JEZIKOSLOVKA NATAŠA BAŠIĆ RAZOTKRIVA SPREGU POLITIKE I JEZIKA: Vukovske zasade i danas djeluju kao međunarodni politički projekt

Iako su se Hrvati u svojoj dugoj povijesti, živeći pod krunama stranih vladara, susretali s raznim pokušajima negacije svoga identiteta i jezika, ni jedan državno-politički okvir u kojem su živjeli nije doveo u pitanje te vrjednote do mjere apsolutne negacije do koje ih je doveo jugoslavenski politički projekt. No iako su od raspada toga političkoga projekta prošla tri desetljeća, vukovske koncepcije »zajedničkoga jezika« Hrvata i Srba s političko-kulturne pozornice nisu nestale zajedno s jugoslavenskom državom. Štoviše, one imaju i jaku inozemnu potporu. Na to upozorava i nedavno objavljena knjiga »Vukovci i hrvatski jezični standard: hrvatski u srpskohrvatskom tijesku« (2021.) ugledne hrvatske jezikoslovke dr. Nataše Bašić. Ovogodišnja okrugla, 50. obljetnica vrhunca hrvatskoga proljeća, koje je nezamislivo bez govora o borbi za hrvatski jezik, bio je dodatan povod da dr. Bašić podijeli svoja promišljanja s našim čitateljima.

Mogu vrlo jednostavno ako u međunarodnim institucijama koje podupiru geostrateški i geopolitički koncept tzv. zapadnoga Balkana – a u koji se Republiku Hrvatsku već godinama puzajući uvlači športski, kulturno, znanstveno, gospodarski – Hrvatsku budu zastupali oni koji s vukovskih pozicija ne gledaju na jezične varijetete na tom prostoru kao na naravni višestoljetni jezični proces, nego kao na nepotrebnu rigidnost. Prvi je korak u tom smislu već i napravljen 2017. objavom Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku. Nju su potpisali i hrvatski građani jugoslavenske orijentacije, među njima čak i profesor starije hrvatske književnosti na zagrebačkom Sveučilištu.

Možemo. Ona upravo i stoji iza Sarajevske deklaracije. Vukovci su u 19. st. nastali kao međunarodni projekt pa se on nastavlja i u 21. stoljeću budući da u dvama prethodnima nije uspio, i to zahvaljujući isključivo žilavomu otporu hrvatskih jezikoslovaca. Promijenili su se samo međunarodni subjekti. Prije je to bila Habsburška Monarhija, pa Austro-Ugarska i dvije Jugoslavije kao proizvod međunarodnih geostrateških interesa, a danas su to nominalni hrvatski saveznici SAD, Velika Britanija i Njemačka sa svojim geostrateškim interesima, koje pak Hrvatska još nije ozbiljnije propitala niti ocijenila koliko se oni zapravo kose s hrvatskim nacionalnim i egzistencijalnim interesima.

Poznato je da je službeni London politički zagovornik povratka »jugosfere« s Beogradom kao njezinim političkim i kulturnim središtem, te stoga promiče ideju nepostojećega srpskohrvatskoga jezika kao važne komunikacijske i kulturološke poveznice toga prostora, ne propuštajući pritom ni jednu priliku u otežavanju međunarodne afirmacije hrvatskoga jezika i kroatistike, što je posebno bilo naglašeno tijekom hrvatskih pregovora pri ulasku u Europsku uniju. Za Velikom Britanijom ne zaostaju Austrija, Njemačka i Švicarska. Britanci su se bili upeli da Hrvatska ne uđe s hrvatskim kao službenim jezikom kako propisuju zakoni EU-a, nego za potrebe »jugosfere« s izmišljenim BHS (bosansko-hrvatsko-srpskim) jezikom, pa je britanski zastupnik u Europskom parlamentu Charles Tannock zloguko poručivao: »Malo sam iznenađen najavom hrvatskoga jezika kao službenoga. Ne mislite nas valjda opterećivati troškovima prevođenja na hrvatski, bosanski, crnogorski i srpski? Stanovnici zapadnoga Balkana moraju se dogovoriti o jednom jeziku koji svi razumiju.«

Čini se da su Britanci u to uspjeli uvjeriti i službenu američku politiku pa je u rujnu 2009. Ured glavnoga inspektora američkoga Državnoga tajništva poslao interni dokument Odjelu za ljudske resurse i Institutu za službu vanjskih poslova pod naslovom »Balkanska jezična problematika«, kojim se preporučuje da bi »bošnjački, hrvatski i srpski trebali biti grupirani zajedno i tretirani kao jedinstven jezik« radi utvrđivanja podobnosti za plaćanje poticanja za učenje jezika. To je potaknulo ravnateljicu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dunju Brozović-Rončević da uputi pismo američkomu veleposlaniku u Hrvatskoj Jamesu Foleyju, u kojem ga podsjeća na obvezu poštovanja ustavne odredbe o hrvatskom kao službenom jeziku u Republici Hrvatskoj, koja se temelji na povijesnim i znanstvenim činjenicama, a pod kojim se imenom vodi i u službenim dokumentima Ujedinjenih naroda, kao i, odnedavno, Europske unije.

U navedenim zakulisnim koncepcijama tzv. velike politike valja tražiti ključni razlog što hrvatski jezik danas nije jednoznačno interpretiran i prihvaćen u svijetu. Stare navike ipak nisu ključne, iako ih neki drže takvima, jer lingvisti koji su zaista bili zainteresirani za upoznavanje pravih odnosa između hrvatskoga i srodnih jezika u okružju tijekom povijesti mogli su se s njima davno upoznati na temelju literature i primarnih izvora, kojih je u izobilju.

Riječ je projektu koji se provodi u Europi nakon pada Berlinskoga zida u državama koje su za hladnoga rata bile iza željeznoga zastora, odnosno u državama nastalima raspadom višenacionalnih državnih zajednica, kakve su primjerice bile SSSR ili SFRJ. U Hrvatskoj je taj proces poznat pod nazivom »detuđmanizacije«, u Mađarskoj »deorbanizacije«, a obilježuje ga sustavno i sveobuhvatno rastakanje državnih instituta i institucija nacionalnoga predznaka te baštinjenih moralno-etičkih vrijednosti, napose onih religijskoga postanja, u prvom redu kršćanskoga. Financira se iz fondova »Otvorenoga društva« i vezuje uz ime njegova utemeljitelja, tobožnjega filantropa Georgea Sorosa, ali je sve više pokazatelja da je on tek vidljivi službenik javno nevidljivih, ali puno ozbiljnijih i opasnijih pokretača ne samo društvene preobrazbe pojedinih država, nego i populacijske promjene čitavih kontinenata. Prema vlastitim Sorosevim navodima (svojedobno objavljenim u »Večernjem listu« 2005. i »Jutarnjem listu« iste godine) on je proces u Hrvatskoj pokrenuo polovicom devedesetih i obilno ga financirao preko hrvatske podružnice »Otvorenoga društva«. Republika Hrvatska očigledno nije valjano razvila institucije koje bi se bavile nacionalnom strategijom opstanka i razvitka hrvatskoga naroda i države u promijenjenom međunarodnom globalizacijskom okružju. Dapače, dvojica su njezinih predsjednika pred međunarodnim institucijama posredno ili izravno radili protiv njezinih interesa, jedan čak krivokletnički svjedočeći protiv prvoga hrvatskoga predsjednika, a drugi angažirajući u svom uredu savjetnika koji niječući valjanost provedbe referenduma o Hrvatskoj državnoj samostalnosti biva razriješen savjetničke dužnosti, ali istodobno i nagrađen profesurom da u istom duhu odgaja buduće studentske naraštaje. Hrvatska još nema definiran državni teritorij i granice, nema odgovarajuće sigurnosne institucije i službe koje bi štitile državu, njezine institucije i građane.

Hrvatski jezik i pravopis našli su se u središtu procesa detuđmanizacije 2001. dolaskom na vlast koalicijske Vlade Ivice Račana sa SDP-om na čelu. U listopadu 2003. ta je Vlada, izigravši hrvatske jezikoslovce, donijela prijepornu »Odluku o izradi strategije razvitka jezične kulture«, koja u nekim dijelovima sadržava netočnosti s možebitnim neželjenim posljedicama za hrvatski jezik na slavističkim katedrama i lektoratima, kao i knjižnicama u svijetu. Nakon odlaska Račanove Vlade struka je predložila Vladi Ive Sanadera izmjenu spomenute odluke jer je »nedopustivo u službenom glasilu Republike Hrvatske tvrditi da ne postoji hrvatski jezični standard«, ali prijeporna odluka nije izmijenjena pa se nameće zaključak da nije ni nastala slučajno. Upravo se Sanader suprotstavio autoritetu Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika kad je po objavi njegovih zaključaka izjavio da on »neće pisati ne ću«. Ministar Željko Jovanović u kasnijoj Vladi Zorana Milanovića samo je taj posao formalno završio potpisavši 2012. ukinuće Vijeća na civilizacijski neprimjeren način.

Znanstvenici mogu misliti i objavljivati što god hoće za račun privatnih izdavača i krugova koji očekuju da upravo tako pišu, ali nije normalno da ministarstvo hrvatske države novčano podupire knjigu u kojoj se tvrdi da ne postoji hrvatski jezik, dok u Ustavu Republike Hrvatske izrijekom piše da on jest i da je to službeni jezik Republike Hrvatske. Ustav Republike Hrvatske moraju poštovati svi njezini državljani neovisno o podrijetlu, nacionalnosti i svjetonazoru, pa i znanstvenici koji troše javni novac ili iz državne riznice primaju osobni dohodak, uključujući i spomenutoga profesora starije hrvatske književnosti i bivšega predsjednikova savjetnika, kao i članovi diplomatskoga zbora, odnosno države koje oni predstavljaju. Ne mogu u nastavi i odgojno-obrazovnom sustavu raditi ustavokršitelji i nepoštovatelji zakonskih odredaba i uredaba. To vodi sveopćemu neredu. Ustav i zakoni služe tomu da olakšaju građanima život, a ne da mu ga čine tegobnim. Na hrvatskoj je Vladi i njezinim institucijama da prvo shvate pogubnost vukovskoga projekta za hrvatske nacionalne interese – jer se Hrvatima ne oduzima samo hrvatski jezik, nego i književna i kulturna baština kao temeljno egzistencijalno uporište i poluga budućega naravnoga razvitka, a zatim da pokrenu mehanizme koji će taj projekt konačno i zauvijek ukloniti s dnevnoga reda.

Vladu treba ohrabriti da napokon donese zakon o hrvatskom jeziku, kojim bi bile obuhvaćene sve njegove pojavnosti, i da pri Hrvatskom saboru osnuje politički neovisno središnje strukovno tijelo koje bi vodilo sustavnu jezičnu politiku utemeljenu na naravnom razvitku hrvatskoga jezika. Time bi se pokazala zrelost, ozbiljnost i odgovornost državnih institucija prema naslijeđenomu neprocjenjivu blagu i spriječilo njegovo pustošenje i komadanje ne samo izvanjskim presezanjem amoralnih jezičnih srodnika u okružju, nego i njegovo unutarnje neznalačko rastakanje dodvoravanjem zahtjevima trenutačne političke garniture.

Ministarstvo kulture učinilo je u tom smjeru malen, ali važan korak: nakon uporne tridestpetogodišnje bitke i promicanja »Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što« hrvatskoga književnika i diplomata dr. Drage Štambuka, zaštitilo je hrvatsku tronarječnost kao nematerijalno kulturno dobro Rješenjem od 29. studenoga 2019. Riječ je o zaštiti hrvatske jezične trojstvenosti u hrvatskoj jezičnoj riznici, koja se u povijesnom razvitku upravo njome ostvarila kao poseban jezik unutar južnoslavenske jezične zajednice. Ta se trojstvenost odrazila na hrvatski književni jezik i na standardni hrvatski jezik kao opći javni jezik i jezik različitih stilova.

Cjelovitom zakonskom regulativom odgovorilo bi se također i na presezanja kojima se danas cjelokupna dubrovačka i bokeljska književnost u »Srpskom biografskom rečniku« prikazuju sastavnim dijelom stare srpske književnosti: svi Bunići, Gučetići, Gundulići, Bolice, Marin i Džore Držić, potom isusovac Ruđer Bošković, slikar Vlaho Bukovac, Marin Getaldić, Marin Kabožić, Maroje Mažibradić, Jaketa i Junije Palmotić, Andrija Paltašić… To se u predgovoru toga višesvezačnoga niza opravdava povezanošću Srba s drugim narodima, razmjenjivanjem kulturnih i drugih utjecaja, tradicionalnom otvorenošću srpske sredine i razvijanjem srpske »humanističke svesti«. Koliko je hrvatska kultura uspjela humanizirati srpsku svijest najbolje se vidjelo iz divljačkoga obrušavanja topništva JNA na Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991., na njegove ljude, muzeje, knjižnice, galerije, spomenike i zidine.

Taj je članak Smiljane Rendić simbol 1971. kao što je govor Vlade Gotovca pred zapovjedništvom Pete armijske oblasti u Zagrebu simbol 1991. godine. Sadržajno i stilski zaslužuje počasno mjesto u svim antologijama hrvatske političke misli. Već svojim gnomičnim naslovom rekla je sve: Hrvatska je nakon kobnoga iskustva u dvjema jugoslavenskim državama, koje autorica naziva »kolonizacijom hrvatskoga nacionalnoga bića i lomljenjem kičme hrvatske nacije«, napokon digla čelo i postala političkim subjektom, a hrvatskomu je narodu vraćeno dostojanstvo. Naime, ulaskom u zajednicu južnoslavenskih naroda hrvatski je narod izgubio državnost i u srazu s integralnim jugoslavenstvom zaprijetio mu je nestanak. Autorica za to drži odgovornima hrvatske političke elite, koje su, za razliku od običnoga puka koji je očuvao hrvatsku identifikacijsku i državnu samosvijest, srljale iz diktature u diktaturu (karađorđevićevsku, pavelićevsku, diktaturu proletarijata) zbog političke nesposobnosti i vlastitih probitaka. Na primjeru jezične kolonizacije pak, koja datira od Khuenovih vremena i hrvatskih vukovaca, naglašene posebno nakon uspostave komunističke Jugoslavije i Novosadskoga dogovora, a simbolizirane u genitivnoj konstrukciji gotovo svih ustanova koje su u imenu prvotno imale pridjevni hrvatski nazivak (tako nije moglo postojati Društvo hrvatskih književnika nego Društvo književnika Hrvatske), Rendićeva je upozorila na podčinjenost i porobljenost hrvatskoga naroda te dovođenje samoga hrvatskoga imena na rub opstanka. Nadu je bio donio drugi hrvatski preporod ‒ hrvatsko proljeće ‒ taj »sjaj i muka naših dana«, ali autorica izražava proročansku bojazan da će i on biti skršen, no proljećari su bili odlučni da ga ostvare do kraja »jer se natrag jednostavno više ne može«. Taj je članak odjeknuo širom Hrvatske i u hrvatskom iseljeništvu, a kolao je u preslikama jer je 18. broj »Kritike« u kojem je bio objavljen, zabranjen. U progonima i montiranim političkim procesima koji su nakon Karađorđeva zaredali u Hrvatskoj autorica je 1972. osuđena na jednogodišnju strogu zatvorsku kaznu i zabranu javnoga djelovanja.

U prigodi 50. obljetnice hrvatskoga proljeća valja se prisjetiti i njegova početka, koji se vezuje uz Brijunski plenum 1966. i smjenu zloglasnoga ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića, te istup hrvatskih jezikoslovaca i intelektualaca 1967. glasovitom Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnoga jezika. Njezinu je pak 50. obljetnicu Uredništvo Jezika obilježilo 2017. podsjetnikom na značenje toga dokumenta u hrvatskoj povijesti i osvrtom na aktualna jezična pitanja.

Ne mislim. Sa simpatijom gledam na taj oblik hrvatskoga jezika i sama se njime služim. Čak sam zadivljena maštovitošću mladih ljudi, kao i njihovim brzim prebacivanjem iz jednoga u drugi stil hrvatskoga jezika. Treba ih poticati da budu proizvođači različitih hrvatskih stilova i da se njima nadmoćno i svrhovito služe. Tu škola ima veliku ulogu. Na satovima hrvatskoga jezika trebaju teoretski naučiti sve o hrvatskom tvorbenom modeliranju i onda se u njem praktično iskušavati, koristeći se svim sredstvima – glasovnim prijevojima, prefiksacijom, sufiksacijom, metaforizacijom, metonimizacijom, unutarnjom preoblikom i dr. – kao što se, uostalom, tako radi i u drugim jezicima. Također trebaju naučiti problemski čitati ne samo lektiru, nego i druge tekstove te pročitano propitivati, o njem razmišljati, pokušati sami svaki dan napisati stranicu svoga dnevnika ili svojih razmišljanja. U funkciji je stvaralačkoga pristupa hrvatskomu jeziku i natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ, koji je pri časopisu Jezik pokrenuo 1993. akademik Stjepan Babić i u kojem svake godine sudjeluje sve više mladih.