Zdravko Gavran: Što se to događa sa svijetom – i što očekivati i činiti ubuduće? (SVE)

Od 29. rujna do 12. listopada objavili smo u nastavcima feljton kolumnista “Hrvatskog neba” Zdravka Gavrana pod naslovom „Što se to događa sa svijetom – i što očekivati i činiti ubuduće?“. Sada ga donosimo kao jednu cjelinu. Razlozi za ponovno objavljivanje jesu vruća aktualnost teme i pokazano zanimanje naših čitatelja za feljton, u čijem zaključnom dijelu stoji i ovo: „Točno je da praktičari i pragmatičari dominiraju poviješću, no istinske vrijednosti proglašuju, brane i za njih se izlažu, i kada je nužno bore se i ginu, idealisti – pa tako i onda kada praktičari i pragmatičari dovedu zajednicu do bezizlazja upravo zato što su zanemarili neke od bitnih značajki i dimenzija čovječnosti i ljudskosti koje su ovdje naznačene.“ Početak svakog nastavka feljtona proviđen je određenim citatom iz Biblije, motom, da se istakne kako budućnost svijeta ne ovisi samo o čovjeku, nego i o Bogu, te o odnosu ljudi i narodā spram Njemu i međusobno. 

Anđele borče, Mihovile, siđi

S visokog neba na pute nam zemne,

Satri Sotonu, ratove sve smiri,

Očuvaj mir nam!

(Iz himna za blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela, 29. rujna)

Što očekivati i prema čemu težiti u svijetu sve brojnijih oružanih sukoba i poremećaja? Na to pitanje nude se u javnom prostoru različiti odgovori. Pa ipak, nijedna prouka, nijedno istraživanje, analiziranje, zaključivanje i prognoziranje ne može ignorirati poplavu događaja i učinaka koji muče naš um i pobuđuju sve veću zabrinutost i tjeskobu. Suvremeni svijet u sebi se komeša i sukobljava, pri čemu dospijeva do gotovo bezizlaznih situacija: od unutarnjih kriza i nereda te bilateralnih i multilateralnih rasjeda i raspada međunarodnog prava, od narušene trgovinske razmjene i prekida lanaca opskrbe do hibridnih i oružanih bilateralnih i regionalnih sukoba i pogibelji? Što vodi svijet prema sve većem kaosu. Pri čemu Zapad, osobito Europa, a ni brojna druga područja ne stoje dobro ni perspektivno. – Možemo li pronaći neki dobar izlaz iz ove neuravnoteženosti u smjeru ’vraćanja mačeva u korice’ i dovođenja svijeta u novu, mirotvornu ravnotežu, na dobrobit ljudi, narodā i čovječanstva?

Kao na pretpostavku za razumijevanje današnjega stanja, mora se prvo podsjetiti na to da su svjetski poredak te njegovu doktrinu, pravila i etiku od 1945. naovamo, a osobito onaj unipolarni, nastao po slomu sovjetskoga komunističkog bloka oko godine 1990., i koji je potrajao do drugog desetljeća ovoga stoljeća, definirale u prvom redu Sjedinjene Države, a donekle i druge velike zapadne sile, poglavito V. Britanija i Francuska, uz potporu ostalih, te utjecajni punktovi moći. Ta politička doktrina i etika bila je podupirana i potvrđivana američkom političkom, ekonomskom, vojnom, obavještajnom, tehnološkom, informativnom, kulturnom i drugom dominacijom odnosno hegemonijom ili prevlašću diljem svijeta, uz izuzeće nekih zemalja koje su joj se više ili manje uspješno odupirale. Nisu se, u suočenju s američkim supremacionizmom, primjerice Hrvatska ili Njemačka, Turska ili Argentina ’pačale’ u to kako (pre)uređivati sustav pravila u međunarodnim odnosima ili protiv koje zemlje politički, diplomatski, propagando, ekonomski ili vojno intervenirati, a kamoli u to kakva će u sebi biti američka demokracija. Ali je vrijedilo obrnuto. U velikoj mjeri to vrijedi i danas, iako su u međuvremenu takvi odnosi znatno poljuljani ili narušeni, posebice s obzirom na opetovano europsko dominantno suprotstavljanje izboru D. Trumpa za predsjednika SAD-a i njegovim politikama.

Kratak osvrt na prijašnje stanje i prijašnje nepravde u doba globalne prevlasti SAD-a

Tako su, primjerice, Sjedinjene Države vršile velike pritiske na Hrvatsku da bez otpora i skanjivanja surađuje s Haaškim tribunalom za zločine počinjene na ’području bivše Jugoslavije’, da mu izruči sve optužene generale i ostale i da mu dostavi arhivsko gradivo zaštićeno državnom ili vojnom tajnošću i da pristane na kriminalizaciju Domovinskog rata i desuverenizaciju – a istodobno su same Sjedinjene Države rezolutno odbile pristupiti Rimskom statutu, kojim je predviđeno univerzalno sudište za sve ratne zločine koji su se ili bi se dogodili igdje na kugli zemaljskoj, a koje bi obvezivalo samo države koje prihvate Rimski statut. Američko službeno objašnjenje bilo je vrlo jednostavno: Ne želimo izručivati svoje vojnike tom sudištu zato što bi ono moglo nepravedno suditi i presuđivati američkim vojnicima!

Pritiske u cilju „pune kooperativnosti“ i bezuvjetne suradnje s Carlom del Ponte vršile su na Hrvatsku i razne američke saveznice, članice NATO-a, i međunarodne organizacije i čimbenici koji su bili pod kontrolom što zapadnih država,  što zapadnih odnosno globaliziranih mreža i središta moći. Meka, kukavička ili anacionalna vodstva Hrvatske na takva su zahtijevanja i ultimatume, nakon određenih otpora i krizmanja, i pristajala. Onako kao što su se, iako navodno nevoljko, mirila s međunarodnim, pa onda i vlastitim, priznavanjem ’univerzalne jurisdikcije’ Srbije za zločine počinjene u ratu i na teritoriju Republike Hrvatske, na koju je Srbija izvršila brutalnu agresiju, popraćenu brojnim i okrutnim zločinima nad hrvatskim državljanima.

Svi su znali, ne samo u Hrvatskoj, da je takvo postupanje najveće svjetske sile i njezinih pipaka pruženih u sva tijela ’međunarodnoga poretka’ nepravedno i nepošteno i neprincipijelno, ali su smatrali da se toj i takvim nepravdama nitko u stvarnosti ne može, pa se stoga i ne treba suprotstavljati. Mirili su se, unatoč protivljenju glavnine vlastitog naroda, s time da ono što je dopušteno ’Jupiteru’ (vrhovnoj sili) nije dopušteno ’volu’, tj. majušnoj ovozemaljskoj sili (u usporedbi s najvišom i nadzemaljskom) kao što je Hrvatska (Quod licet Iovi, non licet bovi!).

Slična poslušnost brojnih zapadnih zemalja američkom imperiju odnosno ’imperatoru’ pokazivala se je i pri nezakonitim agresijama ili potpomaganju unutarnjih pobuna i agresija na države kao što su Irak, Libija i Sirija, ili pri također tomu prethodećemu međunarodno nezakonitom bombardiranju Srbije, a isto tako i pri međunarodnopravno prijepornoj okupaciji dalekog Afganistana i obaranju tamošnje talibanske vlasti. U vojnoj akciji usmjerenoj protiv talibanskog režima odnosno u invaziji Afganistana, prije nego što su Ujedinjeni narodi donijeli odgovarajuću rezoluciju po poglavlju VII. kojom su uspostavili ISAF, sudjelovale su u prvom redu američke vojne snage, uz potporu britanskih. Ali je neizravnu potporu i tehničke usluge toj vojnoj akciji dalo neizravno najmanje 55 zemalja, među kojima su bile brojne zapadne, ali i primjerice Rusija, Turska i Pakistan. Rijetko se koja od dvjestotinjak država i međunarodnih subjekata na svijetu usuđivala i verbalno suprotstaviti moćnom SAD-u. Takva su općenito bila tada vremena: Amerika je bila vrlo jaka i nije bilo ni poželjno ni neopasno ’stati joj na put’ ili ’cjepidlačiti’ u pogledu njezina ’prava’ na ovo ili ono.

Američki neuspjesi, slabljenje moći i nove nevolje Zapada

No susljedna zbivanja u svjetskoj stvarnosti, u širokoj panorami, zbivanja ’na terenu’ tijekom drugog desetljeća ovog stoljeća te u ovomu trećem pokazala su da američka prevlast i premoć u svijetu slabi, a s njome i ukupna premoć Zapada. Promjena globalnih odnosa moći, jačanje suverenosti mnogih te češća i hrabrije samostalna odlučivanja mimo volje SAD-a i velikih zapadnih sila odnosno organizacija kao što su G7, NATO i EU ima čitav niz razloga i uzroka: od dinamično populacijskih, izmijenjenih trgovinskih i financijskih, drukčijih vojnih, oružanih i obavještajnih odnosa moći do ekonomskih, političkih, socijalnih, unutarnjih, znanstveno-tahnoloških, etičkih, svjetonazorskih, duhovnih i psihologijskih momenata.

Bez ulaženja potanje u sve te aspekte, recimo najprije to da je američka politička, oružana ili interventna sila, kao produžena ruka političke volje reprezentanata američke ’duboke države’ i korporacijskih interesa, uvelike oslabjela, a više puta i jako zatajila. Pokazala se naime neuspješnom ili samo djelomično uspješnom u ostvarivanju postavljenih ciljeva u cijelom nizu zemalja, bilo u vojnim akcijama protiv njih, bilo u miješanju u zbivanja na strani niza ’režima’ ili protiv njih. Navedimo samo eklatantne primjere: Afganistan (iz kojega se američka vojska kaotično povukla, zatečena napredovanjem talibana i munjevitim urušavanjem proameričke afganistanske vojske, pri čemu je ostavljeno oružja u vrijednosti koja se mjeri stotinama milijuna dolara), Irak (odakle se američka vojska upravo povukla, što je rezultat višegodišnjeg pritiska domaće vlade i općeg, za SAD nepovoljna stanja u toj zemlji), Pakistan (američke akcije nisu dokraja otklonile prijetnje terorizma), Sirija (nije u prvom razdoblju oboren Assad, a pušten je iz boce duh „Islamske države“, koji je zaustavila ruska, a ne američka vojna sila), Somalija, Jemen, Libija, Libanon, Niger.

Popisu moramo dodati američko-izraelski ovogodišnji neuspjeh u ciljanom obaranju iranskog režima žestokim kratkotrajnim (kako se planiralo) zračno-raketnim napadima i/ili u prisiljavanju tog režima odnosno iranskoga državnog i vojnog vrha na kapitulaciju. Pri čemu je američka vojna sila istrošila goleme zalihe oružja, pretrpjela velike štete u uzvratnim iranskim napadima te prouzročila nemjerljive štete za američke savezničke zemlje-štićenice u Zaljevu i za čitav svijet na planu energetike i osiguravanja slobode plovidbe i prometnih pravaca za nesmetanu trgovinu sirovinama i proizvodima ključnima za funkcioniranje suvremenog svijeta.

