ŽIVOT LETI, KAPETANE 28 godina od tragedije: Po ovim riječima ćemo pamtiti košarkaškog Mozzarta

Na današnji dan prije 28 godina u prometnoj nesreći na autocesti Nürnberg – München, u blizini grada Ingolstadta u Njemačkoj, poginuo je jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena Dražen Petrović. Košarkaški Mozart, kako su ga svojedobno nazvali talijanski novinari, tragično je preminuo na vrhuncu sportske slave, u 29. godini života. Bio je jedan od najboljih europskih košarkaša u povijesti, koji je Europljanima otvorio vrata NBA lige. Rođen je 22. listopada 1964. godine u Šibeniku, gdje je s 13 godina započeo veličanstveni košarkaški put. Već u dobi od 15 godina zaigrao je na Baldekinu za prvu momčad Šibenke.

“Lopta, koš i ja. I to je priča koja nema kraja. Nadam se, međutim, da će razumjeti da za ono što želim od košarke moram ići dalje. Moram zatvoriti jedan da bih otvorio drugi krug”, tako je navijačima Šibenke govorio Dražen kada je odlazio iz male dvorane u kojoj je napravio prve košarkaške korake.

Od 1984. godine igrao je za Cibonu, s kojom je osvojio dva naslova europskog prvaka, a četiri godine kasnije prešao je u madridski Real. Nakon niza trofeja s kraljevskim klubom iz Madrida preselio je u najjaču ligu svijeta NBA, najprije u Portland, a potom – u New Jersey. U majici Netsa ostavio je dubok trag i profilirao se u jednog od najboljih šutera lige. Njegov umirovljeni dres s brojem 3 pod krovom dvorane u New Jerseyju najbolje svjedoči koliko im je značio. Bio je šuter o kojem se i danas s divljenjem priča i radnik kakav se rijetko viđa, piše Index Sport.

Kao kapetan je predvodio slavnu hrvatsku reprezentaciju koja je na OI u Barceloni 1992. godine osvojila srebrnu medalju, odigravši finalni dvoboj s jedinim pravim američkim Dream Teamom, da bi se desetak godina kasnije nekima iz te momčadi pridružio u košarkaškoj Kući slavnih u Springfieldu. Kao reprezentativac bivše države osvojio je još jedno olimpijsko srebro – u Seulu 1988., te broncu u Los Angelesu 1984. godine.

Posljednju utakmicu za Hrvatsku Dražen Petrović odigrao je 5. lipnja 1993. godine u poljskom Wroclavu protiv Slovenije u kvalifikacijama za EP. Hrvatska reprezentacija se iz Poljske vraćala zrakoplovom, međutim, njezin kapetan je iz Frankfurta prema Münchenu krenuo automobilom s djevojkom Klarom Szalantzy i njezinom prijateljicom.

Živio je za košarku i sport

S Draženovim odlaskom je otišla i najljepša epizoda hrvatske košarke koja se do današnjih dana nije oporavila. Oduševljavao je svojim igrama, ali i odnosom prema sportu. Bio je jednostavan i pomalo samozatajan, iako je uživao planetarnu popularnost. Živio je za košarku i za sport. Bio je nadahnuće generacijama i pamtimo ga kao simbol upornosti, predanosti i rada.

“Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li u šest ili sedam. U dvorani sam bio samo ja i čistačice. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome. Ako neki put nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio”, govorio je Dražen.

Pamtimo i njegovu kultnu izjavu koja ga možda najbolje opisuje:

“Do 16. godine respektirao sam talent, a onda sam se odao teškom radu.”

O naslijeđu i značaju Dražena Petrovića, košarkaškog i životnog uzora, puno govore izjave njegovih suigrača, protivnika, obožavatelja i prijatelja. Ovo su najznačajnije od njih.

LeBron James, košarkaš LA Lakersa i jedan od najvećih igrača u povijesti:

“Kada je Dražen igrao, bio sam još klinac, ali stvarno sam ga volio gledati. Bio je neviđen šuter, igrač kakav do tada nije viđen u NBA-u što se stranaca tiče. Kada je zabio Houstonu 44 koša, bio sam ushićen. Sjećam se da me znao oduševljavati i svojim asistencijama, a to je dokaz da je itekako razumio igru. Bio je talent iz Europe kakav NBA liga do tada nije vidjela. Bio je nešto novo, danas je nekome možda normalno vidjeti strane igrače kako igraju glavne uloge u svojoj momčadi, ali Dražen je svima njima otvorio vrata. I to treba cijeniti. Uostalom, Netsi su mu umirovili broj 3 i to govori koliko su ga cijenili.”

Michael Jordan, po mnogima najbolji košarkaš svih vremena:

“Uživao sam igrajući protiv Dražena. Velik igrač. Nije se bojao, do kraja koncentriran. Borben i samouvjeren. Kad god bismo se sučelili, išao je snažno protiv mene, kao i ja protiv njega. Drugačije protiv Dražena nisi mogao. Naši dvoboji su uvijek bili maksimalni, do ruba. Imali smo nekoliko sjajnih dvoboja, nažalost, bili su to kratki dvoboji. Za kratko vrijeme ostavio je dubok trag. Bez straha se upustio u NBA izazov i pokazao ostalim Europljanima kako mogu uspjeti.”

Steve Kerr, trener Golden State Warriorsa, osmerostruki prvak NBA lige (pet puta kao igrač i triput kao trener), nakon tragične smrti Kobea Bryanta 2020. godine: 

“Ako govorimo o onima kojih više nema, šok i tugu koje osjećamo nakon Kobeove smrti osjećali smo samo još jednom, 1993. kada je poginuo Dražen Petrović. Dražen je član Kuće slavnih, Kobe je jedan od najvećih u povijesti. I tada i sada nismo mogli vjerovati da se to dogodilo.”

Aleksandar Petrović, brat Dražena Petrovića, proslavljeni bivši košarkaš i izbornik Hrvatske:

”Uzeo bi loptu, koja je bila veća od njega, i mlatio po drvenim koševima. Stalno u pokretu. Morao sam ga maksimalno kontrolirati da ne izleti na teren, da ga netko ne pokupi. Toliko je volio loptu.”

Kobe Bryant, tragično preminuli velikan NBA lige i LA Lakersa:

“Dražen? Uh, o njemu sam mnogo slušao od oca, bio je nevjerojatan šuter, čuo sam i da je bio veliki radnik. Šteta što je otišao u naponu snage.”

Dino Rađa, Draženov suigrač i prijatelj, nakon ulaska u Kuću slavnih i tijekom gostovanja na HRT-u: 

“Ovo što se meni večeras događa, to nije samo moje osobno postignuće. Imao sam sreću da sam rođen u isto vrijeme kad se rodila cijela generacija fantastičnih igrača koje su trenirali brojni fantastični treneri. U karijeri sam igrao za nekoliko nevjerojatnih ekipa. Juniorska reprezentacija iz Bormija 1987., Jugoplastika, reprezentacija bivše Jugoslavije i reprezentacija Hrvatske. Ti momci s kojima sam igrao u navedenim momčadima su fantastični i bila mi je čast dijeliti svlačionicu s njima. Samo jedan košarkaš uz mene bio je dio svih ovih ekipa. Njegovo ime je Toni Kukoč i njega smatram svojom košarkaškom srodnom dušom. Toliko se dobro poznajemo da bismo i sada mogli skupa igrati zatvorenih očiju. Još jedan velikan za koga smatram da sam imao privilegiju igrati s njim je Dražen Petrović. Od njega sam naučio puno, ne samo o košarci nego i o životu.

