Kako do samodostatnosti hrvatske poljoprivrede
Hrvatska je po produktivnosti u proizvodnji hrane na razini 30 posto prosjeka Europske unije i na samom je začelju. Problem je velik uvoz jeftine robe iz inozemstva, ali postoje i značajni strukturalni problemi.
Dalibor Jurina je školovani agronom, živi u Velikim Zdencima, poljoprivreda mu je dopunska djelatnost temeljena na obiteljskoj tradiciji. Godišnje na tržište plasira 150 tona različitih proizvoda, spada u red manjih proizvođača. Bavi se pšenicom, uljanom repicom sojom, kukuruzom i najviše krumpirom koji čini 50 posto njegove proizvodnje.
„Srce me boli kad u trgovačkom centru vidim krumpir iz Egipta po 3,99 kuna za koji nismo sigurni da je proizveden po najvišim ekološkim standardima kako to radimo u Europskoj uniji. Nisam protiv konkurencije, ali država mora pronaći način kako zaštititi i pravedno poticati domaću proizvodnju. U ovo doba pandemije, kad se na tržištu događaju potresi, vidimo koliko je važno ne ovisiti o uvozu i imati dovoljne količine vlastite hrane”, kaže Jurina.
Slaba obrazovna struktura
Hrvatska je po produktivnosti u proizvodnji hrane na razini 30 posto prosjeka Europske unije što je svrstava na samo začelje. Ne pokriva ni polovicu svojih potreba, a tek u nekoliko kultura postiže samodostatnost. Od kada je članica Europske unije, obujam proizvodnje u poljoprivredi smanjen je za 15 posto, a posebno je zabrinjavajući pad u stočarstvu za 23 posto
Nekoliko je razloga zbog kojih hrvatska poljoprivreda zaostaje za europskim prosjekom. Prvi je još uvijek nedovoljno iskorištavanje EU fondova za jačanje konkurentnosti gospodarstava kao i kratak period korištenja od samo jednog programskog razdoblja, dok druge zemlje imaju najmanje nekoliko proračunskih razdoblja iza sebe”, smatra državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede Tugomir Majdak. “Tu su još i proces phasing inn za isplatu izravnih plaćanja gdje će hrvatski poljoprivrednik primati 100 posto omotnice za izravna plaćanja iz EU proračuna tek 2022. godine, određene administrativno – porezne politike koje onemogućavaju brži razvoj kao i dobno–obrazovna struktura hrvatskih poljoprivrednika”, kaže Majdak.
Prema podacima iz Upisnika poljoprivrednika Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, 12,8 posto hrvatskih poljoprivrednika je starosti do 40 godina, a 39,4 ih je starije od 65 godina. Petina hrvatskih poljoprivrednika ima završenu osnovnu školu dok svega 7,1 posto ima visoku razinu obrazovanja.
Nesređene zemljišne knjige
Goran Beinrauch, glavni urednik Gospodarskog lista, agronomsko-znanstvenog časopisa s tradicijom izlaženja od 178 godina ističe i nesređenosti u osnovnim resursima, tlu i vodi. „Imamo previše neobrađenih i zapuštenih površina i sad već bjelodano nefunkcionalni Zakon o poljoprivrednom zemljištu, a neshvatljivo je da pored svih tehnoloških i informacijskih mogućnosti 21. stoljeća, u eri dronova i satelita, još uvijek imamo nesređene zemljišne knjige i imovinsko-pravne odnose, što koči procese komasacije i arondacije.”
Prosječni posjedi hrvatskih poljoprivrednika su u usporedbi s EU prosjekom znatno manji, pa je primjerice prosječna veličina parcele u Krapinskoj-zagorskoj županiji svega 0,3 ha, a nije mnogo bolje ni u ostalim županijama. Stoga se nerijetko može naći poljoprivredno gospodarstvo koje ima 30 ha s više od 100 parcela, naglašava Beinrauch. „Koliki je gubitak vremena i koliko se samo nepotrebnih troškova stvara zbog takve usitnjenosti parcela, ne treba ni naglašavati.”
Hrvatska je s tek dva posto navodnjavanih poljoprivrednih površina najlošija u Europskoj uniji, a poljoprivrednicima nedostaju i druga tehnološka rješenja za sprječavanje šteta od vremenskih nepogoda koje se koriste u razvijenijim državama.
„Zbog manjka suvremene tehnologije i nedovoljne educiranosti, događaju se oscilacije u prinosima, pa nema ni stabilnih dohodaka, a kad se na to doda tržišna nesigurnost i teškoće u plasmanu zbog velikog uvoza proizvoda niže cijene, i kvalitete o kojoj bi se dalo govoriti, pa nepoštene trgovačke prakse, može se zaključiti da nije lako i jednostavno biti poljoprivrednik u Hrvatskoj i svakom našem proizvođaču treba odati priznanje što je opstao u tako nezahvalnim okolnostima i unatoč jakoj konkurenciji iz EU i trećih zemalja”, ocjenjuje Beinrauch.
Virovitička Brana, primjer dobre prakse
Dobar primjer opstanka, rasta i borbe na tržištu je virovitička tvrtka Brana koja već nekoliko godina ulaže u modernizaciju proizvodnje, prvenstveno u izgradnju plastenika za uzgoj povrća i podizanje voćnjaka kvalitetnih i traženih sorti jabuka. U 24 plastenika ukupne površine 18.000 četvornih metara godišnje proizvedu približno 750 tona krastavaca, mahuna i mini lubenica te 500 do 600 tisuća komada salate. Većina projekata realizirana je uz djelomično sufinanciranje fonda Ruralnog razvoja Ministarstva poljoprivrede.
„Poticanje ovakvih projekata sigurno povećavaju proizvodnju, ali mora se konačno odlučiti u kom pravcu treba ići i dati jasne smjernice mladim poljoprivrednicima kako bi se mogli pripremiti za kvalitetne projekte. Potrebno je isticati hrvatske proizvode na policama trgovačkih centara i dodatno popratiti marketinškim kampanjama koje će kupac prepoznati”, smatra Ivan Obrovac voditelj proizvodnje u Brani. “Uvoz se ne može spriječiti, ali se proizvođačima može pomoći da dobiju kvalitetan i konkurentan proizvod. A kad je takav, lako će pronaći kupca u Hrvatskoj i izvan nje”, smatra Obrovac.
No, dio proizvođača i udruga glasno negoduje zbog velikog uvoza ističući kako i domaći trgovački lanci, čak i više nego strani, prednost daju inozemnoj robi. Sa skupova i putem medija upozoravaju na društvenu odgovornost poduzetnika, menadžera i političara i pozivaju ih da slijede primjere onih zemalja koji ne uvoze voće i povrće dok ne potroše svoje zalihe. S druge strane, građani zbog niske kupovne moći traže jeftinije proizvode, ali je primijećeno da u korona krizi mijenjaju prehrambene navike i da lokalni proizvodi dobivaju na važnosti.
Jačanje ekološke proizvodnje
„Potrošačima je postalo važno podrijetlo hrane. Smatraju kako će dobiti kvalitetniji i svježiji proizvod u odnosu na one koji dolaze iz udaljenijih krajeva, nutritivna i zdravstvena svojstva koja će ih pripremiti za možebitna negativna zdravstvena stanja kao i svjesnost da kupnjom lokalnih proizvoda pomažu lokalnim poljoprivrednicima u očuvanju radnih mjesta, prvenstveno malim proizvođačima koji su u vremenu krize pokazali iznimnu otpornost”, kaže Majdak
Ministarstvo poljoprivrede je poduzelo niz aktivnosti u cilju jačanja komunikacije između proizvođača, prerađivača i otkupljivača i trgovačkih centara te je otvorilo Nacionalnu Internet tržnicu putem koje se nude razni poljoprivredni proizvodi. Majdak naglašava da je potrebno unapređenje logističke infrastrukture koja omogućuje učinkovitiju povezivanje poljoprivrede i ribarstva s domaćim i međunarodnim tržištima, povećava djelotvornost distribucije svježih i lako kvarljivih proizvoda i na taj način pridonosi konkurentnosti poljoprivrede i ribarstva.
Beinrauch šansu vidi u jačanju ekološke proizvodnje: „Za razliku od velikih izvoznika, Italije, Španjolske, Nizozemske ili Poljske imamo nezagađeno tlo i vode i uz povoljnu klimu i geografski položaj mogli bismo usmjeriti poljoprivrednike na proizvodnju visokokvalitetnih poljoprivrednih proizvoda, po mogućnosti prerađenih i oplemenjenih dodatnom vrijednošću”.
Uz to, naši sugovornici navode i nužnost udruživanja u proizvođačke organizacije ili zadruge radi dogovora o zajedničkoj planskoj proizvodnji ujednačene kvalitete i cijene što bi snizilo troškove proizvodnje, povećalo količine proizvedenog i ostvarili bi se bolji prihodi.
DW/https://www.dw.com/hr/Hrvatsko nebo