Šiljo: Mirnodopski izbori ili nastavak rata?

Hrvatice i Hrvati kojima još nije preoblikovana politička svijest ni uništena sposobnost mišljenja vlastitom glavom sve pogubnijem trendu dekroatizacije i unutarnje (neotitoističke) okupacije pokušavaju pružiti otpor na svim dosadašnjim izborima. No kao po nekom čudnom „pehu“ nikako ne uspijevaju nadjačati svoje zakrabuljene (ratne) neprijatelje, koji sve više jačaju. Oni jačanju kao organizirane, povlaštene, dobro plaćene i potajno koordinirane okupacijske snage, ali uvelike zakrabuljene snage. A razmjerno jačaju i zato što je mnoštvo negdašnjih domoljuba i branitelja prešlo, na razne načine, na stranu agresora i dalo se rasporediti u okupatorske formacije. Prodalo se za „šaku srebrnjaka“. Podleglo kukavnom oportunizmu. „Pametno“ se pacificiralo procijenivši da je istinsko Hrvatstvo gubitnička stran(k)a. To je temeljno; sve ostalo najčešće su samo različiti oblici mimikrije, najprisutnije u politici i najvidljivije pred izbore. „Ostatci ostataka“ Hrvatstva pokušavaju sada još jednom, na primjeru Zagreba, pružiti (zakasnjeli) otpor braneći tako vlastite kote i napadajući premoćna neprijatelja. Nezgodna je pak okolnost već sama spoznaja da se ni u jednom ratu u povijesti nijedan narod nije od agresora i okupatora obranio i oslobodio pomoću pukog sudjelovanja na (mirnodopskim) izborima. Još manje putem nesudjelovanja na izborima. Još manje putem napuštanja domovine. Još manje putem „propadanja u zemlju“ ili poklonstva  napadaču. A najmanje većinskim i svjesnim odabirom novih kukavičjih jaja za definitivno okupiranje Hrvatske, za daljnje potiranje Hrvatstva i za poništenje hrvatske slobode i suverenosti. Za čime trideset godina žude oni koji ostvarenje te slobode i te suverenosti nisu nikada prihvatili. I sve one koji uspjehe hrvatskog naroda iz 1990-ih doživljavaju otad do danas, kako je to formulirao Nenad Piskač, kao „neoproštenu pobjedu“.

Zagreb – Vidikovac, 22. svibnja 2021.

Svaki naši izbori imaju nešto od intonacije građanskog ili obrambenog rata. Tko će znati, možda izbori i sama demokracija i jesu svojevrstan nadomjestak oružanog ratovanja. I dok su u oružanim sukobima glavne osobe vojvode i junaci, na demokratskim izborima glavni su u svemu stranački čelnici i kandidati. I, naravno, oblikovatelji javnog mnijenja. No dok su u ratu obično razvidne dvije glavne sukobljene strane i poznata crta fronte, u demokraciji ima više (šarenih) strana, a crta fronte prolazi cik-cak i kroz navodno domoljubno-državotvorni politički korpus.

Od poštovanja zajedničkih vrjednota do sudjelovanja u „neprijateljskom preuzimanju“ države

Općenito, u demokratskim zemljama nigdje se ne govori o izborima kao obrambenom ili građanskom ratu, nego kao o „festivalu demokracije“. Tko će znati, možda bi oni u idealnom smislu i trebali biti takva pučka mobilizacija u kojoj svatko odabire neku od strana(ka), za nju ubaci u kutiju kuglicu njezine boje (crvenu, zelenu, plavu, žutu, duginih boja…) te se kuglice pred očima sviju na trgu prebroje. Proglasi se ne pobjednik, nego koliko je koja stran(k)a kuglica dobila, a zatim svi na trgu zajedno slave i vesele se što je  mirno i kulturno pokazano koja stran(k)u uživa veću, koja manju ili nikakvu popularnost. Kao nakon turnira u malom nogometu; važno je sudjelovati i pokazati što možeš, a samo se bodovi računaju. I nitko nikoga ne mrzi.

U nekoj „normalnoj“ zemlji, pokrajini, gradu, općini ili mjesnoj samoupravi, ako takva normalna zemlja, pokrajina, grad, općina ili mjesna samouprava igdje na svijetu postoji, izbori bi doista bili svečanosti iskazivanja volje njezinih prebivalaca, ali i uzajamnog poštovanja, snošljivosti i zajedništva unatoč međusobnim razlikama u ocjenama, mišljenjima i nazorima. Hrvatska sa svojim izbornim jedinicama zasigurno nije jedna od takvih. Takvo što možda je moguće samo u zajednici Kristovih krštenika, u Crkvi, koja je po definiciji iz Vjerovanja „jedna“. Sutrašnji blagdan Duhova – rođendan Crkve – izriče upravo tu ideju jednodušnog zajedništva i međusobne bratske ljubavi u Kristu, a po darovima Duha Svetoga. Rimski papa, nasljednik apostola Petra, ondje pogubljenoga na križu postavljenom na njegov zahtjev naglavce, simbol je toga jedinstva Kristove Crkve. 

U svjetovnim stvarima takvo jedinstvo ni simbolički ne postoji. Ono je oduvijek, dočaramo li to u biblijskim slikama, od Adama i Eve nakon konzumiranja zabranjenog ploda i od Kaina i Abela nakon bratoubojstva pa sve do razilaženja među skupinama kršćana nedugo nakon silaska plamenih jezika Duha Svetoga na okupljene i složnog veličanja Boga „na svim jezicima“. Tako te su se sveti apostoli Petar, Ivan, Pavao, Barnaba i ostali morali već u prvoj Crkvi svojski boriti protiv „strančarenja“, a i u njihovim međusobnim odnosima. I protiv krivovjerja i neprijateljstva. I protiv isključivosti i bezdušnosti. I protiv zlih sila „eona ovoga svijeta“. I protiv srebroljublja, častohleplja i ostalih zala koje na ljude vrebaju i dovode ih u teške kušnje.

Da bi izbori bili normalno očitovanje volje većine u pogledu razvoja zajednice, morale bi postojati i od sviju biti priznavane temeljne vrjednote na kojima ta zajednica počiva. Oni koji ih ne priznaju bili bi, jednostavno, „izopćeni“ i bila bi im uskraćena i biračka prava. Zašto bi u izborima za parlament neke države sudjelovao netko tko ne priznaje i ne poštuje tu državu, nego ju želi rastočiti i dovesti pod tuđinsku vlast u sklopu projekta „neprijateljskog preuzimanja“? Ili zašto bi na konklavama za izbor pape pravo glasa imao netko tko nije (vjerni) katolik?

Na izborima u Hrvatskoj najzaglušniji su zvižduci

Bilo kako bilo, na običnim festivalima publika glasuje koliko kojeg „pjevača“, bend, orkestar ili što već smatra dobrim i kvalitetnim. Najbolje prođe tko izazove najviše oduševljenja. Zvižduci onima koji nisu dobri rijetko se kad čuju. Na izborima pak, u Hrvatskoj, najzaglušniji su zvižduci. Ne pobjeđuje onaj koji dobije najviše pljeska, koji izazove najviše oduševljenja, nego onaj tko najglasnije i najupornije zviždi protiv onih drugih. Zbog takvih kriterija bodovanja, sve naše (pre)izborne kampanje izrazito su negativno profilirane. Kritike višestruko nadjačavaju pohvale, a negacija drugih višestruko nadjačava afirmaciju vlastitih vrijednosti i kakvoća. Pri čemu ima malo razlike u ponašanju između neškolovanih i školovanih, muških i ženskih, starih i mladih, naprednih i nazadnih, moćnih i nemoćnih, pravednih i nepravednih… Vlast se osvaja napadanjem! Kao što kote u ratu osvajaju ’na juriš’.

U takvim okolnostima vrlo je važno i kako se tko brani. Svatko i svaki, budući da su svi napadnuti, iako neki kao što je Škoro unatrag 20 mjeseci s najviše strana, mora pokazati i veliku sposobnost obrane, samoopravdavanja i retoričkog samodokazivanja. 

Izborna utakmica uglavnom se sastoji od napadanja i branjenja

Sve u svemu, izborna utakmica uglavnom se sastoji od napadanja i branjenja odnosno od kritiziranja drugih i hvaljenja samoga sebe – a ne od iznošenja pozitivnih zamisli i otkrivanja poluga kojima se ono što se smatra lošim kani izmijeniti. To je u ovakvim okolnostima i razumljivo. Temeljna pak svrha svakih izbora nije ni u umijeću navale ni u sposobnosti obrane, a nije ni u „ljepoti igre“, kao što je ona u nogometu. Temeljna svrha izbora jest ta da na vlasti budu oni koji će najmudrije, najkvalitetnije i najčestitije upravljati područjem izborne jedinice, bilo ono država, županija, grad, gradska četvrt, općina ili najuža mjesna zajednica. No kako se praktički vodi „rat“, ne doduše onaj oružani, ta temeljna svrha izbora – u smislu provjere ostvarivosti programa i obećanja, sposobnosti za njihovo ostvarivanje, metoda njihova postizanja, stručnosti i čestitosti kadrova i njihova iskustva potrebnog za preuzimanje odgovornosti za realno postojeće potrebe i sustave – ostaje u dubokoj sjeni napadanja i branjenja. Uz velike medijske i propagandne i zakulisne „igre“.

Vode rat koji su izgubili prije 25-30 godina, a na našoj strani nema tko proglasiti ratno stanje

Lončići su, dakle, u osnovi pobrkani. A pobrkanost lončića vođenja rata s lončićima izgradnje mira pogodno je tlo za svakovrsne manipulacije i lažna predstavljanja. Najopasniji za opće dobro jesu oni koji se pozivaju na okrenutost budućnosti i koji mašu zastavama modernosti i napretka kako bi prikrili svoje stvarne ciljeve i svoju ćud zaostalosti i vraćanja kotača povijesti natrag, u totalitarizam ili u kakvu novu autokraciju. Najopasniji su primjerice oni koji birače namamljuju cool demagoškim štosovima o „novim i mladim licima“, o zelenoj tranziciji, digitalnoj agendi i svekolikim ljudskim pravima, no koji zapravo vode rat što su ga oni ili njihovi prethodnici, zaštitnici i jataci im izgubili prije 25-30 godina. 

Ako se u hrvatskoj politici od općih izbora 1995. i lokalnih 1997. doista nastavlja rat između branitelja Hrvatske i agresora na Hrvatsku, između hrvatskih domoljuba i svih hrvatskih neprijatelja, bilo bi čestitije objaviti da je riječ zapravo o nastavku rata demokratsko-političkim sredstvima nego o „festivalima demokracije“ u kojima se bavimo šahtovima, kantama za smeće, obnovom kuća, planiranjem infrastrukture ili reformama ovoga ili onoga. Da se opet proglasi rat, tada bi se strane lako identificirale i svatko bi znao na koju pripada. Zato što bi, u osnovi, postojale samo dvije strane. No problem je što već dugo nema nikoga tko bi u ime hrvatskog naroda proglasio ratno stanje. I tko bi pritom točno imenovao neprijatelje, agresore, pobunjenike, petu kolonu i ostale saveznike im, jatake i izdajice.

Ovako, narod se zavarava najčešće prividima koji se zovu stranke, izborne liste, izborni programi i kanditati. Zavarava se i pomoću golemog promidžbenog arsenala kojim raspolažu od naroda otuđene strukture – kao što se nekoć armijsko-agresorski, velikosrbijanski i komunistički agresor služio onim drugim, oružanim arsenalom.

Vodimo li na izborima nedovršeni i neproglašeni rat, ili na njima gradimo mir?

Temeljno pitanje nije nipošto ni lokalno ni trivijalno ni folklorno ni festivalsko, iako je zabašureno umjetno stvorenim prividima i povezano i s lokalnim izborima, koje se ni s obzirom na razinu ostvarivanja temeljnih nacionalnih ciljeva ne smije podcijeniti. Ono glasi: Vodimo li na izborima nedovršeni i neproglašeni rat, ili na njima gradimo mir? Mir se naime ne može nigdje početi svojski graditi dok se još traje rat. I obrnuto, obrambeni rat ne može se ni voditi niti se u njemu može pobijediti tako što ćemo sva očekivanja polagati u demokratske, ili kakve već, izbore. I u ratu se, doduše, održavaju izbori, ali samo radi davanja legitimiteta vlasti. No nigdje se u suočenju s neprijateljem ne ratuje biračkim listićima, već puškama, topovima, raketama, brodovima, helikopeterima, zrakoplovima i ostalim što narodu i državi stoji na raspolaganju.

U Hrvatskoj je s Olujom u kolovozu 1995. rat završen. I tako je to nekako bilo formalno i faktično priznavano još koju godinu. A zatim je soroševska „demokracija“ s protuuskrsnulim neprijateljskim snagama koje su se najednom dočepale političke vlasti uvela Hrvatsku u proces poništavanja i Domovinskog rata i temeljnih nacionalnih vrijednosti potvrđenih i obranjenih u prethodnom desetljeću, a branjenih i promicanih i prije toga desetljećima i stoljećima. I daljnjim slijedom mandata nastavilo se u osnovi takvim smjerom. U ovih 20 godina hrvatski je narod iz pobjedničkoga pretvoren de facto u gubitnički; iz moćnoga u nemoćnoga; iz vlasnika i domaćina u obespravljenog podstanara i iseljenika. Eto, i takvu inverziju u stanju su u „demokraciji“ i u prividno mirnodopskom stanju ostvariti združenim snagama glavne političke stran(k)e kao udarne pesnice prijašnjih ratnih i ostalih neprijatelja.

Hrvatice i Hrvati kojima još nije preoblikovana politička svijest ni uništena sposobnost mišljenja vlastitom glavom sve pogubnijem trendu dekroatizacije i unutarnje (neotitoističke) okupacije pokušavaju pružiti otpor na svim dosadašnjim izborima. No kao po nekom čudnom „pehu“ nikako ne uspijevaju nadjačati svoje zakrabuljene (ratne) neprijatelje, koji sve više jačaju. Oni jačanju kao organizirane, povlaštene, dobro plaćene i potajno koordinirane okupacijske snage, ali uvelike zakrabuljene snage. A razmjerno jačaju i zato što je mnoštvo negdašnjih domoljuba i branitelja prešlo, na razne načine, na stranu agresora i dalo se rasporediti u okupatorske formacije. Prodalo se za „šaku srebrnjaka“. Podleglo kukavnom oportunizmu. „Pametno“ se pacificiralo procijenivši da je istinsko Hrvatstvo gubitnička stran(k)a. To je temeljno; sve ostalo najčešće su samo različiti oblici mimikrije, najprisutnije u politici i najvidljivije pred izbore. „Ostatci ostataka“ Hrvatstva pokušavaju sada još jednom, na primjeru Zagreba, pružiti (zakasnjeli) otpor braneći tako vlastite kote i napadajući premoćna neprijatelja. Nezgodna je pak okolnost već sama spoznaja da se ni u jednom ratu u povijesti nijedan narod nije od agresora i okupatora obranio i oslobodio pomoću pukog sudjelovanja na (mirnodopskim) izborima. Još manje putem nesudjelovanja na izborima. Još manje putem napuštanja domovine. Još manje putem „propadanja u zemlju“ ili poklonstva  napadaču. A najmanje većinskim i svjesnim odabirom novih kukavičjih jaja za definitivno okupiranje Hrvatske, za daljnje potiranje Hrvatstva i za poništenje hrvatske slobode i suverenosti. Za čime trideset godina žude oni koji ostvarenje te slobode i te suverenosti nisu nikada prihvatili. I sve one koji uspjehe hrvatskog naroda iz 1990-ih doživljavaju otad do danas, kako je to formulirao Nenad Piskač, kao „neoproštenu pobjedu“.

Šiljo/Hrvatsko nebo