Međunarodna videokonferencija u povodu 25. godišnjice potpisivanja Daytonskog sporazuma: Govor predsjednika Vlade Andreja Plenkovića donosimo u cijelosti

Predsjednik Vlade Andrej Plenković sudjelovao je danas na Međunarodnoj videokonferenciji u povodu 25. godišnjice potpisivanja Daytonskog sporazuma u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Naglasio je da je Hrvatska prijatelj i susjed Bosne i Hercegovine te joj je politička, gospodarska i institucionalna stabilnost ove zemlje od strateške važnosti. “Kao jedini EU susjed Bosne i Hercegovine, Hrvatska je najodlučniji zagovaratelj i najbolji odvjetnik na njenom euroatlantskom putu”, poručio je premijer.

Govor predsjednika Vlade Andreja Plenkovića donosimo u cijelosti.

“Poštovani predsjedniče Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,

Dragi ministre vanjskih i europskih poslova,

Ekscelencije, uvaženi sudionici,

Imam čast govoriti u ime Republike Hrvatske, u dogovoru s predsjednikom Milanovićem.

Prije dvadeset i pet godina, Daytonski mirovni ugovor je dogovoren u Daytonu, Ohio, i nakon toga formalno potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.

To je označilo kraj konflikta u Bosni i Hercegovini i omogućilo dolazak mira i demokracije u tu zemlju.

To je ujedno i najpoznatija, najkraća definicija ključnog događaja koji je još uvijek u središtu svakog razgovora o Bosni i Hercegovini, neodvojiv dio njene povijesti i sadašnjosti.

Ipak, još nismo čuli zadnju riječ o ovoj temi.

Postoji univerzalno suglasje o jednom: Dayton-pariški sporazum uspješno je okončao razorni rat; zaustavio je nasilje, uništavanje i patnju.

Ali, ako se govori o Daytonsko-pariškom sporazumu kao temelju na kojem narodi Bosne i Hercegovine mogu graditi potpuno funkcionalnu državu, sposobnu ispuniti sve nužne ciljeve i težnje, mišljenja se jako razlikuju.

Jedna stvar je sigurna: Daytonsko-pariški sporazum je puno više od mirovnog sporazuma.

To je jedan pravno vrlo složen dokument, i na kraju, njegov Aneks 4 je Ustav Bosne i Hercegovine.

Ova konferencija se događa u pravo vrijeme – mi ne samo da obilježavamo obljetnicu, nego više od svega, imamo mogućnost razmotriti sve aspekte Daytonsko-pariškog sporazuma u trenutku kad se Bosna i Hercegovina nalazi na raskrižju između stagnacije i značajnih iskoraka prema svojoj europskoj budućnosti.

Posebnost ove konferencije je njena uključivost i vremenska sveobuhvatnost: na prvom panelu, bavit ćemo se prošlošću; na drugom i trećom panelu sagledat ćemo sadašnjost i vrijeme koje slijedi.

Želio bih zahvaliti organizatorima na svim njihovim naporima da skupe ovako uvaženu i relevantnu grupu sudionika.

Neki od sudionika i osobno su sudjelovali u Daytonskom mirovnom procesu.

Njihovo znanje i iskustvo će zasigurno pridonijeti kvaliteti razgovora.

Dame i gospodo,

Hrvatska je aktivno sudjelovala u pregovorima u Daytonu i jedna je od su-potpisnica Daytonsko-pariškog sporazuma.

Kao takva, mi smo obvezni “poštivati i promicati ispunjavanje” Sporazuma.

I to ostaje visoko na agendi hrvatske državne politike.

Hrvatska je pridonijela zaključivanju Daytonsko-pariškog sporazuma na više načina: kroz intenzivne diplomatske napore i političko vodstvo dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, i povrh svega, kroz svoje vojne pobjede tijekom 1995. godine, koje su strateški promijenile odnos snaga u regiji.

Da bi se razumjela geneza Daytonsko-pariškog sporazuma i uloga Hrvatske u njemu, treba se poći do samog početka državnosti Bosne i Hercegovine i konflikta koji je slijedio.

Hrvatska i Bosna i Hercegovina, kao i Slovenija, bile su žrtve agresije režima Slobodana Miloševića u neuspjelom pokušaju stvaranja Velike Srbije.

Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine uspješno se održao 28. veljače i 1. ožujka 1992. godine.

