Zlatko Pinter: NE BOJTE SE! I svetac naše Crkve, veliki papa Ivan Pavao Drugi bio je prozivan kao “homofob” 2000. godine
Vrijeme:8 min, 51 sec
“Homoseksualni čini su suprotni prirodnom zakonu” – riječi su što ih je izrekao papa Ivan Pavao II. s balkona na Trgu sv. Petra, 9. lipnja. 2000., dok je ulicama Rima marširalo tisuće gay-aktivista i njihovih poklonika. Naime, on je tada jasno i glasno izrekao jednu od istina koja je sastavnim dijelom kršćanskog nauka i napomenuo kako Crkva o toj istini ne može šutjeti.
Čovjek u bijelom, papa – putnik, papa – mirotvorac, papa – zaštitnik slabih, papa – pomiritelj među ljudima i religijama, moralna vertikala naše civilizacije u drugoj polovici XX. stoljeća, od nekih je tada čak bio prozvan kao “homofob”. Dakako, riječ je o onima koji ne znaju ili ne žele znati za temeljne istine kršćanske vjere i vođeni isključivo svojim niskim strastima nastoje svaku opačinu, nemoral i blud skriti iza “ljudskih prava” i “sloboda”, pa čak to kao model shvaćanja i ponašanja nametnuti svima oko sebe u ime “slobode”, nesvjesni kako su upravo oni i prije svega oni u duhovnom i mentalnom smislu robovi – robovi svojih strasti, opsesija i nekontroliranih poriva kojima nisu u stanju ovladati.
Evo što kaže naše kršćansko učenje o spolnosti, tjelesnoj i duhovnoj čistoći, cjelovitosti osobe, ljudskom dostojanstvu i seksualnosti kao Božjem daru:
II. Poziv na čistoću
2337 Čistoća izražava ostvarenu integraciju spolnosti u osobi i time nutarnje čovjekovo jedi-nstvo u njegovu tjelesnom i duhovnom biću. Spolnost, kojom se očituje čovjekova pripadnost tjelesnom i biološkom svijetu, postaje osobnom i stvarno ljudskom kad je integrirana u odnos osobe s osobom, u potpun i vremenski neograničen uzajaman dar muža i žene.
Krepost čistoće, sadrži, dakle, cjelovitost osobe i potpunost dara.
2338. Čista osoba održava cjelovitost snaga života i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osi-gurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Ne podnosi ni dvo-struk život, ni dvostruk govor.
2339. Čistoća zahtijeva postizavanje gospodstva nad sobom, što je odgoj za ljudsku slo-bodu. Alternativa je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili se pušta da ga zarobe i postaje nesretan.
Čovjekovo dostojanstvo zahtijeva da on radi po svjesnom i slobodnom izboru to jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili pod čisto vanjskim pri-tiskom. Do takva dostojanstva čovjek dolazi kada, oslobađajući se svakog robovanja strasti-ma, ide za svojim ciljem odabirući u slobodi dobro te svojom umješnošću i zdušnosću nastoji sebi pribaviti prikladna sredstva.’
Usp. Mt 19, 6.
Usp. Mt 5, 37.
Usp. Sir 1,22.
Dakle, nema nikakve sumnje da su homoseksualni odnosi kao i sve druge protuprirodne čini i nastranosti grijesi – i to teški grijesi. No, Crkva nikad ne osuđuje osobu nego čuva njezino dostojanstvo, ali osuđuje djelo, odnosno čin koji nije u skladu s kršćanskim moralom. Ne rijetko u svakodnevnom životu to se miješa jedno s drugim, pa se čovjek ponekad stavlja u ulogu suca, iako to pravo pripada jedino Stvoritelju.
Dakako, naša Crkva nikoga ne sili na vjerovanje, niti bilo komu nameće svoje učenje, ali jednako tako ne priznaje silu, pogotovu ne onu koja je usmjerena ka narušavanju njezinih temeljnih načela. To nisu dopustili ni naši pređi koji su se prije Milanskog edikta iako progonjeni, mučeni i ubijani, više od tri stoljeća okupljali i molili u katakombama i spiljama. I ne samo da su opstali, nego su toliko ojačali i proširili svoju vjeru, da je Rimsko Carstvo 380. godine priznalo kršćanstvo kao državnu religiju. U ime čega bilo tko može tražiti i očekivati od Katoličke Crkve da se odrekne svoga poslanja, svoje misije, svoga svetog i uzvišenog djelovanja i učenja čiji su temelji postavljeni na ljubavi i istini, na najhumanijim načelima što ih poznaje ljudska civilizacija? Otkuda pravo pripadnicima bilo koje skupine, sekte, ideologije ili režima, priječiti kršćanima njihova ljudske i vjerske slobode – slobodu vjerovanja, svjetonazora, okupljanja, slobodu riječi, a pogotovu, otkuda to pravo onima koji za sebe u isto vrijeme tvrde kako su sami obespravljeni, poniženi, diskriminirani?
Zašto agresivne skupine ateista, anarhista, neokomunista, LGBTIQ+ aktivista, tobožnjih liberala ili samozvanih “antifašista”, sotonista i “progresivista” tako žestoko i nesmiljeno jurišaju na našu Crkvu? Zašto napadaju i oskvrnjuju katedrale, vrijeđaju nas i po svaku cijenu žele kleru i vjernicima utjerati strah u kosti? Ima li njihova ogorčenost bilo kakvog racionalnog razloga ili uzroka? Ne. Nema. Katolička Crkva nikoga ne diskriminira. Ona nikomu ne nameće svoje učenje. Ona ne uzrokuje bilo čiju neravnopravnost – naprotiv. Bezuvjetna ljubav, dostojanstvo ljudske osobe, mir i jednakost svih nas ljudi kao Božjih stvorenja s prirođenim pravima što nam ih daje sam Stvoritelj, temelj su njezina duhovnog i pastoralnog djelovanja. Katolička Crkva neće ustuknuti pred prijetnjama, terorom i pritiscima kojima je izložena, jer ona ne priznaje ovozemaljske autoritete – njezine temelje je postavio Krist, ona svoje učenje i poslanje zasniva na Božjoj Riječi i drugoga gospodara osim Boga nema. Teče treći milenij od uspostave Kristove Crkve na Zemlji. Nebrojeni narodi su nestali za to vrijeme, propadale su države i režimi, mnoge ideologije su se uzdizale, vladale i potom odlazile u ropotarnicu povijesti, osvajači i silnici kojima je bio cilj ovladati svijetom prije ili poslije su doživljavali isto, a Crkva je opstala. Kristova Stijena je tu i ostat će tu jer su njezini temelji ISTINA i LJUBAV. A oni kojima to smeta i bave se mišlju kako će ovladati ljudskim srcima i u njih usaditi sotonsko sjeme grijeha, razdora i mržnje, trebali bi znati da je Čovjek prije svega i iznad svega Božje stvorenje, da je stvoren na sliku i priliku svojega Oca i s Njime tako čvrsto vezan da ga otrgnuti ne može ni jedna ovozemaljska sila. Naša neumrla duša, razum i razlikovanje Dobra od Zla pečat su što ga je Tvorac i Gospodar svijeta ostavio u nama kao jasno prepoznatljivi znak po kojemu znamo da smo djeca Božja.
Naravno, kao nesavršeni ljudi, skloni smo i sami grijesima i otklonu od svoje vjere, bilo zbog ljudskih slabosti, iz neznanja ili pomodarstva – jer ponekad bez promišljanja prihvaćamo ono što nam se podmeće kao “napredno”, “moderno”, “suvremeno”, “popularno”. Okrenuti se ponekad k sebi, razgovarati sa sobom, preispitati se i biti samokritičan itekako je nužno i korisno za svakoga od nas pa i za našu kršćansku Crkvu.
Mi kršćani – od pape preko klera do svakog od vjernika – pozvani smo provoditi evangelizaciju svijeta u kojem živimo, tumačiti i zastupati svoju vjeru, ali ne i nametati je bilo komu. Vjerski fanatizam je ono što najviše šteti upravo vjeri u ime koje se nastupa. Mnogi koji sebe smatraju i zovu kršćanima, u uvjerenju kako čine Bogu ugodno djelo i doprinose svojoj Crkvi, žele nametnuti vlastite religijske stavove i uvjerenja drugima – ponekad i na grub način, uz neprimjerene riječi, srdžbu, ljutnju, psovke, uvrede ili omalovažavanjem tuđeg mišljenja. To nikako nije pravi put. Kršćanin koji doista želi biti “sol zemlje” (kako je to govorio Krist), pozvan je na evangelizaciju, ali ne i nametanje vjere drugima. On se mora ponašati i djelovati tako da ljudi oko njega slijedeći taj primjer i sami požele biti takvi – i to je suština evangelizacije.
Uostalom, vjerovanje je duboki unutarnji, intimni osjećaj koji se događa u srcu i duši čovjeka i kojeg on svojom slobodnom voljom i razumom prihvaća. Nema nikakve prisile, niti je može biti. Ljudi su pozvani na taj Put, a od njih ovisi žele li ga prihvatiti ili ne. Onomu tko nema tog osjećaja prihvaćanja vjere slobodnom voljom, neće pomoći nikakva uvjeravanja, a pogotovu ne pritisci ili strastvena dokazivanja “pravovjernosti” i “ispravnosti” kršćanskog učenja. Fanatici koji to ne razumiju, ne samo da ne čine ništa u korist svoje vjere, nego se ponašaju protivno Božjoj volji, prave štetu i Crkvi i svojoj zajednici, pa u konačnici i sebi samima.
Danas je kršćanstvo najprogonjenija vjera. Kršćane se diljem svijeta ubija, istjeruje iz domova, kleveće, vrijeđa, nagoni na odricanje od Krista – od Eritreje, Sudana, Somalije, Jemena, Irana, preko Indije, Afganistana, Pakistana, Libije i Sirije, do Sjeverne Koreje. No, isto tako se mora pogledati istini u lice i reći kako ni u samoj Europi koja je odrekla svojih kršćanskih korijena, njihov položaj nije sjajan. Starim kontinentom je ovladala velikim dijelom lijevo-liberalno-anarhistička ideologija koja je poznaje i ne priznaje Boga, nego teži razaranju kršćanskih vrednota.
Hedonizam, dekadencija i relativizacija svih moralnih normi i etičkih ono su što predstavlja temeljnu “vrijednost” i osnovu “svjetonazora” velikog dijela urbanih Europljana u tzv. zapadnom svijetu. I jednim dobrim dijelom tomu pridonose LGBTIQ+ pokreti, feminističke udruge, neokomunističke, anarhističke i neoliberalne stranke i grupacije udružene s ateističkim, sotonističkim i drugim skupinama kojima su pokretač razaranje moralnih vrednota i mržnja prema kršćanstvu. Svi oni skupa, pod krinkom “progresa” nameću jedan bolesni svijet kao normu življenja i “civilizacijsku tekovinu”.
Današnji “suvremeni” čovjek je u bezglavoj utrci za materijalnim sve pretvorio u “robu”, pa i sebe sama. Grčevita potraga za užicima – uvijek novim i drugačijim – odraz je naše slabosti i izgubljenosti, a životi onih koji idu tim putem završavaju uvijek isto: u depresiji, frustraciji, posrnuću i slomu. Ne živi čovjek samo o kruhu. Najvažnije što je ljudskom biću potrebno za život ne može se kupiti novcem, niti je to sadržano u materijalnim stvarima ili čulnim zadovoljstvima. Tu prostu toliko puta dokazanu istinu mnogi potiskuju i pred njom zatvaraju oči – na svoju i štetu svih nas.
Potpuno se zanemaruje činjenica kako je upravo kršćanstvo izvelo Europljane iz čopora, odvojilo ih od barbarstva i civiliziralo. Da nije bilo pape Grgura I. Velikog i benediktinaca, tko zna do kad bi se Europa valjala u glibu i krvi izjedana ratovima i življenjem u čoporima – uz incest i svakovrsni blud, nasilje i odsustvo svih normi. Kršćanstvo je odvojilo čovjeka od čopora, civiliziralo ga, donijelo pismenost, kulturu, život u obitelji, uspostavilo Božje moralne i etičke zakone, a benediktinci su dokazujući u svakodnevnom životu svoje geslo “Moli i radi” (Ora et labora) stoljećima, korak po korak i uz velike žrtve širili Kristovu vjeru za dobro svih ljudi.
Mi smo danas pozvani kao nekad sljedbenici sv. Benedikta biti apologeti, branitelji kršćanske vjere, jer ako to ne činimo, nismo “sol zemlje i svjetlo svijeta”. (Mt 5, 13 – 16.)
“Ne bojte se” – bile su prve riječi Ivana Pavla Drugog što ih je uputio puku na Trgu Svetog Petra 22. listopada 1978. godine, započinjući svoj pontifikat.
Nadahnut Duhom Svetim, istupio je i poručio nam kako u svome kršćanskom poslanju ne smijemo podlijegati strahu i malodušju. Strah je okov, on sputava tijelo i um, guši slobodu volje, priječi nas da govorimo istinu i činimo ono što držimo ispravnim, onemogućuje nam puninu života i poništava dostojanstvo ljudske osobe.
Koliko budemo u stanju osloboditi se straha, toliko ćemo biti spremni braniti svoje vrijednosti i mijenjati svijet na bolje. To nikad nije bilo lako. Ali, drugoga puta nemamo.
S Bogom i uz Boga sve je moguće. Okrenemo li Mu leđa, izgubljeni smo.
Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo
