D. Dijanović: Novo jednoumlje

Kao što je u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji postojala jedna službena istina, jedna ideološka dogma i jedan dopušteni ideološki narativ, tako i danas imamo čuvare tzv. liberalno-demokratskog poretka koji sve one koji ne udaraju o diple dominantnoga ideološkog monolita i podrazumijevanoga novogovora automatski žele već na verbalnoj razini ekskomunicirati i gurnuti u područje radikalizma, nazadnosti i mračnjaštva.

Jedne dogme zamijenjene su drugim dogmama, i jedan i drugi poredak obračunavaju se s tradicijom u ime tobožnje svijetle budućnosti koja će nas osloboditi okova neslobode, a razlika je tek u tehnici obračuna s neistomišljenicima: umjesto milicijskoga pendrečenja danas imamo vrlo suptilne metode preodgoja – od tjeranja u medijske gulage do pritiska na poslodavce koji zapošljavaju suspektne heretike koji se drznu govoriti protiv najboljega od svih svjetova i njegovih pravovjernih čuvara.

Totalitarne tendencije

Taj impuls obračuna s tradicijom zajednički je i komunizmu i današnjoj liberalnoj demokraciji koja malo toga ima i s klasičnim liberalizmom. Dok su rani liberali 19. st. gradili nacionalne države, današnji ih stravstveno želi razgrađivati baš kao i marksisti sa svojim teorijama o odumiranju države. Sloboda govora frekventno je na ustima današnjih liberala, ali sve više vrijedi idi-aminovsko pravilo da se može jamčiti za slobodu govora, ali ne i za slobodu poslije govora. Čim se izrekne mišljenje koje nije u skladu s postulatima ideologije političke korektnosti, čije kanone određuju čuvari Sustava, slijedi medijska paljba, vrijeđanje i smještanje u dehumanizirajuće kategorije.

Pritom kao prvoborci nove tobože liberalne ideologije u Hrvatskoj od samih početaka djeluju bivši komunistički udarnici koji su se preko noći kafkijanski preobrazili iz totalitarista u čuvare liberalne demokracije. Tko god heretički progovori o dogmama liberalne demokracije proglašen je fašistom. Ne-liberalne ili i-liberalne demokracije – koje su na stalnome udaru misionara liberalne demokracije – nisu savršeni politički sustavi te imaju različite demokratske deficite. No što tek reći o tzv. liberalnim demokracijama? Nema baš nikakve dvojbe kako se liberalne demokracije sve više pretvaraju u liberalne ne-demokracije. Niti jedna ideologija nije imuna na totalitarne tendencije, pa tako ni liberalna demokracija.

Aberacije i degeneracije liberalne demokracije

Aberacije i degeneracije liberalne demokracije odlično je opisao poljski filozof i zastupnik poljske stranke Pravo i Pravednost u Europskome parlamentu Ryszard Legutko u knjizi Demon u demokraciji – Totalitarne kušnje u slobodnim društvima. On smatra kako je liberalizam „izgubio svoju prijašnju umjerenost i oprez, stvorio moćna sredstava utjecaja na svaki vid zbilje, pokrenuo institucije i zakone, često dopuštajući da ga ponese duh ideološkoga pohoda protiv nepokornih građana i skupina“.

Legutko unifikaciju mišljenja pronalazi u samim institucijama Europske unije: „Već uvodni, ali podosta oprezan dodir s institucijama Europske unije omogućava osjetiti zagušljivo ozračje svojstveno političkom jednoumlju, zamijetiti snažnu ideologizaciju, uništavanje jezika koji se pretvara u posebnu vrstu novogovora, stvaranje nadzbilje koja zamagljuje sliku svijeta te neprijateljstvo prema svim disidentima, kao i mnoge druge stvari dobro prepoznate svakomu tko se sjeća Narodne Republike Poljske“.

Znakovi prema kojima se danas raspoznaju zeloti liberalne demokracije po Legutkovu mišljenju su „pitanja ljudske spolnosti, pobačaja, homoseksualnosti i tzv. prokreacijskih prava“. Legutko ističe kako „iza njih stoje Ujedinjeni narodi i njihovi programi, međunarodni sudovi, vlade, parlamentarne većine, europske institucije, ustanove koje oblikuju političke strategije stranaka te nevladine udruge“.

Obvezujući rituali

Legutko je četiri desetljeća živio u socijalizmu pa je zanimljiva njegova usporedba s današnjom liberalnom demokracijom. „Liberalno-demokratski umovi“ – ističe Legutko – „slično kao nekoć socijalistički, osjećaju u sebi nutarnju prisilu da izražavaju ispravnost svojih stavova. Stvaraju se obvezujući rituali kojima su se svaki političar, umjetnik, publicist, televizijska zvijezda, učitelj ili bilo koja druga osoba dužni podvrgnuti. Kao što je nekoć bilo potrebno neovisno o zgodi i okolnostima uvijek spomenuti nešto o nadmoći socijalizma ili bratskoga prijateljstva sa Sovjetskim Savezom, tako je i sada potrebno spomenuti nešto o homoseksualcima, pravima žena, obiteljskome nasilju, rasizmu i ksenofobiji, diskriminaciji i slobodi izražavanja. Dobro je dodati i nešto o klimatskim promjenama“.

O sličnostima socijalizma i liberalne demokracije Legutko dodaje kako ih obilježava „jedna te ista dogmatičnost, jedna te ista posvemašnja predvidljivost, jedan te isti priprosti um, jedni te isti priglupi silogizmi, jedno te isto zanesenjaštvo. (…) I jedni i drugi su sterilno monoideološki, zastrašujuće dosadni, prilijepljeni za jednu stvar koju neprestance ističu u svim kontekstima i na koju ih sve podsjeća. I jedni i drugi toliko žele bolji svijet da radi njegova ozbiljenja žele nadzirati cijeli ljudski život, pa i onaj osobni, obiteljski ili intimni“.

Na putu novoga jednoumlja

Nakon aktualne korona-krize totalitarne tendencije samo će se intenzivirati. Kao što tzv. Patriot act, koji donosi ograničenja prava i sloboda, nije u Sjedinjenim Američkim Državama ukinut nakon terorističkog napada 2001., tako nije izgledno da će se države odreći svih ovlasti koje će zadobiti tijekom aktualne korona-krize. Sustavni umjetne inteligencije donose brojne prednosti, no i zastrašujuće mogućnosti nadzora i zloporabe. Aktualni američki predsjednički izbori pokazali su da totalitarne ambicije postoje i na društvenim mrežama, u digitalnome svijetu (a danas ako nisi digitalan de facto ne postojiš!), do te razine da su se ograničavali twitovi američkog predsjednika.

Ako su čuvari liberalne demokracije sposobni cenzurirati američkog predsjednika, kakva se poruka time šalje svim ostalim ljudima? Demokratska svakako ne. Poruka je totalitarna i zastrašujuća. Iako toga možda još nismo svjesni nalazimo se na putu novoga jednoumlja koje za razliku od staroga svoje neistomišljenike mnogo suptilnije stavljana na marginu. Iako su metode različite, posljedice su jednake: strah i nesloboda.

Davor Dijanović/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo