L. Fosić : (Ne)lakrdijska kampanja

 Izbori 2016.

Vratimo se u 2015. godinu i prisjetimo se kampanje Milanović – Karamarko. Milanović kao nestrpljivi izazivač dvoboja nije dočekao priliku za ulazak u ring i vjerojatno proračunatu pobjedu koju je očekivao nad Karamarkom. Karamarku je sučeljavanje bila svojevrsna farsa s kojom ne želi zabavljati javnost. Njegove riječi su bile nešto poput onih da se od predizborne kampanje neće raditi cirkusarija. Milanović si je te 2015. godine to protumačio kao Karamarkov strah od poraza naspram njegove agresivne retorike. I tako je Milanović ostao bez pobjede.

2016. godina, prijevremeni parlamentarni izbori, početak kampanje, odnosno još vrijeme pretkampanje i napokon veliki duel koji je odjeknuo u javnosti – u ring ulaze Milanović i Plenković. HRT je to predstavio kao senzaciju, a i postignuta je velika gledanost. Dvoje je (bivših) kolega jedan nasuprot drugoga. Oboje vidno prijateljski raspoloženi u mirnom tonu započeli su sa svojim izlaganjem. Milanović dobro istreniran da ne srlja sa svojom grubošću i agresijom uspio se do kraja toga držati upravo zahvaljujući tome što je dobio prvi priliku za govor kojim je izuzetno nahvalio Plenkovića. Milanović je tu odigrao potez baš kao da odrađuje Plenkovićevu kampanju, htio je izgledati prilično srdačno nastrojen, ali se zeznuo. Plenković o Milanoviću zasigurno nije rekao ništa loše, osim da je bio loš premijer (što su građani i sami znali), ali bogme ga nije hvalio ni u kojem pogledu. Već je tu započelo blago Milanovićevo razočarenje jer je postao veći „mekušac“ od Plenkovića. Kako god, izgurali su utakmicu u pristojnom tonu – što je svakako bio plus za Milanovića. Toga su dana potvrdili da su spremni na još debata neposredno prije izbora.

Novi Karamarko?

Svega nekoliko dana nakon što se gledateljstvo ponadalo još jednom njihovom javnom nastupu Milanović okreće ploču i govori Karamarkove riječi poput onih da nećemo od toga raditi cirkus i nepotrebno se svaki tjedan sučeljavati. Što se je dogodilo oštrom retoričaru Milanoviću? Nakon detaljne analize i vjerojatno savjeta koje je dobio od svojih suradnika odlučio je da je za njega bolje da ne ulazi ponovno u ring gdje bi mogao biti isprovociran i ponovno krenuti svojom ponekad prostačkom retorikom. Znači li to da Milanović postaje novi Karamarko?

Milanović se čak počeo hvaliti dedom „ustašom“ (koji mu i nije pravi deda) – dakle, zapitajmo se koliko je daleko spreman ići i koliko se gubi u svojem izboru načina na koji će voditi kampanju. Prošlogodišnja kampanja je bila više usmjerena na svjetonazorska načela dok je ova više pristupačnija malom čovjeku i tobože usmjerena boljitku cjelokupnoga društva – daj Bože. Takvu kampanju koja je polučila izuzetne rezultate započela je predsjednica družeći se s narodom te dala dobar primjer od kojega danas ne odustaje niti jedna stranka, a niti jedan kandidat za saborskoga zastupnika – pa ljudi neka procjene…

Rizik naroda

E sada, koliko je ustvari rizično spustiti se među narod?! Hoće li nekima prisjesti? Nedavni događaj u Rijeci izazvao je burne reakcije za koje na kraju krajeva građani nisu bili sigurni radi li se o skrivenoj kameri ili tužnoj stvarnosti. Na promociji kandidata Narodne koalicije u Rijeci, grupa nezadovoljnika dočekala je kandidate i svoje su nezadovoljstvo pokazali grubom retorikom te uspjeli izazvati međusobni obračun. To nam je pravi dokaz koliko su uopće političari spremni primiti kritike – no dobro, valja priznati da to nisu bile kritike već vrijeđanje – ali i koliko oni uopće ne shvaćaju kritičnost ljudi kada ih terete s novim obavezama, kada se ljudi nemaju gdje zaposliti u okviru svoje profesije i sl. Svaki oblik nasrtanja na građane od strane političara je krajnje neprimjeren jer ti isti ljudi ih biraju ma koliko god te uvrede bile teške – fizički obračuni na ulici nisu primjereni jednoj tzv. demokratski uređenoj državi, ali su i dokaz koliko su naši političari spremni samo na „podlagivanja“, ne zapitavši se da riječi koje su im bile upućene već niz godina tinjaju u građanstvu i da se je to isto građanstvo osjećalo tako za vrijeme njihova vladanja kako ih je jučer prozvalo.

Ljudi su samo brojevi kojima kandidati ponavljaju broj koji treba zaokružiti – smiješno zar ne? Ako su političari u ovoj kampanji među ljudima i stvarno ih se može susresti na svakoj placi, pa se ponekad čak upitate radi li se o nekoj invaziji, imate im prilike prići i sami steći dojam tko je kakav i prosuditi kome ćete dati svoj glas bez da vam poput pokvarene ploče nakon fizičkog i verbalnog vrijeđanja te podarenog kiselog osmijeha ponavljaju brojeve.

Lucija Fosić/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo