Nenad Piskač: Crvene niti uokolo bivšega i budućega zagrebačkog gradonačelnika

U Hrvatskoj bi se moglo dogoditi da i mrtvi, ne samo sudjeluju na izborima, već i odnesu izbornu pobjedu. To da mrtvi vladaju dosad je „na prostoru bivše Jugoslavije“ uspjelo samo totalitarnoj Partiji kad je poslije smrti Tita i dalje vladao njegov zloduh. U Srbiji je Tito poslije Tita vladao najkraće – do Memoranduma SANU (1986.). U Hrvatskoj pak malo duže – do pojave dr. Franje Tuđmana. Kad je Tuđman preminuo, nitko se u Hrvatskoj nije dosjetio parole „I poslije Tuđmana – Tuđman“. Naprotiv, združenim snagama SDP-a, HNS-a, IDS-a, HSLS-a, HSS-a i LS-a reaktivirana je stara parola „I poslije Tita – Tito“. Mesić je došao na Tuđmanovo mjesto. Ući će povijest s izjavom: „A Hrvatske bez Tita ne bi bilo“.

Te godine 2000., postavši „prevratom“ prije isteka redovnog mandata gradonačelnikom Zagreba, na veliku scenu dolazi uzdanica SDP-a Milan Bandić (Grude, BiH, 1955. – Zagreb, 2021.). Tijekom dvadeset godina upravljanja Zagrebom (s dvama formalnim prekidima zbog pravosudnog procesuiranja) postao je mjernom jedinicom teorije i prakse političke korupcije. Uspostavio je svoj, bandićevski režim upravljanja Zagrebom. Imao je titoističke karakteristike. Jednom kad se dočepao vlasti, ostao je na njoj doživotno, pa i unatoč uhićenjima, prijavama, istragama, optužbama i nedovršenim sudskim procesima. Samo demokratskim sredstvima takvo što nije moguće ostvariti…

Praktička vježba iz predmeta režimski konstruktivizam

Ne bih se na pokojnoga zagrebačkog gradonačelnika osvrtao, budući da sam prošli tjedan na njega već potrošio jedan „Naime kaj“ isprovociran politmedijskim stvaranjem retuširane slike o njegovu liku i djelu 

Nenad Piskač: Bandićev stil vladanja ogledalo je etablirane Hrvatske

Sad pak iz istoga razloga moram nastaviti, k tomu još sjetih se da sam rođen i kršten u Zagrebu (1962.), pa osjećam potrebu i dužnost reagirati. Pojavile su se, naime, kaj, nove zbunjujuće, nazovimo ih – teze o Bandiću, plasirane preko jedne dalekovidnice u emisiji zaduženoj za promicanje režimskog konstruktivizma. Plasirao ih je predsjednik Nadzornog odbora Zagrebačkog holdinga, profesor doktor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i bivši ministar u Račanovoj vladi (2000. – 2003.). Mislim da je autor teza (Ljubo Jurčić, r. 1954., Ružići, BiH) opravdao svrhu i smisao emisije i odlično, što se tiče Bandića i njegove ostavštine, u praksi predstavio dominantnu školu režimskoga konstruktivizma. To mu nije bilo teško budući da se voditelj (Marko Ljubić, r. 1960., Široki Brijeg, BiH) nije upustio s gostom u ozbiljno propitivanje (post)komunističkoga fenomena zagrebačkoga gradonačelnika Bandića. Emisija je u cijelosti dostupna na Internetu. O kojim tezama (tvrdnjama) je riječ?

Ad.0 „Što god mislili o Bandiću“, za njega ne vrijedi parola „I poslije Tita – Tito“.

Ad.1 Poslije Bandića nije moguće da će se pojaviti „novi Bandić“.

Ad.2 Bandić je bio „prijelazno razdoblje“.

Ad.3 Promijenile su se „okolnosti“. Sadašnje „okolnosti“ ne dopuštaju pojavu novoga Bandića.

Ad.4 Bandić je nastao „u kontekstu“ i izrastao „u instituciju“.

Ad.5 Poslije hrvatskoga osamostaljenja nisu izgrađene „institucije“, zato je uvidjevši da je takvo stanje „žabokrečina“, Bandić „išao nadomjestiti nedostatak institucija“.

Ad.6 Bandić je „Božje čudo“. Umro je „neporažen“. U odnosu na njega kandidati za zagrebačkog gradonačelnika jesu „čiste lijenčine“.

Ad.7 Budući da je grad Zagreb najveći „sustav“ u državi, kojemu treba novi „sustav upravljanja“ poslije osobe „koja je tako dugo trajala“, najbolji je kandidat „Jelena“ (zamjenica preminuloga gradonačelnika MB, nap. NP).

Ad.8 Zagrebačka oporba izgubila je „osjećaj za realno upravljanje gradom“.

Ad.9 Bandić je prihvatio svakog dobrog čovjeka i svaku vjeru.

U deset teza provučenih kroz gostovanje u emisiji istkana je fina „crvena nit“ (Jakov Blažević) bez spominjanja crvene niti. Svaka teza je, međutim, stajalište koje treba dokazati, verificirati i obraniti. No, ovim je tezama obranjen drug, pojava je, „što god mislili o Bandiću“, tek ovlaš dovedena u pitanje i odmah rezolutno opravdana. Istina odlučno zaobiđena. Pogledajmo pobliže tezu po tezu o čemu je riječ u tim post mortem apologetskim tvrdnjama o gradonačelniku Bandiću, kakve medijski prostor dosad još nije zabilježio.

Ad.0 Nema boljega rješenja, pronađimo brzo novoga Bandića

Početna teza jest netočna. Bandić je kao gradonačelnik stasao u doba obnove politike „I poslije Tita – Tito“. K tomu, nultu tezu, koja u prenesenom značenju glasi „I poslije Bandića – Bandić“ opovrgnuo je sam autor s tezom Ad.7. Ona u skraćenoj inačici glasi: „Jelena“ je najbolji „novi Bandić“. Ona jamči kontinuitet. Jelena je, podsjetimo se, bila zamjenica gradonačelnika Bandića, koja je svoju političku karijeru po vlastitim riječima „vezala uz Bandića“. No, kako vidimo, ona vjerojatno nije jedina eventualna kandidatica za održavanje parole „I poslije Tita…“, odnosno – „I poslije Bandića – Bandić“. Novi Bandić, dakle, može biti i ženskoga roda (Jelena, Vesna ili Marina), a ne samo muškoga (Tomašević, Troskot, Škoro, Filipović, Klisović, Petek, Nađi, Uhlir, Mrsić, Barić, ili…). Koliko je tu novih Titeka, koliko novih Bandića, a koliko Titobandića, teško je procijeniti čak i rođenim Zagrepčanima. Jedno je sigurno, među kandidatima nema nijednoga Heinzela. Da se novi Heinzel u tom mnoštvu i pojavi, teško bi ga bilo prepoznati među tolikim novim Bandićima bez vizije.

Ad.1 Izglednija je mogućnost pojave novoga Bandića negoli novog Heinzela

Netočno. Više je mogućih novih Bandića među istaknutim i priželjkivanim kandidaturama za zagrebačkoga gradonačelnika, stoga je realno očekivati mogućnost da na izborima pobijedi upravo „novi Bandić“. Objektivno, bilo bi čudo da ne pobijedi. Ta, režim crvene niti i njegova politika neoproštene pobjede uvijek igraju na više igrača, kako se ne bi ponovila grješka s početka 20. stoljeća kad je Zagrebom upravljao gradonačelnik s vizijom Vjekoslav Heinzel, ili neki njemu slični kultivirani srednjoeuropski duh. Središnjem režimu odgovara balkansko-jugoslavenski Zagreb. Bandić je to shvatio i po toj se „viziji“ ravnao. Vjerojatnija je mogućnost da novi Bandić nastavi tamo gdje je preminuli stao, negoli da Zagreb prikopča srednjoj Europi.

Ad.2 Prijelazno razdoblje je ispraznica

Druga teza opet nije točna. Bandić, kao ni Tito, nije bio ničije i nikakvo „prijelazno razdoblje“. Zagreb nije vježbalište prijelaznih razdoblja, već glavni grad Republike Hrvatske i voljena metropola svih Hrvata. Bandić je kontinuitet politike koja je, istina, bila prekinuta u razdoblju od 1990. do 2000., a onda je on nastalu rupu zakrpao kako je znao i umio. Da nije, izletio bi poslije prvoga mandata jer bi mu stranke umjesto sitneži suprotstavile relevantne protukandidate. Teza o Bandiću kao prijelaznom razdoblju je ispraznica. Ako je tko „prijelazno razdoblje“ onda je to sada njegova zamjenica koja do izbora obnaša dužnost gradonačelnika.

Ad.3 Okolnosti su nepromijenjene

Treća teza opet nije točna. U trenutku smrti gradonačelnika Bandića, a ni prije ni poslije, nikakve se „okolnosti“ nisu promijenile koje bi jamčile da se poslije idućih izbora u Zagrebu ne će nastaviti kontinuitet parole „I poslije Bandića – Bandić“. Političke okolnosti koje utječu na izbor gradonačelnika nepromijenjene su nabolje već dva desetljeća tijekom kojih su (sjetimo se „lex šerifa“) samo ojačali položaj i ovlasti gradonačelnika. Političke okolnosti povratka u bolju prošlost stvorile su Bandića. Budući da u međuvremenu nisu promijenjene, logično je očekivati Bandića poslije Bandića. Stranke su zdesna i slijeva prešutno podupirale zagrebačkoga šerifa, a kao što vidimo, i zakonodavna vlast takaj. I od Zagreba time stvarale balkanski divlji zapad umjesto Heinzelove srednjoeuropski uljuđene gradske sredine. Teza o promijenjenim okolnostima grubo je zaobilaženje istine.

Ad.4 Početni kontekst gradonačelnika manjine i nelegalne institucije

Četvrta teza djelomično je točna. Točno je samo ovo – svaki čovjek stasa u nekim „kontekstima“. Tako i Bandić. Stasao je u povijesnom kontekstu izvanrednih izbora prijelomne godine 2000., u vrijeme instaliranja detuđmanizacije Hrvatske, u kontekstu Esdepeove koalicijske politike kad je autor probandićevskih teza bio ministrom u Vladi, koja je provodila politiku rasprodaje hrvatskih nacionalnih dobara, te je ta vlada tužnih očiju uprtih u neprežaljeni Beograd pozicionirala Hrvatsku kao stabilnu haašku koloniju, koju je poslije nje do savršenstva dovela vlada Ive Sanadera. Daljnji kontekst je i ovo: Na izborima godine 2005. Bandić je osvojio 40,9 posto glasova od 35,94 posto biračkoga tijela izašloga na izbore. A istina je ovo: U svim mandatima Bandić je bio gradonačelnik izrazite zagrebačke biračke manjine.

Sasvim je pravno i de facto netočno, međutim, da je Bandić bio „institucija“. On je „institucija“ samo u očima svojih sljedbenika i vjernika. On, kao ni Tito, nije bio pravna osoba, što je obilježje svake uređene ustanove. No, iako nije bio uređena ustanova (već fizička osoba, državljanin, porezni obveznik i smrtnik), Bandić je, kao i Tito u Jugoslaviji, bitno i dugotrajno utjecao na stvarne institucije – obitelji, obrazovanja, gospodarstva, politike i kulture Zagreba i Zagrepčana. Ako je dakle bio „institucija“ iznad svih socioloških i antropoloških institucija, onda je bio diktatorom Zagreba. Kao što je Tito bio diktator Jugoslavije. Bandić ni po Ustavu, niti po pozitivnom zakonodavstvu, nije mogao biti „ustanovom“ osim ako mu to nisu dopustile „stranke i banke“, legalne institucije države i grada. Ako je postao ustanova, za to krivnju snose i on i ustanove (režim u cjelini sa svojom zakonodavnom, izvršnom i pravosudnom sastavnicom, a osobito osobe na čelu legalnih institucija), koje su šutjele i nisu ništa poduzimale da spriječe jednoga građanina s enormnom voljom za moći da uz pomoć svojih slugu postane institucijom iznad institucija.

Ad.5 Zamjena legalnih ustanova žabokrečinom

Netočna je i peta teza. Ona opravdava Bandića kao instituciju. On je navodno iz „nužde“ – „prihvatio odgovornost“ i postao institucija. Naime, kaj. Zbog nedostatka, štoviše, nepostojanja legalnih hrvatskih institucija! Istina je da su hrvatske legalne institucije „mlade hrvatske demokracije“, koje su iznijele obranu od velesrbijanske agresije i oslobodile okupirana područja, te izborile međunarodno priznanje i uvele Hrvatsku u UN i VE, poslije izbora godine 2000. kadrovski očišćene po komunističkom kratkom postupku i u njih su instalirane, od portira do najviših mjesta, podobne kreature, poslušni društvenopolitički radnici, konformisti, oportunistička klatež i sitna klijentela „očiju željnih napojnice“. Ta struktura do danas je ostala nedodirljivom. U toj se „žabokrečini“ snašao i Bandić na mjestu gradonačelnika. A tu žabokrečinu Bandić u Zagrebu nije isušio, već se u nju uklopio postavši dio nje. Time je kupio dugovječno gradonačelnikovanje. On je izgrađivao „institucije“ žabokrečine. Dakle, Ad.5 teza je posve izokrenuta u odnosu na istinu – žabokrečina vlada od 2000. i kronološki i politički poklapa se s Bandićevim prvim mandatom.

Ad.6 Diviniziranjem do transcendiranja uosobljene institucije

Teza o čudu Božjem nadmašila je sve dosadašnje teze i zauzela vodeće mjesto na ljestvici suvremene gojidbe kulta ličnosti, premda diviniziranje, dizanje bilo koje osobe do neba, nije bogznakakav ozbiljan posao. Prvo bih rekao kako nije potrebno, a i protivi se zapovijedi iz Dekaloga, zazivati ime Božje uzalud. Čini se da je u hrvatskim „okolnostima“ uzalud govoriti kako je ovdje, glede merituma, riječ, ne o čudu, već o čudovišnom režimu na državnoj i gradskoj razini – i u međusobnoj „sinergiji“ – koji je u kloaki žabokrečine držao i održavao nelegalnu „instituciju“, a sad pokušava osigurati njezin kontinuitet instaliranjem „novoga Bandića“ u navodno novom „kontekstu“ i opravdati i na transcendentni pijedestal postaviti pokojnu uosobljenu „instituciju“. Ni Tuđman nije bio nikad poražen kao predsjednik, no, za razliku od Bandića, nitko ga nije nazvao „čudom Božjim“. Čak ni Tita Partija nije tako izravno divinizirala koliko god je tvrdo njegovala i z drot kefom po glavi stanovnika (per capita) glancala „kult ličnosti“. Nadalje: preminuli gradonačelnik nije bio sv. Josip Radnik, nebeski zaštitnik Hrvatske, čiji su protukandidati svi odreda, osim „Jelene“, „lijenčine“. Treba ipak dopustiti barem teoretsku mogućnost da i neki drugi osim pokojne institucije i njezinih gojenaca na kopanji znaju i imaju pravo kazati – „idemo delati“.

Ako se spustimo s kvazi transcendentnih obzora kulta ličnosti na zagrebački svakodnevni asfalt onda je pouka sljedeće: Zagrebu, baš kao i cijeloj Hrvatskoj, treba debandićevizacija, dekomunizacija, debalkanizacija, rezagrebizacija, rekroatizacija i reeuropeizacija s vizijom razvitka za 21. stoljeće. To se ne može postići konstruktivnom proizvodnjom statusa quo. Niti silovanjem kontinuiteta s „novim Bandićem“, kao što se to nije moglo postignuti ni s pokojnim.

Ad7. Teza o Jeleni je antiteza

Teza o Jeleni je naoko zamršena, ali njezina intencija je priprosta. Svodi se na predizborno navijanje za osobu koja je svoju karijeru „vezala za Bandića“. Riječ je dakle ne samo o predizbornoj želji bandićevskoga zagrebačkog režima, već i o klasičnoj antitezi, budući da u cijelosti ili djelomično pobija nekoliko prethodnih.

Ad.8 Približavanje i istodobno udaljavanje od istine

Ova je teza najbliža istini iako je daleko od nje. Kad bi se „oporba“ ponašala usklađeno s realitetom, već bi odavno demokratskim putem ukinula uosobljenu instituciju. Tako i sad, kad bi živjela u realitetu, makar onaj dio koji se pravi nacionalno svjesnim i odgovornim prema Zagrebu, istaknula bi jednoga zajedničkog kandidata. S obzirom na to da i u oporbenim strankama ima pregršt Titeka, Bandića i Titobandića, to i oporba, a ne samo režim koji je instalirao i održavao Bandića, izluđuje Zagrepčane prekomjernim granatiranjem kandidata. Vjerojatno zato da lakše prođe „novi Bandić“. Teza o osjećaju za realno upravljanje gradom pretpostavlja da je pokojna institucija, to čudo Neba, realno upravljala gradom. U tom pogledu udaljava se od istine, osobito ako je suditi po najnovijim medijskim napisima o realnoj dubiozi gradske blagajne. Istodobno se teza približava istini kad govori o oporbenom gubitku osjećaja za realno.

Ad.9 Dobroćudni otac i pravo stanje grada

Teza o Bandiću kao prihvatitelju dobrih ljudi i svake vjere pripada u kategoriju propagande lika i djela iz očaja. Što se ljudi tiče, doista, on je primao i dobre i loše i osobno rješavao njihove probleme, koje bi trebale rješavati gradske službe i ustanove. To znači da je bio samozvana institucija iznad gradskih ustanova, a to je već put u političku i svaku drugu korupciju. Teza o dobroćudnom očinskom prihvatitelju „dobrih ljudi“ može se srušiti uvidom u popise ljudi koje je službeno i neslužbeno primao. Danas je teško točno utvrditi čak i to s kime je sve proveo zadnje sate života, gdje mu je pozlilo i na kojoj adresi je preminuo. Teško je vjerovati da je primao samo dobre ljude. S druge strane što se „svake vjere“ tiče, tu bi stvari trebalo potkrijepiti barem s minimumom činjenica. Primjerice, moglo se tezu poduprijeti podatcima o tomu što je gradonačelnik Bandić tijekom dvadeset godina učinio glede povrata oduzete imovine Zagrepčanima židovske vjere. Ili što je učinio glede elementarnoga popisa ubijenih Zagrepčana katolika u poraću i povrata oduzete im imovine, osobito u središtu Zagreba. 

Povjerenje u Bandića naglo je počelo padati. Kako je to podnio ne znamo. Ali znamo da godinu dana poslije potresa obnova Zagreba stoji. O tomu pak kako izgleda središte Zagreba nekoliko dana poslije pogreba gradonačelnika Bandića i godinu dana poslije potresa svjedoči fotografija snimljena danas, 11. ožujka 2021. godine.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo