Damir Pešorda: Destruktivac s Pantovčaka

Otkako se Milanović uspeo na Pantovčak kao da je zapao još dublje u zbrkano stanje uma, iznimno plodno tlo za nastanak takozvanih zoranizama. Na Milanovićevu verbalnu neuračunljivost već smo navikli, štoviše mnogima je ona i simpatična, i to ne samo onima s ljevice. Osobito nakon što je opleo po Puhovskom i Pupovcu. Nevolja samo što se pozornom promatraču u toj zbrci ukazuje prepoznatljiv obrazac, učinak kojega je uglavnom nepovoljan po državu kojoj je Milanović na čelu. Uzmimo samo tako posljednju Milanovićevu verbalnu eskapadu. U intervjuu RTL-u Milanović je iznio prijedlog da se, navodim prema naslovu  na tportalu, ”Dan Oluje prestane obilježavati svake godine i da lokacija proslave ne treba uvijek biti u Kninu.” 

Znakovito je da su mediji prenijeli vijest izbjegavajući napisati pravi naziv državnog blagdana, već umjesto o Danu pobjede i domovinske zahvalnosti govore o ”Danu Oluje”, ”kninskoj obljetnici” i sl. Još znakovitije je da Milanović predlaže da se proslava održi negdje drugdje, primjerice u Glini ili Petrinji, samo ne u Kninu, koji je, po njemu, bio tek ”jedan željeznički ranžirni kolodvor s malo većom kasarnom”. Tipično milanovićevski – obezvrijediti ulogu Knina kako bi se obezvrijedila i hrvatska pobjeda, kao i zabašuriti činjenicu nad kim je ta pobjeda izvojevana. No, glavni je cilj destruirati još jednu tradiciju samostalne hrvatske države. S tim je počeo još Milanovićev prethodnik na čelu SDP-a Ivica Račan koji je, dokopavši se uz Budišinu pomoć vlasti, odmah udario na netom uspostavljene simbole hrvatske državnosti – Oltar domovine, atribut ‘državni’ u nazivu Sabora i državne blagdane. 

   Nije stoga čudno da Milanović otvoreno iskazuje neodobravanje i neprihvaćanje povratka starog Dana državnosti, jedne od rijetkih dobrih stvari na toj simboličnoj razini koje je učinio Plenkovićev HDZ. Premalo je to da im plješćemo, no dovoljno da znamo da ima opcija i gorih od njih. Ali vratimo se Milanoviću. Ignoriranjem državnog blagdana kao što je Dan državnosti i izbjegavanjem da građanima čestita taj dan, Milanović ulazi u zonu opasnog i nepredvidivog ponašanja koje destruira državu na unutarnjem planu. Svojim neodmjerenim postupcima i izjavama pak nerijetko se zamjeri mnogima na međunarodnom planu, kao svojedobno Angeli Merkel (natezanje oko izručenja Perkovića i Mustača) te Orbanu (događanja oko migrantske krize) ili nedavno Bugarskoj (vezano uz Sjevernu Makedoniju). Znakovito je da to nikada nije zamjeranje u svrhu zaštite nekih hrvatskih interesa, nego onako iz hira ili pokušaja zaštite ”drugova” iz bivšeg sustava.

   Treba posebno rasvijetliti Milanovićeve izjave i geste koje naoko idu na ruku takozvanoj desnici ili, točnije rečeno, nacionalno senzibiliziranijem dijelu hrvatskoga puka. Te ”zoranizme” možemo podijeliti na dvije skupine. Prvoj pripadaju oni izazvani Milanovićevom željom da uzvrati onima koji su rekli ili učinili nešto što njega osobno pogađa. Tako su se na meti našli Puhovski, Pupovac, ”narikače” itd. To što je riječ o osobama koje iritiraju domoljubne Hrvate, samo ide Milanoviću u prilog jer time pridobiva naklonost i na tom dijelu biračkog spektra. U drugu skupinu idu potezi i izjave koji služe pridobivanju ili barem zbunjivanju ”desnice”. Takav potez je dodjela odličja pripadnicima HVO-a ili vraćanje odličja Branimiru Glavašu. Takvi potezi Milanovića ništa ne koštaju, a donose mu popularnost kod onih koji ga donedavno nisu mogli smisliti. S tim da je vraćanjem odličja Glavašu ovoga vjerojatno još više motivirao da nasrće na Miroslava Škoru i Domovinski pokret, a poznato je da upravo Domovinski pokret na meti Milanovićevih invektiva.

   Hasanbegović je ovih dana Bujici izišao s tezom da Milanović preko platforme Možemo želi ponovo zavladati cijelom Hrvatskom. Netko je primijetio da impulzivni Milanović nije sposoban za tako dalekosežna planiranje. Možda, međutim to se ne bi moglo reći za onoga tko je isplanirao i Milanovića i Možemo. Bilo kako bilo, nema nama napretka dok i sami ne počnemo kreirati događaje, umjesto da samo reagiramo na događaje koje kreiraju neki drugi. I to reagiramo sve mlitavije i bezvoljnije. Što se pak štetočine s Pantovčaka tiče, ironično bi bilo da čineći štetu – dobije još jedan mandat.  A to nije isključeno jer kod ojađenih i izvaranih ljudi destrukcija ponekada pada na plodno tlo.

 Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo