Partizanska pobjeda donijela je poraz hrvatske državnosti

Na obilježavanju Dana antifašističke borbe i 80. obljetnice osnutka Prvog sisačkog partizanskog odreda u Brezovici kraj Siska predsjednik SABA Franjo Habulin rekao je da je dobro što se „obilježavanje odvija u organizaciji Vlade RH, ali nije dobro da nam je trebalo punih 30 godina da bi se sjetili kako je njezina dužnost sve datume vezane uz antifašističku borbu tretirati kao državne praznike“ i da „upisati u kalendar i okrenuti glavu – nije dovoljno. Mora se poštivati ono što je zapisano u Ustavu i ne samo riječima nego i djelima, a to podrazumijeva prestanak revizionizma, podilaženja zabludjelim poklonicima ustaštva, te traži i novi odnos prema NOB-u i sudionicima, kao i prema žrtvama fašizma“.

Drveno željezo hrvatske državnosti

Dodao je da ni njemu nije drago govoriti o ustašizaciji ili fašistoizaciji Hrvatske, ali da smo „predugo šutjeli dok su se u medijima i knjigama, nerijetko i u školskim udžbenicima slijevale bujice laži, mržnje i predrasuda, nemilice se revidirala povijest, te smo odgajali mlade u neznanju, ugrađivali im krive vrijednosti, demonizirali ono bez čega današnje Hrvatske ne bi bilo“ i zaključio: „Prihvatili smo podmuklu shemu po kojoj je sjena zločina koje su nedvojbeno počinili pobjednici na samom kraju Drugog svjetskog rata bačena na cijelu epopeju NOB-a kako bi je diskreditirala, zasjenila i osudila na progon i zaborav i sve njezine sudionike i njihovog vrhovnog komandanta, maršala Tita“.

Predsjednik Vlade Andrej Plenković je podsjetio kako je ovaj praznik uspostavljen još 1991. godine na inicijativu predsjednika Franje Tuđmana i dodao kako „od ove godine Vlada je nositelj organizacije i njegovog obilježavanja, kao što i priliči državnom prazniku, i tako će biti i u budućnosti“. Naglasio je kako je „došlo vrijeme da kao društvo trezvenije sagledamo tadašnja zbivanja, da bolje vrjednujemo doprinos hrvatskih antifašista u otporu nacizmu, jer ćemo samo tako zatvoriti još uvijek žive podjele u našem društvu i graditi nikad potrebnije jedinstvo“, i kako „već u svibnju 1944. godine odlukom ZAVNOH-a formalno je u današnjim granicama utemeljena federalna država Hrvatska, što je imalo dalekosežan i politički značaj za sudbinu i budućnost Hrvatske“. Osvrnuo se i na „poslijeratne zločine Jugoslavenske armije kraj Bleiburga, odnosno masovnih likvidacija razoružanih vojnika i civila duž križnog puta u Sloveniji i Hrvatskoj što je traumatično za brojne obitelji i što je produbilo pogubne podjele u poratnoj Hrvatskoj“ i dodao: „Tu mislim i na uspostavu totalitarnog jugoslavenskog režima kojim su iznevjereni ideali brojnih hrvatskih antifašista, što se potvrdilo i nakon slamanja Hrvatskog proljeća, na poslijeratne čistke političkih neistomišljenika, poput progona blaženog kardinala Alojzija Stepinca, premda je bio jedan od najhrabrijih pastira Katoličke crkve, koji se u svojim propovijedima javno usprotivio progonima Srba i Židova te mnoge od njih spasio od smrti“.

Predsjednik Republike Zoran Milanović rekao je da je „istina voda duboka i nikoga ne bi trebala uvrijediti, ali može zaboljeti. Međutim, u ovoj našoj istini nema ničega bolnog, ona je ustvari lijepa. Teška, krvava, ali lijepa“, te da „ne činimo uslugu borcima kada naglašavamo da su to bili Hrvati i da je to bila hrvatska borba, jer su to bili komunisti u borbi za revoluciju, heroji od kalibra, nerijetko grubi i nepravedni“. Dodao je: “S jedne strane komunistička agitacija, spremnost, organizacijske sposobnosti, i s druge strane, jer hrvatski narod kao takav u tom trenutku nije bio zreo za ustanak, jer je živio u iluziji da je dobio nekakvu svoju državu koja ga je prodala za sitnu banku, i srpski narod Hrvatske, naša braća po oružju u tom ratu – zajedno s hrvatskim komesarima dizali su taj narodni ustanak“. Zaključio je da “Hrvatska nije bila na strani pobjednika. Hrvatska je bila na strani istine i dobra“.

Preambula Ustava – okrugla je kocka hrvatske države

To su rekli oni. A što kažemo mi? Mi kažemo: Hrvatska ljevica nije se borila za hrvatsku državu, nego za Hrvatsku u Jugoslaviji. Da je „narodni ustanak“ rušio samo režim a ne i hrvatsku državu, da je kao hrvatski pokret preuzeo vlast u Hrvatskoj i time spasio nezavisnu državu pa bila ona nakon toga crvena, „partizanski ustanak“ mogao bi biti opravdan. Međutim, partizanski ustanak doveo je do nasilnog rušenja hrvatske države i ponovnog uspostavljanja Jugoslavije. Tako se u svom konačnom učinku partizanska pobjeda ni u čemu nije razlikovala od ustaškog poraza, jer je zahvaljujući upravo toj pobjedi hrvatski narod izgubio svoju slobodu i nezavisnost.

Isticanje ZAVNOH-a i AVNOJ-a kao temelja hrvatske državnosti i način na koji se prikazuje NDH, koja se u službenim dokumentima želi ovjekovječiti kao nešto posve negativno – dok se partizanski ustanak nameće kao nešto pozitivno čak u tolikoj mjeri da ga se smatra temeljem hrvatske države, očituje se u preambuli Ustava u kojoj je spomen na NDH negativan a ZAVNOH i AVNOJ se smatraju kao početak ostvarenja hrvatske države. Povijesno gledajući riječ je o jednoumno-ideološkom pristupu pitanju hrvatske državnosti.

Da se stvarno mislilo na prevladavanje razlika među Hrvatima koji su bili u partizanima i Hrvatima koji su bili u ustašama, trebao se napraviti posve kratak uvod u Ustav u kojem bi se istaknulo da hrvatski narod ima pravo kao povijesno oblikovana narodna zajednica živjeti u svojoj slobodnoj i neovisnoj narodnoj državi. Konačna pomirba svih Hrvata trebala se temeljiti na borbi hrvatske mladeži za hrvatsku državu protiv srpskog agresora u hrvatskom obrambenom ratu 1991.-1995. Na toj činjenici moglo se stvoriti nacionalno jedinstvo svih Hrvata. Ali, drugovi to ne žele. Njih nema ni u Kninu (5. kolovoza), ni u Udbini (krajem kolovoza ili početkom rujna), ni u Vukovaru (18. studenoga), izuzevši ove ili one na vlasti i to samo dok su vlast. Zato ih ima u Kumrovcu (25. svibnja), u Sisku (22. lipnja) i u Srbu (27. srpnja).

(M.O.)/Hrvatsko nebo