Kako do samodostatnosti hrvatske poljoprivrede

Hrvatska je po produktivnosti u proizvodnji hrane na razini 30 posto prosjeka Europske unije i na samom je začelju. Problem je velik uvoz jeftine robe iz inozemstva, ali postoje i značajni strukturalni problemi.

Dalibor Jurina je školovani agronom, živi u Velikim Zdencima, poljoprivreda mu je dopunska djelatnost temeljena na obiteljskoj tradiciji. Godišnje na tržište plasira 150 tona različitih proizvoda, spada u red manjih proizvođača. Bavi se pšenicom, uljanom repicom sojom, kukuruzom i najviše krumpirom koji čini 50 posto njegove proizvodnje.

„Srce me boli kad u trgovačkom centru vidim krumpir iz Egipta po 3,99 kuna za koji nismo sigurni da je proizveden po najvišim ekološkim standardima kako to radimo u Europskoj uniji. Nisam protiv konkurencije, ali država mora pronaći način kako zaštititi i pravedno poticati domaću proizvodnju. U ovo doba pandemije, kad se na tržištu događaju potresi, vidimo koliko je važno ne ovisiti o uvozu i imati dovoljne količine vlastite hrane”, kaže Jurina.

Slaba obrazovna struktura

Hrvatska je po produktivnosti u proizvodnji hrane na razini 30 posto prosjeka Europske unije što je svrstava na samo začelje. Ne pokriva ni polovicu svojih potreba, a tek u nekoliko kultura postiže samodostatnost. Od kada je članica Europske unije, obujam proizvodnje u poljoprivredi smanjen je za 15 posto, a posebno je zabrinjavajući pad u stočarstvu za 23 posto

Nekoliko je razloga zbog kojih hrvatska poljoprivreda zaostaje za europskim prosjekom. Prvi je još uvijek nedovoljno iskorištavanje EU fondova za jačanje konkurentnosti gospodarstava kao i kratak period korištenja od samo jednog programskog razdoblja, dok druge zemlje imaju najmanje nekoliko proračunskih razdoblja iza sebe”, smatra državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede Tugomir Majdak. “Tu su još i proces phasing inn za isplatu izravnih plaćanja gdje će hrvatski poljoprivrednik primati 100 posto omotnice za izravna plaćanja iz EU proračuna tek 2022. godine, određene administrativno – porezne politike koje onemogućavaju brži razvoj kao i dobno–obrazovna struktura hrvatskih poljoprivrednika”, kaže Majdak.

Prema podacima iz Upisnika poljoprivrednika Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, 12,8 posto hrvatskih poljoprivrednika je starosti do 40 godina, a 39,4 ih je starije od 65 godina. Petina hrvatskih poljoprivrednika ima završenu osnovnu školu dok svega 7,1 posto ima visoku razinu obrazovanja.

Nesređene zemljišne knjige

Goran Beinrauch, glavni urednik Gospodarskog lista, agronomsko-znanstvenog časopisa s tradicijom izlaženja od 178 godina ističe i nesređenosti u osnovnim resursima, tlu i vodi. „Imamo previše neobrađenih i zapuštenih površina i sad već bjelodano nefunkcionalni Zakon o poljoprivrednom zemljištu, a neshvatljivo je da pored svih tehnoloških i informacijskih mogućnosti 21. stoljeća, u eri dronova i satelita, još uvijek imamo nesređene zemljišne knjige i imovinsko-pravne odnose, što koči procese komasacije i arondacije.”

Prosječni posjedi hrvatskih poljoprivrednika su u usporedbi s EU prosjekom znatno manji, pa je primjerice prosječna veličina parcele u Krapinskoj-zagorskoj županiji svega 0,3 ha, a nije mnogo bolje ni u ostalim županijama. Stoga se nerijetko može naći poljoprivredno gospodarstvo koje ima 30 ha s više od 100 parcela, naglašava Beinrauch. „Koliki je gubitak vremena i koliko se samo nepotrebnih troškova stvara zbog takve usitnjenosti parcela, ne treba ni naglašavati.”

Hrvatska je s tek dva posto navodnjavanih poljoprivrednih površina najlošija u Europskoj uniji, a poljoprivrednicima nedostaju i druga tehnološka rješenja za sprječavanje šteta od vremenskih nepogoda koje se koriste u razvijenijim državama.

„Zbog manjka suvremene tehnologije i nedovoljne educiranosti, događaju se oscilacije u prinosima, pa nema ni stabilnih dohodaka, a kad se na to doda tržišna nesigurnost i teškoće u plasmanu zbog velikog uvoza proizvoda niže cijene, i kvalitete o kojoj bi se dalo govoriti, pa nepoštene trgovačke prakse, može se zaključiti da nije lako i jednostavno biti poljoprivrednik u Hrvatskoj i svakom našem proizvođaču treba odati priznanje što je opstao u tako nezahvalnim okolnostima i unatoč jakoj konkurenciji iz EU i trećih zemalja”, ocjenjuje Beinrauch.

Virovitička Brana, primjer dobre prakse

Dobar primjer opstanka, rasta i borbe na tržištu je virovitička tvrtka Brana koja već nekoliko godina ulaže u modernizaciju proizvodnje, prvenstveno u izgradnju plastenika za uzgoj povrća i podizanje voćnjaka kvalitetnih i traženih sorti jabuka. U 24 plastenika ukupne površine 18.000  četvornih metara godišnje proizvedu približno 750 tona krastavaca, mahuna i mini lubenica te 500 do 600 tisuća komada salate.  Većina projekata realizirana je uz djelomično sufinanciranje fonda Ruralnog razvoja Ministarstva poljoprivrede.

Ivan Obrovac u jednom stakleniku Brane

„Poticanje ovakvih projekata sigurno povećavaju proizvodnju, ali mora se konačno odlučiti u kom pravcu treba ići i dati jasne smjernice mladim poljoprivrednicima kako bi se mogli pripremiti za kvalitetne projekte. Potrebno je isticati hrvatske proizvode na policama trgovačkih centara i dodatno popratiti marketinškim kampanjama koje će kupac prepoznati”, smatra Ivan Obrovac voditelj proizvodnje u Brani. “Uvoz se ne može spriječiti, ali se proizvođačima može pomoći da dobiju kvalitetan i konkurentan proizvod. A kad je takav, lako će pronaći kupca u Hrvatskoj i izvan nje”, smatra Obrovac.

No, dio proizvođača i udruga glasno negoduje zbog velikog uvoza ističući kako i domaći trgovački lanci, čak i više nego strani, prednost daju inozemnoj robi. Sa skupova i putem medija upozoravaju na društvenu odgovornost poduzetnika, menadžera i političara i pozivaju ih da slijede primjere onih zemalja koji ne uvoze voće i povrće dok ne potroše svoje zalihe. S druge strane, građani zbog niske kupovne moći traže jeftinije proizvode, ali je primijećeno da u korona krizi mijenjaju prehrambene navike  i da lokalni proizvodi dobivaju na važnosti.

Jačanje ekološke proizvodnje

„Potrošačima je postalo važno podrijetlo hrane. Smatraju kako će dobiti kvalitetniji i svježiji proizvod u odnosu na one koji dolaze iz udaljenijih krajeva, nutritivna i zdravstvena svojstva koja će ih pripremiti za možebitna negativna zdravstvena stanja kao i svjesnost da kupnjom lokalnih proizvoda pomažu lokalnim poljoprivrednicima u očuvanju radnih mjesta, prvenstveno malim proizvođačima koji su u vremenu krize pokazali iznimnu otpornost”, kaže Majdak

Ministarstvo poljoprivrede je poduzelo niz aktivnosti u cilju jačanja komunikacije između proizvođača, prerađivača i otkupljivača i trgovačkih centara te je otvorilo Nacionalnu Internet tržnicu putem koje se nude razni poljoprivredni proizvodi. Majdak naglašava da je potrebno unapređenje logističke infrastrukture koja omogućuje učinkovitiju povezivanje poljoprivrede i ribarstva s domaćim i međunarodnim tržištima, povećava djelotvornost distribucije svježih i lako kvarljivih proizvoda i na taj način pridonosi konkurentnosti poljoprivrede i ribarstva.

Samo 12,8 posto hrvatskih poljoprivrednika je mlađe od 28 godina

Beinrauch šansu vidi u jačanju ekološke proizvodnje: „Za razliku od velikih izvoznika, Italije, Španjolske, Nizozemske ili Poljske imamo nezagađeno tlo i vode i uz povoljnu klimu i geografski položaj mogli bismo usmjeriti poljoprivrednike na proizvodnju visokokvalitetnih poljoprivrednih proizvoda, po mogućnosti prerađenih i oplemenjenih dodatnom vrijednošću”.

Uz to, naši sugovornici navode i nužnost udruživanja u proizvođačke organizacije ili zadruge radi dogovora o zajedničkoj planskoj proizvodnji ujednačene kvalitete i cijene što bi snizilo troškove proizvodnje, povećalo količine proizvedenog i ostvarili bi se bolji prihodi.

DW/https://www.dw.com/hr/Hrvatsko nebo