Fra Mario Knezović: Naša ognjišta novine koje su postale članom obitelji i obilježjem ideniteta

50 godina iz tiska izlaze Naša ognjišta. Kolumnist sam tog mjesečnika već deset godina. S ponosom pišem u novinama koje su svojevremeno zabranjivane, a urednici završavali u komunističkim zatvorima. Ponosno pišem u novinama u naše doba kad je sito sloboda pisane riječi ugrožena. S pravom mogu reći da vjerojatno ni jedna tiskovina ne bi „trpjela“ i slobodno puštala moje napise kao što to čine Naša ognjišta. Drugdje vlada uljuđena „cenzura“ i mlak pristup. U ovoj kolumni pročitajte o zanimljivome upitu: Smiju li se čitati Ognjišta tijekom Mise, o Ognjištima ispod tepsije, te što su Naša ognjišta i kakav im je značaj?

1. Je li grijeh čitat Ognjišta tijekom mise?

U prigodi jednoga crkvenoga slavlja, nakon što se ispovjedio, zapita me jedan čovjek slijedeće: „Pratre, je li gri tijekom mise čitati Naša ognjišta?“ Potom mi je na moje iskolačene oči kazao: „Znate pratre, u Ognjištin piše neki pra Mario i ja ti ne mogu durat i čekat doć kući da bi to pročitao i ja ti dok pričest traje u klupi to listam i čitam“. Potom sam ga upitao pa tko je taj fratar što piše? On mi reče da ga ne pozna ali da ga čuje na Radiopostaji Mir Međugorje. Upitam ga pa bi li ga htio upoznati? On mi reče: „Ma to je nemoguće nema gdje taj ne siva i oda okolo, predaje i ima svoga posla.“ Nato mu rekoh da ću mu ja to omogućiti. Sav je bio zbunjen. Potom sam mu rekao da sam ja taj zbog kojeg čini „grijeh“ i čita Ognjišta tijekom Svete mise. Što je daje bilo u našem susretu i razgovoru neću ovdje. Ovo neka bude samo uvod u napis o novinama kojima svi ponešto dugujemo.

2. Ognjišta su identitet i domovnica

U vremenu suzbijanja, pa potom i potpune zabrane slobode izražavanja i govora, nastaju Naša ognjišta. Početni koraci su bili vezani uz župe duvanjskoga i posuškoga kraja. Prvi broj izlazi kad buja hrvatsko proljeće. Termin tiskanja prvoga broja, baš u razdoblju kad se nanovo probudio nacionalni ponos, jasno je govorio u kojem smjeru će ići ta tiskovina. Naša ognjišta već od tog doba postaju znak prepoznavanja hrvatskoga i katoličkoga identiteta. Čitatelj Naših ognjišta je po tim novinama dobio svojevrsnu neformalnu iskaznicu – svojevrsnu Domovnicu. U čijim kućama su bila Naša ognjišta znalo se tko si, što si, kome pripadaš i koji su ti ideali. Malo je tiskovina koji se time mogu pohvaliti. Tako su Naša ognjišta rasla na ognjištima brojnih obitelji koji su iz njih iščitavali istinu, primali pouku, otkrivali smjer kretanja. To je onda i bio okidač komunističke zabrane Naših ognjišta i prisilne promijene imena u Sveta Baština. Njegovi urednici su završavali na ispitivanjima i po zatvorima. No, to nije ugasilo riječ. Dapače, ta pisana riječ postajala je sve jača, jasnija i prepoznatljivija.

Prvi put sam Ognjišta (tada Sveta Baština) zamijetio tijekom nedjeljnoga ručka ispod tepsije s krumpirim i mesom. Služila su kao podmetač. Prije toga su bila čitana u rukama ukućana te bi se ponovno nakon ručka našla u istim rukama. Kasnije sam, u jednoj prigodi, tadašnjem glavnome uredniku fra Robertu Joliću kazao, da su Ognjišta najkvalitetnije hrvatske novine jer su jedine prikladne za podmetač tijekom ručka, a da ih to ne ošteti za daljnje čitanje. U svakom slučaju Naša ognjišta su postala ukućanin, netko bližnji cijeloj obitelji. Mnogi su ih naručivali i onda kad nisu više mogli zbog gubitka vida čitati. To je posebnost, gotovo rodbinski odnos jedne novine i njezinih čitatelja. To su novine koje bi naglas čitali mlađi svojim starijima. Tako su Ognjišta kroz 50 godina ispunila zadatak koji Katolička crkva stavlja u plan onima koji su dužni širiti Radosnu vijest. A kakav je to plan i što Crkva treba činiti?