One of a kind, neponovljivi. Bio je jedini igrač kojeg ja znam, a koji je bio u stanju dobiti nekoga sam i reći ‘vi se maknite sa strane, ja ću to sve sam riješiti’. No, bez obzira na to i na njegovu igračku stranu, gdje se manje-više sve zna, s one druge strane, ljudske, bio je ka’ malo dite. Volio je sport strašno. Ponekad me zvao telefonom i pitao kako su igrali, naprimjer, Imotski i Solin, u drugoj ligi. Znao je sve igrače, pratio je sve sportove. Vaterpolo, rukomet, sve živo ga je interesiralo. S njim nisi mogao pričati ni o čemu nego o sportu, i o još jednoj stvari, ali neću o tome sad govoriti.”

Reggie Miller, jedan od najvećih šutera u povijesti igre:

“Smatram se najboljim šuterom ikada, ali ima jedan igrač koji je bolji i od mene, a to je pokojni Dražen Petrović”, započeo je legendarni šuter Indiane koji je svih 18 sezona karijere proveo u dresu Pacersa. “Zaista mi se uvukao pod kožu, a jedan od razloga je što nisam mogao razumjeti o čemu on govori. Kada je on izišao iz bloka i krenuo pričati, nisi ga mogao razumjeti, imao je miris kao da se nikad ne tušira… Kada pričam o svom najvećem neprijatelju, koga bih htio zadaviti, to je upravo Dražen. Nisam ga mogao podnijeti. Ali poštujem ga zbog svega što je napravio i smatram da je najbolji šuter kojeg sam ikada vidio u životu.”

Marko Popović, bivši kapetan Hrvatske:

“Bio je rođeni pobjednik. Možda je i bilo talentiranijih igrača od njega, no nitko nije imao ono što je imao on – toliku volju i želju za pobjedom. Za njega nikada nije postojao kompromis i zato ga pamtimo i pamtit ćemo ga vječno. Da, on je bio najveći.”

Žan Tabak, trostruki prvak Europe s Jugoplastikom, dvostruki prvak NBA s Houstonom i Draženov suigrač u hrvatskom Dream Teamu na OI 1992.

”Dražena sam poznavao u dvije faze. Najprije kao klinac, koji ga je gledao s tribina dok je on igrao, a poslije kao suigrača. Obje te faze objedinjuje jedno – bio mi je idol! Bilo je većih talenata od Dražena, bilo je igrača koji su imali puno više elemenata koji čine pravog košarkaša od njega, no njegove radne navike, to je nešto što se jednom u životu viđa. Osim toga što je bio rođeni lider i osim toga što je imao fanatičnu strast za košarkom, njegova volja i profesionalizam bili su jedinstveni.”

Mihovil Nakić, Draženov suigrač u Ciboni:

”Dražen je bio sinonim za ljubav prema košarci i fanatičan pristup radu. Bio je rođeni pobjednik. On je svaku momčad činio boljom. Ono što je Ciboni donio Krešo Ćosić na državnom nivou kad je došao u Zagreb, isto to nam je donio Dražen, ali na europskoj razini. S njim u momčadi smo bili nepobjedivi. Bio je toliko dobar da je već za života postao legenda, a sve ono što se dalje dogodilo, ona bizarna nesreća, ne znam što bih rekao. Tragedija. Sjećam se kad smo s Cibonom dolazili u Tel Aviv, a posebice u Madrid. To je bilo nevjerojatno. On im je bio noćna mora. Mrzili su ga, ali u onom pozitivnom smislu, užasno su ga se bojali. I navijači i igrači. Real mu je bio posebna mušterija. Mislim da nije bilo utakmice u kojoj im nije utrpao barem 35 koševa. ”

Novak Đoković u razgovoru s Draženovom majkom Biserkom prošle godine u Zadru:

“Što reći o Draženu, on je ikona sporta, divila mu se cijela Amerika, cijeli svijet. Imao sam priliku slušati nekoliko vaših intervjua, najdublji utisak na mene ostavio je dokumentarac Jednom braća. Čast mi je što danas stojim ovdje s vama.”

Dejan Savićević, legendarni nogometaš Crvene zvezde, Milana i reprezentacije Jugoslavije, dvostruki prvak Europe:

”Sumnjam da će se na našim prostorima pojaviti novi Dražen. Danas u europskoj košarci neki igrač zabije 17, 18 koševa i odmah ga proglašavaju genijalcem, a Dražen ako nije zabio 30, 35 koševa, smatrao je da se nije ni pojavio na utakmici. Bio je toliko velik da si njega mogao staviti u ekipu s četiri bukve i opet bi bio prvak. Jednostavno, bio je najveći, i lošu momčad činio je najboljom.”

Perica Bukić, najtrofejniji vaterpolist u povijesti i Draženov sugrađanin iz Šibenika:

”Premda je bio nešto stariji od mene, moji i Draženovi putovi su se nekako često preklapali. Obojica smo iz Šibenika, tamo smo napravili svoje prve korake, nekako u isto vrijeme smo došli u Zagreb, pa i nekako u isto vrijeme smo bili i u vojsci. Iako sam ja još kao dječak osvojio zlato na Olimpijskim igrama u L.A.-u 1984., a poslije i još jedno olimpijsko zlato, pa naslove svjetskog prvaka, Dražen mi je cijeli život bio idol, jer mi je baš on od početka moje karijere dokazivao iz dana u dan kako za uspjeh nije dovoljno biti talentiran, već je presudan fanatičan rad, želja za pobjedom i vjera u vlastite mogućnosti. Bila mi je čast poznavati ga.”

Mirko Novosel, Draženov trener u Ciboni i reprezentaciji Jugoslavije:

”Dražen nam je u prvom redu ostavio sjećanje na jednog divnog čovjeka, na izuzetno ambicioznog i marljivog sportaša te na jedan fantastičan sportski rezultat koji je ostao iza njega. Njegova marljivost i nevjerojatna želja za uspjehom bili su vidljivi još u Šibeniku, kada je bio dječak. Svaki dan je prije škole sam dolazio o dvoranu i trenirao, da bi poslije nastave uredno odradio trening sa svojim vršnjacima. Ništa mu nije bilo teško jer je već tada shvaćao da se samo fantastičnim radom može postati pobjednik.”

Manuel Lolo Sainz, trener Real Madrida:

”Najgori je kad stane, najopasniji. Pomisliš, gotovo je, a on poput lavine. Nema kraja, vreća bez dna. Trpa i samo trpa.”

Dan Peterson, trener milanskog Stefanela:

”Nije nam zabio 47, čovječe, zabio nam je 100. On može igrati u svakoj NBA momčadi. U Bostonu uz Birda, u Lakersima uz Magica.”

Krešimir Ćosić, preminuli velikan hrvatske košarke:

”Dražen je u mnogočemu utjecao na druge, otvorivši im put da shvate kako se sve može postići ako osim talenta i povoljnih okolnosti posvetiš cijeli svoj život onome u čemu težiš za savršenstvom.”

Stojko Vranković, suigrač iz reprezentacije i veliki Draženov prijatelj:

“Od Dražena sam naučio mnogo toga. Prvo, vjeru u rad, rad i samo rad. On nije vjerovao ni u što osim rada, ni talentu ni perspektivi, samo radu. To ga je stvorilo onakvim igračem. On je bio i za zafrkanciju i za izaći vanka, ali kad bi se krenulo raditi, tu nije bilo zbora. Odradio je treninge uvijek najbolje što je mogao, a uz to šutirao do besvijesti, pa malo radio trbušnjake, pa sklekove i tako svaki dan. Recimo, jedna od zanimljivih anegdota. Krenemo iz Sarajeva autobusom i stignemo rano ujutro u Šibenik. Ja produžim za Zadar i pitam ga: ‘Di ćeš ti sad?’, a on odgovori: ‘Idem ravno u dvoranu!’ Kume, bilo je šest sati ujutro! ‘Pa dobro tko će ti otvoriti dvoranu?’ pitam ga ja, a on će sav sretan: ‘Imam ja ključ.’ Tad bi, recimo, šutirao do osam sati, vratio se doma, otuširao se i krenuo u školu. Vjerovao je da kvalitetu možeš dokazati samo na parketu. Kod njega nije bilo ovog prepucavanja po novinama, on je svoje pokazao na parketu svakome tko mu se suprotstavio. Takav čovjek i igrač neće se više nikada roditi. U to sam sto posto siguran.”

Goran Ivanišević, teniska legenda i pobjednik Wimbledona 2001. koji je posvetio Draženu Petroviću:

“Često mislim na njega, svaki dan. O svemu što ima veze s njim, o njemu samome, o reprezentaciji bez njega, o činjenici da je bio europski Michael Jordan.”

Peter Vecsey, novinar New York Posta:

”Dok je Dražen praznio pretinac, znajući da odlazi iz Portlanda, nekontrolirano je plakao. Nitko ga nije mogao utješiti. Clyde Drexler je ostao jedini od igrača, uvijek je bio Draženov glasnogovornik. Zagrlio ga je čvrsto nekoliko puta i rekao mu je: ‘Portland griješi, ali ovo je nešto najbolje što ti se moglo dogoditi. Ovo je tvoja velika prilika. Svima ćeš dokazati koliko vrijediš, koliko si velik. Vjeruj mi.”’

Chuck Daly, izbornik Dream Teama u Barceloni i posljednji Draženov trener u Netsima, na presici nakon finala OI-a:

”Između svih svjetskih igrača, Petro je jedini htio svom snagom na nas u finalu. Doista se borio. Nije se bojao i želio nas je pobijediti: Dražen je bio rođeni pobjednik po svemu. Dražen je bio velik igrač, ali i velik čovjek. Stradao je na vrhuncu karijere, taman je trebao odigrati svoje najbolje utakmice. Kakav je to samo šuter-killer bio, hladnokrvni košarkaški ubojica, a uz to je volio uzeti loptu odluke i odlučiti utakmicu. To mogu samo najveći i zato mu i jest mjesto u Kući slavnih, u društvu odabranih.”

Willis Reed, legendarni NBA igrač i član Kuće slavnih koji je u nju uveo i Dražena: 

”Dražen mi je bio poput sina, svima nama kao član obitelji. Svi u Netsima osjećali smo se kao da smo izgubili nekog svog. Među Hrvatima u New Yorku vidio sam koliko su ga voljeli. Putovao sam tisuće kilometara do Zagreba i tamo sam shvatio što je Dražen značio svojoj zemlji. Obećao sam sebi: ‘Neću do Springfielda, premda sam član Kuće slavnih, sve dok i Dražen ne bude unutra.’

Magic Johnson, nakon što je primljen u Kuću slavnih istog dana kad i Dražen:

”Budite ponosni, Dražen je bio kralj strijelaca.”

Larry Brown, jedan od najvećih NBA trenera u povijesti, prilikom ulaska u Kuću slavnih: 

”Bili smo blagoslovljeni njegovim dolaskom u Ameriku. Otkrio nam je novi svijet.”

Charles Barkley, nakon što je primio nagradu za MVP-ja McDonald’s turnira 1993.:

”Petro je bio velik igrač. Kao da nam je svima u NBA umro netko u obitelji.”

Majka Luke Dončića, slovenske NBA zvijezde koju mnogi uspoređuju s Draženom: 

“Mnogim dječacima bio je igrački uzor pa tako i mom Luki koji je meni još kao mali pokazivao videozapise Draženovih akcija”, rekla je majka buduće NBA superzvijezde.

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Šport/Hrvatsko nebo