Zdravko Gavran: Zapad ostao bez snažnih vođa!

Nebrojeno je u Europi i objema Amerikama bilo osoba angažiranih u politici u prošlom stoljeću koje su s pravom stekle status „vođe“, lidera, predvodnika, a uglavnom su i bili pravi predvodnici. Bilo je velikih i malih vođa, režimskih i proturežimskih, isklicanih ili samoproglašenih, demokratski izabranih i nametnutih, državnih i partijskih, fizičkih i duhovnih, vojnih i civilnih, etabliranih i prevratničkih, ratnih i mirnodobskih, ratobornih i miroljubivih, moćnih i prividno moćnih, dugovjekih i kratkovjekih, popularnih i uzurpatorskih, dobroćudnih i opakih, radikalnih i pomirljivih, razjedinjujućih i ujedinjujućih, stranih i domaćih, imperijalnih i nacionalnih, emigrantskih i imigrantskih, svjetovnih i vjerskih, starih i mladih, tragičnih i komičnih, strogih i ležernih, očekivanih i neočekivanih, suđenih i nesuđenih, filmiziranih i naftaliniziranih, slavljenih i proklinjanih, veličanih i kuđenih…

Kako smo s vođama stajali unatrag 30 godina?

Okrenemo li se unatrag 30-ak godina, primijetit ćemo da je nekih vođa odnosno jakih osobnosti na važnim položajima još uvijek bilo, no da se njihov broj smanjivao, a svijetli ili tamni im sjaj blijedio. Nerijetko po Europi napadan kao radikalni i ekstremni desničar, autokrat, ustašofil i slično, predsjednik Franjo Tuđman bio je jedini od europskih državnika koji je aktivno sudjelovao u II. svjetskom ratu, i to, dakako, na savezničko-oslobodilačkoj, antihitlerovskoj strani, u partizanskom pokretu.

Jedan od rijetkih velikana svijetloga sjaja koji je neko vrijeme bio Tuđmanov državnički su-dobnik bijaše Helmut Kohl. Impozantan kadrovski „zaostatak“ duha i ustroja tradicionalne građansko-demokratske i kršćanske Europe, čovjek sa svjetonazorom, pameću, autoritetom, popularnošću i s realnom moću. Još davne 1973., u 43. godini života, bio je izabran za predsjednika Kršćansko-demokratske unije (CDU) i tu je stranku vodio četvrt stoljeća, sve do 1998. Saveznim kancelarom postao je 1982., a 1989. pokrenuo je inicijativu za ujedinjenje dviju Njemački, što je značilo i rušenje Berlinskog zida, a donijelo je i slom komunističke vlasti u srednjoj i istočnoj Europi i prestanak podjele Europe na „dva plućna krila“ (Ivan Pavao II.).Na dužnosti kancelara bio je punih 16 godina, do 1998., kada ga je naslijedio nakon izbornog poraza demokršćana Gerhard Schröder, socijaldemokrat. Koji je imao svojih kvaliteta, ali nije bio veličina Kohlova formata; nakon kancelarstva dao se od Rusa angažirati u plinskom biznisu, za velike novce.

Kohla je naslijedila Angela Merkel, lukava istočnonjemačka kći evangeličkog pastora i pripadnica komunističke mladeži, sada u ruhu u zapadnu Njemačku pridošle demokršćanke. Mnogi su ju smatrali ravnom Kohlu, dapače, još i većom, a svakako „naprednijom“ i „modernijom“. Sada kada je i ona na odlasku analitičari koji su ju svojedobno kovali u zvijezde otkrivaju po medijima razočaranost njezinom ostavštinom i nekim njezinih krupnim potezima s lošim posljedicama, kao što je onaj poziv iz 2015. migrantima: Samo dođite! Tvrde, sada, da nije bila nikakav strateg, nego samo vrstan taktičar, praktičar, oportunist, kompromiser, osoba bez vizije i bez postojana kursa. Bilo kako bilo, nakon nje ne vidimo na obzoru nijednu osobu od formata koja će ju naslijediti. Osim možda ako kancelarom nekim čudom postane Bavarac Markus Söder, CSU, „kandidat u sjeni“. No Angela i mnogi drugi sve su učinili i čine da se to ne dogodi. A i njemačko se je društvo pod Angelinom dugogodišnjom vladavinom promijenilo. Postalo je većinski ljevičarsko, liberalno, zeleno i nekršćansko.