Imajući u vidu da je od 63.7% građana, koji su izašli na glasovanje, njih 99.7% glasovalo za neovisnost, nema nikakve dvojbe da je odlučno i srčano glasanje od strane Hrvata u Bosni i Hercegovini dovelo do jasnog rezultata referenduma.

Kao rezultat toga, Bosna i Hercegovina je priznata u travnju od strane Hrvatske, Sjedinjenih Država i – u to vrijeme – država članica Europske zajednice.

Mjesec dana kasnije, 22. svibnja, Bosna i Hercegovina je primljena u Ujedinjene narode, zajedno s Hrvatskom i Slovenijom.

Iz povijesne – ali također i iz političke i pravne perspektive – vrijedi se prisjetiti referendumskog pitanja: “Da li ste za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, zemlju jednakih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika naroda koji u njoj žive?”

Od samog početka državnosti Bosne i Hercegovine, od prvog dana njene neovisnosti, njena suverenost je išla ruku pod ruku s jednakosti Bošnjaka, Hrvata i Srba te njenih ostalih građana.

Od početka rata u Bosni i Hercegovini 1992., Hrvatska je zaštitila i brinula se o brojnim izbjeglicama iz te zemlje – oko 400 tisuća samo tijekom prve godine rata.

Iako je Hrvatska, koja je bila preokupirana Domovinskim ratom, i sama bila pod velikim opterećenjem vlastitih prognanika i izbjeglica, s dijelom teritorija koji je bio okupiran i industrijom koju je rat većim dijelom uništio – otvorili smo vrata svim ljudima iz Bosne i Hercegovine koji su tražili zaštitu, bježeći od strahota rata.

Iako smo bili žrtve istog agresora koji je okupirao više od dvije trećine zemlje, odnosi između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini su se pogoršavali kako se slobodni teritorij smanjivao.

Ipak, usprkos ovim poteškoćama, savez je obnovljen i obostrana podrška nastavljena.

Pri tome, bitno je istaknuti nekoliko ključnih dogovora.

Washingtonski sporazum, potpisan u ožujku 1994., bio je puno više od običnog primirja između Bošnjaka i Hrvata koji je zaustavio “konflikt u konfliktu”; on je bio temelj Federacije Bosne i Hercegovine.

Splitska deklaracija, zajednički obrambeni dogovor koji je potpisan u srpnju 1995. između hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, još je jedan ključni događaj, koji se dogodio deset dana nakon strašnog genocida u Srebrenici.

U toj deklaraciji, Hrvatska i Bosna i Hercegovina su dogovorile jačanje svog odnosa i blisko koordiniranje obrambene suradnje.

U ranom kolovozu 1995., vojno-redarstvenom operacijom Oluja Hrvatska je oslobodila veći dio svojih okupiranih teritorija.

Isto tako, Hrvatska je uspješno slomila opsadu Bihaća, koje je trebalo biti Sigurno područje UN-a od 1993., gdje je 300 tisuća ljudi (većinom Bošnjaka) bilo pod opsadom srpskih snaga – i na taj način spriječila još jednu Srebrenicu.

Na kraju, Hrvatska je stvorila uvjete za zajedničku vojnu akciju Hrvata i Bošnjaka, koja je obnovila balans snaga na terenu u Bosni i Hercegovini i time prisililo drugu stranu da sjedne za pregovarački stol i tako zaustavi četverogodišnji rat.

Daytonsko-pariški sporazum ne bi bio moguć bez aktivnog doprinosa predsjednika Tuđmana.

Njegova vizija mirovnog procesa nije samo uključivala Bosnu i Hercegovinu – u Daytonu su postavljeni i temelji za Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja u Hrvatsku putem UNTAES-a (United Nations Transitional Administration for Eastern Slavonia), jednu od najuspješnijih mirovnih operacija UN-a do danas.

Dame i gospodo,

Za Hrvatsku, prijatelja i susjeda Bosne i Hercegovine s kojom održava snažne povijesne i kulturne veze, politička gospodarska i institucionalna stabilnost ove zemlje je od strateške važnosti, a zemljopis samo podcrtava ovu činjenicu.

Naša podrška suverenosti i teritorijalnom integritetu je stoga potpuna i nedvosmislena.

Kao jedini EU susjed Bosne i Hercegovine, Hrvatska je njen najodlučniji zagovaratelj i najbolji odvjetnik na njenom euroatlantskom putu.

Znajući vrlo dobro što bi to značilo za zemlju koja je tako puno propatila, željeli bismo da što je prije moguće ostvari status kandidata za članstvo u EU.

Mi joj na tom putu dajemo punu podršku.