’Liberalna demokracija’ nije preplavila svijet; naprotiv

Dometnimo uz rečeno nezaustavljivo jačanje Kine u svakom pogledu, uz prkošenje Rusije NATO-u te uz jačanje niza regionalnih sila ne samo po brojnosti stanovništva i po vojnoj snazi, nego i po velikim napredcima i  konkuriranju SAD-u u sferi naoružanja, industrije, tehnike i informatike. Spomenimo i veliki deficit u trgovini s Kinom te daljnji rast američkoga javnog duga, kojemu se ne vidi kraja i za koji nitko ne zna kada će i kako uopće ikada biti smanjen, a kamoli vraćen. Dodajmo jačanje alternativnih valuta odnosno sredstava plaćanja, koja postupno istiskuju plaćanja u američkim dolarima, napose u moćnom savezu BRICS+. Navedimo i pitanje ugroze američkih i zapadnih interesa u Europi, a u svezi s rusko-ukrajinskih oružanim te rusko-zapadnim hibridnim ratom, sa sankcijama, s krizom energetike i drugih gospodarskih grana. Istaknimo i politička te svjetonazorsko-duhovna kretanja na Zapadu, po kojima populacije postaju sve nespremnije i nesposobnije za pariranje sve snažnijim radnim i vojnim ešalonima vrlo discipliniranih i fanatičnih radnika i vojnika iz drugih dijelova svijeta. Dodajmo i problem useljenika, osobito onih hispanske pripadnosti u SAD-u i onih odanih islamu, a nerijetko i islamizmu po zapadnoj i srednjoj Europi. Imigracije iz izvaneuropskih država u određenoj se mjeri može smatrati ne samo spasom od depopulacije i ekonomskog nazadovanja, nego i opasnom ’petom kolonom’, koja izaziva unutarnje razdore u europskim nacijama i koja možda prethodi vojnoj invaziji na Europu ili neke njezine dijelove u doglednoj budućnosti. A koja u svakom slučaju, uz ostale čimbenike, slabi europsku i zapadnu otpornost na unutarnje i vanjske prijetnje i ugroze. Koje su sve manje hipotetske, a sve više realistične, posebice u sferi ruske vojne prijetnje te ovisnosti europskih zemalja o energentima, sirovinama, (polu)proizvodima, komponentama i informatičkoj opremi iz drugih dijelova svijeta, napose iz SAD-a, Kine, Rusije (energenti), s Bliskog istoka, s Tajvana…

Ovime što je dosad samo natuknuto htjelo se potkrijepiti tezu koja glasi: Sjedinjene Države, Europa i ’kolektivni Zapad’ sve dublje ulaze u ’krizni modus’. Sve su manje i rjeđe u stanju nametati većini svijeta svoju volju i svoje ’standarde’ ili drugima što uvjetovati. Pogotovu nisu više u stanju ’izvoziti demokraciju’ (G. W. Bush), što je još jedna od tlapnji zapadne liberalne demokracije. Nju je početkom 1990-ih ’znanstveno’ formulirao i strateški postavio Francis Fukuyama oholom i totalitarnom tezom o neminovnom prevladavanju i pobjedi liberalne demokracije zapadnoga tipa nad svim drugim oblicima vladavine i ideologije u cijelomu svijetu i, time, o „kraju povijesti“ (jer da nakon ostvarenoga ’najboljeg od svih mogućih svjetova’, kako bi se izrazio filozof Leibniz, ne može više biti povijesnog razvoja prema čemu drugomu, boljemu, jer ničega boljega od svijeta liberalne demokracije nema niti može biti); od te utopijske teze on je poslije i sam odustao. Ali čini se da nju zapadne liberalne elite još uvijek imaju za svoje svjesno ili nesvjesno polazište u geopolitičkom planiranju. Iako ’liberalna demokracija’ nije preplavila svijet niti više ima ikakve šanse ikada ga preplaviti. Naprotiv, jačaju njoj oprečne doktrine, politike i prakse. A posebice se pokazuje koliko je Zapad, i ne samo Zapad, u negativnom smislu, ’personaliziran’ i ’privatiziran’ – koliko su osobni, privatno-skupinski i privatno-korporativni interesi presudni za poteze koji se vuku, a koji su ključni za narode i države. Predsjednik Trump ističe se među onima koji pri državničkim potezima nerijetko stavljaju u prvi plan svoj osobni, privatni interes odnosno interes vlastite ‘familije’, skupine, stranke ili konzorcija. A brkanje privatnoga s nacionalnim nipošto nije pokazatelj zrele svijesti o služenju isključivo općemu dobru vlastite nacije, a i dobrobiti čovječanstva. O vladavini prava i obvezatnosti pridržavanja međunarodnog prava, o privrženosti općim vrijednostima i etičkim vrjednotama da se i ne govori. O tomu će biti više riječi u daljnjim nastavcima.

_ _ _

1. listopada 2026.

I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen,

sa sedam glava i deset rogova;

na glavama mu sedam kruna,

a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih

– i obori ih na zemlju.

Iz biblijske knjige Otkrivenje, 12, 3-4

Rijeka povijesti krenula je u međuvremenu, i to tijekom svega desetak-petnaest posljednjih godina, za mnoge zapadne stratege i oblikovatelje doktrina i politika sve više neočekivanim i gotovo obrnutim smjerom od onoga koji je prije 35 godina predvidio zlosretni Fukuyama (kao eksponent onoga što se naziva i ’duboka američko-zapadna država’ – Deep State), stekavši smjesta golemu vojsku svojih intelektualnih i provedbenih sljedbenika. Uz ostalo, jačale su države koje osobito ili odviše ili uopće ne mare za vrijednosti liberalne demokracije,  turbo-zaštite ljudskih i manjinskih prava te svega ostaloga. Sjedinjene Američke Države nisu u stanju ’mekom silom’ nametati drugima svoja pravila igre i svoju volju, ili se pri takvim nastojanjima susreću sa sve brojnim i sve tvrđim otporima ili okretanjima leđa vlastitih prijašnjih saveznika.

Pod Trumpom sve se rjeđe Sjedinjene Države i trude djelovati s mekih polazišta zapakiranih u diplomatski celofan kako bi se potvrđivao američki primat u svijetu ili u regijama u kojima SAD ima posebne interese; okreću se tvrđim, pragmatičnijim metodama i odmiču se od postulata liberalne demokracije i samih principa dosadašnjih međunarodnih odnosa uobličenih u Povelji UN-a i u drugim međunarodnim dokumentima kojima je država Georgea Washingtona bila ili jest potpisnica. No ni na trumpovski način kombiniranja političkih prijetnji, ekonomskih ponuda, sankcija ili ucjena te vojnih udara uglavnom nisu u stanju ostvarivati zacrtane ciljeve. Ne uspijevaju štititi ni sve glavne svjetske plovne putove, svrgavati nepoželjne režime (Venezuela je, donekle, rijetka iznimka) ni štititi savezničke države u drugim dijelovima svijeta, sada  napose one na Bliskom istoku. I već dugo ili nisu u stanju gotovo nigdje dovoljno uspješno vojno intervenirati (primjeri: Sirija, Iran i Jemen) ili vojnom intervencijom osvojenu i pokorenu državu zadržati trajno pod svojom kontrolom (primjeri: Afganistan i Irak).

Američke i europske nevolje i slabe točke

I europske države pokazuju se većinom razmjerno sve slabijima i sve nevažnijima. Francuska je, primjerice, ovih godina morala podviti rep i povući svoje posebne postrojbe iz nekih afričkih zemalja u kojima je dotad desetljećima štitila tamošnje režime od islamističkih ustanika i drugih pobuna i nereda. Europske zemlje strepe sve više od ruskoga hibridnog i klasičnog rata protiv njih; o ruskoj nuklearnoj prijetnji da se i ne govori, a na koju u Europi jedino Francuska i V. Britanija mogu uzvratiti, premda raspolažu neusporedivo slabijim nuklearnim arsenalom od ruskoga. A i u pogledu konvencionalnih oružja dvojbeno je kako bi europske vojne sile prošle dođe li do izravnoga rata Rusije konvencionalnim snagama protiv poneke članice NATO-a i EU-a.

Nadalje, Sjedinjene Države politički su, ideološki i svjetonazorski destabilizirano i raskoljeno društvo, a ta se raskoljenost posljednjih godina prenosi i na međusobne odnose američkih saveznih država. Vladavina Donalda Trumpa jest i na unutarnjem planu vladavina visokog rizika, i malo je onih koji će staviti ruku u vatru prisežući da će on uredno i u miru privesti kraju i ovaj svoj mandat odnosno da u SAD-u ne će doći do socijalno-političkog meteža većega nego što je posljednjih godina zabilježen.

U Europi pak nasuprot etabliranim političkim snagama jačaju i radikalna desnica i radikalna ljevica. Iako ni prva, a još mnogo manje ni druga nisu kadre preuzeti vlast ni u kojoj pojedinoj državi, osim desnica vjerojatno dogodine u Francuskoj u osobi Marine Le Pen kao novog predsjednika države, s velikim ovlastima, unutarnja nezadovoljstva i antagonizmi, osobito u zemljama s izraženim brojem useljenika, ali i općenito u raznim donjim i srednjim slojevima društava, suočavaju ’Stari kontinent’ s nepredvidivim rizicima destabilizacije u pojedinim državama ili regijama, ali i u okvirima EU-a kao naddržavnog okvira.

I dok se zapadne vlade i elite koprcaju nastojeći na stare načine rješavati unutarnje teškoće i međunarodne nevere, odozdol, iz jezgre naroda, raste svijest o iluzornosti ukupne doktrine, strategije, taktike i svrsishodnosti politika što ih i dalje vode ili svojeglavo nastoje voditi etablirane političko-intelektualne, institucionalizirane i općenito premoćne i umrežene snage u europskim državama, u Europskoj uniji, NATO-u i drugim europskim ili dominantno zapadnim organizacijama, forumima i po geopolitičkim i drugim stožerima i promišljaonicama.

Počinje se uviđati kako se ’ovako dalje ne može’

Sigurnost i blagostanje za to se vrijeme osipaju. Upravo pristižu vijesti o opasnoj financijskoj krizi u Sjedinjenim Državama, povezanoj s velikim državnim dugovima i sa strukturom vjerovnika američke države odnosno s rastom prinosa na te dugove, koji je indikator financijske nestabilnosti i investitorske nesigurnosti. Stručnjaci procjenjuju da bi se ulaženje SAD-a u ozbiljnu financijsku krizu neminovno i za nju vrlo nepovoljno prelilo na Europu, već ionako pogođenu raznim financijskim i ekonomskim i sigurnosnim nepogodama. Istodobno, vlade 13 država članica Europske unije traže od zajedničkih institucija u Bruxellesu kresanje golemoga i skupoga birokratskog aparata te reviziju politika subvencioniranja odnosno reviziju kriterija subvencioniranja iz proračuna EU-a. Razna zaduživanja EU-a i država članica, veliki izdatci za Ukrajinu te štete od sankcija Rusiji, koje se procjenjuju na stotinu milijarda samo zbog velika smanjenja uvoza fosilnih goriva iz Rusije, slabljenje niza industrijskih djelatnosti i najnovija kriza s opskrbom naftom, plinom i derivatima dovode do toga da dio onih koji su spremni pogledati istini u oči počinje uviđati kako se ’ovako dalje ne može’.

A Europska unija uglavnom je inertna, hiperregulirana i birokratizirana, troma i samozadovoljna, otuđena od europskih naroda, a takva su i vodstva i mentalni sklopovi mnogih država članica. Dok se svijet naglo mijenja i dok kineski konkurentni ugrožavaju perspektivu razvoja pa i samog opstanka vodećih tvrtki europske automobilske i druge industrije. K tomu je Europa iznimno ovisna o rijetkim mineralima i raznim drugim komponentama i proizvodima koje nabavlja iz Kine, SAD-a i iz niza drugih zemalja bogatih raznim i vrlo potrebnim, ničim drugim nezamjenjivim sirovinama i robama. K tomu treba dodati sve veća i sve teže podnosiva izdvajanja iz proračuna za naglo jačanje vojno-obrambenih kapaciteta, a napose nimalo bezopasne napukline u transatlantskim odnosima.

