J. Sabol: „Zašto vjerujem? Jer ljubim“

 Vjera je izvor slobodnog života u ljubavi

Najčešće pitanje u vezi s vjerom u Boga glasi u kojeg Boga vjerujemo? To pitanje nas ne treba iznenaditi jer stvarno ljudi vjeruju jezično u „Boga“, ali to je uvijek njihov bog, kako ga oni zamišljaju i kako si ga predstavljaju. Dakle: ljudi koji upotrebljavaju riječ Bog, ne misle na istog Boga nego na svoju ideju ili svoju sliku o Bogu. Možda će netko iz kruga naših znanaca postaviti pitanje o našoj vjeri i na ovaj način: Ti si inače poznati intelektualac, kritički mislilac, poznavatelj duha vremena i znanstvene slike svijeta, pa me začuđuje da si vjernik, da si katolik. Nakon intelektualnog napornog pokušaja naći istinski odgovor na to pitanje u obliku tvrdnje doživio sam nešto lijepog: „Zaviđam ti – i ja bih htio vjerovati, ali ne mogu“, glasio je odgovor mog kolege. Prije nego reknemo kako mi sebi zamišljamo Boga, moramo ustvrditi slijedeće: svejedno kakvog Boga mi sebi predočujemo, ostaje činjenica da se tom predodžbom mi stavljamo u odnos prema Drugom, prema nekoj Stvarnosti izvan nas i nasuprot nama. Taj odnos prema tom Drugom smo postavili mi osobno i svojevoljno pod utjecajem različitih čimbenika. Stoga se moramo zapitati, tko i kakav sam ja čovjek da se stavljam u odnos prema Bogu, prema Drugome? Zašto to činim i zašto to ne čine mnogi drugi ? Postaje nam svjesno da smo mi ovim uspostavljanjem odnosa prema Drugom, prema Bogu izvan nas, učinili prvi korak u svijet vjere. Prešli smo granicu naše ovozemaljske stvarnosti i mislima i osjećajima smo ušli u svijet ideja, vrednota, ušli smo u svijet istinitog, lijepog i dobrog, u svijet božanske stvarnosti, koja će za nas postati stvarnost našeg života snagom naše vjere.

Početno približavanje k toj božanskoj stvarnosti izvan nas možemo učiniti pomoću tumačenja riječi „Bog“. „Aman“ je izvorna riječ za Boga iz prajezika, korijen te riječi je alef-men-nun i znači: jak, stalni, istinit, a supstantiv „Emunah“ znači pouzdanost, vjerodostojnost, i konačno znači vjeru. Vjerovati je stoga isto što i pouzdavati se u Onog Jakog, Stalnog iznad nas. U židovskoj, kršćanskoj i islamskoj vjeri postoje oblici te izvorne riječi „amen“ ili „amin“, što znači: pokazalo se ispravnim, pouzdanim, bit će istina i istinito, i tako neka bude. Amen: to je formula potvrđivanja, povjerenja i spremnosti vjerovati. U antiknom izvornom smislu je vjera isto kao istinito, kao ono što je dokazano, ispitano i nađeno za istinskim. Grčka riječ za vjeru „pistis“ označuje da je ono što vjerujem, pouzdano, spoznato i čak dokazano.

Najpoznatiji događaj stvarnog komuniciranja između čovjeka i Drugog, najprije Nepoznatog, je slučaj Mojsija. Mojsije je doživio tu nadzemaljsku Silu ili Stvarnost. Htio joj je dati ime, naziv da bi si ljudi mogli nešto predstaviti pod tim nazivom. Umjesto imena saznao je jednu tvrdnju: „Ja sam koji jesam odnosno: Ja sam ovaj, ova , ovo. Ja sam tu“. Jahve: to je židovsko ime za onu stvarnost s kojom je komunicirao Mojsije. U svakom slučaju, kada se radi o odnosu između čovjeka i Boga, Bog je izvan-svjetski, transcendentni, nadilazi čovjeka u svakom pogledu i svakoj mjeri. Takva misao je prisutna kod svih naroda i kultura, u svakom vremenu. Stoga je opravdano govoriti o vječnoj, prirođenoj potrebi čovjeka za Bogom, za Najvećim, za Apsolutnim, za Svemogućim, za Dobrotom naprosto.

Pojam ateizam je relativno novijeg datuma. U gotovo svim ranim društvima se smatralo ignorantom, glupanom onog čovjeka, koji niječe Boga. Vrijedilo je pravilo da je vjerovati isto što i znati, i obratno: ne vjerovati je isto što i nemati znanja o bitnim pitanjima života. Tko niječe da Bog postoji, smatrao se „siromašnim u pobožnosti i neznalicom istine“. (Apuleius, Platonik). Pobožni Židovi se i danas nazivaju „oni koji znadu“ (dati im). To nije neko naivno poistovjećenje nego potvrda iskustvenog znanja. Oni, naime, koji su upoznati s vjerom, znaju stvarno više nego nevjernici jer je život svakog naroda prožet esencijalno tradicijom u različitim oblicima, najintenzivnije u religiji. Bez vjere, bez religijske predaje i kulture nema pravog identiteta jednog naroda. Identitet je nešto izvornog, nešto što pripada samo njemu, recimo jednom narodu, ali i jednom pojedincu. Nazivati hrvatski narod katoličkim narodom je odlikovanje i odgovornost. Vjera u Boga je kao medium onoga, što je bilo i što čovjeka pojedinca i nacionalnu zajednicu uzdiže nad sva druga zemaljska bića, nad svu drugu stvarnost, koju susreću na putu kroz osobnu i nacionalnu povijest. Stoga je opravdano reći da je jadan pojedinac i da je jadan narod koji ne poznaje svoju povijest i koji ne njeguje svoju kulturno-religioznu baštinu! Stoga je jedan ateist nesposoban razumjeti hrvatski narod, jer mu ateist zapravo ne pripada po originalu, po izvoru, po korijenu. Ljudi vjere žive u svijetu ideja, misli i osjećaja koji uključuje tradiciju kao nešto, što je samo po sebi razumljivo jer se to doživljava sastavnim dijelom svakidašnjice. To je njihov duhovni horizont u kojem žive, to je svjetlo u kojem gledaju sve stvari, sva događanja, to je mjerilo njihove djelatnosti, to je putokaz u planiranju budućnosti, to je temelj na kojem grade svoju nadu u konačno spasenje. To je memorija, sjećanje koju imaju samo članovi jednog naroda. Takav osjećaj se prenosi od koljeno na koljeno, od generacije na mladu generaciju, od oca na sina…

Pogled prema Nebu čini Zemlju sretnijom

S osjećajem skromnosti, zahvalnosti i poniznosti smijemo mi katolički vjernici ispovjediti da nas ovaj naš duhovno-religijski horizont osposobljava da smo manje egoistički orijentirani nego drugi naši suvremenici; da imamo šire poglede i vidike nego ljudi agnosticizma i racionalizma; da smo više obuzeti optimizmom u budućnost i radošću života nego su to ljudi bez vjere, nego su to naši suvremenici bez religiozno-katoličke tradicije. Odavno je poznato da gledati prema Nebu nije čin otuđenja od Zemlje nego čin zahvalnog prihvaćanja ovog svijeta kao puta rasta u savršenstvu i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, prema svim stvorenjima. Najsvjetliji umovi čovječanstva su odavno tumačili naravni pogled čovjeka prema Nebu ne samo kao sjećanje na nešto Više, Ljepše i Bolje, nego kao pokušaj nas ljudi da nadvladamo prostorno i vremensko okruženje, koje nas čini zatvorenikom ovozemaljskog svijeta, i da si tako pribavimo čisti zrak za disanje, slobodu misli i duhovnog napredovanja. Time uspješno pokušavamo uzdići se iz sive svakidašnjice okrutne borbe za kruhom i poletjeti barem od vremena na vrijeme u visine ugodnog i smirujućeg osjećanja boljeg i ljepšeg svijeta. Ovidije, veliki poeta starog Rima, je tako duboko uvjeren u vrijednost i važnost ovog gledanja prema Nebu, da tu ljudsku sposobnost poistovjećuje s bitnosti čovjeka. Moći, htjeti i stvarno gledati prema Nebu je za njega metafora za ljudsko biće. Dok ostala bića gledaju prignuta prema zemlji, Bog je dao čovjeku uspravno lice, i uči čovjeka promatrati Nebo… (Metamorfoze, Stvaranje). Gledati prema Nebu je isto kao gledati u svjetlo, kao otvoriti oči i srce prema istini, prema ljubavi. Pognuta glava s pogledom na dolje je u literaturi simbol biti izgubljen u životu, biti posramljen radi nečega. Pognuta glava s okrenutim očima prema gore je simbol podmuklosti. Vjera je ona snaga i sposobnost koja nas oslobađa od jednog i drugog: od izgubljenosti u životu i od podmuklosti prema drugima oko nas. Vjerovati i moći vjerovati u Isusa Krista je pravo jamstvo da čovjek ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo i da ljudi oblikuju društvo pomirenja, solidarnosti, djelotvornog suosjećanja.

Psiholozi znadu da ljubiti bližnjega nije neka prirođena sposobnost kao što je to samoljublje. I baš tom „naravnom“ čovjeku – rekli bismo teološki: tom nepokrštenom čovjeku – nedostaje sposobnost ljubavi bližnjega. Tko ne posjeduje sposobnost ljubiti čovjeka, taj nije sposoban niti vjerovati: niti u Boga, niti Bogu, niti čovjeku. Ljubiti znači imati povjerenje. Jedno uvjetuje drugo. Ali početak svega je ljubav. Bez nje nema niti vjere niti povjerenja. Odatle razumijemo Pavla Apostola kada uči da ljubav ostaje i u vječnom životu s Bogom. Ljubav je početak zajedništva s Bogom i s drugim ljudima, ljubav je nositeljica povjerenja prema drugom i time ujedno jamstvo zajedništva s drugima.