Bosna i Hercegovina podnijela je svoju aplikaciju za EU članstvo 15. veljače 2016., predvođena Draganom Čovićem, tada hrvatskim članom i predsjednikom rotirajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

U to vrijeme, kao zastupnik Europskog parlamenta i potpredsjednik Odbora za vanjske poslove, promicao i zalagao sam se za ovu aplikaciju kod Nizozemske koja je tada imala predsjedništvo i kod Europske komisije pod vodstvom Junckera, posebice kod povjerenika za proširenje, Hahna.

Kako niti jedna EU institucija nije organizirala službeni događaj kojim bi se obilježio ovaj događaj, hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu organizirali su prijem u Europskom parlamentu za predsjednika Čovića i izaslanstvo Bosne i Hercegovine.

Od kada sam preuzeo dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske u listopadu 2016., ostao sam jednako predan pomaganju Bosni i Hercegovini u njenim nastojanjima da uspije na svom putu prema EU.

I, kada god je to moguće, usmjeravam pažnju svojih kolega u Europskome vijeću na europsku perspektivu ove zemlje.

Potpuno svjestan što su europske integracije donijele Hrvatskoj, ovo činim kao iskren prijatelj i s najboljim namjerama.

Hrvatska, kao najmlađa država članica EU, snažno promiče nastavak procesa proširenja na sve zemlje jugoistočne Europe.

To je potvrđeno za vrijeme našeg prvog predsjedanja Vijećem EU te na Zagrebačkom summitu u svibnju ove godine.

20 godina nakon prvog Zagrebačkog summita 2000. godine, usvojena je nova metodologija pristupnog procesa te je postignuta odluka o otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom.

Europska komisija je 2019. godine identificirala 14 ključnih prioriteta koje Bosna i Hercegovina mora ispuniti kako bi postigla status države kandidatkinje i nastavila svoj put prema EU.

Imajući u vidu bolnu i posebno tešku povijest ove zemlje, EU treba dati sve od sebe da joj pomogne u ispunjavanju tih prioriteta jer je to najbolji način i jamstvo osiguranja njezine istinske političke i gospodarske preobrazbe, u skladu s europskim vrijednostima i standardima.

Dame i gospodo,

Bosna i Hercegovina utemeljena je na načelu jednakosti triju konstitutivnih naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – kao i na jednakosti svih svojih građana.

Aneks 4 Daytonsko-pariškog sporazuma utvrđuje legitimnu zastupljenost tri konstitutivna naroda u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, kao i u Domu naroda Parlamentarne skupštine.

Ovo je bilo odlučujuće za uspješno zaključenje Daytonsko-pariškog sporazuma te je, kao takvo, ugrađeno u Ustav Bosne i Hercegovine.

Jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda – u ovom ustavnom okviru, svaki od tih elemenata jednako je relevantan i podupire preostale.

Od samog početka, Hrvatska je zagovarala i podržavala ovo vrhovno i temeljno načelo.

To je također urođena vrijednost istinski jedinstvenog, kompleksnog, multi-etničkog i višeslojnog identiteta Bosne i Hercegovine.

Previdjeti ovaj ključan dio Sporazuma ili, još gore, namjerno ga ignorirati, bila bi ozbiljna pogreška.

Ovih dana neki podastiru lažnu dilemu: Bosna i Hercegovina utemeljena na Daytonu ili Bosna i Hercegovina svih svojih građana, koja nadilazi nacionalne granice?

Načelo jednakosti triju konstitutivnih naroda te načelo jednakosti svih građana međusobno se ne isključuju.

Ne smiju se natjecati, već nadopunjavati.

Inzistiranje na jednakosti konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini nije nazadnjački nacionalizam, već zdrava ustavnost.

Neki smatraju da je odavno prošao rok za reviziju Daytonsko-pariškog sporazuma te da je navedeno nužno kako bi se Bosnu i Hercegovinu učinilo uspješnijom, stabilnijom i prosperitetnijom državom.

O tome se svakako može raspravljati.

Međutim, bilo koja izmjena Ustava BiH mora biti potaknuta iznutra i biti vlasništvo svih političkih dionika.

Mora biti potaknuta od strane građana Bosne i Hercegovine, političkih stranaka i institucija – kroz političku i metodičnu pravnu raspravu – te proizlaziti iz temeljnog načela jednakosti njezinih konstitutivnih naroda i svih drugih građana.

Međunarodna zajednica, uključujući Hrvatsku, voljna je pomoći.