Zbivanja u svijetu postaju sve manje predvidiva, a sve više nepovoljna i opasna

Sve to odražava se ili se realni odnosi važnosti i moći odrazuju i na međunarodnu poziciju i utjecaj Europe na daljnja zbivanja i procese u globalnom svijetu. Najkraće rečeno, Europa tendira prema vlastitoj marginalizaciji u međunarodnim odnosima. Zaštitni mehanizmi Europske unije za koje se dugo vjerovali da mogu jamčiti uspješno funkcioniranje tog bloka vrlo razvijenih država, kao što je kontroliranje vlastitih i stranih čimbenika putem diplomacije, političkih pritisaka, međunarodnog prava, snažnoga gospodarstva, milijarda eura razvojne i druge pomoći državama u potrebi te djelovanja na planu znanosti, obrazovanja, kulture i informiranja pokazuju se sve manje učinkovitima. Europske zemlje najprije su gubile i izgubile svoje kolonije, a sada je u jeku i proces gubljenja njihove postkolonijalne nadmoći, iako se još uvijek na račun desetljećima i stoljećima stjecanih prednosti može živjeti u Europi razmjerno vrlo dobro.

Zbivanja u svijetu postaju istodobno sve manje predvidiva, a sve više nepovoljna i opasna. Zapadna ’moć i slava’ pomalo se ili se pospješeno ’raspadaju’. Pesimistička tumačenja i prognoze iz dana u dan dobivaju nove potvrde i potkrjepe – koliko god Zapad i dalje bio razmjerno jak i bogat te ga još uvijek ni moćna Kina ni drugi dijelovi svijeta ne mogu samo tako otpisati kao partnera u diplomaciji i trgovini, i u znanostima, gospodarstvu i kulturi, kao izvoznika i kao tržište, kao generatora mnogo toga vrijednoga čime drugi još ne raspolažu. No da bi Europa zaslugom svojih prednosti imala težinu i morala biti slušana malo podalje od njezinih kopnenih granica i teritorijalnih mora odnosno gospodarskih pojaseva njezinih država, to više nije realistično očekivati.

’Zagubljene’ zlatne ključiće za zaključavanje ratnih kriza na istoku Europe i na Bliskom istoku te za stabilizaciju i buduću suradnju u Sredozemlju (drastični su primjeri destabilizirana i podijeljena Libija, Cipar, Libanon, Izrael te sada odnos Maroka prema španjolskim ekslavama), na Baltiku, (gdje Rusija prijeti i nuklearnim udarima ako bi došlo do pokušaja izolacije kalinjingradske ruske eksklave), u Atlantiku, na Arktiku, u Crvenom moru, Hormuškom tjesnacu i Perzijskom zaljevu, u Južnom kineskom moru, u zoni prijepora Kine i Tajvana i drugdje nitko nikako da pronađe. Poneka od najjačih europskih sila povremeno pošalje nekamo po jedan svoj ratni brod, i to je uglavnom sve, iako je svakomu razvidno da je to samo simboličko i k tomu prilično rizično pokazivanje (slabašnih) mišica. Europske vlade, vođe, stranačko-političke klase, institucionalni i intelektualni ešaloni pokazuju se i na domaćem i na međunarodnom planu sve više kao nedorasli razini temeljne i strategijske odgovornosti za budućnost vlastitih naroda. No zato pozicije kojih su se već davno domogli ljubomorno drže i čuvaju za sebe. Pa makar propao i onaj sada suženi, vlastiti svijet, europski i međunarodni poredak kojem su oni bili ili se još uvijek drže kao da jesu njegovi predvodnici, suoblikovatelji i čuvari…

Europska vodstva nemaju odgovora na brojna nova pitanja

A očuvati odnosno povratiti u cijelomu svijetu i u samoj Europi (s obzirom rat Rusije s Ukrajinom i njegova hibridna protegnuća te moguće izravno širenje vojnih udara na određene lokacije u državama koje vojno pomažu Ukrajini, čime Kremlj upravo prijeti) onaj stari i blagotvorni mir, – to se sada kada ’Pax Americana’ postupno postaje stvar prošlosti, a ne i sadašnjosti i budućnosti –pokazuje kao ’sanja pusta’?

Nadalje, kako izaći nakraj s vlastitom dekadencijom i unutarnjim rasapima – koje je europskim narodima – čija su vodstva i mnoštva okrenula leđa kršćanstvu, religiji i baštinjenoj tradiciji, identitetu i etici – donijela upravo dominantna ideologija i politika progresivnog liberalizma te svjetonazorskog, etičkog i duhovnog relativizma planski rastrojstvene naravi? Kako se postavljati spram asertivnoj Kini, a i spram nizu drugih, ’jogunastih’ regionalnih sila i nedržavnih aktera, napose terorističkih organizacija i mreža međunarodnog kriminala i destabilizacije? Kakve politike voditi spram siromašnom, populacijski bujajućem i siromašnom, a socijalno i sigurnosno eksplozivnom Globalnom jugu. Kako se odnositi spram prijetećem radikalnom, bojovnom i osvajačkom islamizmu? Kako ojačati svoju ulogu i ne zaostajati u suočenju s naglim razvojima drugdje vojne i civilne tehnike i tehnologije te s nekontroliranom munjevitim usponom i globalnim jačanjem uloge umjetne inteligencije u gotovo svemu, u čemu su predvodničke zemlje i dalje vrlo razvijeni SAD i sve naprednija Kina?

Kako se snalaziti i optimalno politički postavljati u procjepu između SAD-a i Rusije, između SAD-a i Kine, između SAD-a i Irana…?

Geopolitički i geoekonomski i ekologijski i socijalno gledano, moraju se naznačiti još neka pitanja, kao što su: Kako se snalaziti i optimalno politički postavljati u procjepu između SAD-a i Rusije, između SAD-a i Kine, između SAD-a i Irana, između Izraela i palestinske Gaze te Zapadne obale odnosno spram hipotetskoj palestinskoj državi? Kako na vlastitu tlu, a kamoli drugdje, spriječiti daljnju devastaciju prirode i okoliša, obraniti se od raznovrsnih zatrovanja i boleština te svom prebivalstvu osiguravati dovoljno zdrave i priuštive hrane, pitke vode, prirodnog okoliša, dovoljno radne snage? Kako i ubuduće održavati ovako visok standard života i blagostanje na koje se zapadnoeuropsko prebivalstvo već jako naviknulo? Ono naime smatra po sebi razumljivim (’bogomdanim’) da Europa ostane zauvijek jednim od najrazvijenijih dijelova svijeta i kontinentom s visokim socijalnim standardima; no što bi tomu imalo biti čvrstom podlogom i tko više takvo što uopće može i srednjoročno jamčiti? Kako na sva ta pitanja pronaći pravae odgovore?

Za najveći dio etabliranih europskih i zapadnih vodstava, ’elita’ i ’mudraca’ (the pundit class) okupljenih po vladama, povjerenstvima, stožerima, državnim službama i javnim upravama, po institutima, sveučilištima, časopisima i promišljaonicama (think tanks), po ustanovama i moćnim medijima odgovori na ta pitanja višestruke su nepoznanice ili se pomalo gube, empirijski gledano, u zoni ’znanstvene fantastike’… Uz ostalo i zato što svijet ne samo da izmiče europskoj i zapadnoj kontroli i mogućnosti kataliziranja onoga što se u njemu događa, nego izmiče i samoj racionalnosti, koja se dosad pretpostavljala kao osnova svakoga strateškog planiranja i međunarodnog sporazumijevanja i suradnje. – Prvo bi se, naravno, moralo dobro spoznati i priznati realitete: i one u velikom svijetu, i one na Zapadu, a isto tako i istinu o samima sebi. A ne i dalje svijet promatrati s vlastitih i nadmenih, moralističkih, u međuvremenu zastarjelih i onemoćalih motrišta. Ili kroz prizmu egocentrično-karijernih, preuzetnih ambicija, ružičastih projekcija i brkanja stvarnoga sa željenim i svečano proklamiranim.

A što se sve upravo događa sa svijetom, što se sve bitno i ključno u njemu naglo mijenja ili se već nepovratno promijenilo, to ćemo pokušati jezgrovito prikazati u nastavku ove rekapitulacije trenutnoga stanja svijeta i glavnih procesa i promjena koje se tako naglo i možda nepovratno i sa sve višim rizikom od ratne kataklizme zbivaju u njemu. Promiče li Putin kaotizaciju svijeta, ne bi li se trebalo odmah dodati da ju promiču i mnogi na Zapadu: što takve a la Kremlj, što uzvratne, što neke treće vrste?

_ _ _

5. listopada 2026.

Pomno me slušaj, puče moj,

počujte me, narodi!

Jer od mene Zakon dolazi

i moje pravo za svjetlo narodima.

Brzo će stići pravda  moja,

moje će spasenje doći kao svjetlost.

Moja će mišica suditi narodima.

Iz biblijske knjige Izaija, 51, 4-5

Dominantna zapadna škola mišljenja i dalje promatra odnose među akterima međunarodnih odnosa jednostrano, moralistički i umišljajući si da svijetu može određivati vlastita pravila i utjerivati prosvijećeno-univerzalnu pravdu. Ona stalno iznova „osuđuje“ rusku agresiju, inzistira na nepovrjedivosti suvereniteta država i granica njihovih teritorija te na kažnjavanju ratnih zločinaca, na obvezi pridržavanja Povelje UN-a, međunarodnog prava, ratnog prava, duha i kriterija međunarodne suradnje te raznih vrijednosnih i etičkih sustava i standarda uljuđena ponašanja zasnovanih na vlastitim postulatima. Riječ je kod njih o dominaciji onoga što se na engleskomu naziva i whishful thinking: mišljenje koje se više oslanja na željeno negoli na stvarno stanje promijenjenoga svijeta i odnosa snaga u njemu. I ne samo to.

Pripadnici te škole mišljenja i dalje imaju za pretpostavku vjerovati da je prosvijećeni Zapad dominantan, da je on taj koji i dalje igra bijelim figurama, da jedino on može svijetu dati prave modele budućih međunarodnih odnosa te da nedemokratski i autokratski sustavi u Rusiji, Kini, Aziji i drugdje, a kamoli države koje pokazuju agresorske namjere ili su već agresori, nisu i nikada ne će biti od „međunarodne zajednice“ prihvaćeni, nego da će ih ona potisnuti odnosno privesti na pravi put.

Zapadnjačka ’idealistička’ i ruska ’realistička’ škola geopolitičkog mišljenja

Ta škola geopolitičkog mišljenja i strategijskog planiranja polazi od racionalističke pretpostavke da je svijet moguće, zapravo da ga je prijeko potrebno ’dovesti u red’ i da nositelji dovođenja drugih, a i samih sebe – recimo SAD-a, unatoč tomu što se pod aktualnim vodstvom ’odmetnuo’ od ’ispravnog’ mišljenja i postupanja – u red trebaju biti umrežene pristaše upravo te škole mišljenja koji raspolažu političkim, vojnim, pravnim, obavještajnim, ekonomskim, informativnim i drugim moćima i polugama kojima se stanje svijeta usklađuje s projekcijama te iste škole mišljenja. Njoj je najbliža ona vanjska politika kakvu su vodili Obama i Biden, a zazorna im je sadašnja Trumpova vanjska politika odnosno njegova ideologija, državnička doktrina i primjenjivana metodologija.

Paradoksalno, zastupnici te prosvijećene političke doktrine, koji su inače protivni ne-nužnoj uporabi sile, sada se zauzimaju za to da Putinova Rusija bude silom poražena, a Putin i ostali za rat i ratne zločine suđeni – jer u svijetu ’reda mora biti’ – i kažnjeni. Unatoč svijesti da je takvo što gotovo nemoguće u danim odnosima snaga ostvariti te da inzistiranjem na kažnjavanju Rusije i njezinih ratnih vođa praktički usmjeruju Europu, zapad i svijet prema sve izglednijem nastavku i eskalaciji rusko-zapadnog rata, koja može dovesti do europske i svjetske kataklizme. Iako se svijet posljednjih godina silno promijenio, oni i dalje polaze od pretpostavke da ga se može vratiti pod kontrolu, uskladiti s kriterijima razuma i (njihove) pravde. Općenito, smatraju da je svijet jedna cjelina ’odozgor’ upravljiva i da glavnina svijeta hoće to isto što i oni.

Nasuprot toj školi mišljenja, mnogi drukčije misleći i drukčije postavljeni analitičari na Zapadu alarmiraju javnosti ocjenama o pogibeljima daljnjeg zatezanja užeta s Rusijom i općenito te konstatiranjem da svijet više ne funkcionira niti može funkcionirati po negdašnjim pravilima odnosno da ni SAD ni Zapad ni neka globalna internacionala otjelovljena u UN-u ni sustav globalnih pravila nisu više u stanju dominirati svijetom niti da mu je moguće milom ili silom nametati norme kodificiranoga, modernoga i običajnoga prava ili bilo čiju političku volju.

U ruskoj pak školi mišljenja, a na slične načine i u kineskoj i drugdje izvan zapadnoga kruga (’orbis terrarum’), razvila se je teorija po kojoj svijet više nije unipolaran, dakle da nije više upravljiv s jednoga mjesta, sa SAD-om kao dominantnom silom, te da ga se može i mora prihvatiti i iznova urediti kao ’multipolaran’. Što bi, razumije se, imalo brojne i dalekosežne konzekvence. A razdoblje između prethodne unipolarnosti i buduće multipolarnosti jest razdoblje u kojem dolazi do ’kaotizacije’ stanja svijeta. Zato se takvu školu mišljenja naziva i zastupnicom „teorije kaosa“.

Kako svijet vidi ruska valdajska škola, koja zastupa „teoriju kaosa“

Koliko god ta ruska škola mišljenja neizravno, analitički i teoretski služila opravdavanju ruske agresije na Ukrajinu, otimanja dijelova njezina teritorija i ruske političke i vojne, ’protuzapadne’  doktrine pod Putinom općenito, za njezine uvide i deskripcije čini nam se da daje u ponečemu realističniju, objektivniju sliku negoli spomenuto zapadnjačko idealističko podvrgavanje stvarnosti vlastitim idejama i imperativima. Ovdje ćemo, sa svim razumljivim oprezom, sažeto prikazati kako svijet vide ruski geopolitički mislioci, i to uz pomoć teksta „Svjedoci kaosa“ Antona Barbašina iz studenoga 2025. U njemu je on prikazao pet postulata ruske „teorije kaosa“, koja se razvija i razrađuje posljednjih desetak godina. Razvili su ju u prvom redu znanstvenici povezani s Valdajskim raspravnim klubom, koji je nazvan po jezeru Valdaj u Novgorodskoj oblasti u Rusiji. Ondje je prvi sastanak kluba održan g.  2004.

Po ’Valdajevim’ znanstvenicima, kaos u međunarodnim odnosima naravna je i neizbježna faza koja slijedi nakon sloma utvrđenih „težišta“ prije nego što se pojavi novi, stabilan sustav saveza, institucija i normi. „Evolucija međunarodnog okruženja vodi prema drukčijem obrascu – onom koji je do sada ostao na periferiji rasprave: svijet bez polova, kaotičan i brzo promjenjiv poredak, rat svih protiv sviju koji ide ruku pod ruku s propadanjem tradicionalnih institucija (od suverene nacionalne države do klasičnog kapitalizma). To je scenarij akutne krize koja ne vodi toliko do nove ravnoteže snaga koliko do posvemašnjeg ponovnog pokretanja“, tvrde autori Valdajeva izvješća Život u svijetu koji se raspada. „Stari poredak više ne postoji. Nema novoga, a nije ni jasno kako bi trebao izgledati“, jedna je od temeljnih teza.

Pet postulata ’teorije kaosa’

Prvi postulat: Stari svijet ne može se obnoviti. Oni koji ga pokušavaju sačuvati – prije svega Zapad – osuđeni su prepoznati uzaludnost svojih napora. Prije ili poslije to će ih prisiliti da pregovaraju o novim pravilima i formatima interakcije i s Rusijom i s ostatkom nezapadnog svijeta. Autori ne pozivaju izričito na uništavanje preostalih struktura starog poretka, ali napominju da su „napori za postizanje globalnog poretka propali, a pokušaji stabilizacije pretvorili su se u niz taktičkih mjera koje su često pogoršavale, a ne rješavale probleme“. Što Zapadnjaci tvrdoglavije brane prijašnji status quo, on se brže urušava.

Drugi postulat: Kaos je u osnovi neupravljiv. Nekontroliranost procesa i zbivanja prebacuje žarište s pokušaja vraćanja globalnog upravljanja na pitanja preživljavanja i prilagodbe. Međunarodnu politiku definira promjenjivost, pa države stoga na izazove mogu davati samo ’situacijske odgovore’. Pobjeda ne će pripasti onima koji pokušavaju vratiti izgubljenu upravljivost, već onima koji su kadri hitro ’rekalibrirati politiku’, pronaći ’kreativna rješenja’, koja imaju u prvom redu služiti kao ’sigurnosne tehnike’ za države.

Treći postulat: Svaki je akter međunarodnih odnosa in ultima linea prepušten sam sebi i vlastitu snalaženju. „Krute sheme ’mi protiv njih’ odlaze u prošlost; princip ’svatko za sebe’ podrazumijeva ne samo svestranu obranu već i mogućnost nagle promjene partnera.“ Primjer: Rusija je godinama podupirala Bašara al-Asada u Siriji protiv islamista, no čim su se okolnosti promijenile, prethodne su obveze odbačene te je Moskva uspostavila dijalog s novom sirijskom vlašću. To razmišljanje ide i dalje: Ako eskalacija između Izraela i Irana ide u suprotnosti s ruskim interesima, pomoć Teheranu svodi se na minimum, a ishod sukoba čeka se na sigurnoj udaljenosti. Ako pak strategijska situacija zahtijeva bliže sveze sa Sjevernom Korejom, s Pjongjangom se potpisuje gotovo saveznički ugovor. Ključ je ’absolutni situacionizam’. Trajni savezi i čvrste obveze poput članka 5. NATO-a nisu održivi, jer čim se za neku državu promijeni ’ravnoteža troškova i koristi’, ako privrženost više ne donosi dividende, svaku obvezu koja donosi gubitke može se i treba napustiti.

Nema više univerzalnih etičkih pojmova ni ’prave strane’ u prijeporima i sukobima

Četvrti postulat: „Teorije kaosa“ polazi od pretpostavke da su „univerzalizam i pravda mrtvi“. Upravo tom tvrdnjom daje teoretski oslonac Moskvi da po potrebi ignorira međunarodno pravo, da vlast uvede i autokratski poredak s opravdanjem da je zemlji potrebna ’stabilizacija’, ili da ponudi snažnu potporu diktatorima koji joj idu naruku, ili da sustavno uništava civilnu infrastrukturu u Ukrajini. Valdajski teoretičari tvrde da moral i etika više nemaju mjesta u politici: „Etička razmatranja napokon su prestala služiti kao kriterij za političko donošenje odluka.“ Njihova prognoza za blisku budućnost glasi ovako: „Odlučujuća značajka svijeta u nastajanju bit će izočnost univerzalnih etičkih pojmova pravde (’ispravnosti’) u organiziranju pojedinačnih država i u pitanju legitimnosti njihovih vladara.“

„Teorija kaosa“ u osnovi odbacuje i samu ideju da može postojati ’prava strana povijesti’. Naprotiv, njezini autori tvrde da će „natjecanje za ’pravu stranu povijesti’ izgubiti svako značenje (…) jednostavno ne će biti ’prave strane’“ u prijeporima i sukobima. Takav stav posve uklanja sva moralnomjerna ili normativna ograničenja koja su prije bila primjenjivana u unutarnjim i vanjskim politikama. Od sada se svaka akcija, svako postupanje može opravdati nacionalnim interesom, dok se svaka ograničenja nekakvim regulama proglašuju po definiciji pogrješnima ili neprijateljskima.

Teoretičari kaosa proglašavaju i smrt univerzalizma: „Čini se da je era velikih ideja, teorija, programa i očekivanja završila.“ Taj radikalni nihilizam oni hvale kao najtrjezniji i najrealističniji pogled na svijet – jedini koji može jamčiti opstanak države usred globalnih turbulencija. Rusija se mora iznutra profilirati kao „država-civilizacija“ s vlastitom kombinacijom pravila i normi. Ona nije obvezna uklopiti se ni u zapadne ni u istočne normativne okvire. Njezin vlastiti prepoznatljivi vrijednosno-normativni kod i povijesni put određuje sadašnje vodstvo, koje ima pravo selektivno iz ruske povijesti crpiti i preuzimati samo one elemente koji su prikladni u danom trenutku i tumačiti ih na način koji služi trenutnim političkim potrebama. Koncepti ljudskih i građanskih prava moraju se radikalno revidirati u skladu s ruskim nacionalnim interesima i povijesnim kontekstom koji sadašnje vodstvo smatra ispravnim.

Vojna sila jamstvo je opstanka, broj sukoba povećavat će se

Peti postulat: Zastupnici „teorije kaosa“ tvrde da je „vojna sila jamstvo opstanka“. Uvjereni su da će se, kako se novi svjetski poredak bude oblikovao, broj sukoba samo povećavati: „Predstojeće povijesno razdoblje pratit će sukobi i, vrlo vjerojatno, vojni sukobi koji su neizbježni u procesu formiranja novoga međunarodnog poretka.“ Istodobno, rješavanje proturječja više se neće oslanjati na pravne norme i institucije koje su ih jamčile: „Međunarodne institucije povlače se u drugi plan, ustupajući mjesto arhaičnijim metodama rješavanja sukoba.“ Na taj način autori koncepta učinkovito nas vraćaju u predvestfalski svijet – u kojem je samo sirova sila mogla jamčiti suverenitet i neovisnost: „Suverena država potvrđuje svoj status strukturne jedinice međunarodnih odnosa. A vojni ustroji u tome igraju ključnu ulogu.“

Usporedno s time, rat i retorika o upotrebi nuklearnog oružja postaju nešto ’normalno’. Rat se prestaje smatrati anomalijom ili ekstremnom mjerom; jedino što je bitno jest ’minimiziranje gubitaka i maksimiziranje rezultata’. Ujedno, sve se više razmatra mogućnost ograničenog nuklearnog udara: o toj se opciji „već raspravlja kao o preventivnoj mjeri. A pojavljuju se i nove vrste ne-nuklearnog oružja čija bi upotreba mogla imati katastrofalne posljedice za obrambenu sposobnost suprotstavljene države“.

