Rusija, Njemačka (… Europa): “Velika igra” međunarodnih odnosa ponovno se otvara“

Geoeknomski proširena Europa mogla bi igrati izvanrednu ulogu u stabilizaciji napetosti i promicanju djelotvornog dijaloga s Kinom i Amerikom. Ali niz događaja mogao bi ometati stvaranje takvog bloka.

1992. godine japansko-američki povjesničar i politolog Francis Fukuyama stekao je svojih nezasluženih 15 minuta slave objavljivanjem brošure s poticajnim naslovom Kraj povijesti i posljednji čovjek.

Pisačeva teza bila je vrlo jednostavna: padom Sovjetskog Saveza i posljedičnim poremećajem elektroenergetskog sustava koji je 47 godina vladao Istočnom Europom od rijeke Visle do azijskih stepa, međunarodni odnosi – pobjedom zapadnog liberalnog demokratskog modela – sveo bi se na svojevrsno “rutinsko upravljanje”, posao kao i obično bez šokova i napetosti koji je obilježio “hladni rat”.

Njegova je historiografska analiza bila potpuno pogrešna, što su pokazali događaji u pet desetljeća nakon raspada sovjetskog carstva.

Navodnim “krajem povijesti” svjedočili smo raspadu Jugoslavije, koja je 1999. čak uzrokovala prvi oružani sukob na europskom kontinentu nakon završetka Drugog svjetskog rata kada je NATO čak i bombardere slao iznad Beograda, glavnog grada Srbije. , kako bi zaštitili kosovske Albance.Istodobno smo svjedočili rođenju al-Qaede; buđenje radikalnog islama u cijelom svijetu; ratovi i građanski sukobi od Azije do Afrike; napad na Kule blizance, sa svojim krvavim i destabilizirajućim posljedicama rata u Iraku, što je zauzvrat dovelo do Islamske države koja godinama krvavi čitav Bliski Istok i Sjevernu Afriku, stvarajući tako emulativne pojave u Europi koje su vidjele stotine nevinih civila padajući pod udarcima džihadističkog terorizma.

Uz svo dužno poštovanje Francisu Fukuyami, “povijest” je daleko od “kraja”. Dobio je novi zamah, što je dovelo do trenutnog geopolitičkog krajolika s malo svjetla i puno sjena.

Pobjeda Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima sigurno će imati odjeka na međunarodnoj političkoj sceni, nakon četiri godine u kojima se Donald Trump postupno povlačio sa svjetske političke scene, zadovoljavajući se pokretanjem programa carina na Kinu i Europu koji je minimalizirao suradnju između Starog i Novog kontinenta, te između potonjeg i Kine koju pandemija Covid-19 nije ni oslabila ni svladala.

Joe Biden bio je potpredsjednik za vrijeme predsjedanja Baracka Obame i već je odabrao osoblje iskusnih političara koji su radili tijekom dvije prethodne demokratske administracije, uključujući novog državnog tajnika Anthonyja Blinkena, bivšeg bliskog pomoćnika Hillary Clinton.

Američka vanjska politika bila je pod upravom gospođe Clinton – nakon što se zavaravala oko mogućnosti izvoza zapadnog modela demokracije na Bliski Istok i Sjevernu Afriku podržavajući lažne “Arapske izvore”, koji nisu bili ništa drugo nego pokušaji “Muslimanskog bratstva” da preuzme vlast – pokušalo se suprotstaviti beskrupuloznoj vitalnosti Putinove Rusije, pa čak i poticalo ukrajinsku revoluciju u veljači 2014.

Pod vodstvom tadašnjeg direktora CIA-e Johna Brennana, koji je čak i ured uredio u “sigurnoj kući” u središtu Kijeva, Sjedinjene Države su uzburkale, financirale i podržale “narodnu” pobunu koja je zabilježila mnoštvo Ukrajinskih neonacista koji su uspjeli u puču osmišljenom da se riješe redovito izabranog predsjednika, Victora Janukovica, koji je bio prisiljen napustiti vladinu palaču helikopterom kako bi izbjegao linč. Za što je kriv ukrajinski predsjednik? Odbio je potpisati sporazum o pridruživanju s Europskom unijom, što bi bilo vrlo opterećujuće i podrazumijevalo bi snažne mjere štednje za Ukrajinu. Njegova je krivnja bila i ta što je bio previše proruski raspoložen.

Ukrajinska kriza imala je niz posljedica koje još uvijek truju odnose između Europe i Rusije te između Rusije i Sjedinjenih Država.

Aneksija Krima kao odgovor na pokušaj SAD-a da Ukrajinu uvede u NATO, mijenjajući tako vojnu ravnotežu cijele regije, dovela je do usvajanja sankcija protiv Rusije od strane Europe i Sjedinjenih Država, koje i danas čine odnose između Rusije i Europe. a Sjedinjene Države problematične i koje bi se mogle čak i pogoršati, povratkom SAD-a modelu Baracka Obame i Hillary Clinton.

Nekada “posebni” odnosi između Njemačke i Rusije moraju se promatrati u ovom kompliciranom okviru. Ti su odnosi trenutno složeniji nizom “incidenata” koji riskiraju ozbiljnu prepreku širokom strateškom političkom projektu koji bi se, ako se uspješno izvede, proširio europske geoekonomske granice sve do Urala, favorizirajući tako stvaranje ekonomskog političkog bloka sposobna njegovati dijalog na ravnopravnoj osnovi ne samo sa Sjedinjenim Državama već i s Kinom.

Ovo nije puka utopija.

Angela Merkel i Vladimir Putin aktivno su radili na ostvarivanju ove ideje.

U tu svrhu uspostavljen je “Peterburški forum”, ključni instrument u rusko-njemačkim bilateralnim odnosima.Sastaje se godišnje kako bi razgovarali o zajedničkim gospodarskim i znanstvenim projektima.

Nakon Kine, Njemačka je najvažniji ruski trgovinski partner,status na koji nisu uspjele utjecati ni sankcije.

Iako je Merkel uvijek nastojala održavati svoje posebne odnose s Rusijom, njezina dobra volja, kao i politička predviđanja i vizija, stavljeni su na kušnju lošom aferom u koju su možda uključene ruske institucije. 20. rujna 2020., dok je letio između Tomska i Moskve, Aleksej Navalnj, jedan od najpopularnijih protivnika predsjednika Putina, doživio je simptome trovanja.

U pokušaju da izbjegnu nadolazeći skandal, ruske vlasti – zapadni su ih mediji odmah optužili – pristale su prebaciti Navalnj u berlinsku bolnicu La Charitè , ostavljajući ruskog disidenta na brizi njemačkih liječnika.

Testovi provedeni tijekom njegove hospitalizacije otkrili su trovanje Novichokom, kemijskim živčanim spojem proizvedenim samo u ruskim vojnim postrojenjima.

Slučaj još nije riješen, ali je izazvao težak šok u rusko-njemačkim odnosima.

Ministar vanjskih poslova Heiko Maas odmah je izjavio da je, usprkos ruskim “tvrdnjama o nevinosti”, Njemačka spremna gurnuti cijelu Europu da usvoji nove sankcije protiv Moskve, ako se apsolutno ne uključi Putinove tajne službe u pokušaj ubojstva disidenta .

Njemački ministar nije otišao toliko daleko da je zaprijetio povlačenjem Njemačke iz projekta “Sjeverni tok 2”, odnosno izgradnjom novog plinovoda između Rusije i sjeverne Europe preko Baltičkog mora.

Unatoč pritisku Sjedinjenih Država, koje su se uvijek protivile projektu “Sjeverni tok 2”, kancelarka Merkel odbila je odustati od izgradnje cjevovoda jer bi, prema njezinu mišljenju, ovaj potez “naštetio mnogim njemačkim i europskim tvrtkama” .

Štoviše, u nedavnom intervjuu, ministar Maas naglasio je: “plinovod u Baltičkom moru bit će dovršen, usprkos američkom neprijateljstvu … mi Europljani samostalno donosimo vlastite odluke o energetskoj politici. Nikada nismo kritizirali Sjedinjene Države zbog udvostručene nafte uvoza iz Rusije u posljednjih godinu dana … Sjedinjene Države mogu voditi vlastitu energetsku politiku, pa tako i mi “.

Važne riječi koje nam daju uvid u prestrojavanje dijaloga između Njemačke (Europe) i Rusije na liniji pragmatizma i političkog realizma.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov također je nedavno izrazio optimizam glede “nastavka dijaloga koji se temelji na uzajamnom poštivanju i dobrom susjedstvu između Rusije i Njemačke, što bi moglo pridonijeti poboljšanju odnosa unutar i s Europom …..”.

Ako i kada se afera Navalnj bude riješila na pravdi, bit će potrebno naglasiti hitnost nastavka dijaloga s Rusijom također na europskoj strani.

Primirje u istočnoj Ukrajini trenutno se dobro održava, zahvaljujući zajedničkim naporima nove ukrajinske vlade, koju predvodi predsjednik Volodymyr Zelenzky – koji je, za razliku od svog prethodnika koji su zapravo nametnule Sjedinjene Države, otvoreniji za dijalog s Rusijom – i Rusija koja je prestala isporučivati ​​oružje pobunjenicima Donbasa.

Međutim, kako je izjavio ministar Maas, na međunarodnoj sceni postoji mnogo otvorenih dosjea koji čine “diplomatsko zaključavanje” između Europe i Rusije nemogućim, posebno sve dok su različita žarišta krize – od Sirije do Nagornog Kharabacha; od Irana do Zaljeva; od Mediterana, koji je precizna meta turskih ambicija i dizajna, do daleko stabilizirane Libije – ostaju na mjestu i izvor su pogoršanja međunarodnih odnosa. Europa idealno proširena do Urala mogla bi igrati izvanrednu ulogu u stabilizaciji napetosti i promicanju djelotvornog dijaloga sa sve snažnijom Kinom i Amerikom koja bi se – nakon samoizolacije koju je nametnuo Trump – možda trebala vratiti natrag igrajući središnju ulogu u međunarodnim odnosima na savjestan način.

Dijalog s Rusijom obvezan je korak, ako se Njemačka i Europa – nakon izlaska iz pandemijske krize – požele vratiti se u “ponovno sjajno”, iako je, kako je Betancourt rekao o De Gaulleu, “veličanstveni put koji vodi prema nepoznatom”.

M.M.