U Tuđmanovo doba vladaše Francuskom, još od 1981., do godine Daytonskog sporazuma, 1995., François Mitterrand, socijalist i veliki meštar francuske masonske lože Veliki orijent. I on je obilježio svoju epohu, što po dobru: dao je suglasnost Kohlu za ujedinjenje Njemačke i priznanje Hrvatske i Slovenije, ali uz uvjet da se uvede euro, da se Nijemci odreknu svoje D-Marke, i uz još neke uvjete, što po zlu: solidariziranje s agresivnim Srbstvom odnosno velesrbijanstvom i dolazak u nagli posjet Sarajevu kako bi spriječio vojnu intervenciju NATO-a protiv srpskih snaga oko Sarajeva. Nakon njega, kojeg ćemo se od francuskih predsjednika sjećati kao velikog vođe i velikana, Macronova zvijezda već je u startu jako izblijedjela… iako on još uvijek pokazuje da u njemu živi eros grandece (fr. grandesse), sna o potvrđivanju veličine francuskog duha i francuske nacije.

Jedan od najzaslužnijih velikana za međunarodno priznanje Hrvatske, a i za štićenje Bosne i Hercegovine i katolicizma u njoj, bio je svetim proglašeni papa-Poljak Ivana Pavao II. Veliki. O njegovim zaslugama za Crkvu i vjeru, ali i za slom europskog komunizma, na čemu je 1980-ih surađivao s dvoje velikih konzervativnih vođa: s glumcem u ulozi izabranog predsjednika SAD-a Ronaldom Reaganom i s britanskom „čeličnom lady“, premijerkom Margareth Thatcher. Poslije tog Pape došao je Benedikt XVI., kojeg se s pravom smatra velikanom, ako prem ne i vođom, a nakon njega doživjeli smo na Petrovoj stolici čovjeka koji ima određene kvalitete i važnu ulogu u planu Providnosti, no kojega rijetko tko doživljava kao vođu, kao čovjeka koji ljude oduševljava i mobilizira. Slično je bilo i s nasljednicima Reagana i Thatcher, donekle s iznimkom Busha starijeg, koji je još uvijek znao što hoće zašto hoće to što hoće. Donald Trump i Boris Johnson možda su posljednji trzaji s namjerom da se dosegne ona razina „teškaškog“ leadershipa kojoj po sebi nisu dorasli, za koju nisu dovoljno kvalificirani ili sposobni. Trumpov pak nasljednik Joe Biden upravo se pokazuje kao drastičan primjer čovjeka nesposobnog ne samo na globalno, već i za savezničko i za nacionalno vodstvo odnosno za toliko potrebni i žuđeni leadership. Jedna republikanska kongresnica već je zatražila njegovo udaljenje s dužnosti, jer da nije sposoban biti vrhovni zapovjednik američke vojske.

I Europska unija doživjela ’sumrak bogova’

I Europska unija sa svojim vodećim osobnostima doživjela je ’sumrak bogova’. Od francuskog demokršćanina Jeana Monneta, tvorca tzv. Schumanove deklaracije, nazvanoga „otac Europe“, pa do Jacquesa Delorsa, šefa Komisije u razdoblju prelaska triju europskih zajednica (za ugljen i čelik, ekonomske i za nuklearnu energiju) u Europsku uniju moglo se govoriti o velikanima. Poslije Delorsa, katoličkog mislioca koji se kao lijevi kršćanin pridružio kršćanskim socijalistima, i koji je više puta govorio – jako „staromodno“ – o „europskoj duši“, jedva da ćemo se sjetiti po snažnoj osobnosti ijednog šefa Europske komisije. S luksemburškim financijsko-političkim maherom, pragmatičarom i čovjekom brojnih javnih slabosti, ali i određenih političkih i menadžerskih sposobnosti, Jean-Claudeom Junckerom Europska je unija duboko proživljavala krizu autoriteta; s njegovom nasljednicom, ženom njemačkog aristokrata, liječnicom po obrazovanju, majkom brojne djece i formalnom demokršćankom, posve liberaliziranom, a nadasve ’potkapacitiranom’, Ursulom von der Leyen, došlo je do svima vidljiva urušavanja europskog vodstva, njegova ugleda, autoriteta i pravodobne operativnosti.

U europskim zemljama srednje i manje velikosti izranjao bi u posljednjih 30 godina poneki čovjek koji bi imao izraženiji personality, ali gotovo nijedan kao Tuđman i Havel u prijelomnim danima oko 1990. Padaju nam na um kao ’kandidati’ prije desetak godina umrli talijanski predsjednik Francesco Cossiga, prvi državnik koji je posjetio međunarodno priznatu Hrvatsku, ili Süleyman Demirel, turski političar koji je sedam puta obnosio dužnost premijera i bio 9. predsjednik Turske, jedan, uz Viktora Orbána, od rijetkih stranih državnika koji su prije 22 godine došli na pokop prvog(i jedinog pravog dosad) hrvatskog Predsjednika. Dolaze nam još na um od najistaknutijih recimo austrijski kancelar Wolfgang Schüssel, slovački premijer Vladimir Mečiar, španjolski premijer José María Aznar… a poslije njih nadriješe sve sivlje, birokratiziranije i bezobličnije osobnosti. Latinsku Ameriku ostavimo sada postrani, no nijedan od tamošnjih vođa ne ističe se ni po čemu toliko da bi se u njemu vidjelo dorasloga vođu nacije ili poštovanog i sposobnog vođu nekog šireg, transnacionalnog gibanja ili značenja.

Bez „ljudi od formata“, a kamoli vizionara i stratega

Doba sve većih međunarodnih zaoštravanja i sve pogibeljnijih „izazova“ Zapad i njegove države zatječe dakle bez pravih vođa, bez „ljudi od formata“, a kamoli vizionara i stratega. Istina, dvojica ljudi ponešto strše u tom europskom postmodernom i ’novodobnom’ poretku; to su predsjednik mađarske vlade Viktor Orbán i vođa poljske vladajuće stranke Jarosław Aleksander Kaczyński. No i njima dvojici moglo bi se pronaći ne malih prigovora; prvomu bi se moglo spočitati stanoviti makijavelizam, a drugomu prouzročenje prejake ideološke polarizacije poljskog društva; obojici pak stanoviti „deficit demokratičnosti“, premda on zasigurno nije ništa veći od „deficita demokratičnosti“ u liberalnim demokracijama zapadnije, sjevernije i južnije. Obojica će, osim toga, zbog ovisnosti njihovih zemalja o novcima iz europskih strukturnih fondova i fonda za oporavak morati u ponečemu popuštati i sklapati kompromise. Pa i da se odluče ući dokraja u rat s Bruxellesom, Berlinom, Europskom unijom i ’liberalnom demokracijom’, nije razvidno što bi tomu postavili kao alternativu. Kakav novi koncept uređivanja unutarnjih odnosa, kakav širi, vanjskopolitički i geopolitički okvir.

Objedinjavanje europskih konzervativnih i umjereno do radikalno desnih stranaka u jednu asocijaciju ne uspijeva. Prevelike su razlike u pristupima, pozicijama, interesima i međunarodnim poveznicama između francuske desničarke Marine Le Pen, talijanskog konzervativca i desničara Mattea Salvinija, austrijskih haiderovaca, danskih wildersovaca, njemačkih AfD-ovaca, mađarskih orbanovaca, poljskih konzervativaca i sličnih im stranaka u još nekim zemljama. Najjači zastupnički klubovi u Europskom parlamentu jesu narodnjaka-demokršćana, socijalista, liberala i zelenih. No nijedna od njihovih paneuropskih asocijacija nema pravoga vođu koji bi ju simbolizirao i kao vođa pokretao i motivirao. Nije to ni Nijemac Manfred Weber, EPP, izigrani kandidat za šefa Europske komisije, ni u travnju umrli predsjednik liberalne asocijacije Hans van Baalen, ni predsjednik Stranke europskih socijalista Sergej Stanišev (ulogu socijalističkog vođe mogao bi odigrati jedino Nizozemac Frans Timmermans, no on je potpredsjednik Europske komisije još nekoliko godina, a već je navršio šezdesetu), ni Evelyne Huytebroeck i Thomas Waitz, supredsjednici Europske zelene stranke. A u široj europskoj javnosti ništa osobito ne znači ni ime čelnika Stranke europskih konzervativaca i reformista: Poljaka Ryszarda Legutka i Talijana Raffaelea Fitta, premda filozof i teoretičar društva Legutko iz poljskog PiS-a (vladajuće stranke „Pravo i pravda“) nosi u sebi snažan intelektualni potencijal i živ katolički svjetonazor te znade cjelovito i kreativno misliti.

Čega ima izvan EU-a i Europe?

U takvim okolnostima asocijacije nas odvode izvan vanjskih rubova EU-a i Europe. Otkrivamo da u neposrednom istočnom i jugoistočnom susjedstvu imao tri vladara koje se općenito smatra nedemokratima i samodršcima, a ’nijansiranja’ u kvalificiranju kreću se od autoritarnog vođe preko autokrata do despota i sultana. Riječ je o Putinu, Lukašenku i Edgoğanu. Nizati imena jakih državnika odnosno uvjerljivih vođa u čijim je rukama velika koncentracija vlasti i realne moći, ljudi s prepoznatljivim profilom i osobnom odlučnošću diljem Azije i Afrike moglo bi se s lakoćom nastaviti. Samo naznačimo taj dugi niz imena: od sirijskog ’demokratskog diktatora’ Bašaraal-Asada, preko egipatskog predsjednika koji je na vlast došao vojnim pučem, a poslije bio ’demokratski’ potvrđen, Abdela Fatahaal-Sisija, pa niza afričkih državnika i premijera sve do vrhovnog vođe Islamske Republike Iran Alija Hameneija, azerbajdžanskog dugogodišnjeg predsjednika (od 2003.) Ilhama Hejdaraoglji Alijeva, vrhovnoga sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una i kineskoga strong mana Xia Jinpinga. Taj je moćni Kinez generalni sekretar Komunističke partije Kine, predsjednik Centralne vojne komisije, potpredsjednik NR Kine, predsjednik Centralne partijske škole i prvorangirani član Stalnog odbora KPK. Pod  njegovim vodstvom Kina sve  manje skriva namjeru uspostavljanja  hegemonije i sve odlučnije prkosi volji i prevlasti SAD-a, svjetskog hegemona 20. stoljeća i još uvijek vojno, politički i ekonomski najjače svjetske sile.

Dodamo li državnim čelnicima moćne šefove velikih globalnih korporacija i svega onoga gdje postoji enormna koncentracija kapitala, zatim vodeće ljude paramasonskih organizacija, neke radikalne čelnike religijskih organizacija te svakojakih sekti i religioznih i ostalih pokreta i mreža, zatim čelnike ratobornih, paravojnih ili terorističkih organizacija, uglavnom ćemo kompletirati sliku mnoštva jakih entiteta i snažnih osobnosti kojih na svijetu i danas ima.

Spomenimo poimence samo najpoznatije:

Hassan Nasrallah, klerik, politički vođa i glavni tajnik Hezbolaha, koji u Libanonu ima svoje legitimno političko i vojno krilo, od mnogih proglašeno terorističkom organizacijom, naoružavanom od Irana; Abu Ibrahim al-Hashimial-Qurashi, od prije dvije godine (nakon samoubojstva Abua Bakraal-Baghdadija), šef „Islamske države“ (IS, ISIL, ISIS);Mohammad Omar, zvan i Mula Omar, vođa talibana i bivši emir Afganistana, koji je prije 20 godina odbio izručiti bin Ladena SAD-u i time izazvao američku i NATO-ovu vojnu invaziju na tu zemlju; šef ogranka „Islamske države“ u Afganistanu, zvanoga i ISIL-K, Shahabal-Muhajir, koji stoji iza posljednjih smrtonosnih eksplozija u Kabulu; vođa Al-Kaide, koju je osnovao (poslije od Amerikanaca ubijeni) zlikovac Osama bin Laden, Ayman Mohammed Rabieal-Zawahiri; Sheikh Ahmed Umar (poznat i kao Ahmed Diriye), trenutni vođa podružnice Al-Kaide, terorističke organizacije zvane Al‑Shabaab, koja djeluje u istočnoj Africi; Bakura Doro (?) ili Bakura Sa’alaba (?), šefovi opake džihadističke organizacije koja vrši zlosilje, otima ili ubija ljude, osobito djecu, za otkupninu, i koja napada po sjevernoj Nigeriji, Kamerunu, Čadu i Nigeru.

Nasuprot punokrvnim samodržcima i džihadistima – zapadni i globalni ’ljudi od slame’

Svi spomenuti i mnogi nespomenuti nipošto nisu ’mačji kašalj’. To su osobe predane borbi za islamističke i džihadističke ideje dokraja, okrutnoj borbi na život i smrt, terorizmu, s bombašima samoubojicama i drugim opakostima nad kojima se sablažnjava um civilizirana čovjeka. Raspolažu i privrženim ljudstvom i oružjem i novcima i vezama i znanjima, a osobito se služe internetom i društvenim mrežama. Uživaju tajnu potporu s raznih strana. Imaju neosporivu političku i zapovjednu moć. Rugaju se zapadnim izumima kao što su „slobodni, demokratski i čestiti izbori“, univerzalna ljudska prava, ravnopravnost žena, ukidanje smrtne kazne, zabrana sakaćenja i slično. Njihova interpretacija islama i primjena islamsko-šerijatskog prava iznimno je okrutna i totalitarna.  Mnogi od takvih vođa poginuli su, drugi će poginuti, ali iz njihovih redova izranjaju drugi. Svi oni vrlo su ozbiljna prijetnja i zapadnim zemljama i mnogim režimima i ljudima u većinski ili manjinski muslimanskim zemljama.

Istodobno, u vodstvima brojnih međunarodnih organizacija, od UN-a naniže i nauže, stoje uglavnom sivi birokrati i tehnokratski eksponenti država, raznih moćnih javnih i tajnih krugova, multinacionalnih subjekata i raznovrsnih središta moći. Mnoge odgovorne položaje u mnogim institucijama zauzimaju „punjene ptice“, „ljudi od slame“ i „govorni automati na daljinsko upravljanje“. Stoga na globalnoj razini civiliziranosti ni na razini mnogih važnih međunarodnih organizacija nije moguće ostvariti bilo kakav zbiljski leadership, nasuprot nepoželjnim ili opasnim vođama i djelovanjima. Takvo je stanje na Zapadu da nije moguće da vodstvo preuzmu ljudi sa svojim ja ni „osobe od formata“, osobnosti koje bi mogle dati snažan pečat sadašnjosti i bitno „povući kola naprijed“.

Navedimo samo nekoliko imena. Na mjestu glavnog tajnika UN-a nalazi se od 1. siječnja 2017. António Manuel de Oliveira Guterres, bivši portugalski političar i premijer, bivši vođa Socijalističke internacionale i bivši visoki povjerenik za izbjeglice. Njegova uloga u toj „krovnoj“ organizaciji sve je bljeđa i sve nevažnija, a i njegov pristup svemu tipičan je pristup međunarodnog diplomata-birokrata, a ne kreativan i hrabar pristup (ili časno povlačenje) kakav bi se u ovako dinamičnim i prijelomnim godinama očekivao od čovjeka koji je svojevrsni čelnik cijeloga svijeta. Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, na primjer, obični je aparatčik bez strategijskog koncepta i bez pravih ovlasti, koji je ujedno svjestan da kao prvo i osnovno mora slušati što kaže Washington, a tek zatim razmišljati svojom glavom te se ozbiljno konzultirati i usuglašavati s ostalima. Predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije, za Etiopiju zaslužni Tedros Adhanom Ghebreyesus, zacijelo je u međuvremenu postao lutak na koncu kineske volje i globalnih urota; sada se koleba pritisnut s raznih strana, pa se sada zanjiše na ovu, a sada na onu stranu. Glavna tajnica Vijeća Europe, Marija Pejčinović Burić, rođena u BiH, diplomatski službovala u Hrvatskoj i Francuskoj, a savjetodavno i u Srbiji, tehnokratska je osoba koja zna koga treba slušati, da bi joj „dobro bilo na zemlji“, a sama po sebi ne će nikada iznjedriti nikakvu izvornu zamisao, nikada ništa inovirati ili reformirati, a kamoli karijeru riskirati, doći recimo na pomisao i predložiti da se velik dio glomazne i skupe i neučinkovite strukture Vijeća Europe, koje ionako primarno služi ideološkoj agendi širenja dekadentne „liberalne demokracije“ i dženderizma, jednostavno – ukine. Visoki povjerenik za europsku vanjsku i sigurnosnu politiku, španjolski Katalonac Josep Borrell, zadrti je i jako ideologizirani socijalist lenjinističke formacije, nesposoban racionalno razmišljati, a u međunarodnim odnosima ne uspijeva ni konkretnim potezima ni strategijskim planiranjem ni u čemu bitnomu pridonijeti Europskoj uniji u ovako teškim i sve težim međunarodnim okolnostima.

Sve u svemu, iako posvuda postoje „džepovi otpora“, postoje pozitivna strujanja te kvalitetni i slobodni i ponosni ljudi od formata i znanja i vizije koji se ne uklapaju u širu sliku bezidejnosti, birokratiziranosti i tehnokratiziranosti, možemo s pravom zaključiti da je Zapad na mnogim područjima i razinama praktički ostao bez snažnih i uvjerljivih vođa. Takvo stanje, ako se hitno ne izmijeni – a ono se hipotetski može izmijeniti samo temeljitim restrukturiranjem ukupnih odnosa, struktura, organizacija, kriterija, strategija, slike svijeta i sustava vrjednota na svim razinama (samo)organiziranja – vrlo je nepovoljno polazište za budućnost. Ono je nepovoljno i u aspektu unutarzapadnih, i u dimenziji transatlantskih i na razini unutareuropskih odnosa. A još je nepovoljnije u (neminovnom, i sve dinamičnijem) suočavanju i konfrontiranju s onim golemim dijelovima svijeta – Bliskog istoka, Azije i Afrike – i snagama u njemu koje prema Europi nisu prijateljske, koje dižu glavu, prijete i koje Europu mogu u srednjoročnoj perspektivi na razne načine zbiljski ugroziti, oslabiti ju, podjarmiti, preplaviti ili ju učiniti ovisnom i sporednim sudionikom u budućoj svjetskoj raspodjeli moći, bogatstva i utjecaja.

Naravno, što očekivati od oslabjele ili nedorasle Europe nego to da i nacionalne države u njoj podijele s njome njezinu sudbinu odnosno sudbinu Zapada koji je ostao bez snažnih vođa.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo