Z.Miliša: Zašto nasilni anarhisti i agresivni ateisti trebaju osudu, ali i oprost?

 Vjera i snaga oprosta

U kriznim vremenima kao što je današnje, atmosfera prepucavanja vjernici-ateisti-agnostici-anarhisti zaoštravaju sukobe do mjere da izbijaju u verbalnu agresiju, vrijeđanja pa i poziv na agresiju i prema crkvama. Posebno sukobe izaziva odluka Nacionalnog stožera da neke epidemiološke mjere budu ublažene tijekom blagdana kada je riječ o vjerskim okupljanjima. Pri tome se zaboravlja da je vjera mnogima potrebna i iscjeljujuća kao i medicinska skrb. Zaboravlja se da vjernici rade u ugostiteljskim objektima, kafićima, teretanama… te da nisu privilegirani (samo zato) jer su vjernici i odlaze u Crkvu.

Vjera je čvrsta spojnica koje povezuje ljude. Sudjelovanje u vjerskim obredima dokazano podržava psihološku i zdravstvenu dobrobit jer mnogima daje nadu i smisao. Vjernike, a takvi su u Hrvatskoj većina (prema svim popisima stanovništva RH preko 90 posto građana se izjašnjavaju kao vjernici), vjera ojačava na način da im pomaže suočavati se s ekstremno teškim situacijama – a takva je ova u kojoj se nalazimo. U tome je razlika između fitness kluba i kafića i crkve. Ako netko to ne razumije, ili ako nije vjernik, ima pravo na takvo svoje mišljenje i na takav sustav vjerovanja, ali mu to ne daje pravo da vrijeđa vjernike i njihova uvjerenja oskrnavljajući prostor za molitvu vjernika vježbanjem, niti pozivom na pijanke ispred sakralnih objekata niti na razbijanje crkvenog inventara.
S druge strane, ma koliko duboko bili pogođeni takvim neprimjerenim postupanjem, govorom, objavama na društvenim mrežama i u medijskom prostoru, neprihvatljivo je odgovarati na to govorom mržnje, vrijeđanjima…

Ovih dana sam dobio preko aplikacije WhattsAppa od nekoliko osoba neukusne poruke. Prva je na temu Kristova rođenja, gdje su umjesto tri kralja slike triju pasa, a umjesto Isusa slika pudlice. Druga je slika muškarca koji ulazi u trgovački centar, uzima sredstvo za dezinfenkciju ruku i potom se krsti. Odgovorio sam im porukom: “Molim da me poštedite neukusnih i blasfemičnih poruka”. Neprimjerne reklame u sličnom tonu iz godine u godinu, osobito u vrijeme katoličkih blagdana, postaju gotovo pomodarstvo… Sjetimo se televizijske reklame s četiri mudraca kojom se oglašavalo piće Red Bull, a izazvala je reakciju građana inicijativom “Zaustavimo blasfemiju Božića!”, konkretno zahtjevom za uklanjanje te reklame. Reklama prikazuje likove koji predstavljaju Svetu Obitelj, gdje se vrijeđao lik sv. Josipa. Između četiriju mudraca jedan je Red Bull. Svojevremeno je i reklama blasfemičnog karaktera kompanije Tele2 prikazivala crnog ovna u ulozi svećenika kako pjeva na oltaru. I ona je skinuta.

Anarhisti i agresivni ateisti

Richard Dawkins, profesor na Oxfordskom sveučilištu, u svojoj knjizi Zabluda o Bogu, tvrdi da je vjerovanje u nadnaravnog stvoritelja iracionalno i “opasno za društvo”. Za televiziju Al Jazeera 22. travnja 2013. izjavljuje: “Seksualno je zlostavljanje užasno, no još su gora psihička oštećenja koja djeca dobiju kada ih se odgaja kao katolike”.

Za Emmu Goldman u knjizi Anarhizam i drugi ogledi “Bog, država i društvo ne postoje”, a domoljublje joj je opasnost za slobodu. I Karin Kramer, u knjizi Anarchie – Was ist eigentlich Anarchie? protivi se vladanju institucija, u koje ubraja policiju, Crkvu, stranke i sveučilišta. Za boljševike religija je “opijum za narod” (Lenjin).

Temeljno načelo ruskog anarhiste Proudhona je: “Ateizam u religiji. Anarhija u politici.” Dostojevski upozorava: “Ako Boga nema, sve je dopušteno”. Anarhisti nude koncept “rastakanja države”… Oni sustavno potiru sve autoritete, od roditelja i vlasti do škole i Crkve, a ostaje (im) pojedinac oslobođen svake odgovornosti. Anarhisti i danas imaju istu parolu: “Ondje gdje umire autoritet, rađa se sloboda”. Na nama je da je odbacimo s porukom: Ondje gdje umire autoritet, nema slobode! Od “samoupravljanja” ili neposredne demokracije do anarhije malen je korak. “Pokreti izravne demokracije koje Soroš podupire nisu ništa manje od poziva na zakon rulje.” (B. Glick u svom tekstu za Jerusalem Post, 22. kolovoza 2016.)

Nakon što francuski anarhistički, a ne satirički časopis Charlie Hebdo permanentno izrugivao sve religije dogodilo se ubojstvo novinara. Papa Franjo više je puta osudio sve vrste napada: “Radi mira nikada se ne smije dopustiti da se vjerska uvjerenja koriste za opravdavanje nasilja i rata”.

Čovjek svjedoči o Bogu na dvostruk način – “njegovim priznanjem i njegovim poricanjem” (Đ. Šušnjić). Ateisti smatraju da nema Boga, a agnostici smatraju da njegovo postojanje nije dokazano. Dakle, ne mogu dokazati njegovo nepostojanje. Onaj tko poriče Boga, ne odriče ga se. “Pobuna protiv Boga moguća je samo uz pretpostavku njegova postojanja. Onaj tko poriče Boga misli na njega onoliko koliko i onaj tko ga uzdiže” (Đ. Šušnjić u knjizi Dijalog i tolerancija). To je sjajno opisao K. Jaspers u knjizi Filozofija, objašnjavajući zašto u vjeri stanuje nevjera: “Prava vjera nevjeru poznaje, priznaje i podnosi. Vjera teži nevjeri da bi se u sebi uvjerila u prevladavanju svoje nevjere. Zato vjera ima nevjeru kao mogućnost u sebi.”

U dokazano montiranom procesu, Stepinca je Titov staljinističko-boljševički model „prijekog suda“ nevina osudio na višegodišnju zatvorsku kaznu. Nije podlegao torturama. Stepinčeva hrabrost, ustrajnost, poniznost, oprost progoniteljima i mučiteljima i danas simboliziraju borbu hrvatskoga naroda za samostalnost i očuvanje kršćanstva, ne samo katoličke vjere.

Podsjetimo se, crvena komunistička zastava te veliki transparent sa stisnutom šakom uz parolu: ‘Proleteri svih zemalja ujedinite se‘ osvanuli su 7. studenoga 2017. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Isticanjem boljševičkih simbola s plenuma se prelio na novo vodstvo Studentskog zbora, koji su tako obilježile stotu obljetnicu Oktobarske revolucije. Taj povijesni događaj obilježio je početak krvoprolića u kojem je stradalo više ljudi od Hitlerovih zločina. Lenjinov režim nadmašio je i Jakobince u Francuskoj revoluciji. Samo je u Rusiji 40.000 svećenika ubijeno nakon Oktobarske revolucije. Obljetnicu Oktobarske revolucije proslavili su 2017. samo Komunistička partija Rusije i studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Mato Kapović s istog fakulteta i istaknuti član radničke fronte, svojevremeno je uvredljivo govorio o žrtvama Bleiburga (‘Serem vam se na Bleiburg!’). Zamislite da su istim fakultetom prošetali studenti ili profesori s majicama ili kapama s dopuštenim simbolima poput hrvatskog grba ili zastave. Uvjeren sam da bi lošije prošli, nego oni koji su istaknuli boljševičke simbole, pod kojima su ubijeni milijuni ljudi.

Vjera i znanost nisu suprotstavljena područja

Predrag Šustar, u vrijeme dok je bio ministar znanosti, obrazovanja i sporta, svojevremeno je izazvao lavinu optužbi izjavom da znanost i religija “nisu suprotstavljena područja”. Šustar dobro poznaje analitičku filozofiju i teoriju konvergencije. Zato je protiv onih koji ne toleriraju dijalog, a zaključivanja svode na relacije “mi ili oni”. Podržavam njegovo stajalište da ova tema nije i ne smije biti predmet samo akademskih rasprava. Znanstvenik Dejan Vinković s PMF-a iz Splita teze kolege Šustara je nazvao “pseudoznanstvenima”. Zaboravlja da je Мах Planck, proslavljeni fizičar zapisao: “Između vjere i prirodoslovlja ne nalazim protuslovlja. Religija i prirodoslovlje se ne isključuju nego se međusobno dopunjuju i uvjetuju.”, a velikan Albert Einsten poručio: “Ne mogu pojmiti istinskog znanstvenika koji nije prožet dubokom vjerom”. To Vinkoviću ništa ne znači.

Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju i duhovna otkrića”. Duhovnost, tvrdi on, pomaže da otkrijemo životni smisao, “čak i tijekom bolnih osobnih tragedija, kriza, stresnih razdoblja, bolesti, boli i patnje”. I molekularni biolog Bruce Lipton u knjizi Biologija vjerovanja argumentira snagu simbioze uma i duha. Tvrdi da su oni snažniji od gena i da na zdravlje neusporedivo više utječu naše misli nego genetsko naslijeđe.

Snaga oprosta

Neovisno o svjetonazorima i uvjerenjima koje imamo potrebna nam je kultura dijaloga, međusobnog uvažavanja i, nadasve, kultura oprosta. “Opraštanje počinitelju za njegove postupke ne znači da prestajete osuđivati postupke” (Curranova).

Opraštanje pobjeđuje ogorčenost. Mržnja je nespojiva s oprostom i darivanjem. Uz mržnju ide osveta. I onima koji su uvrijedili vjernike treba oprostiti. I ne zagovaram oprost zato su blagdanski dan, nego u sve dane godine.
U crkvenom nauku, ali i u životu oprost je jedna od najvećih vrlina i najvećih čovjekovih postignuća. Mogućnost da oprostimo znači da smo dosegnuli visoku razinu ljudske zrelosti i duhovnosti…

Nema onoga tko ne zaslužuje oprost

Nadbiskup Desmond Tutu je utemeljitelj južnoafričke Komisije za pomirenje, a napisao je predivnu knjigu pod nazivom Knjiga opraštanja. Bio je jedan od lidera i otpora apartheidu. Oštro se protivio ksenofobiji i rasizmu te se zalagao za oprost svojim progoniteljima. Iz njegove knjige izdvajam najvažnija mjesta zašto i najljućim promicateljima zla treba opraštati:

1. Ne postoji nitko tko ne zaslužuje oprost.
2. “Ne oprostiti znači prepustiti se gorčini i mržnji, jer mržnja je otrov”.
3. Oprostiti ne znači “pretvarati se da se nije dogodilo ono što se dogodilo”.
4. Svatko od nas je bio povrijeđen ili je drugome nanosio bol(i): “Svi bivamo povrijeđeni i svi povređujemo… a poziv na opraštanje ne znači zaboravljanje čina povrijeđenosti.”
5. Ne opraštamo da bismo pomagali (radi drugih), opraštamo da bismo preživjeli.

Opraštate osobi, a(li) ne postupku, uvredama… Opraštanjem se oslobađamo gorčine. Oprostiti ne znači da smo prestali osuđivati (zlo)djela. Ovdje se vrijedi podsjetiti apela kardinala Vinka Puljića (iz Vukovara u studenom 2020. godine): “Molimo i za one koji su činili zlo, da im Bog da spoznati zloću i okajati grijeh”!

Psihoterapeuti i svećenici šalju iste poruke da opraštanje ima blagotvorne učinke kod različitih oboljenja, osobito najtežih. Meni su na ovu temu najdojmljivija promišljanja Jeana Monbourquette u knjizi Kako oprostiti: Oprostiti da se ozdravi – Ozdraviti da se oprosti tvrdnjom da “samo opraštanje može prekinuti pakleni krug osvete i stvoriti nove načine ljudskih odnosa”.

Iz ove knjige izdvajam ove argumente o snazi oprosta:
1. Potrebno je priznati svoju povrijeđenost, jer bez toga nema promjena.
2. Opraštanje počinje odlukom da se nećemo osvetiti.
3. Oprostiti ne znači opravdati postupke ili riječi onih koje mrze.
4. Opraštanje otklanja razarajuće osjećaje, od srdžbe do mržnje.
5. Znati oprostiti znači osloboditi se mračnog nemira što ga donosi zlopamćenje.
6. Oprostiti ne znači pomirenje s uvrediteljem! Onaj tko živi u uvjerenju: “Ne oprostiti, nego se osvetiti” je zatrovan mržnjom i željom za osvetom, što truje (tjelesno i mentalno) zdravlje i duhovnost.

Oprostiti drugima ne znači da to radimo jer oni to zaslužuju, nego zato da bismo sačuvali svoj duševni mir, osobito kada nam je oduzet nanošenjem teških emocionalnih rana. Opraštanje je poučan putokaz života, koji nam pokazuje put kojim možemo živjeti u miru sa samima sobom. U tim relacijama se stvara (toliko željena) osobna i društvena tolerancija.

Zaključno

Među brojnim odredbama čovjeka, najbliža istini je ona da je čovjek biće vjere! Dok ima vjere, ima i čovjeka. Svatko od nas je bio povrijeđen ili je drugome nanosio bol(i) i zato opraštanje daje smisao životu. Uz pomoć vjere i oprosta “produljujemo čovjekovo postojanje…” (John Henry Newman)

Zvonimir Hodak u svojoj kolumni za vrijeme blagdana, krajem 2018. ironično pita: “Jeste li čuli da ateisti ne žele primiti božićnicu?”.

Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo