Utvrđivanje istine ili ustrajavanje na političkoj korektnosti?

Tijekom 20. stoljeća i nekoliko godina nakon njega, hrvatski je narod, sudeći prema prosudbama demografa Stjepana Šterca,  izgubio skoro 2,5 milijuna ljudi. Nedvojbeno, to su stravični pokazatelji putem kojih dolazimo do zaključka da je hrvatski narod tijekom prošlog stoljeća, izravno ili neizravno, izgubio polovicu svog stanovništva. Primjerice, to je jednako kao da su šezdeset milijunske države, poput Italije ili Velike Britanije, u tom razdoblju  izgubile  trideset milijuna ljudi.

Velika i brojna iseljavanja u prekooceanske zemlje početkom 20. stoljeća, stradanja u I. i II. svjetskom ratu, stradanja na Križnom putu i poraću, velika ekonomsko-politička emigracija kao posljedica otvaranja granica šezdesetih godina prošlog stoljeća, stradanja u Domovinskom ratu i najnoviji egzodus, kome svjedočimo posljednjih godina  –  ključni su faktori koji su slamali, ili još uvijek slamaju, demografski potencijal hrvatskog naroda  tijekom  posljednjih  stotinu, i nešto, godina.

Naravno, svaki od pobrojanih faktora je zasebna priča o kojoj bi se mogli iznositi  nebrojeni pokazatelji, dokumenti, dokazi, primjeri, prosudbe ili razvijati različite teze. Ono što je zajedničko za sve njih svakako je ocjena da mi ni danas ne znamo dovoljno o tim faktorima koji su ostavili  strašne posljedice na nacionalnom tkivu jednog od najstarijih, ali i najmalobrojnijih, europskih naroda.

Drugi svjetski rat, Križni put i poraće osobito je neistraženo razdoblje prepuno vještački stvorenih kontroverzi. Riječ je o razdoblju o kome je nekoć  bila donesena tzv. partijska istina, koju, zbog poznatih razloga, nije bilo upitno propitivati, niti otvoreno sumnjati u dogme zadane od strane tadašnjih jugoslavenskih komunističkih vlasti. Međutim, kad se, čak i površno, uporede popisi stanovništva iz 1931. i 1948. godine, koje su provele tadašnje jugoslavenske vlasti, vidljivo je da je u tom razdoblju hrvatski narod izgubio oko 700 tisuća ljudi, dok je, usporedbe radi, broj Srba u tom razdoblju porastao za oko 800 tisuća.

Međutim, i unatoč tako očitim, i službenim, pokazateljima, u to je vrijeme, zbog političkih potreba, lansirana teza o navodnoj genocidnosti hrvatskog naroda čije različite izvedenice mnogi, neskloni postojanju hrvatske Države i jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH, i danas rado koriste.  Naravno, iz čisto političkih pobuda.

Danas, više od sedam desetljeća nakon službenog okončanja II. svjetskog rata i dalje se “lome  koplja” oko tog razdoblja. S jedne strane postoje oni koji zagovaraju puno utvrđivanje istine i oni koji, zagovarajući punu primjenu pojma tzv. političke korektnosti, istrajavaju na tvrdnjama  kako se ne trebamo vraćati u prošlost. Tako se istini  vještački suprotstavlja tzv. politička korektnost, čiji nas ključni zagovornici sustavno pokušavaju uvjeriti  kako činjenica da je hrvatski narod u II. svjetskom ratu izgubio 14 posto vlastite populacije nije uopće bitna.

Rijetke također zanima gdje je polovicom 20. stoljeća nestala kompletna intelektualna, znanstvena, novinarska ili crkvena elita. Rijetko koga zanima i ozbiljno propitivanje razloga – zbog čega je broj stradalih katoličkih svećenika, redovnika i bogoslova kod hrvatskog naroda daleko veći nego kod bilo kog drugog europskog naroda.

Sama ova prosudba, iznesena kao uvod u prikaz romana “Posljednji”, autorice Anite Martinac,  doista djeluje stravično i teško da se može naći sličan primjer u modernoj političkoj povijesti europskih država i naroda.

Svatko tko imalo kritički promišlja  zamjećuje kako i unatoč političkim promjenama koje su se dogodile 90.-ih godina nekog značajnijeg iskoraka u međuvremenu, bilo zbog objektivnih ili subjektivnih razloga, nije bilo. I dalje slušamo polemičke rasprave između zagovornika utvrđivanja pune istine i njima suprotstavljenih zagovornika tzv. političke korektnosti, u čemu ovi drugi uglavnom optužuju prve “da se bespotrebno vraćaju u 1945. i otvaraju priče o ustašama i partizanima”.

Zahvaljujući upravo tim podjelama, ozbiljnijih institucionalnih iskoraka, kao što vidimo – nema.  Naravno, čast izuzecima! Istina, s vremena na vrijeme pojavi se kakva nacionalna inicijativa vrijedna pozornosti. Međutim, u stalnim sukobima centrifugalnih i centripetalnih sila u političkoj areni ona vrlo brzo bude zagušena nekim navodno važnijim i prioritetnijim temama.

U takvim okolnostima, Anita Martinac, ljubiteljima pisane riječi poznata isključivo kao pjesnikinja sklona domoljubnoj, socijalnoj i ljubavnoj poeziji, odlučuje napraviti  iskorak i dati svoj osobni doprinos istraživanju dugo prešućivane istine. Kroz dva romana, najprije Medaljon (2015.) i Posljednji (2016.), kreće u proces davanja svog osobnog obola ispravci već spomenutih manjkavosti i punom utvrđivanju istine.

I jedan i drugi roman iz temelja su narušili ono dosta uvriježeno gledište prema kojem su romani, uglavnom, plod mašte samog autora namjenjeni ljubiteljima književnosti.  Dok je u “Medaljonu”, kroz potresnu povijesno-ljubavnu priču o trojici bivših hrvatskih vojnika, ispričala istinitu priču o škriparima i događajima na prostorima zapadno od Mostara u razdoblju  od 1945. do 1951., u romanu “Posljednji” autorica se fokusira na životne sudbine osoba  s istog područja u još uvijek neistraženim događajima nakon okončanja II. svjetskog rata.  Riječ je o četiri stvarne osobe, odnosno četiri glavna lika ovog romana, Šimunu Mariću, Slavku Šumanu, Mirku Džidiću i Juri Juriću, koji su kao sedamnaestogodišnjaci, početkom veljače 1945.,  mobilizirani u sastav Oružanih snaga tadašnje NDH. Upravo na njihovim, autentičnim i potresnim pričama, i svojevrsnom paklu kroz koji su prošli, autorica gradi radnju ovog romana.

>>Roman ”Posljednji”, Anite Martinac, predstavljen u Širokom Brijegu

Roman “Posljednji” svakako je povijesni. On je i domoljubni, ali u sebi nosi i vrlo snažne elemente socijalnog.  Ono što je najvažnije, roman “Posljednji”, kroz četiri glavna lika, zaokružuje kompletnu Bleiburšku tragediju i Križni put od samog početka do kraja.  Znam da će se mnogi, vjerojatno s pravom,  zapitati gdje je zapravo početak i ključni uzročnici  Bleiburške tragedije. Isti će, vjerujem, očekivati i širu analizu na tu temu.

Osobno sam na tragu onih analitičara koji smatraju da je Bleiburška tragedija otpočela masovnim komunističkim zločinima u Hercegovini, nakon okončanja borbi za Široki Brijeg i Mostar, u veljači 1945., što je za posljedicu imalo masovni egzodus s ovih prostora. Upravo to je, dakle, inicijalni  početak nacionalnog egzodusa koji svoju kulminaciju ima u danima nakon sloma NDH  i tragičnih događaja kod Dravograda i Bleiburga, kao  i svega onog užasa koji je nakon toga uslijedio.

Prema procjenama i elementima iz još nezavršenog poimeničnog popisa stradalih, s prostora Hercegovine je u tim danima ubijeno i nestalo oko 16. tisuća Hrvata. Ako se u djelu javnosti ukorijenilo mišljenje da je osam tisuća žrtava Srebrenice najveći zločin u Europi nakon završetka II. svjetskog rata s elementima genocida, onda se, ne umanjujući žrtvu Srebrenice, s punim pravom moramo upitati – što je onda ovo?

Upravo stoga, smatram osobito važnim da radnja romana “Posljednji” počinje početkom veljače 1945. i prati povlačenje vojske i naroda prema slovensko-hrvatskoj granici, proces polaganja naoružanja, predaju saveznicima i tzv. Marševe smrti u kojima su mučitelji provodili svoje žrtve u dubinu tadašnjeg jugoslavenskog teritorija.

Iznimno zanimljiv je i podatak, naveden u ovoj knjizi, da je nepregledna kolona ratnih zarobljenika koja se od Maribora, niz Dravu, preko Osijeka, Vinkovaca i Šida, kretala prema Pančevu, u početku brojila oko 25 tisuća mladih ljudi, od čega je tek “500-tinjak  živih kostura”, stiglo u logor u Pančevu, gdje su i popisani.  Upravo taj podatak, kao i ono što se događalo u toj koloni, i oko nje, o čemu ova knjiga detaljno govori, u potpunosti demaskira metodologiju  primjene masovnih zločina u političke svrhe a cijeli sustav koji je to planirao, provodio i nadzirao prokazuje kao zločinački.

Sam kraj ovog djela obilježen je  povratkom glavnih junaka njihovim obiteljima, nakon četiri mjeseca provedena u logorima. Dakle, sve ono ključno što je opečatilo mnoge ljudske živote u razdoblju između veljače i rujna 1945. opisano je u ovom romanu.

Kao što se kroz sudbinu četiri glavna junaka, i događaje kroz koje su oni prošli,  može razumjeti  odnos  komunističkih vlasti prema tzv. klasnim neprijateljima, tako se kroz iste te događaje može razabrati i metodologija organiziranog zločina kojoj su  tadašnji ratni zarobljenici bili izloženi.

I unatoč činjenici da i danas postoje osobe opsjednute iluzijama o tzv. socijalizmu s ljudskim likom, sama metodologija zločina pokazuje kako je riječ o onom istom obrazcu primjenjenom na prostoru od Vladivostoka do Trsta, odnosno svugdje gdje se komunizam brutalnim revolucionarnim metodama obračunavao sa svojim neistomišljenicima koji su im mogli biti smetnja u izgradnji novog poretka, kojeg su zagovarali.

Kao što je u romanu “Medaljon”, zahvaljujući obrazovanju, pristupu ali iskustvu, autorica vrlo studiozno i stručno obradila metodologiju djelovanja OZNA-e, KNOJA i ostalih represivnih partijskih tijela u poratnom razdoblju, u romanu “Posljednji” na sličan je način raskrinkala metodologiju masovnih partizanskih zločina  u Bleiburškoj tragediji i križnim putevima koji su nakon toga uslijedili.  Osobno sam sklon stavu da je upravo to raskrinkavanje metodologije masovne i brutalne primjene zločina u političke svrhe, uz zabilježene i detaljno opisane tragedije kroz koju su prošle žrtve, ključna vrijednost ovog romana.  Upravo to pokazuje jasnu razliku između žrtve i zločinca i  prokazuje jedan totalitarni sustav da krajnjih granica.

Naravno, nije ovo i jedina vrijednost romana “Posljednji”!

Uz vrlo snažne i dojmljive opise prostora na kojima se radnja događa, čemu je autorica i inače sklona, svakako je važno ukazati na dijaloge pisane  jezikom koji se do nedavno govorio na prostoru između Čabulje i Mostarskog blata. Međutim, taj je jezik, kojeg su određeni krugovi sedamdesetih i osamdesetih godina etiketirali “seljačkim”, zbog različitih natruha i utjecaja masovnih medija skoro izumro i danas ga je prava rijetkost čuti. Stoga, roman “Posljednji” u sebi svakako sadržava i elemente očuvanja hrvatske kulturne baštine i identiteta ljudi s ovih prostora.

Ono što će, možda, neki istaknuti kao zamjerku ovom romanu svakako je nedovoljna izbrušenost osobnosti i psihološko-karakternih osobina četiri glavna lika,  i to na način kako su glavni likovi  opisani u “Medaljonu”.  Međutim, struktura tih romana, kao i glavnih likova, je potpuno različita.

Ante Marić – Kenić, kao i nekoliko likova iz romana “Medaljon” svakako su osobe izražene  osobnosti zahvaljujući kojoj su,  i unatoč mnogim zamkama i snazi sustava koji nisu prihvatili,  uspjeli  godinama odolijevati smrti.  S druge strane, kroz četiri glavna lika, na čijim je sudbinama  strukturiran roman “Posljednji”,  ispričana je priča svih onih, poznatih i nepoznatih,  koji su se, pod ovim ili onim okolnostima, našli  na mnogobrojnim križnim putevima iza kojih su ostala svjedočiti  mnogobrojna stratišta, masovne grobnice, razna tezna, hude jame, maclji, i mnoga druga još neotkrivena mjesta.

Na koncu, najbolji dokaz kako je roman “Posljednji” primjer vrlo uspješno obavljenog posla zbio se na predstavljanju  ovog romana u Cimu, 04.listopada 2016., kada su, uz autoricu, roman predstavila četiri glavna lika, što je, koliko mi je poznato, jedinstven primjer u romansiranoj hrvatskoj književnosti.

Zaključno, onog trenutka kada kroz sve danas dostupne oblike izražavanja, i na način kako je to Anita Martinac učinila u romanima “Medaljon” i “Posljednji”, obradimo  sve faktore koji su utjecali na stravične demografske gubitke hrvatskog naroda u prošlom stoljeću, svakako ćemo doznati puno više i o sebi i narodu kome pripadamo.

Ukoliko kvalitetno, i uz primjenu svih raspolozivih alata, tematski obradimo sve faktore koji za posljedicu imaju stravične demografske gubitke hrvatskog naroda u 20. stoljeću, generacijama koje dolaze nakon nas bit će puno jasnije zašto je hrvatski narod demografski prepolovljen tijekom  prošlog stoljeća.

U protivnom, netko će to drugi uraditi umjesto nas i to prema vlastitim interesima.

Na koncu, autorici čestitam na još jednom iznimno uspješno obavljenom poslu, a romane “Medaljon” i “Posljednji” preporučan Vašoj pažnji.

Ivan Zlopaša/HKV/Hrvatsko nebo