O armenskoj pretpostavci indoeuropskoga jezika

Indoeuropski jezici su jezici koji pripadaju tzv. indoeuropskoj jezičnoj porodici. Jezikoslovno je ustanovljeno da je riječ o srodnim jezicima koji su se razvili iz jednoga nezapisanoga praindoeuropskoga jezika. O tom odakle su se, kako, gdje i kada ovi jezici proširili Europom postoje brojne pretpostavke (hipoteze) među kojima je i tzv. armenska pretpostavka podrijetla indoeuropskih jezika koja je obrazložena u radovima akademika Tamaza Gamkrelidzea (1929.) i akademika Vjačeslava Ivanova (1929. – 2017.) gdje je postanak (geneza) indoeuropskoga jezika povezan s predjelima Armenske visoravni. Godine 1984. Gamkrelidze i Ivanov su zajedno objavili u Tbilisiju monografiju „Indoeuropski jezik i Indoeuropljani“ (sv. 1. – 2.) gdje su raščlanili gramatiku, leksik pretpostavljenoga jezika pretka svih indoeuropskih jezika. Rekostrukcija je zasnovana na društvenoj organizaciji, religiji, materijalnoj kulturi i arheološkim podatcima. Proslov knjizi napisao je poznati ruski i američki jezikoslovac i semiolog Roman Jakobson (1896. – 1982.).

Pretpostavku o postojanju dviju indoeuropskih pradomovina na teritoriju Armenske visoravni i u stepama istočne Europe formulirao je poznati njemački filolog Lucian Müller (1836. – 1898.) i to 1873. god. na temelju bliskosti indoeuropskoga prajezika sa semitsko-hamitskim (afrazijskim) i kavkaskim jezicima. U armenskoj pretpostavci tvrdi se da postoji općeindoeuropska pradomovina na teritoriju Armenske visoravni i susjednih područja i druga pradomovina staroeuropskih Indoeuropljana u crnomorsko-kaspijskim stepama. Jezikoslovno se obrazloženje navedene pretpostavke zasniva na porabi poredbeno-povijesne metode i osnovnih stavova zorbe (teorije) jezičnih posuđenica.

Armenska visoravan

Prema pretpostavci Gamkrelidzea i Ivanova najranije se izdvaja anatolijski jezik. Dogodilo se je to negdje u 4. tisućljeću pr. Kr. u području Armenske visoravni. Odavde su predci Anatolaca započeli migraciju na zapad. Daljnja dioba je povezana s dijalektnim dijeljenjem na dvije skupine. U jednu skupinu spadaju predci italskoga, keltskoga i toharskoga jezikâ, a u drugu skupinu predci arijskoga, armenskoga i grčkoga, a također baltičkih, slavenskih i germanskih jezikâ. Druga se je skupina raspala još na dvije skupine, u jednu od njih su ušli arijski, armenski i grčki prajezici, a u drugu germanski, baltički i slavenski prajezici. Zatim, nakon određenoga vremena, iz indoeuropske zajednice se izdvaja toharski prajezik čiji su nositelji krenuli na istok i naselili Tarimsku zavalu gdje su kasnije obilježeni posvjedočeni pismeni izvori.

Seoba starih indoeuropskih dijalekata iz knjige „Indoeuropski jezik i Indoeuropljani“. Velika siva strjelica pokazuje opći smjer seobe „staroeuropskih“ dijalekata

Približno u isto vrijeme odvaja se grčki jezik, govornici kojega su, idući na zapad, naselili široko egejsko područje (Balkanski poluotok, Anatolija i otoci, uključujući Cipar) i naselili Grčku.

Govornici arijskoga prajezika išli su na istok i naselili euroazijske stepe, ali moguće je da je dio Arijaca išao podnožjem Kavkaza. Predci italskih, keltskih, slavenskih, germanskih i baltičkih jezika, tzv. staroeuropljani su se kretali istočno od Kaspijskoga jezera i naselili su se u stepi, stvorivši jamnu (starojamnu kulturnopovijesnu zajednicu ili kurgansku kulturu). Zatim je počelo osvajanje (ekspanzija) jamne kulture u šumsku europsku zonu i indoeuropeizacija Europe prema pretpostavci američke arheologinje Marije Gimbutas (1921. – 1994.).

Armenci su, prema pokrenutoj pretpostavci, jedinstveni narod koji nije daleko odlazio od indoeuropske pradomovine osim niza kratkih seoba, nakon čega je ponovno naselio Armensku visoravan. Protoarmenski jezik je potomak praindoeurpskoga. Prema najrasprostranjenijim pretpostavkama protoarmenski pripada jedinomu dijalektnomu kontinuumu s predcima palealbanskih i indoiranskih jezika. Protoarmenski se je odvojio od njih krajem trećega tisućljeća pr. Kr.

Američki genetičar David Reich u svojem radu „Tko smo i kako smo ovamo došli“ (2018.) tvrdi da „najvjerojatnije nalazište stanovništva koje je počelo prvi put govoriti na indoeuropskom jeziku, nalazi se južno od Kavkaza, moguće je u suvremenom Iranu ili Armeniji, zato što stari DNK ljudi koji su tamo živjeli odgovaraju onomu što očekujemo od polazne populacije kako za jamnu kulturu, tako i za stare Anatolce“. Naglašava se da su skupine jezika, osim arijskih i toharskih, povezane s određenim područjem u šumskoj zoni; trački i frigijski – sjever Balkana; italski i keltski, a također ilirski i venetski – bazen srednjega Dunava, a germanski, baltički i slavenski – šumska zona desne strane Dnjipra. Pri tom italski i keltski jezici vezuju se s kulturom „polja s urnama“, a slavenski, germanski i moguće toharski – s kulturama vrpčaste keramike. Dolazak Armenaca na Armensku visoravan s Balkana u sklopu te pretpostavke odbacuju. Grčki i armenski jezici genetski povezuju s indoiranskim koji stvara armenko-grčko-arijsku zajednicu. Autori armenske pretpostavke raščlanjuju i toponime, govoreći o seobi Hetita s istoka na zapad. Postoje kritičari armenske pretpostavke, a postoje i oni koju su ju djelomice promijenili i razvili.

Pripremio: Artur Bagdasarov/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo