Povijest nas uči što moramo nastojati izbjeći!
Vrijeme:2 min, 20 sec
„Tko ne razmišljava, tko ne prispodoblja prošlost sa sadašnjosti, taj
ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju.“
(A. Starčević)
„Historia magistra vitae est“ – „Povijest je učiteljica života“. Možemo li učiti od povijesti? Poželjno je! Zato da bismo bolje razumjeli sadašnjost i donosili bolje odluke za budućnost. Ako je povijest učiteljica, imamo li učenika spremnih učiti? Svaki naraštaj suočava se s izazovima kao da su se oni dogodili prvi put u povijesti. Malobrojni imaju strpljenja pogledati unatrag i izvući korist za danas od naučenih lekcija prije nas, polazeći od onoga što su činili i spoznali prethodni naraštaji, po kojima mi današnji većinom i jesmo to što jesmo.
Mnogi uspijevaju uspostaviti misaonu vezu između prošlosti i sadašnjosti, onoga što pamtimo kao pojedinci i kao narod, između prošlih događaja i ono što živimo danas. Iako pamćenje i povijest nisu isto, duboko su međusobno isprepleteni. Nije mudro promatrati ih kao da su kamen, koji ostaje nepromjenjiv s prolaskom vremena. Niti se njima koristiti kao oružjem s kojim se puca iz zamišljenih rovova interesnih skupina ili stranaka koje ratobornim rječnikom žele pred drugima izgraditi svoj politički identitet i dobiti širu potporu za svoje ciljeve. Takvo ponašanje nije ni pamćenje ni aktualizacija povijesti, nego manipulacija.
Povijesno je pamćenje potrebno. Bez pamćenja nema budućnosti. Današnja „kultura“ želi da narodi izgube osjećaj za prošlost, za povijest, kako bi im oduzela sposobnost samostalnog razumijevanja sebe, pronicanja u srž stvari i građenja budućnosti. Dobro je imati dobro pamćenje, ljubiti svoju povijest i nastojati ju upoznati. Ali ne zato što će nam ona dati gotova rješenja za budućnost, nego – u prvom redu – zato da nas pouči što moramo nastojati izbjeći, što prozreti, što odbaciti kao kukavičje jaje.
A što to moramo nastojati izbjeći? Između ostaloga: fosilizaciju, to jest da ostanemo ukopani ili zarobljeni u daljnju ili bližu prošlost; da politiku vode oni koji nemaju političku prošlost, a na nju se gromoglasno pozivaju; mitove koji služe kao izgovor onima koji ne znaju odgovore primjenjive na stvarna pitanja hrvatske sadašnjosti i na dvojbe o hrvatskoj budućnosti; javne djelatnike koji nemaju u vidu u prvom redu interese hrvatske države i nacionalne zajednice, nego interese „međunarodne zajednice“ ili recimo EU-a; zadovoljstvo sobom i nespremnost na sustavni rad; „konstatatore“, koji dobro i pronicljivo opisuju stvarnost, ali ne nude realistična rješenja s pogledom čvrsto upravljenim prema budućnosti; glasovanje za one koji (po anketama) imaju izgleda prijeći prag ili pobijediti umjesto glasovanje za ono u što se i za one u koje se osobno vjeruje; one koji žele samo vlast radi vlasti, a ne vođeni sviješću o cilju i putu do njega; strančarstvo; etiketiranje i fraziranje; stalno pasatističko ili nostalgično gledanje u prošlost (unatrag) kao da bi ona sama po sebi mogla biti idejnim temeljem za budućnost – koju se gradi sada ili koju tek treba početi graditi.
M.O./Hrvatsko nebo