Europska budućnost Bosne i Hercegovine moguća je samo kroz puno poštivanje jednakosti triju konstitutivnih naroda.

Ovo je sveobuhvatna ustavna kategorija koja izravno podržava vladavinu prava, koja je prioritet u pristupnom procesu EU, njezina temeljna vrijednost i osnovni preduvjet za ustavnu stabilnost zemlje.

Među brojnim prioritetima i zadaćama s kojima je Bosna i Hercegovina suočena, iznad svega želim naglasiti da izborni zakon mora biti izmijenjen bez odlaganja, najkasnije do lipnja 2021. godine te dovoljno prije sljedećih općih izbora.

Izmjena izbornog zakona treba se smatrati ne samo potrebnim poboljšanjem, već i ulaganjem u političku stabilnost zemlje, utemeljena na sprječavanju i uklanjanju svih oblika nejednakosti i diskriminacije.

Ništa ne može opravdati praksu – koja nije postojala prije 2006. – koja se pojavila kroz izborni inženjering i koja je namjerno dopustila uklanjanje legitimne političke zastupljenosti Hrvata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

To se dogodilo već tri puta (2006., 2010., 2018.) te svakako ne doprinosi koheziji zemlje i normalnom funkcioniranju njezinih institucija, u kojima bi se svi konstitutivni narodi trebali osjećati i biti jednako zastupljenima.

Stoga je izmjena izbornog zakona potrebna kako bi ispravila anomalije koje nemaju temelja u Daytonsko-pariškom sporazumu i koje nisu bile predviđene kao mogućnost.

Nijedan sudionik konferencije u Daytonu s kojim sam se konzultirao tada nije razmatrao takav scenarij.

Ovdje želim izraziti zadovoljstvo da će se lokalni izbori u Mostaru nakon 12 godina održati 20. prosinca te time pružiti svim građanima Mostara temeljnu mogućnost da iskoriste svoje demokratsko pravo.

Ovo je korak u pravom smjeru, dokazujući da političko vodstvo može donijeti rezultate.

Dame i gospodo,

Bosna i Hercegovina zemlja je od velike važnosti za Europu i globalno.

Ono što povezuje Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu puno je više od 1000 km granice.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je jednako tako temelj države, kao što je most između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Njihova dobrobit jedan je od trajnih interesa Hrvatske i naša ustavna obaveza, sada i u budućnosti.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Europske unije i Bosne i Hercegovine stupio je na snagu u lipnju 2015. godine, produbivši od tada političke, gospodarske i trgovinske spone između dvaju partnera.

Moramo u potpunosti iskoristiti ovaj Sporazum i njegove mehanizme za usmjeravanje sektorskih reformi i osiguravanje strukturiranijeg političkog dijaloga i suradnje.

Želimo vidjeti dovršetak tranzicije Bosne i Hercegovine u djelotvorno tržišno gospodarstvo.

Želimo da Bosna i Hercegovina igra snažnu ulogu u regiji u svim oblicima suradnje.

Želimo produbiti gospodarsku suradnju i trgovinu s Bosnom i Hercegovinom.

Želimo dodatno razviti prekogranične infrastrukturne projekte s Bosnom i Hercegovinom – posebno na pamet padaju Koridor Vc i most na Svilaju.

Želimo snažnu suradnju s Bosnom i Hercegovinom u učinkovitom upravljanju izazovom ilegalnih migracija i svim oblicima nezakonitog prometa, s posebnim naglaskom na sprječavanju krijumčarenja migranata od strane kriminalnih skupina.

Iznad svega, želimo vidjeti kako svi građani Bosne i Hercegovine napreduju u svojoj domovini te kako mladi ljudi osjećaju da imaju svijetlu perspektivu i mogućnost da ispune svoje snove.

Zaključno,

Danas obilježavamo značajan događaj u novijoj povijesti Europe.

Nakon 25 godina, potrebna nam je iskrena, uključiva i sveobuhvatna rasprava o Daytonsko-pariškom sporazumu među svim relevantnim dionicima, imajući na umu najbolje interese i prosperitet Bosne i Hercegovine, njezina tri konstitutivna naroda i svih njezinih građana.

To je razlog zašto su međunarodna događanja poput današnjeg vrlo važna.

Želim vam dobar, produktivan rad te sa zanimanjem očekujem raspravu i njezine zaključke kao važan doprinos stvaranju svjetlije, europske budućnosti za našeg prijatelja i partnera – Bosnu i Hercegovinu.”

Hrvatsko nebo