Mnogi problemi današnjeg društva dolaze odatle, što je samoljublje proklamirano najvišom vrednotom i vrhuncem ostvarenog čovještva. Posljedice za društveni život su očite: svatko vjeruje najprije samom sebi, jer nema povjerenja u nikoga. Time je iskreni dijalog među ljudima gotovo nemoguć. Ljudi žive sve više u osamljenosti, u konkurenciji jedan s drugim, sve tamo do strahovanja pred drugim. Znanstvena istraživanja potvrđuju uvjerenje da društvo, otuđeno u vjeri u Boga, stvara spomenute negativne odnose među ljudima. Naravno, vrijedi i obrat: iskrena živa vjera u Boga Isusa Krista velikog broja ljudi pospješuje razvoj humanih odnosa unutar društva.

Opravdava li ta činjenica pitanje, zašto vjerujem? To je pitanje korisnosti vjere za pojedinca i za društvo. No, naglašavam da pitanje o korisnosti vjere dolazi na drugo mjesto. Primarno pitanje u vezi s vjerom je osobno pitanje. Ono je poziv da pitam sebe o tome imam li istinsku volju za vjerovati i imam li snagu svjedočiti pred Bogom i pred ljudima da sam vjernik. Svjedočiti vjeru svojim životom i razumnim obrazloženjem vjerskih istina i svojih motiva, koji nas podržavaju na putu vjere. Možda ćemo kod toga brzo spoznati da nam se to racionalno ili čak racionalističko obrazloženje našeg „zašto vjerujem“ čini nekako umjetno nametnuto, površinsko. Slično doživljavamo kod pitanja „zašto ljubim“? Zar bi se roditelji zadovoljili s obrazloženjem roditeljske ljubavi s motivima kao što su primjerice: samoostvarenje kroz majčinstvo i očinstvo; pravo na dijete; produženje vlastite egzistencije u djeci; materijalno osiguranje u starosti i sl.? Ovakvo obrazloženje podsjeća prije na duh posjedovanja za sebe nego na duh davanja, žrtvovanja, usrećivanja drugoga. I upravo to čini temelj prave ljubavi. „Izgorio je iz ljubavi za….“ čitamo u literaturi. Bio je žrtva vlastite slijepe ljubavi, čuje se tu i tamo. Stojimo, dakle, pred pitanjem što je prava ljubav i analogno tome što je prava vjera? Nismo li spremni priznati da je prava istinska ljubav opisana u biblijskoj „Pjesmi nad pjesmama“ ili kod Shakespeareovog „Romeo i Julija“ ? Tu nam se otkrivaju dubina, radost, strahovitost i sudbinska neizbježnost onoga, što izražavamo riječju „ljubav“. Svako drugo opisivanje „ljubavi“ nam se čini otuđeno životu.

To vrijedi i za opisivanje „ljubavi“ na osnovi znanstvenog istraživanja. Sve analize, statistike, gomila materijala sakupljenog anketama u potrazi za otkrićem, što je „ljubav“, govore nam o marljivosti istraživača, ali ne o onom bitnom, što želimo saznati o tome što je „ljubav“. Oni, koji žive ljubav, izgovaraju samo jednu riječ označivanja tog fenomena: ljubav je tajna ljudskog bića. Odmah smijemo nadovezati: Bog je tajna naše katoličke vjere jer je Bog Ljubav. Prije dolaska Isusa Krista u našu povijest nije nijedna poznata kultura izrekla tu tajnovitu rečenicu: Bog je ljubav. Stoga je opravdano reći: vjera, vjerovati je tajna pomilovanog ljudskog bića. Katolički vjernik može zbog toga vjerovati u tu najveću tajnu za ljudsko biće, koja kaže: Bog je ljubav, jer je pomilovan, jer je darivan vjerom, jer je našao milost kod Boga. Evo, to je za mene osobno jedini i najdublji odgovor na pitanje, zašto vjerujem: vjerujem jer mi je Bog dao milost vjere. Ako pitamo, zašto nam je Bog dao milost vjere, rado ćemo odgovoriti: zato jer smo u odlučujući čas na upit Isusa odgovorili: „Vjerujem – Gospodine, pomozi mojoj nevjeri“! Tog časa smo srcem spoznali da postoje u našem životu i u svijetu otajstva, za koje ne trebamo neko posebno racionalno opravdanje. Shvatili smo da vjerovati ima opravdanje u iskrenom i poniznom priznanju da je naš razum ograničen u spoznaji i u saznanju. Postalo nam je također jasno da vjerovati u stvarnost božanskog života, koja nadilazi našu spoznaju, nije u suprotnosti s našim razumom.

Zašto vjerujem? To je bilo početno pitanje. Moj najkraći odgovor glasi: vjerujem jer osjećam ljubav Boga i čovjeka, i to je moj život. Ljubiti Boga i ljubiti u njemu sve postojeće: svakog čovjeka, svoj narod, svako živo biće, začuđujuće oblike materije, to je vjera, i to je odgovor zašto vjerujem. Katolički vjernik je čovjek ljubavi, i radi toga najslobodniji čovjek na svijetu. Vjera je izvor slobodnog života u ljubavi.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo