Bleiburg: Izostala pravda, Zapad i spoznaje za budućnost

Povodom 76. godišnjice bleiburške tragedije, moramo si – osim sjećati se i moliti za duše okrutno mučenih i pobijenih – prizvati u svijest i nekoliko važnih spoznaja. One se odnose na prošlost, ali su poučne i za sadašnjost i za budućnost hrvatskog naroda. 

Nakon bleiburškog pokolja spoznali smo da Zapad nije ono što su si mnogi Hrvati umišljali. Taj Zapad, kojemu smo pripadali, ne samo da nas nije branio ni zaštitio, nego nas je izdao i predao koljačima (Englezi – “Veći grijeh ima onaj koji me predao tebi”, rekao je Isus Pilatu). Mnogi Hrvati ni nakon toga nisu naučili lekciju, već su naivno očekivali da će im Zapad pomoći kako bi se oslobodili iz jugoslavenske tamnice. Taj Zapad ne samo da nam nije pomogao, nego je financirao Jugoslaviju i s njom jako dobro surađivao. Ipak, ni nakon toga vjera u Zapad kod tih Hrvata nije malaksala, pa ni kada nas je još jednom izdao i predao početkom 1990-ih (što bi zasigurno završilo novim Bleiburgom da nije bilo hrvatskih političkih realista). Pa ni kad je Zapad posredstvom Haaškog suda pokušao poništiti sve što smo postignuli u Domovinskom ratu. A takvi i danas naivno vjeruju da će Zapad (EU i NATO) pohrliti obraniti nas i zaštititi bukne li novi požar. 

Nakon pokolja u Bleiburgu mi Hrvati moramo shvatiti da nas nitko ne će zaštititi u ime proklamiranih univerzalnih i uzvišenih ideala, da se sami moramo zaštititi. Koliko se god naši političari ponizili i trudili ugađati svim zahtjevima tog Zapada, on nam ne će nikada oprostiti ni zaboraviti slučajno „savezništvo” sa silama Osovine. Toga moramo biti svjesni. A recipročno, ni mi ne trebamo oprostiti ni zaboraviti tom Zapadu sve izdaje. Nitko ne zna što donosi budućnost, možda ćemo i mi u nekom trenutku imati prigodu kazniti nepravde koje su nam nanijeli. Neka znaju, neka osjećaju, pa i kad ne smijemo to govoriti i kad smo prisiljeni šutjeti, da i mi pamtimo i čekamo taj trenutak, koji će kad-tad doći, da kaznimo odgovorne za sve naše žrtve, za sva naša poniženja i za sve nepravde. Pokojne moralnom osudom, a žive nakon pravedna suda, uključivši i sve one koji su krivi za „apologiju zločina”.  

Nitko nije odgovarao za Bleiburg. Službeno nisu poznata imena nalogodavaca i izvršitelja tih zvjerstava počinjenih protiv hrvatskog naroda, koja k tomu službeno nisu jasno osuđena ni na načelnoj ni na konkretnoj razini. Nije načinjen službeni popis žrtava i (uglavnom) nisu službeno obilježene masovne grobnice. Kao da netko želi brisanje spomena na tu najveću tragediju hrvatskog naroda.

Naivnost koju su mnogi Hrvati pokazivali u svojoj percepciji Zapada očituje se i u njihovoj percepciji vjere. Kad su u pitanju neprijatelji hrvatskog naroda, u ovom slučaju odgovorni za Bleiburg, zbog duboko ukorijenjene kršćanske vjere olako posežu za Isusovim riječima kad je u pitanju kažnjavanje odgovornih za Bleiburg: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!”; „Ljubite neprijatelje”. No ne treba olako niti odviše sentimentalno uzimati Isusove riječi. Nešto o tomu rekao je papa Benedikt XVI. na općoj audijenciji 30. svibnja 2012.: „Pravde nema bez oproštenja, no oproštenje ne zamjenjuje pravednost i ne znači nijekanje zla niti se umanjuje istina o grijehu i zlu.” Dodajmo i nešto što je po tom pitanju napisao sv. Toma Akvinski: „Pravda bez milosrđa jest okrutnost, a milosrđe bez pravde jest rasulo”. 

(M.O.)/Hrvatsko nebo