3. Ognjišta su ispunila zadaću Crkve

Naime. Katolička crkva ima svoje zadaće i poslanje u svijetu. Isus, koji je u svijet došao po Riječi, svojim sljedbenicima – apostolima izriče zapovijed navještaja, što je, zapravo, poslanje medijskoga karaktera. Taj poziv glasio je da idu po svem svijetu i navještaju Evanđelje – Radosnu vijest (usp. Mk 16, 15). Naviještati Radosnu vijest poslanje je koje, dakle, proizlazi iz same naravi Crkve. Da bi ispunila tu zadaću Crkva mora, uz stalnu otvorenost nadahnućima i vodstvu Duha Svetoga, poglavito paziti na dvije stvari: poznavanje onoga komu je poslana i drugo na traženje prikladnih načina kako bi njezin govor bio razumljiv. Na tom putu ostvarenja navještaja – evangelizacije sredstva društvenoga komuniciranja su za Crkvu nezaobilazna mogućnost. Crkva se uvijek, i prije pojave suvremenih medija, služila brojnim sredstvima i komunikacijskim kanalima kako bi prenijela svoju poruku. Svoje poslanje Crkva nije iznevjerila, ali je pitanje koliko je još više mogla biti prisutna u stvarnome svijetu da je koristila sva raspoloživa sredstva za odašiljanje svoje poruke i prenošenje crkvenoga nauka. Drugi vatikanski sabor u Dekret o sredstvima društvenoga priopćavanja „Inter mirifica“ piše: „Neka se potiče i promiče katolički tisak izdajući ga s tom namjerom da oblikuje, učvršćuje i promiče javno mnijenje suglasno naravnom pravu i katoličkim načelima. Neka se šire i ispravno tumače događaji koji se tiču crkvenoga života. Neka se vjernike potiče na čitanje i širenje katoličkoga tiska da se stekne kršćanski sud o svim događajima.“ To su upravo činila i čine Naša ognjišta. Teško je vrednovati koliko je naraštaja, koliko osoba mijenjalo svoje stavove ili ih usklađivalo sa stavovima Katoličke crkve upravo zbog onoga što su u Ognjištima pročitali. Tako Tocqueville još 1835. piše: „Samo jedne novine, kadre su u istom trenutku smjestiti istu misao u tisuće glava.“ U svojoj knjizi Robert Michels piše: „tisak je snažna poluga za osvajanje, čuvanje i jačanje vladavine masama.“ Naša ognjišta, u tom kontekstu, su svoje snage bazirala na učvršćivanje i jačanje svojih čitatelja. Nije im bila nakana manipulacija i osvajanje masa. Ognjišta su imala i imaju čitatelje s imenom i prezimenom. To obvezuje i poziva na odgovorno novinarstvo.

4. Ognjišta me „trpe“ drugi vjerojatno ne bi

I za kraj osvrta osobno iskustvo. Deset godina pišem kolumne u Ognjištima. Iskreno i otvoreno govoreći mogu konstatirati slijedeće: Teško da postoji neka tiskovina, osim Naših ognjišta, koja bi u potpunosti „istrpjela“ sadržaje mojih promišljanja. Urednici Ognjišta su odolili brojnim prigovorima, pa čak i pozivima da se ta kolumna ukine. Te su prigovore upućivali uglavnom sustavi vlasti i moćnici koji se smatraju nedodirljivima. U jednom verbalnome napadu jedan „silnik“ mi je pred grupom fratra prijetio da će me ubiti, da sam izdajnik, suradnik međunarodnih organizacija itd.. Bilo je i ponekih, više prigušenih, prigovora unutar Crkve. No, urednici su uvijek ogovarali na slijedeći način: Ako je što lažno ili krivo napisano u fra Mariovoj kolumni slobodno demantirajte i mi ćemo objaviti. Nikad nitko, osim jednoga pokojnoga političara (Tomac), to nije učinio. Ostali su ostali nijemi! Psi laju, a karavana prolazi! Pišem, pisao sam i pisat ću protiv sustava vladavine nepravde i bilo kakva svijeta interesa. Koliko ti politički moćnici od stabla ne vide šumu govori i slijedeće. Tako je svojevremeno soba iz tog sustava nepravde podigla negodovanje što pišem o zlu u jednoj stranci. No, kasnije, kad je tu stranku i taj sustav taj isti napustio, postao je glavni pobornik mojih napisa. Nakon toga čestita i podržava što pišem. Valjda je shvatio da ne pišem iz interesa nego iz dobre nakane da se zlo iskorijeni. A to, upravo to, časno, uzdignute glave, čista obraza, pišu Naša Ognjišta već 50 godina. O pohvalama ne ću puno. Mogu samo reći da su brojne i sa svih strana. Ipak, to mogu reći, najdraže su pohvale od običnoga puka i svećenika koji to baš u velikoj mjeri izražavaju. Neki svećenici, doduše, šaptom priđu i kažu svaka ti čast! Aj neka…