Hrvatske budnice, ode i elegije (4) / Ivan Tolj: Hrvatska, 18. studenoga
Osim antologijske ratne pjesme „Dabogda“ i još nekih ratnih, u mnoštvu njegovih vrsnih domoljubnih, religioznih, refleksivnih i zavičajnih pjesama, Ivan Tolj autor je i pjesme koju smo odabrali u počast sutrašnjem spomen-danu: „Hrvatska, 18. studenoga“. U spomen tom mračnu danu, kada svake godine ponovno, a isto tako i već na njegovu uočnicu, „Hrvatska / za pokošenom / svojom /djecom /korača…“, kada „Odaje počast / i plače“ – kako kažu zaključni stihovi. U žalovanju i odavanju počasti imaju udjela svi hrvatski, a i svi drugi dobrohotni ljudi koji u sebi nose emociju ili nisu zagušili dimenziju ljudskog suosjećanja s masovno i svirepo mučenima i pogubljenima.


Pred nama je po vrsti pjesme elegija, tužbalica, ali ujedno i oda u počast hrabrim ratnicima, nemoćnim i nevinim žrtvama, na slavu neuništivu narodu i neprolaznoj hrvatskoj Domovini. Pjesnik naznačuje imena nekih osoba (Kate Šoljić…), lokaliteta, rijeka (Vuka, Dunav…) koja simboliziraju hrabrost i žrtvu u prošlom ratu (Ovčara, Škabrnja), ali i neke simbole hrvatskog junaštva ili mnoštvena pogibanja od osvajačkih i zločinačkih ruku tijekom bliže i dalje nam prošlosti (Macelj, Jazovka, Huda jama, Tezno, Gvozdansko…).
O Ivanu Tolju – čije su pjesme u brojnim antologijama i o kojemu je pisao velik broj književnih kritičara i povjesničara književnosti – digitalna “Hrvatska enciklopedija” (to čedo i izdanak hrvatsko-jugoslavensko-titoističkog krležijanstva) kaže iznimno šturo i formalistički samo ovo:
Tolj, Ivan, hrvatski pjesnik (Blatnica, BiH, 17. I. 1954). Studirao teologiju i pravo u Zagrebu, a diplomirao kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Domovinskom ratu dodijeljen mu je čin generala Hrvatske vojske, obavljao visoke dužnosti u Ministarstvu obrane i bio urednik časopisa Hrvatski vojnik. Poeziju piše u tradiciji hrvatskoga religijskoga i transcendentnoga pjesništva; početkom 1990-ih karakteristične zavičajne motive prožimao je naglašenim nacionalnim motivima (Anima Croatorum, 1990; Za Hrvatsku, 1992; Drinske elegije, 1994).
O Toljevu pjesništvu
Zato se ovdje mora bar nešto određenije iznijeti o Toljevu pjesništvu. Zdravko Gavran u pogovoru Toljevoj zbirci „Križnice“ još je krajem 1989. uočio i istaknuo ovo:
„Značenje i značaj pjesništva Ivana Tolja u hrvatskoj suvremenosti u prvom je redu u tomu što autor nije pošao širokim putem koji je u hrvatskom pjesništvu bio utiran posljednjih desetljeća, nego je imao odvažnosti poći svojim putem, ne prezirući ideju komunitarnosti. A kad je o zajedništvu riječ, onda se jezično-nacionalno zajedništvo otkriva kao najstalnije u ljudskoj povijesti. Osobito je to izraženo upravo u našem civilizacijskom krugu, počevši od ‘Izabranog naroda’ pa sve do najnovije povijesti. Tolj dakle nije zazirao – kao što svojedobno nisu zazirali ni Šenoa, Harambašić, Kranjčević, Matoš – od nacionalnih momenata kao pjesničke teme. Dapače, što je ta tema u neslobodnom društvu bila više oportunistički zaobilažena ili hotimice potkopavana, to je on više i dublje, opsežnije i domišljatije na njoj ustrajao. I uspio je, još mlad, steći naziv hrvatskog nacionalnog barda.
Razumije se da zaokupljenost nacionalnim ne bi sama po sebi bila dostatna ni za kakve pohvale da se u pjesmama odrazila verbalistički plošno ili deklamativno-patetički, čega je u Hrvata bilo doista odviše. No Tolj je u pjesničko stvaranje unio golemu mjeru stege i sluha za riječ, pjesničkoga dara i estetičkoga senzibiliteta. Sve se sretno susrelo u veliku broju pjesama, koje su neosporno posvjedočile da je moguće ono što su mnogi unaprijed već otpisali: uskladba narodnoga duha i elitnoga artizma, tijela i duše, etike i estetike, fizike i metafizike, prolaznoga i vječnoga. U Križnicama ukrižuje se sve: horizontala i vertikala, hrvatstvo i katolištvo, kršćanstvo pa i islam, osoba i kolektiv, prokletost i spašenost, poraz i pobjeda, prolaznost i vječnost, dubina i visina. Uspostavljeni koordinatni sustav dostatno je prostran za sve.
Nakon Križnica hrvatsko pjesništvo više ne će i ne može ostati isto: mijenjat će se i gledati drukčijim pogledom. Mnogo će toga upravo u odnosu na Križnice morati biti iznova vrjednovano, a mnogi će se svjetlucavi mjehuri od sapunice napokon rasprsnuti. Na Tolju je da iznađe kamo i kako dalje, a na hrvatskoj kulturnoj javnosti da se ogleda, prepozna i odredi svoje mjesto u zrcalu Križnica.“
„Slova moja, vojsko moja“
Dodajmo još samo ovo: Krajem prošlo godine Tolju je objavljena knjiga sabranih pjesama pod naslovom „Slova moja“, čiji je naslov skraćena inačica prve pjesme: „Slova moja, vojsko moja“. U njoj autor povezuje svoje cjeloživotno pjesničko i svoje svojedobno ratničko iskustvo, stavljajući profetske riječi i hrabre bojovnike – u pjesničkom imaginariju – rame uz rame jedne s drugima:
[…] Slova moja, vojnici moji, riječi moje,
vodio sam vas po vrletima Čvrsnice,
Vrana, Biokova, Dinare i Velebita,
po gudurama naše muke i planina.
Stajao s vama u bojnome stroju
i sklanjao vas od lavina, munja
i gromova. Od zle kobi i vjetrova. […]
Temeljna poruka na kraju pjesme, u kojoj se slavi samosvjestan i hrabar otpor i idejno-duhovnom i tvarno-povijesnom agresoru i ništitelju, jest poruka neuništivosti onih koji pružaju otpor, koji ustaju kao nekoć razni ustanici odnosno ustaše:
„…Da ne mogu zaustaviti
tu vojsku, riječi, bojovnike
srca i pjesama: satnije, koje
naviru. Koje prema Riječi, prema svome Kralju kreću,
hraneći se kruhom iz dolina,
s naših polja, njiva i nizina.
Tamo, hodeći prema Tamo,
gdje će utažiti žeđ
i moja slova – moja vojska.
Bijele golubice, junaci
i košute.“
Ivan Tolj:
HRVATSKA, 18. STUDENOGA
Palimo svijeće za
hrvatske ratnike.
Za nestale sinove
i kćeri. Za ubijenu
braću, sestre,
očeve i majke.
Gledamo u suzne
oči žena.
U oči majki.
U tugu.
U Katu koja moli za četiri sina
četiri viteza
četiri junaka
i
za četiri brata
u krvavom
svibnju
četrdeset pete
smaknuta.
U Marijana koji
slomljene duše
šaptom govori:
Otvori se zemljo
i pokaži gdje mi
počiva Nikola,
Marka sam sina
pilota sahranio,
Nikolu sina tražim,
nema ga… Nikolu
sina… Da mi je
znati, samo da mi je
znati, gdje je moj
Nikola
Otvori se zemlji i pokaži
gdje mi počiva
Nikola
I tužna Škabrnja
korača…
Eva zaziva Krista,
Gospu,
Vicu
i sinove svoje,
da izdrži bol,
strašnu bol.
Moli Boga da je pozove.
Na Nebo da je pozove.
I da ode, što
prije da ode
iz pustoga
doma
svoga.
Moli Boga
da vidi i zagrli
tri svoja sina.
Tri svoja srca
tri svoje duše
tri svoja sokola.
Tri njezine
zlatne jabuke.
U povorci
gledamo
u stjegove
i slavu.
Ispred nas
Grad,
Vuka,
Dunav
i raspela:
Škabrnja…
i niz Škabrnjā…
Ovčara
i niz Ovčarā…
povijest
jaukā
Macelja
Teznog
Zrinja
Gvozdanskog
Udbinā
jeze
i sudbinā…
Jazovkī
Hudih jamā
i
raspećā…
Hrvatska
za pokošenom
svojom
djecom korača…
Odaje počast i plače.
Sinovima i kćeri:
Josipu, Porgi i Dori,
da nikad ne zaborave…
Prethodno:
Hrvatske budnice, ode i elegije (3) / Ante Tresić Pavičić: Na obali Save
Hrvatsko nebo
