, u selu Cvetković Brdu, odakle sam putovao svakoga dana u župu Pokupsko, jer se selo  Cvetković Brdo nalazi u župi Dubranec. Lijepo sam primljen i udomljen od obitelji Cvetković, ali sam se pred Uskrs morao vratiti u Pokupsko, čim smo donekle i minimalno uredili župnu kuću da se moglo stanovati i boraviti u prizemlju inače jako oštećene župne kuće. 

Jesu li ti stresovi ostavili kakve posljedice na fizičko-psihičkom zdravlju?

Da, stresovi su ostavili traga više na fizičkom planu. Ali, hvala Bogu, sve je to za sada podnošljivo, ništa ekstremno. Sigurno su tome solidnom stanju pridonijeli briga i skrb dragih ljudi kod kojih sam boravio.

Koliko vidim, potres je u župi Pokupsko prouzročio strahovito veliku materijalnu štetu na župnoj crkvi, župnoj kući i filijalnim kapelama. Tu će štetu biti teško sanirati, vratiti objekte u prvotno stanje. Župljani neće sigurno moći sami svojim prilozima i donacijama popraviti sve te objekte. Tko bi vam mogao pomoći da iziđete iz te situacije teških i turobnih dana?

Da, to je dobro pitanje, ali sada nemam precizan odgovor, jer su župna crkva i župna kuća kulturni spomenici i podliježu posebnom tretmanu što se tiče obnove. Župna je crkva izvan funkcije. U njoj se ne slavi bogoslužje. Teška su oštećenja, te je potrebna detaljna i hitna sanacija. Poslije svih analiza i pregleda župne crkve od stručnjaka – statičara, konzervatora arhitekata i drugih – pristupit će se, koliko je moguće, hitnoj intervenciji sanacije najugroženijih dijelova. Projekte sanacije i izvedbu radova, kao i financiranje, preuzet će Ministarstvo kulture, a u sve to uključit će se i Sisačka biskupija. A što se tiče župne kuće, o tome stvarno sada konkretno ne mogu ništa reći, osim da je snimljeno postojeće stanje.  Te su snimke pokazale da stanje nije baš dobro, posebno krovište i dio prvoga kata župne kuće. 

Sačuvana je samo jedna drvena kapela iz 17. stoljeća, kapelica Svetog Jurja u selu Lijevi Štefanki. Na njoj nisam vidio nikakvih posljedica razornoga potresa. Građena je na jednostavan način. Sva je od drveta, čak i cjelokupno krovište. Umjesto crijepom, pokrivena je drvenim daščicama. Tko i kako je gradio tu kapelu? Zašto, po vašemu sudu, nije stradala? 

Da, to je kapela Sv. Jurja iz 1667. u mjestu Lijevi Štefanki. Ona je tijekom vremena obnavljana i  sačuvana je u izvornom obliku. Potres je nije nimalo oštetio.

Čini mi se da bi se možda u perspektivi i u skoroj budućnosti na području Banovine moglo graditi kapele od drveta. Jeste li možda na tu temu razgovarali sa župnim vijećem župe Pokupsko? 

Da, jesam s nekim suradnicima. U tome smislu imamo potporu struke i, da kažem, politike, preko našega načelnika općine gospodina Božidara Škrinjarića. Tako ćemo, ako Bog da, sagraditi, umjesto zidanih i potresom urušenih kapela u mjestu Roženica i Hotnja, drvene kapele, vođeni dvama razlozima. Prije svega, jer je ovo područje bogato šumom. Živopisni ambijent je takav i okruženje je takvo da se drvena kapela bolje uklapa u okoliš nego građevina od betona i cigle. Tako ćemo sačuvati našu kratko prekinutu tradiciju iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se dotrajale navedene dvije drvene kapele u spomenutim selima urušile zbog dotrajalosti. Drvene građevine i kuće, a tako i kapele, pokazale su se mnogo otpornije u potresima,  ili su manje ili uopće nisu oštećene.

Župniče, recite nam kakvo je vjerničko raspoloženje župljana župe Pokupsko, lokalnih vlasti? Imate li barem moralnu potporu lokalnih vlasti, neka obećanja pomoći Županije i Sisačke biskupije?

Ova nesretna pandemija, pa onda potres, neke su stvari po pitanju vjerničkog raspoloženja znatno izmijenili. No, nadam se da će se to promijeniti na bolje. Ima dosta posla po tome pitanju, straha i raznih neizvjesnosti. Prvo moramo živu Crkvu, župljane, ohrabriti, koliko je do nas, naše moći. Za sada mogu reći da je župna suradnja s lokalnim vlastima dosta dobra. Da, ima naznaka da će se u obnovu uključiti  Županija, a što se tiče Sisačke biskupije, osjećam da su potrebe velike, te ima i gorih stanja od našega u Pokupskom. Ali očekujem, naravno, financijsku potporu prema mogućnostima koje će biti u biskupiji.

Nedjeljna misna slavlja slavite u dvorani preuređenoj za bogoslužje. Dio vjernika morat nće još dugo stajati za vrijeme Mise na otvorenom prostoru. Kako su tu činjenicu prihvatili župljani?

Da, ta dvorana nam je spas. Sagrađena je poslije ratnih razaranja iz Domovinskog rata. Može primiti 80-ak vjernika. No, ljeti je lakše, jer se može biti vani za vrijeme svete Mise. Dolazi zima pa ćemo imati misna slavlja u dva termina tako da se ljudi mogu rasporediti glede misnih slavlja. A k tome još su uvijek i neke COVID mjere na snazi. No, unatoč svemu mi ćemo se dobro organizirati na župnoj razini tijekom zimskog razdoblja što se tiče liturgijskih slavlja u dvorani, to jest kapeli.

Recite nam, župniče Franjo, neku vedru anegdotu ili doživljaj iz župe koji vas pozitivno motivira, daje snagu da prebrodite sve te stresove koji su vas zatekli?

To su dragi ljudi u župi koji su me prihvatili. Oni su mi motivacija. A, što se tiče nevolje, nikad neću zaboraviti kad su nam priskočile u pomoć, u humanitarnom pogledu, posebno navijačke skupine riječke Armade i BBB iz Zagreba. Kao, naravno, i naša Općina, na čelu s načelnikom, koji su odmah našli ekipu iz istočne Slavonije kod Bajakova koja je sanirala teško oštećeni krov kuće. Kad smo sklanjali jako teško raspelo iz župne crkve u dvoranu, neposredno poslije potresa, malo smo sa zebnjom tražili dečke iz Armade bi li oni to raspelo prenijeli u dvoranu. Mogu reći, još u jako nesigurnim uvjetima. Dečki su to odradili super. Kako se kaže, kapa  im do poda, i Bog ih sve blagoslovio, gdje god bili.

U svakoj nesreći, u svakom mraku postoji nada. Čovjek uz Božju pomoć dođe do zaključka i kaže: „I ovo će proći!“ Patnička situacija župljana župe Pokupsko, koja je ostala bez mogućnosti korištenja župne crkve, crkvenih zvona, župne kuće i kapela, neće trajati vječno. U kojim zaokretima na pastoralnom planu uz Božju pomoć i šire društvene i crkvene zajednice vidite budućnost župe?

Sigurno je da će ovo sve proći. Naime, ovim područjem tijekom povijesti, od turskih vremena pa do danas, do nedavnog Domovinskog rata, pa do evo sada, i ne prvog potresa na ovome području, ne znam što sve nije prošlo kroz ovaj kraj. Vjera je sačuvana. Bog vodi svoj narod i kroz ovakva teška iskušenja. Osobno su mi na srcu djeca i mladi, kao i naši stari. Problem je što je župa jako razbacana po zaseocima pa je teško sve vjernike okupiti, organizirati, ali to nam je poslanje. To nam vjerničko zajedništvo treba. Budući da još upoznajem župu i realno stanje, mogu reći da sam zadovoljan. Veseli me, recimo, kako je dobro organiziran župni Karitas. Naravno, želja mi je formirati grupu čitača, ojačati župni zbor, grupu ministranata, i vidjeti koja bi se zajednica ili duhovni pokret mogao osnovati unutar župne zajednice. Sve to stavljam u Božje ruke i molim ga za blagoslov župe Pokupsko i mene župnika, kojemu je zadaća služiti za opće dobro svih župljana.

Razgovor vodio Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo