Zdravko Gavran: Mnogi nisu ni za što krivi, ali svi jesmo su-odgovorni!

Nije se dakle htjelo nikoga „ubijati u pojam“ iznuđivanjem krivnje koju on ili ona ne nose na duši niti ju imaju razloga priznavati. Svatko za sebe najbolje zna koliko je uopće bilo ’u njegovoj moći’ što ne propustiti. Nije se, osobito, mislilo na krivnju i odgovornost u onom razdoblju kada je glavnina naroda zdušno radila ili se oružano borila, ili ginula, ili stradavala za zajednički ideal (dok se mala manjina bavila sebičnim ili pokvarenim poslima). Mislilo se na ‘grijehe’ raznih propusta i druge ‘grijehe’ koji su se s vremenom umnažali, pritom i dalje nailazeći na biračku i drugu potporu ili na nemar kod mnogih. Koji su upravo nepružanjem otpora omogućivali ‘pokvarenoj gospodi’ (neobraćenim ’drugovima i drugaricama’, uglavnom) u strankama i vlasti i na pozicijama da čine što čine. To je oprimjereno na HDZ-u (pobjedniku na izborima za Sabor) i gradu Zagrebu, gdje smo upravo zbog predugog mirenja sa sve lošijom vladavinom (većinskom voljom – bilo izlaskom, bilo neizlaskom na izbore) sada dobili nešto još gore i opasnije, čega ne bi bilo da je pravodobno vršena korekcija i pružan otpor i stvarana čestita i hrvatska alternativa lošem statusu quo. A za buduću konsolidaciju u tom smislu svi jesmo odgovorni, bez obzira na to što i Hrvatskom i svijetom uglavnom dominiraju malobrojne ’elite’ (ali podložne re-izboru!), koje u punom smislu jesu zaslužne za dobro koje čine, ali isto tako i krive za ono loše i zlo koje čine odnosno za dobro koje propuštaju učiniti. Ne samo vrhovi, nego i njihove ’baze’!

Posljednja kolumna, zapravo esej o povijesti, autora ovih redaka, Sadašnjost kao posljedica propuštenih prigoda i nepriznatih krivnja,

Zdravko Gavran: Sadašnjost kao posljedica propuštenih prigoda i nepriznatih krivnja

izazvala je osim brojnih sviđalica i dijeljenja i neka kritička (ne)razumijevanja iznesenih poruka koja su autoru pokazala da su potrebna određena dodatna pojašnjenja. 

Poticaj na razmišljanje o onomu što nas je dovelo do ovog stanja i što osobno učiniti

Najčešći je razlog određenih kritičkih osvrta i prigovora bilo neprihvaćanje ocjene da smo svi, osim „svetaca“, više ili manje ’krivi’ za stanje koje imamo. Neki s pravom ističu da za ove ili one propuste ili druge ’grijehe’ ili ’krivnje’ koje su pridonijele nastajanju ili održavanju lošega u Hrvatskoj i među Hrvatima ili postupnog kliženja nagore, kakvu upravo promatramo i na razini države i, osobito, na razini glavnoga grada, nismo krivi svi. Naprotiv, jedni su dali sve za Hrvatsku, a drugi su preko njihovih leđa zgrabili mnogo toga u Hrvatskoj. I to je istina. No osvrt se odnosi na novija stanja i na pitanje kako to da ih nikako ne uspijevamo izmijeniti nabolje. U naslovu je istaknuto upravo to: realne „propuštene prigode“ u prošlosti, a zatim i „nepriznate krivnje“ – naravno, samo ondje gdje ih i koliko ih uopće ima. I nije ta „provokacija“ iznesena radi samookrivljivanja čestitih ili tjeranja Hrvata općenito u „posipanje pepelom“, u depresiju ili u još dublje beznađe, nego radi otkrivanja i uviđanja onoga u čemu bismo se mnogi trebali korigirati za ubuduće. A u čemu točno – to je prepušteno svačijoj savjesti. Oni koji su sigurni da su uvijek postupali kako je najbolje moguće izuzeti su iz potrebe za ’ispitom savjesti’ i priznavanjem ’krivnje’. I ni od koga se ne očekuje ni sada ni ubuduće da čini ono što ne može činiti, da mijenja ono što ne može izmijeniti, nego samo ono što realno može učiniti, izmijeniti, pokrenuti, kako bi pridonio dobru bližnjih i općemu dobru hrvatskog naroda, što mu je i ’moralna obveza’. 

Dijelom esejističko-literarni stil te, u zaključnom ulomku, parafraza znamenite Šegedinove poruke iz naslova istoimene knjige Svi smo odgovorni?, koja je izašla g. 1971., u jeku „Hrvatskog proljeća“, i koja je prikazivala dugi proces Šegedinove borbe s jugoslavenstvom u samomu sebi i oko njega, otvorili su prostor različitima tumačenjima teksta. Koji je inače obuhvatio vrlo široko razmišljanje o povijesti općenito i s više različitih vidika. Namjera je ovdje potpisanog pisca bila potaknuti na razmišljanje, podbosti, razbuditi slobodarsku i samosvojnu ljudsku i hrvatsku svijest, a ne utvrđivati bilo čiju konkretnu krivnju, pogotovu ne ’krivnju radi krivnje’. Ideja sigurno nije bila okrivljivati sve i svakoga za ono za što su odgovorni točno određeni neki drugi igrači, niti okrivljivati narod odnosno obične ljude za ono što su (u njihovo ime) činile vladajuće grupacije, postkomunističke „elite“, ’strukture grijeha’, centri moći, vrhuške, establišment ili kako ih god već nazvali. 

Krivnja odnosno odgovornost ne leži samo na „crvenim, žutim i crnim vragovima“

Ali se, to je istina, ipak htjelo reći i to da ne možemo svu krivnju prišivati samo uskim i otuđenim slojevima onih koji u ovom jugoslavensko-„antifašističkom“ kontinuitetu vladaju i imaju (nad svima nama ostalima) realnu nadmoć i premoć, a koji su stalno pleli svoje mreže, promicali svoje kadrove i ujedno eliminirali ili marginalizirali one koji nisu njihovi. U najmanju ruku zato što ne živimo u diktaturi ni u totalitarnom jednostranačkom sustavu, nego u kakvoj-takvoj demokraciji, u kojoj se – unatoč većinskim medijima i svim mogućim mućkama i smicalicama i izbornim inženjerinzima i silnom kapitalu i vanjskim potporama onima koji nisu „hrvatski nacionalisti“ – na izborima stanje može, u najmanju ruku donekle i postupno, mijenjati na bolje. A nikako da to doživimo? Tko je (sve), dakle, za to odgovoran? Svakako su odgovorni glasači, birači, a razumljivo je da su najodgovornije nacionalne ’elite’, nacionalna inteligencija, viđeniji i ugledniji ljudi na svim razinama, oni koji bi trebali biti svjetionici i predvodnici ’običnim ljudima’ u borbi za pravdu i istinu, u organiziranju birača, u usmjerivanju narodne energije, u oblikovanju ozbiljne i uvjerljive političke alternative dominantnim nemoralnim, anacionalnim ili protunacionalnim snagama, političarima, dužnosnicima, strankama, ekipama i spregama.

Sigurno je ’grijeh propusta’ ako se na izbore ne izlazi – budući da na slobodnim izborima počivaju demokratski izabrani vladaoci, na izborima i već u pripravama za njih iskazuje se (većinska odnosno razmjerna) volja birača, većinska volja naroda. Neizlazak je doduše razumljiv i možda (?) donekle opravdan ako se doista ’nema za koga glasovati’, i ako ne želimo više „glasovati za manje zlo“. No tada se postavlja pitanje: A jesmo li – svatko od nas – doista i na pravi način učinili što i koliko možemo da si stvorimo opciju, stranku, koaliciju, listu… s onim kandidatima za koje bismo mogli i htjeli po savjesti glasovati kao za nositelje i jamce „većega dobra“? Ili zapravo nismo ni pokušali učiniti ništa kako bi nastalo ono što bismo rado birali i na što bismo i prije i poslije izbora mogli i ’imali pravo’ utjecati?

Vrlo pojednostavljeno, to je jedna od ideja tog ogleda, a ima u njemu i mnogih drugih, posebice o ulozi velikih osoba u povijesti, o povijesnim znanostima, o ulozi „slučaja“, o odnosu fizike i metafizike, o tomu da je novi vijek iz ovoga svijeta ’izagnao’ Boga i da u povijesti priznaje i vrjednuje samo ono što je materijalno, „opipljivo“, dohvatljivo osjetilima i dokazivo dokumentima i svjedocima. Dana je široka i općenita panorama. A u konkretizaciji se htjelo potaknuti čitatelje na određene duhovne koračiće koji bi pridonijeli izlasku iz začaranoga kruga u kojemu se hrvatska stranačka, politička, publicistička i druga nacionalna opozicija (protimba) vrti već puna dva desetljeća i nikako da dočeka odlazak onih koji ju toliko iritiraju. 

Pritom se pojačava – retorika. Vladajuće se proglašava izdajnicima i veleizdajnicima kao da će se sve riješiti što jačim verbalnim (dis)kvalifikacijama. Pa kada na izborima sadašnje ili bivše vladajuće stranke osvoje svaki put iznova većinu, logično bi bilo zapitati se: Tko je u nekoj državi izdajnik? Jesu li izdajnici oni iza kojih stoji većina ili oni koji su se još jednom pokazali – unatoč svem svom pravedničkom i domoljubnom žaru – kao uvjerljiva manjina?

Tko to ne bi htio, magarac bio!

Tijekom proteklih dvadeset godina svatko je mogao steći određena iskustva o dometima onih koji upravljaju i zaključiti kako je prijeko potrebna i promjena modela vladavine i smjena vladajućih ’elita’. No unatoč tomu velike stranke i grupacije koje vladaju na svim razinama stalno iznova dobivaju (u sumi) izrazito većinsku potporu, a alternativne opcije, skupa s alternativnim kandidatima, pokazuju se nedorasle, time i gubitničke. Velika većina i po službenim anketama obično je nezadovoljna „smjerom u kojem zemlja ide“, ali – paradoksalno – na izborima ne dolazi do preokreta. Aktivna većina mazohistički uporno tako glasuje, a pasivna manjina, koja se u međuvremenu pretvorila u većinu, pušta organizirane ili indoktrinirane skupine birača tako birati. Ima li tu ičije odgovornosti? Ima, i to mnogih!

Isto tako, premnoge Hrvatice i Hrvati – koji se ne žele stranački angažirati niti se ’baviti politikom’ (koja se, naravno, ’bavi’ i njima i svima nama!) – uporno iskazuju svoja nezadovoljstva po društvenim mrežama i portalima, u prigodnim okupljanjima i na privatnim druženjima. Analiziraju, raskrinkavaju, stalno zaokupljeni ’anti-junacima’, a premalo se složna truda ulaže u prepoznavanje ili stvaranje novih vodstava i u svrstavanjem uz njih u ’borbene formacije’. U jednoj prijašnjoj kolumni takvo stalno jalovo kukanje i ’grintanje’ nazvano je „lajanjem na mjesec“. Maksimalni je domet odlučiti se između ponuđenoga, međusobno se podijeliti, pa i posvađati u raspravi je li bolji Most, Domovinski pokret ili tko treći, umjesto da ultimativno zatraže od svih da stvore koalicijsku listu ili održe sabor ujedinjenja svih alternativnih stranaka i strančica nacionalne orijentacije; s porukom: Tko to ne bi htio, magarac bio!

Nema ’novog Tuđmana’, Godota, koji bi sve riješio umjesto nas

Sve u svemu, pozvani su u spomenutom ogledu mnogi na ’ispit savjesti’, i to – nimalo slučajno – upravo nakon što ni na prošlim četirima izborima pretpostavljena većina hrvatskog naroda ili nije izrazila svoju biračku volju ili nije izabrala ni u minimalno dovoljnu broju one koji bi ju mogli vjerodostojno predstavljati, zastupati u vlasti, razumijevati, braniti, s njom suosjećati itd. Nego je većina izašlih potvrdila kontinuitet, pri čemu ono što se dogodilo u Zagrebu možemo smatrati još dubljom i otvorenom potvrdom odnosno obnovom kontinuiteta s vladavinom i ideologijom iz razdoblja Socijalističke Republike Hrvatske.

Pozvani su na ispit savjesti i oni koji sebe smatraju ’bezgrješnima’, iako najveći dio nas – budimo iskreni sami prema sebi – nije bez određene subjektivne ili objektivne krivnje (zbog krivih procjena, propuštanja otpora ili pobune u danom trenutku, zbog popustljivosti), premda vlstitu „Ahilovu petu“ nije uvijek lako vidjeti ni priznati. Izrečena je primjedba da se ’grijesi’ i krivnje najradije nalaze kod drugih (u domaji se masovno upire prstom u druge!), što stvara iskrivljene percepcije i otežava objektivno viđenje i nas samih i ’naših’. Nikoga se ne osuđuje što je propustio određenu prigodu (lako je biti ’general poslije bitke’, posebice onima koji u bitci nisu ni sudjelovali), mnogi smo u najboljoj vjeri postali ’nevine žrtve’ onih koji su držali poluge vlasti i moći, no jednom je potrebno u životu promotriti i sebe samokritički.

Još je jedno potrebno napomenuti. Snažan je mentalitet polaganja nade u nekog vođu koji će na bijelom konju aterirati iz nacionalnog mita ili legende i preobraziti hrvatsku zbilju. Umjesto da svatko nešto učini sam i zajedno s drugima, stalno iznova pozorno se motri i čeka – vođu, ’novog Tuđmana’, a zapravo Godota (koji do kraja drame zacijelo ne će ni doći). I kako ga se napeto čeka, svaki čas nekima se učini da je to sad Mikšić, sad Ruža Tomašić, sad Petrov, sad Hasanbegović ili Esih, sad Kolakušić, sad Škoro ili, eto, Milanović. Možda Salvini, Orban ili Janša, ne bude li vlastitoga. Umjesto iščekivanja velikog državnika, bilo bi za početak ljekovito polaziti od teze da nema više ni Tuđmana ni Radića ni Starčevića ni Jelačića ni Draškovića ni Zrinkih i Frankopana ni Berislavića ni Bakača… da ne idemo dalje sve do Petra Krešimira IV. ili kneza Branimira! Nema više nijedne instancije iznad nas, običnih Hrvatica i Hrvata, koja bi umjesto nas mogla nacionalna kola ’izvući iz blata’! Stoga, uzdaj se u se i u svoje kljuse! Utoliko, svi jesmo odgovorni, naravno: neki mnogo više od drugih, ali ipak svatko u nekoj određenoj mjeri i na svoj način.

Za  nacionalnu konsolidaciju – ili njezin izostanak – svi smo su-odgovorni

Čestiti domoljubi, branitelji, bivši i sadašnji članovi stranaka i ostali ne okrivljuju se dakle za ono za što nisu krivi, za ono što nije bilo ili je danas još mnogo manje u njihovoj moći. Naprotiv, svima čestitima i plemenitima odaje se priznanje na hrabrosti i plemenitosti. No potrebno nam je svima doći do spoznaje da smo odgovorni za ono što danas možemo, a propuštamo učiniti. I da bismo napokon trebali iz loših odabira i dosadašnjih iskustava izvući određene spoznaje i primjenjivati ih ubuduće. U nastojanju da s drugima – a ne soliranjem! – stvorimo bolju ekipu, bolju organizaciju, bolju političku opciju od ovih koje su dosad vladale. Ako ’ikomu više’ vjerujemo. A ako ’nikomu više ne vjerujemo’, ako nitko nikomu više ne vjeruje da ga ne će iznevjeriti ili izdati (’za Judine škude’), tada postoji toliko masovno međusobno nepovjerenje da iz njega izlaz uopće nije moguć. U takvoj situaciji moguće je samo da oni koji ’znaju svoj interes’ isplivavaju na površinu i dalje te učvršćuju ili grabe pozicije moći i vlasti i nastavljaju ih zlorabiti ili kompromitirati i dalje. 

Nije se dakle htjelo nikoga „ubijati u pojam“ iznuđivanjem krivnje koju on ili ona ne nose na duši niti ju imaju razloga priznavati po savjesti. Svatko za sebe najbolje zna što je i koliko bilo ’u njegovoj moći’ učiniti. Ne misli se na krivnju i odgovornost u onom razdoblju kada je glavnina naroda zdušno živjela, radila ili se oružano borila ili ginula i stradavala za zajednički ideal (dok se mala manjina bavila sebičnim ili pokvarenim poslima). Misli se na ‘grijehe propusta’ i razne druge koji su se s vremenom umnažali, a krivci za njih i dalje nailazili na potporu ili nemar kod mnogih. Koji su upravo nepružanjem otpora omogućivali ‘pokvarenoj gospodi’ (neobraćenim ’drugovima i drugaricama’, uglavnom) u strankama i vlasti i na pozicijama da čine sve što čine. To je oprimjereno na gradu Zagrebu, gdje smo upravo zbog predugog mirenja sa sve lošijom vladavinom dobili sada nešto još gore i opasnije, čega ne bi bilo da je pravodobno vršena korekcija i pružan otpor i stvarana čestita i hrvatska alternativa lošem statusu quo. Za nacionalnu konsolidaciju danas  i  sutra svi jesmo odgovorni. Bez obzira na to što i Hrvatskom i svijetom uglavnom dominiraju malobrojne ’elite’, ali podložne re-izboru! Koje jesu zaslužne za trud i dobro koje čine, ali isto tako odgovorne za loše što čine, za zlo koje čine, a i za sve dobro koje propuštaju činiti.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo