Porfiriju i tzv. HTV omogućio da nam soli pamet u Dnevniku
U središnjem Dnevniku HTV-a 19. ožujka patrijarh SPC-a Porfirije rekao je kako vjeruje da “političari koji danas vode Hrvatsku čine sve kako bi svi njezini građani, uključujući i hrvatske Srbe, ostvarili svoja prava”, kako u rukama ima pisma koja je Stepinac slao papi Piju XII. i u kojima se zaista mogu naći mjesta koja su „duboko problematična“ i kako “Jasenovac mora biti oslobođen svake vrste politizacije”. Porfirije je dakle pohvalio srpsko-hrvatsku vladajuću koaliciju i obznanio da se njihova borba protiv kanonizacije blaženog A. Stepinca i borba za očuvanje jasenovačkog mita nastavlja, ali ne na otvoren način, u smislu stvaranja velike Srbije, kako to radio njegov prethodnik Irinej, nego na prikriven način, tako da se ista ideja zamota u „širu“ jugoslavensku ambalažu i u „mekšu“ retoriku, kako to radi on.
No ni mekša Porfirijeva retorika ne uspijeva prikriti usku suradnju SPC-a i Vučićeve Srbije niti, a ni to da SPC pod njegovim vodstvom nastavlja djelovati kao politička organizacija, koja na perfidniji način brani sve velikosrpske teze, s posebnim naglaskom na jasenovačkom mitu kao dijelu ’crne legende’ koju su Srbi protiv Hrvata širili i šire po svijetu uz potporu uvijek kolaboracionistički raspoloženih „hrvatskih antifašista“, i na osporavanju Stepinčeve svetosti, zato što bi njegova kanonizacija bila svojevrsna potvrda da hrvatski narod bijaše zaista zaslužio i imao po moralskim mjerilima pravo na državnu neovisnost.
Na pitanje o ulozi SPC-a u političkim događajima u Crnoj Gori Porfirije je rekao kako SPC „nije imala ni političke ciljeve ni političke namjere, bez obzira na to što se mogu izvesti političke konzekvence po tadašnju vladu i sadašnjeg predsjednika Milu Đukanovića“ i da je „onog trenutka kad se došlo do crvene linije i kada je država donijela zakone koji trebaju oduzeti sve ono što je Crkva vjekovima stekla, nije bilo drugog rješenja nego da se digne glas protiv takve odluke. Ali taj glas se dignuo i pretvorio u litije. I politički problemi i političke trzavice koje su tamo postojale, one su zapravo potpuno eliminirane i pretvorile su se u jedan molitveni hod koji je na kraju rezultirao zakonom koji apsolutno priznaje crkvenu imovinu.“ No i Porfirije zna, i mi znamo, da je taj sukob mnogo više od borbe za crkvenu imovinu. Dodajmo još kako je prije tri tjedna u posjet eparhiji pakračko-slavonskoj izrazio nadu da Crnogorska pravoslavna crkva ne će postati autokefalna.
Dakle da nama u središnjem Dnevniku HTV-a Porfirije pozira i istinu nam dozira, to na više nimalo ne začuđuje. Već odavno HTV je samo TV (bez „H“). Ali malkice začuđuje da je to što je on govorio prikazala IKA. Razumijemo mi što je ekumenizam, onaj pravi, ali razumiju i oni koji vode IKA-u razumiju zaleđe Porfirijevih izjava, pa bi nas mogli malo poštedjeti takvih tekstova ili načiniti nekakav otklon od takvih izjava.
Pravi ekumenizam uključuje i vjernost istini, a plodonosni dijalog nemoguć je osim ako postoji iskrenost i povjerenje između onih koji vode dijalog. Nekako se čini da je Porfirije vjeran samo velikosrpskoj „istini“, ili eventualno (taktički) jugoslavenskoj, a ponekad i jednoj i drugoj. Upravo na to naši bi nad(biskupi) trebali primjereno reagirati, ne obazirući se na to hoće li ih Porfirije odmah početi tužakati papi Franji ni hoće li neki od njih biti umirovljeni u ime „ekumenizma“. Neka se sjete biskupa Milovana, koji nije pristao na ucijene u „slučaj Dajla“, pa ga je papa Benedikt XVI. umirovio. No on je u očima svoga hrvatskog naroda i nakon umirovljenja ostao velik.
(MO)/Hrvatsko nebo