U svemu skupa potrebna je, radi vlastite stabilnosti, ravnoteža svih vrsta moći među velikim silama. Istodobno, rizik globalnog rata postaje trajnom pratilicom međunarodnog života: „Prizor totalnog rata lebdjet će pred očima dugo, ako ne i zauvijek.“

Sažet kritički osvrt na teze iz „teorije kaosa“ i neke pouke

Čitavom tom „teorijom kaosa“ očito se nastoji opravdati rusko kršenje međunarodnog prava i Povelje UN-a, kršenje prethodno preuzetih obveza i sklopljenih ugovora te narušavanje načela međunarodnog prava, od aneksije Krima 2014. nadalje. (Pritom se mora, istine i pravednosti radi, podsjetiti da su i SAD i drugi u nekim drugim situacijama postupali isto tako, formalno i etički gledano – nedopustivo.) Nadalje, budući da, kako se tvrdi, dolazi do rasapa dosadašnjega svijeta i njegovih univerzalnih vrjednota, Rusija ne snosi krivnju, a ni Putin osobnu odgovornost: globalni kaos poništava stara pravila i temelje. Dapače, onaj tko prvi prepozna nepovratnost sloma starog sustava steći će stratešku prednost u izgradnji novoga. Pravo biva nadomješteno silom i pravodobnim pragmatičkim potezima.

Prijepori se dakle, kako se tvrdi, – a to je iznimno bitno primijetiti i na to analitičare upozoriti – sada i ubuduće rješavaju u prvom redu faktičnim djelovanjem, a ne pravnim putem: via facti, a ne via iuris, via consensu ili via diplomatica. Tako će jednoga dana i aneksija Krima i druge promjene granica i ostaloga biti, očekuju valdajski teoretičari, prihvaćene kao ’svršen čin’ i kao dio novoga poretka koji će u svijetu morati nastati ako svijet prethodno ne propadne, ako ne bude posvema ili uvelike uništen ili onesposobljen za uređeno, civilizirano postojanje i djelovanje. „Teorija kaosa“ bilježi već postignute promjene u pravilima ruske vanjske politike, pruža im intelektualno obrazloženje i stvara širok kontekst unutar kojeg daljnji neprincipijelni vanjskopolitički koraci izgledaju logični i opravdani. To ne znači da će Rusija npr. napustiti Vijeće sigurnosti ili odbaciti sve ostale forme vlastite zastupljenosti u međunarodnim odnosima i međunarodnom dijalogu. Naprotiv, služit će se svime čega ima, ali će nastojati da to što joj ne odgovara bude prevladano i ostavljeno u prošlosti.

U čitavoj toj stvari „teorije kaosa“ važno je vidjeti i provjeriti koliko su postavke koje se iznose u interesu aktualne vlasti i njezinih politika primjenjive i izvan Rusije i neovisno o ruskim postavkama, potrebama i ciljevima. Kada se tako stvari pogledaju, vidjet će se da teze valdajske škole otkrivaju i šire, globalne promjene u ponašaju državnih i nedržavnih aktera u međunarodnim odnosima. Ne samo Trump, nego i niz europskih vlada i državnika širom svijeta učas su spremni zaokrenuti vanjskopolitički kurs svojih država čim zaključe da im je to u nacionalnom interesu, a pogotovu u interesu vlastita opstanka na vlasti, i da su dosadašnje privrženosti prestale biti dovoljno korisne ili da su postale štetne i kontraproduktivne. Naravno da u raširenoj svijesti ljudi i narodā i institucijā postoje ideološki i kolegijalni osigurači kako se igrači ne bi olako odmetnuli od svega. No kao što se za rusku doktrinu može reći kako omogućuje da se ’u mutnomu riba lovi’, tako se i za (do)sadašnja ili skora buduća repozicioniranja SAD-a, europskih i drugih država i drugih aktera može reći kako se ravnaju ili će se morati ravnati po načelu: ’sila [tj. nužda, ostanak bez ikoje druge funkcionalne opcije kojom bi se ostalo privržen dosadašnjim vlastitim političkim, savezničkim, ideološkim, etičkim i drugim postavkama] zakon mijenja’.

Svijet, htjeli mi to ili ne prihvatiti ili samo načelno odobriti odnosno potvrditi kao realitet pred našim očima, ulazi sve većim svojim dijelovima u rascjep između onoga što bi se htjelo i onoga što se može ili što se ’mora’ činiti. U tom smislu, potrebno je sve skupa osvijetliti reflektorima koji otkrivaju i paralelne svjetove i međusobno neuskladive pristupe odnosno globalne protivnosti koje se više ne mogu izgladiti. Ali će se njih zacijelo morati nastojati nadvladati tako da se određene spoznaje, doktrine, pravila i aksiome napusti, a neke nove dopusti kao moguće ili ih se, makar i ’za nevolju’, prihvati kao ’prijelazna’ (prolazna?) stanja i trenutno neizmjenjiva pravila.

_ _ _ _ _

8. listopada 2026.

Oni će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove.

Iz biblijske knjige Izaija, 2, 4

Da kaos u sprezi s imperijalnim te autokratskim tendencijama ili praksama i s međusobnim razilaženjima i sukobima nije nešto što bi se povezivalo samo s putinovskom vanjskom politikom, s rusko-valdajskim teoremima i općenito s ’orijentalnim samodržavljem’ i ’ugrozama’ Zapada s Istoka, Sjevera i Juga’, vidljivi(ji)m je ovih godina postajalo na sve strane. No da se ne rasplinemo u traženju i nabrajanju kaotičnih ili manipulativnih poteza i njihova isto tako kaotična ili manipulativna prikazivanja i vrjednovanja diljem svijeta, citirajmo što je ugledni magazin „Time“ napisao o – autoritarnom Istoku suprotstavljenom SAD-u, poznatomu i kao „uzor (liberalne) demokracije“ (?) – u lipnju 2024.:

„Uostalom, sam Trump jest kandidat kaosa, kako su istaknuli bivši republikanski protivnici poput Nikki Haley i Jeba Busha. Kaos se vuče za Trumpom poput trajne sjene – izravna posljedica njegova prijezira spram Ustavu i vladavini prava; njegove revnosti u nastojanju da potkopa institucije vlasti namijenjene zaštiti građanskih sloboda; i njegove želje da sruši poredak nakon Drugoga svjetskog rata napadajući NATO i dugogodišnje saveznike, a dok se pritom i umiljava Putinovoj Rusiji. Trump je čudovište kaosa zbog svoje impulzivnosti i namjernog neznanja o politici i povijesti, ali istodobno se koristi kaosom kao moćnim oruđem za poremećaje. Poput mnogih diktatora i potencijalnih autokrata prije njega, Trump svjesno ili nesvjesno prepoznaje da zbunjenost i kaos stvaraju plodnu pokusnu zdjelicu u kojoj strah i ljutnja bujaju – a oni su savršeno okruženje u kojemu demagog, vješt u umijeću propagande, može doći na vlast i uvjeriti sljedbenike da podupru politike koje prkose zdravom razumu i pristojnosti, da i ne spominjemo njihov vlastiti [time ugroženi] probitak.“

Stvarnost i ’narativi’, Orwell i ’Veliki Brat’…

Ocjene o tomu tko su (sve) protagonisti kaotizacije svijeta odnosno krivci za nju ovisne su o tomu tko ih izriče. I upravo citiranom ulomku u kojemu se Trumpa proglašuje sijačem kaosa može se suprotstaviti politički ili ideološki oprečne ocjene i stajališta, poput ove koju je početkom prošle godine iznijela Brianna Lyman za Fox News: „Demokrati pokušavaju stvoriti privid kaosa, nereda i krize.“ – Stvarnost i ’narativi’ o njoj odnosno zbiljske istine i ’prividi’ na cijelom su Zapadu (i svijetu općenito) snažno pobrkani. S naglim razvojem moderne informatike, a sada i umjetne inteligencije te s nekontroliranim ’slobodnim lovištem’ u sferi informiranja sve je teže razlikovati istinitu zbilju od lažne slike o njoj odnosno razlučivati istinu od politički, korporativno, kulturalno, medijski, digitalno odnosno ’mrežno’ posredovanih patvorenih, iskrivljenih, reduktivnih, selektivnih ili krajnje jednostranih, neistinitih (fake news) ili posve jednostranih prikaza zbilje odnosno planskih dezinformacija. A nije li i takvo stanje u sferi prikazivanja toga što se u svijetu događa dodatna potkrjepa tezi da svijet sve dublje gazi u pometnju, zbrku, relativizam, proizvoljnost i kaos: kako u stvarnosti, tako i u glavama?

U glasovitom futurističkom Orwellovu romanu „1984.“ na dalekovidnici se ratne vijesti iz dalekih krajeva Azije i Afrike prikazuje tako kao da čas jedna, čas druga strana pobjeđuje, dok gledatelj i glavni lik Winston, dok još radi u „Ministarstvu istine“, zapravo pojma nema što se stvarno događa na terenu niti to može provjeriti. Sve to manipulativno ’informiranje’ služi in ultima linea za jačanje vlasti ’Velikog Brata’ nad vlastitim narodom odnosno za učvršćivanje njegove vladavine nad dušama i umovima svojih podanika. Tako se npr. krvavi opisi uništenja vojske ’Euroazije’ [Heartlanda?] na Malabarskoj bojišnici u južnoj Indiji odnosno izmišljena pobjeda snaga ’Oceanije’ [Rimlanda?] odmah koriste kao paravan za uvođenje novih restrikcija vlastitu pučanstvu – ali i za slamanje volje za otporom vlastima, njihovim dezinformacijama i njihovim mjerama, restrikcijama i sankcijama. Prethodna vijest glasila je naime posve suprotno: da bi moglo doći do poraza vojske Oceanije. Cik-cak! Winston naposljetku psihološki i gnoseološki ’kapitulira’ pred ’Velikim Bratom’, koji nas je spasio od poraza i kojega treba voljeti jer nam – eto, to se vidi! – ’želi dobro’ i čini da ga doživimo i u njemu uživamo.

Ratna propaganda i napast totalitarnog podčinjavanja

Zanimljiva je povijesna koincidencija to da je britanski književnik Orwell tijekom Drugoga svjetskog rata u stvarnosti radio za BBC-jev [informativno-propagandni] Eastern Service [Istočni servis] – priređivao je komentare za azijsku publiku. Njegov posao uključivao je izvješćivanje o ratu u Aziji, osobito o japanskom napredovanju kroz jugoistočnu Aziju i Burmu; u izvješćivanju odnosno komentiranju moralo se zbivanja na bojištima prikazivati tako da se zbunjuje ili demoralizira japanske i druge ratne protivnike i njihove populacije – ali i da se ujedno ’ispire mozak’ vlastitom pučanstvu.

Vremena plasiranja stalno novih vijesti s međusobno oprečnim ’izvješćima’ – kao što se događa s naizmjeničnim vijestima o uspjesima i porazima, pobjednicima i poraženima u rusko-ukrajinskom ratu odnosno sa sad ovakvim, sad onakvim prikazivanjem, analiziranjem, ocjenjivanjem i prognoziranjem ratnih izgleda jedne odnosno druge strane – stvaraju zbrku u svijesti, a onda i pri donošenju odluka i u samoj stvarnosti. Jednoznačnom pak, ali krajnje jednostranu informiranju najšire javnosti svjedočili smo u godinama globalne (dez)informativne ofenzive povezane s virusom Covid-19 i poduzimanim mjerama. Oboje je atomiziralo ljude, odvajalo ih jedne od drugih i veliku većinu njih činilo ovisnijima o (tobože pouzdanim, stabilizirajućim) ’službenim istinama’, a nerijetko i arogantnima i neprijateljskima spram onima koji nisu podlijegali službenoj propagandi niti su vjerovali u sve što se u javnosti ’odozgor’ serviralo.

Atomizacija, polarizacija, kaotizacija…

Turbulentna, hitro mijenjajuća se vremena stvaraju mnogo atomiziranih, izoliranih ljudi, primijetila je Hannah Arendt u svojoj studiji iz g. 1951. „Podrijetlo totalitarizma“, i mogu ih učiniti podložnima masovnim pokretima poput nacizma i komunizma, koji im nude osjećaj pripadanja. – Iz jedne krajnosti u drugu! Istodobno, takvi pokreti nude jednostavne, dosljedne priče koje sljedbenicima daju jednostavan način snalaženja u sve kaotičnijem svijetu – priče o neprijateljima, žrtvenim jarcima, junacima i onomu što se od sviju očekuje. Indoktrinirani i zaluđeni sljedbenici razvijaju ono što Arendt naziva „prijezirom prema činjeničnosti“; odbacuju čak i dokaze kojima su svjedočile njihove vlastite „oči i uši“.

Ili, jednostavnije rečeno, totalitarizam je bio na djelu primjerice kada se pjevalo u epskim desetercima u komunističkoj Jugoslaviji: „Što je više kleveta i laži, drug nam Tito miliji i draži!!!.“ – ’Klevete i laži’, razumije se, riječi su kojima se pobijalo zabranjeni izraz ’razotkrivanja gole istine’ o titoizmu. Istina više nije bila prijamljiva ni dopustiva umu mentalno zatočenih štovatelja autokratova odnosno totalitarnog kulta. Sve što se ne uklapa u odobrenu, službenu, režimsku sliku svijeta jesu zapravo neprijateljske ’klevete i laži’. I točka. I gotovo. Nema dalje… Osim recimo u stilu „Slobodane, pošalji salate…“ ili „Nož, žica, Srebrenica“.

Na individualno personalnoj razini događa se u modernim društvima atomizacija, koja s vlastitom progresijom izaziva jačanje potrebe, naravnog poriva za kolektivizacijom odnosno za nekim oblikom čvrsta zajedništva kao spasom od rasula, nemoći, besmisla. Na razini društva događa se intenzivno posljednjih deset-petnaest oštra polarizacija; vode se ’kulturni ratovi’, to jest polemike i sudari među idejno i ideološki suprotstavljenim ili raznovrsnim taborima. Na razini ’velikoga svijeta’ teče proces koji pojačava prijašnje različitosti pristupa i interesa te vodi pojačavanju fragmentacije. U razdoblju Hladnoga rata postojala su svega tri velika bloka: zapadni, komunistički (premda rascijepljen) i nesvrstanih. Zatim je, s raspadom sovjetskoga komunističkog bloka došlo do demokracijskog, geopolitičkog i geoekonomskom repozicioniranja niza država – a sve to pod okriljem Sjedinjenih Država kao jedine preostale velesile i dominantne sile u svijetu. U međuvremenu moć te sile i njezinih korporativnih i ostalih nositelja u svjetskim je razmjerima slabjela u suočenju s raznim i raznovrsnim izazivačima, novim, sve jačim ili jogunastim akterima (poput recimo islamističkih radikala i terorista).

Promjene odnosā moći, razdori i krizna žarišta

Istodobno s procesom slabljenja američkog carstva i onoga što se nazvalo ’Pax Americana’ [mir pod američkom kontrolom i po američkim pravilima] , razmjerno je jačao čitav niz država: Rusija, Indija, Pakistan, Indonezija, Meksiko, Brazil, Turska, Sjeverna i Južna Koreja, Iran, a napose Kina. Velike i snažne europske sile: Njemačka, Britanija i Francuska uljuljkavale su se u osjećaj civilizacijske nadmoći skupa s Europskom unijom, dok ju Britanija nije na početku 2020. napustila. Zatim su nadošli novi udarci, a osobito ruska invazija Ukrajine, koja je započela u veljači 2022., a onda se [jer cilj munjevita udara na Kijev nije postignut] prometnula u višegodišnji rat iscrpljivanja, u koji su europske zemlje bile uvučene kao saveznice Ukrajine, a protivnice Rusije u mjeri u kojoj to dotad nisu mogle ni zamisliti, s teškim posljedicama za europsko gospodarstvo i financije te s pogoršavanjem vlastite sigurnosne situacije, uz istodobno vlastito naglo naoružavanje, kojim se nastoji nadoknaditi što je propušteno u mirnodobskim godinama. Slijedio je povratak na vlast u SAD-u Donalda Trumpa, koji je razdrmao transatlantsko savezništvo i polupao mnoge ideološke, pravne, ekonomske i druge lončiće, pri čemu su više od geopolitičkih i geoekonomskih razloga zacijelo važnije bile razlike između u Europi dominantne liberalne demokracije i tomu odgovarajuće svijesti establišmenta i Trumpova zatezanja užeta udesno, ujedno nošena mišlju na ’Ameriku prije svega’. Savezništvo je dodatno rasklimano ratom Izraela protiv Hamasa, pokrenutim krajem 2023., te američko-izraelskim oružanim sukobom s Iranom, koji je prvu fazu imao u ljeto 2025., a drugu, mnogo intenzivniju i s neusporedivo razornijim učincima i posljedicama, ove godine.

Mnoga savezništva našla su se posljednjih godina na ozbiljnoj provjeri; jedna su slabjela ili bivala prekidana, druga su nastajala ili jačala, treća su se samo uvjetno i kratkoročno kovala. Daljnja postavljanja odvaguju se po metropolama, a u svemu je iznimno mnogo nepoznanica. Znatan dio svijeta nalazi se u labilnoj, volatilnoj situaciji. Krizu je osobito produbila kriza opskrbe energijom zbog blokada lanaca opskrbe, posebice Hormuškog tjesnaca odnosno Perzijskog zaljeva, tjesnaca Bab el-Mandeb odnosno Crvenog mora te zbog razaranja ruske energetske infrastrukture i ograničavanja uvoza ruskih fosilnih goriva zbog političkog embarga i njemu pridruženih ekonomskih sankcija. Skokovi cijena, inflacija i krize određenih industrijskih grana samo su mjerljive prateće pojave.

Na drugoj strani svijeta i dalje je nestabilno i povremeno krizno stanje u Južnom kineskom moru, između Kine i Tajvana i na više drugih konflagracijskih područja. Kriznoj labilnosti pridonose uza sve ostalo i velika mnoštva migranata, pri čemu oni islamski postaju sve veći socijalni, politički i sigurnosti problem za niz europskih zemalja. I Europska unija iznova se suočava s provjerama vlastite izdržljivosti, dok (za establišmente i mainstream nepoželjna i ’neprihvatljiva’) politička kretanja u Njemačkoj (jačanje AfD-a i kriza dviju tradicionalno jakih stranaka i višedesetljetnih jamaca stabilnosti, CDU-a i SPD-a), u Francuskoj (izgledna pobjeda Marine Le Pen dogodine na izborima za predsjednika republike) i nizu drugih zemalja pojačavaju osjećaj nestabilnosti, nepredvidivosti i zabrinutosti s jedne, a nade u žuđen i pozitivan prevrat s druge strane ’barikada’.

Poput nesmirljiva šišmiša… i novi ’modus convivendi’?

Dodaju li se tomu razni poremećaji u trgovini, zaoštrene ovisnosti o energentima, mineralima, komponentama i proizvodima, izloženost zapadnih i drugih tržišta kineskoj robi i uslugama kojima nitko ne može cjenovno konkurirati, demografijski problemi, klimatski poremećaji, prirodne katastrofe i ekologijske nevolje, socijalna problematika i etičko-duhovna, (protu)vjersko-svjetonazorske radikalizacije, atrofije ili ’bauljanja’ društava, a osobito munjevite promjene u industriji, tehnici i tehnologiji, napose u sferi transnacionalnog carstva informatike, robotike i umjetne inteligencije, te nevjerojatno restrukturiranje oružanih sustava uvođenjem sasvim novih vrsta oružja ili njihovim usavršavanjem, pri čemu bivaju ugroženi ili mogu biti uništeni i brojni oblici globalne komunikacije infrastrukture (sateliti, podvodni i nadzemni kabeli, podatkovni centri itd.) ne može se zanijekati da svijet postaje iz dana u dan nestabilniji, rizičniji, a onda nužno i nepredvidiviji odnosno kaotičniji.

Pred očima mnogih leprša poput nesmirljiva šišmiša nekoliko krajnje dramatičnih pitanja i neizvjesnosti: Hoće li ratovi poput rusko-ukrajinskoga i onih na Bliskom istoku eskalirati?; Hoće li doći do primjene još opakijih oružja odnosno hoće li doći do nuklearnog rata?; Hoće li se dogoditi teška zatrovanja i epidemije mnogo smrtonosnije od dosadašnjih u novijoj povijesti?; Hoće li dolaziti sve češće do socijalnih pobuna, nereda, terorizma i anarhije… A ponad sviju drugih pitanja izdižu se ova: Hoće li 21. stoljeće postati „kinesko stoljeće“ – i što bi u tom slučaju kinesko preuzimanje svjetskog primata i dominacije svijetu donijelo? Hoće li se narodi, države, nedržavni akteri i razne skupine do te mjere fragmentirati da ćemo nasuprot dominaciji bilo koje velesile morati govoriti o sve brojnijim sukobima unutar društava i ratovima među regionalnim silama i manjim državama i akterima odnosno o svakovrsnim metežima među ljudima i zajednicama i o  pratećim žrtvama, štetama i nevoljama? Ili će – što bi zacijelo bilo najmanje loše rješenje – veliki igrači pronaći neki novi multilateralni ’modus convivendi’ (oblik /uređenog/ suživota s drugima), a time i nove regionalne, plurilateralne i bilateralne ’moduse convivendi’, i usuglasiti se kako u suradnji nastaviti dalje u miru i kolikom-tolikom međusobnom razumijevanju i poštovanju rješavati i svoje i zajedničke (u međuovisnosti dijelova svijeta kao cjeline) zadaće i poteškoće, kojih ionako nije malo, i kojih je dapače na sve strane sve više i koje su sve ozbiljnije i sve teže rješive?

_ _ _ _ _

12. listopada 2026.

Klanjat će mu se svi vladari,

svi će mu narodi služiti.

Psalam 72,11

Dinamiku svijetu daju dvije temeljne strukturirane sile: jedna je geopolitičke, a druga geoekonomske naravi. Teško je reći koja od njih ima primat, a lakše da se jedna s drugom isprepleće i jedna drugu pospješuje, u vječitoj težnji ka što većoj koncentraciji moći ambicioznih ljudi i skupina, a osobito moćnih i vladajućih pojedinaca i stranaka, organizacija i korporacija… Prvoj je strukturiranoj sili primarna vlast i nadmoć, a drugoj ekonomska moć i njezino uvećavanje. Kao podloge objema služe primarno države, sa svojim teritorijem i stanovništvom, s prirodnim izvorima i geografskim prednostima, s dobro organiziranim vojnim snagama, s poduzetničkim talentima, teoretskim i praktičkim znanjima i kadrovima, s industrijskim sposobnostima i ostalim što je potrebno za uspješno održavanje i jačanje određenih strukturiranih sila. Nevolja je što se protagonisti suočavaju s antagonistima – danas do te mjere da forsiranjem vlastitih ambicija mogu čitav svijet odnosno čovječanstvo dovesti do ratnog ili kojega drugog (samo)uništavanja – čemu se ljudi i čovječanstvo moraju svim svojim moćima suprotstaviti kako do njega ne bi nikada došlo.

 Ne ’multipolarni’, nego novi bipolarni svijet

Gledano u dimenziji spomenutih poriva, težnji i ambicija, mnoštvo je država odnosno vodećih ljudi i ekipa u njima te drugih entiteta koji u suvremenom svijetu nastoje značiti što više, imati što veću važnost, biti što jači položajno, politički, ekonomski, financijski, vojno, socijalno, obavještajno, tehnički, diplomatski itd. u areni vrlo naporna i rizična natjecanja ili suparništva sa svima drugima. A nakon što je posljednjih desetak-petnaest godina očito došlo do razmjerna slabljenja američke ’unipolarne’ dominacije u geopolitičkom i geoekonomskom smislu, mnogi su počeli pristajati uz tezu da svijet postaje ’multipolaran’: da u njemu nastaje nekoliko moćnih polova, u smislu cjelovitih moćnih ’civilizacija’ koje mogu biti u svemu samodostatne i samoodržive. S temeljnom ’spasonosnom’ dopunom po kojoj će u svijetu opet prevladati mir i suradnja ako svakom ’polu’ bude dano i priznato ono što mu navodno pripada. Pa se počelo govoriti kako su ozbiljni kandidati za nove ’polove’ SAD, Kina, Rusija, Indija i još neke velike zemlje u usponu te da će se svijet morati uskladiti s takvim odnosima snaga.

No jedna analiza u časopisu Modern Diplomacy nizom je argumenata potopila tezu o nastanku ’multipolarnog svijeta’. Objavio ju je grčki analitičar Athanasios G. Platias u tekstu pod naslovom The Myth of a Multipolar World: Why the Global Order Is Becoming More Bipolar, Not Less (Mit o multipolarnom svijetu: Zašto globalni poredak postaje sve više bipolaran, a ne manje), u rujnu ove godine. Tu autor pokazuje i egzaktnim, primarno komparativnim ekonomskim podatcima potkrjepljuje tvrdnju da je tijekom posljednje četvrti stoljeća dolazilo ne do jačanja preraspodjele svjetskoga gospodarstva, financija, znanosti i tehnologije ekonomske moći među određenim brojem najjačih zemalja, nego upravo suprotno tomu: dolazilo je do sve veće, pa i natpolovične koncentracije moći, usporedi li se niz ključnih parametara, u samo dvjema državama zajedno: SAD-u i Kini, dok su sve druge za njima dvjema zaostajale. Ukupni udjeli svih ostalih smanjivali su se u korist tih dviju ekonomskih velesila. Autor je zaključio da svijet 21. stoljeća koji se upravo oblikuje nije niti će biti ’multipolaran’, nego ’bipolaran’, a da od svih velikih država i Europske unije kao zajednice država jedina koja ima šansu, u ne tako skoroj budućnosti, eventualno postati trećom jest Indija. Dotad, one dvije jesu izrazito dominantne, a trendovi su takvi da postaju i više, a ne manje dominantne nego dosad u usporedbi sa svima ostalima.

’Bambusna strategija’: opcija za srednje i manje države?

Istina je da određene druge zemlje, u prvom redu Rusija, raspolažu nuklearnim oružjem i snažnim konvencionalnim arsenalom, no autor to ne smatra sveobuhvatnom, „sistemskom moći“. A moć srednjih odnosno regionalnih sila ograničena je na pojedine aspekte; no one ne mogu pretendirati na to da postanu „polovima“ novonastajućeg svijeta, nego mogu samo imati „strategijsku autonomiju“, ne više od toga. Tomu treba dodati i ono što neki drugi ističu kao sposobnost niza srednje velikih zemalja odnosno regionalnih sila po uzoru na Vijetnam (koji primjenjuje upravo takvu vanjskopolitičku strategiju): „bambusnu diplomaciju“, koju u ovom razdoblju repozicioniranja i postavljanja naspram velikima i drugima u promjenjivim okolnostima sve više država de facto primjenjuje. To je vanjskopolitička strategija koja se temelji na fleksibilnosti, otpornosti i strategijskom nesvrstavanju ni uz koju velesilu u svemu, ali se istodobno temelji i na različitim oblicima i sadržajima suradnje i kooperativnosti s velesilama i sa sukobljenim stranama (recimo na primjeru ambivalentna postavljanja Indije spram Rusiji i Ukrajini te spram SAD-u i Kini), a sve to s ciljem zaštite nacionalnog suvereniteta i neovisnosti u sjeni velikih ili moćnijih sila.

Metafora „bambusna diplomacija“ počiva na značajkama biljke bambus: ona ima čvrsto korijenje u smislu žilavosti, neiskorjenjivosti u obrani nacionalne neovisnosti, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti, ali ujedno ima gipke grane i stablo, što simbolizira prilagodljivost, pragmatizam i spremnost na promišljeno i izdrživo savijanje pod naletima geopolitičkih vjetrova kako se država pod olujama koje dolaze od velesila ne bi slomila.

’Bambusna strategija’ – a nju bi u novim okolnostima sve otvorenije budućnosti morali ozbiljno razmatrati kao inspirativnu i svi koji su suodgovorni za međunarodno pozicioniranje Hrvatske – ne znači pasivnu neutralnost ni povlačenje iz međunarodnih zbivanja, nego aktivno višesmjerno djelovanje i istodobno građenje dubokih i isprepletenih strateških partnerstava sa suprotstavljenim velesilama i s drugim državama i čimbenicima koji su za određenu državu posebno važni. Ta strategija odbacuje isključiva vojna savezništva i udruživanja s jednom zemljom protiv druge, otklanja mogućnosti stranih vojnih baza na vlastitu teritoriju i protivi se uporabi sile u međunarodnim odnosima. Ona može srednjim i manjim silama omogućiti uspješno manevrirati (’bordižati’) između globalnih suparnika (poput SAD-a, Kine i Rusije) tako da održavaju ekonomske i sigurnosne odnose i suradnju sa svima, čime se smanjuje vlastitu ranjivost i ovisnost o samo jednom partneru – a ujedno se ne navlači na vrat kivnost drugih moćnih partnera. Mnoštvo država već primjenjuje, formalno ili samo pragmatički, tu strategiju: od sila srednje veličine, posebice Indije, ali i Vijetnama i Indonezije, preko Pakistana i Turske do niza drugih.

Bez Trećeg svjetskog rata, a u smjeru stvaranja Pax Americano-Sinica?

Nitko ne može sa sigurnošću dati odgovor na pitanje hoće li biti Trećega svjetskog rata, dakle rata koji bi uključio velik broj država i u kojem bi zacijelo došlo do masovnih žrtava i razaranja (kao sada u Ukrajini, Gazi, dijelovima Libanona, u Jemenu, Sudanu i još ponegdje), s velikom vjerojatnošću da i nuklearno oružje bude upotrijebljeno, a koje može desetkovani čovječanstvo ili ljudski život na Zemlji učiniti gotovo neodrživim. No kako su moguće kataklizme svjesni svi protagonisti ’rata i mira’, razumno bi bilo očekivati da se, posebice iz straha za same sebe, nacionalni vođe onih država koje raspolažu nuklearnim oružjem ne će odlučiti za takvo što, ili će njegovu uporabu strogo ograničiti samo na određena ključna područja. Izbjegavanje uporabe nuklearnog oružja vidljivo je dosad, unatoč prijetnjama i pripravnim radnjama na tom planu iz Moskve, u rusko-ukrajinskom ratu, a i u izraelskom te američkom oružanom obračunu s Iranom. Dodatno asimetrično ratovanje velikih razmjera moglo bi se dogoditi odluči li se Kina na vojno pokoravanje i pripajanje Tajvana. Vjerujmo ipak i radije da će se i dalje ratna žarišta paliti i s vremenom gasiti bez uporabe nuklearnih ili nekih drugih, također jako opakih, oružja, poznatih i još nepoznatih.

Gledajmo, dakle, u sadašnjim sukobima u istočnoj Europi i na Bliskom istoku, a i u raznim zbivanjima drugdje po svijetu, geopolitički i geoekonomski motivirane ’katalitičke’ procese koji će jednoga dana rezultirati novim strukturiranjem svijeta i globalnih odnosa. Prethodno će biti i već ima okrutnih ratova konvencionalnim oružjima te hibridnim sredstvima – onih ratova koji su se mogli izbjeći, ali i onih gdje se radi suprotstavljanja nacionalnoj ugrozi moralo vojno odgovoriti. Pritom će postupno nestajati međunarodnog poretka nastaloga g. 1945. i njegovih deklarativnih, pravnih, institucionalnih i sigurnosnih uporišta, dok će istodobno neki novi, nerijetko uz popratnu ’krvavu kupelj’ odnosno uporabu gole vojne sile i uz razne poremećaje, mukotrpno nastajati. U njemu će zacijelo dvije najjače sile, SAD i Kina, naposljetku umjesto da gledaju poraziti ili uništiti jedna drugu uspjeti razgraničiti svoje zone utjecaja i interesa te sklopiti neki novi ’pakt o nenapadanju’ odnosno stvoriti uz ’hoćeš – ne ćeš’ pristanak ostalih većih sila neki ’novi svjetski poredak’. Tako bi mogao nastati američko-kineski mir (Pax Americano- Sinica).

Druge sile, ovisno o vlastitoj snazi, adutima i snalaženju, zadovoljit će se jačanjem stabilnosti i vlastite sigurnosti u tom „divnom novom svijetu“ (A. Huxley) globalne podjele moći (ne samo političke, ekonomske i vojne, nego i svake druge) na dvije velesile odnosno na dva bloka uz njih svrstanih savezničkih zemalja. Trećima će, nadajmo se, biti priznavana njihova ’strategijska autonomija’ odnosno ’bambusna suverenost’. Ali će to postati suverenost ograničena opsega i dometa – nešto poput one u podijeljenoj Europi poslije 1945., ali bez negdašnje zaoštrenosti, bez hladnoratovske paradigme i bez ’Berlinskog zida’. Svijet je naime postao u sebi toliko međuovisan da totalno razdvajanje na dva ili više zatvorenih blokova ne bi bilo održivim rješenjem ni za koga.

Put do novog sustava, u osnovi mirnodobskih, međunarodnih odnosa i do novih pravila i institucija za njegovo održavanje ne će biti jednostavan ni lišen velikih rizika i pogibelji. Upravo kataklizmički događaji moći će se u svakom trenutku ’umiješati’ u zbivanja, kao ’slučajnosti’, čak i nehotično, i tada je pitanje kako će svijet iz njih, i hoće li uopće, isplivati. No uzdajmo se u Božje jamstvo dano Noi da ne će dati da svijet više ikada bude ’potopljen’, sve do kraja povijesti i vremena, koji je odredio sam Bog, pa ga dakle ne mogu pospješiti ljudi sa svojim ovozemaljskim razornim snagama, moćima i odlukama.

Kineske imperijalne ambicije i … realiteti

Carstva i carevi odnosno imperiji i imperatori po definiciji su takvi da svaki nastoji svoje carstvo širiti odnosno ne dopuštati drugim carstvima širenje. Sjedinjene Države još će neko vrijeme to pokušavati, no zacijelo je kod njih dozrjela spoznaja da više ne će biti realno moguće zadržati pod svojom kontrolom sve ono što su prethodno kontrolirale. Kina će, s druge strane, pokušavati preteći i nadjačati Sjedinjene Države. U tom smislu, ona će se nastaviti i intenzivno naoružavati kako bi što prije dorasla glavnom suparniku, a u dijelovima Pacifika koji su njezin strategijski interes i kako bi ga i prerasla. Rat Kine s Tajvanom, odvaži li se ona za tu rizičnu avanturu, i, moguće, s nekom od obližnjih zemalja s kojima je u prijeporu vrlo je izgledan (premda ne i ’zajamčeno’ predvidiv). No on se vjerojatno ne će pretvoriti u izravni, simetrični kinesko-američki rat, kao što se ni ruska invazija Ukrajine nije pretvorila u izravni odnosno simetrični rusko-američki rat, iako opet rastu izgledi da se pretvori u takav rusko-europski rat – ne bude li dovoljno razboritosti i diplomatičnosti na objema stranama da ga se nekako izbjegne.

U pogledu sveopćeg suparništva i nadmetanja Kine sa SAD-om valja imati na umu i čimbenik vremena. Kina ovih godina izgleda kao država čiji rast i opće jačanje spram svima nitko i ničim ne može više usporiti, spriječiti ili zaustaviti. Ovo stoljeće svakako će postati poglavito ’azijskim stoljećem’, a mnogi misle da će zapravo postati ’kineskim stoljećem’ – s Kinom kao najjačom državom u (gotovo) svemu. No moć, snaga i perspektiva odnosno sadašnji sjaj, ekonomska uspješnost, gomilanje modernog naoružanja, silan napredak u informatici, robotici i umjetnoj inteligenciji te monolitna funkcionalnost kineskog ’Zmaja’ odnosno komunističko-autokratske vlasti pod Xijem mogu promatrače zavarati. Nitko nije bez Ahilove pete, pa ni Kina nije bez svojih egzistencijalno slabih točaka. Njih je pobrojio i analizirao početkom listopada Carl Minzner u časopisu Foreign Affairs. Učinio je to u vrlo smionoj analizi strategijskog dometa China’s Long Twilight. Demographic Decline, Political Paralysis, and the Fate of Great Powers (Dugi sumrak Kine. Demografski pad, politička paraliza i sudbina velikih sila). U njoj ističe i ono što znalci već godinama znaju: da se Kina upravo nalazi u svom zenitu, i da ju, uz ostale poteškoće, krizne točke i nepovoljne tendencije, u doglednoj budućnosti – uz druge teške kušnje i nepredvidivosti – čeka rapidno smanjivanje i starenje stanovništva, koje će tijekom sljedećih dvaju-triju desetljeća nužno ’prizemljiti’ njezine naoko nezaustavljive, megalomanske i imperijalne ambicije.

Ne samo iz tog članka, nego već iz prethodnih demografskih projekcija može se sa sigurnošću zaključiti da će Kina biti zemljom u naglom općem usponu vjerojatno najdalje do g. 2050. (g. 2049. planira se velika proslava stote obljetnice postojanja suvremene Narodne Republike Kine), a da otprilike tada nastupa njezino rapidno slabljenje. Do kraja stoljeća broj stanovnika praktički će se prepoloviti. Unutarnjopolitički, ekonomski i socijalni rizici također su veliki. Xi će, stoga, iako Kina još nije spremna ostentativno baciti rukavicu u lice Americi, nastojati dokle bude na čelu Partije, vojske i države ostvariti maksimum osobnih i nacionalno-mitskih ambicija, poslije njega na to će njegovim nasljednicima vjerojatno biti mnogo teže pomišljati i takvo što učiniti. Što znači da su krizne godine za opasnu konfrontaciju upravo pred nama, otprilike do 2030. Dođe li do nje i prođe li ona bez tragičnih posljedica za čovječanstvo, daljnji će tijek događaja vjerojatno donijeti globalno smirivanje.

Sve skupa moglo bi se predviđati i po nacionalnim stožerima planirati ovako: Održe li Sjedinjene Države ravnotežu ukupne moći u suparništvu s Kinom do sredine stoljeća, šanse za kinesko preuzimanje dominacije nad svijetom počet će u drugoj polovini stoljeća naglo slabjeti, a kinesko će carstvo – ako već i prije unutar njega ne dođe do krupnih poremećaja, kakvih već ima unutar SAD-a, Europe i Rusije – umjesto u fazu ekspanzije ući u fazu uvlačenja u sebe i vjerojatnog urušavanja u sebe.

Metafizička, religijska, etička i identitetska dimenzija ne smije se ignorirati

Dok to suparništvo i nadmetanje dviju velesila i njihovih vladara, ali i još nekih nuklearnih sila kao što je u tom oružju izrazito moćna Rusija, bude trajalo i možda eskaliralo, a na što teško da ijedna druga ovozemaljska sila, osim prirodnih nepogoda i nepredvidivih čimbenika, može bitno utjecati, zanima nas nešto što se uporno zanemaruje. Zanima nas idejna, duhovna, vrijednosna i etička podloga svijeta u kojem jesmo i onoga novoga koji upravo nastaje ili kakav bismo željeli da bude. Izazovi su brojni, opasnosti raznih vrsta vrebaju s raznih strana i odnose svoj danak u ljudskim životima i ostalomu. Njih se ovdje ne će nabrajati, ali svi smo svjesni da se suvremeni svijet pretvorio u mnoštvo poligona sve manje ljudske, a sve više neljudske oružane, tehničke, kibernetičke i ostale, protuljudske i protubožanske ’logike’ bezobzirne težnje za moći, slavom, korišću i prevlašću.

Gotovo čitava starozavjetna Objava, na primjeru Izbranog naroda i nekih okolnih naroda i zemalja, počiva na mnoštvu knjiga, pripovijedi i mudrosnih djela o čovjekovu odmetanju od Boga te o susljednom Božjem kažnjavanju odmetnutih kao sredstvu njihova bolna vraćanja na pravi put, na put pravednosti, koji je po volji Božjoj. Sva se Biblija svojim naracijama i poukama kreće između dviju krajnosnih točaka: sagrješenja i obraćenja, sa spoznanjem između prve i druge. Kao djelo koje na ovozemaljskoj razini vjerski preriče i sublimira temeljna iskustva opće ljudske povijesti, Biblija i danas govori ljudima i čovječanstvu to isto i poziva ih na isti spasonosni put prema kraljevstvu Božjemu. Što to konkretno znači, na svakomu je da to odgoneta za sebe. U svakom slučaju, metafizička, religijska, moralska dimenzija povijesti i budućnosti svemira, svijeta i čovječanstva nipošto se ne smije ignorirati odnosno držati izvan vidika našeg spoznavanja.

Šest ’fizičkih’ postulata za bolji svijet

Na ’fizičkoj’ pak, ovozemaljskoj razini naznačimo samo neke ideje-nositeljice odnosno postulate koji bi se mogli uklopiti u naznačenu metafizičku logiku. Prvi je od njih potreba očuvanja i jačanja univerzalizma, što u osnovi znači priznavanje jedinstva ljudskog roda i toga da su svi ljudi stvorenja jednoga Boga Oca. To je jedina moguća osnova svijesti o istinskomu ljudskom ’bratstvu’ svih ljudi. Najvrsniji poznavatelj, zagovaratelj i simbol univerzalizma jest Katolička crkva: ona bi stoga u međunarodnoj areni mogla, kao u prvim stoljećima Rimskoga Carstva (=’orbis terrarum’), odigrati ključnu ulogu u održavanju, promišljanju i promicanju ideje svjetskoga mira, suradnje i međusobnog poštovanja u različitostima nacija, religija, svjetonazora i ideologija.

Drugi postulat glasi da u svijetu postoje različitosti utvrđenih nacionalnih i nadnacionalnih kultura, koje se ne smije prezirati, nego ih se mora priznavati, te da svako pojedino društvo treba iznova utemeljiti na njegovim vlastitim i čvrstim, dakle na tradicijski provjerenim osnovama, pri čemu se potiskuje anarhija i uspostavljaju se neka temeljna pravila koja nužno vrijede za sve na određenom teritoriju neovisno o njihovu svjetonazoru i podrijetlu.

Treći postulat odnosi se na jačanje dimenzije humanizma, cjelovita prosvjećivanja ljudi (dakle i duhovnog, a ne samo njihova školovanja za ove ili one praktičke discipline, u kakvima ih upravo nadjačavaju ili nadomještaju roboti i umjetna inteligencija), svijesti o solidarnosti i potrebi velikih ulaganja odnosno pomaganja siromašnijim ljudima i krajevima te o nužnosti velikih izdvajanja i truda za očuvanje prirode odnosno okoliša u cijelomu svijetu.

Europa je ta koja još uvijek, osim golemoga materijalnog bogatstva, znanja, moći i ugleda kojima raspolaže, premda uprava europske zgrade njoj potkopava temelje, može odigrati nezamjenjivu ulogu u duhovnom, humanističkom, pravnom i etičkom reguliranju i usklađivanju svjetskih odnošaja. Ne snagom sile ili nekog monopola, nego snagom onih sadržaja i vrijednosti koje u sebi nosi, razvija, provjerava, prerađuje i preoblikuje još od petog stoljeća prije Krista. Pretpostavka za novu ulogu Europe u svijetu jest to da joj Europljani vrate njezinu zanemarenu, zatomljenu i prigušenu dušu. A to uz ostalo znači i da joj vrate u međuvremenu odbačenu religiju, tradiciju, identitet i stegu kao pretpostavku održivoga smisla i jamstvo budućega opstanka.

Četvrti postulat jest obnova međunarodnih pravila odnosno međunarodnog prava kojega će se svi morati držati te globalnog poretka koji će svojom snagom i autoritetom jamčiti dogovorno velike sile, a prihvaćati srednje i ostale. Takvo što moguće je samo uz pretpostavku priznavanje unutarnjih različitosti suvremenoga svijeta, posebnosti i različitih oblika vladavine, bez nastojanja jednih država, ’carstava’ ili ideoloških formacija da druge preurede milom ili silom po svojoj vlastitoj volji, doktrini, ukusu ili radi vlastite koristi.

Ideja uzajamnosti i strpljiva dijaloga među suprotstavljenima, čak i onda dok traju oružani sukobi, kategorički su imperativi… ako ne želimo dopustiti da protivštine jačaju te da naposljetku ovaj svijet ’ode k vragu’. Svijest o uzajamnosti i ustrajnost u miroljubivosti, pa i onda kada se ne može izbjeći ulazak u rat, bile bi dakle peti postulat.

Šesti postulat odnosio bi se, na unutarnjem planu, na revidiranje iskvarenih, zlorabljenih i korumpiranih ’demokracija’ odnosno iznevjerenog načela istinske demokratičnosti i brige za opće dobro, za pravdu i istinu. On iziskuje ulaženje u mukotrpnu borbu sa svim vrstama laži i manipulacija, a ponajprije jačanje opće svijesti o tomu da narodi moraju nastojati ’doći na svoje’, a ne bivati upravljani i manipulirani od dobro umreženih i od njega otuđenih ’urotničkih’ skupina ili oligarhija odnosno od ’struktura grijeha’.

Ništa bez idealistā!

Za sve izneseno, razumije se, postoje preduvjeti i pretpostavke do kojih se u stvarnosti lako ne dolazi ili se dolazi samo djelomično. „Gdje ćemo“, zapitao se je španjolski filozof, Jose Ortega y’ Gasset prije stotinu godina (1925.): „pronaći tvar od koje ćemo iznova izgraditi svijet?“. Danas je to pitanje ponovno goruće i možda presudno i za sam opstanak ljudske vrste. No već ono implicira da smo „mi“ oni koji su pozvani pronaći pravu tvar za neki novi, drukčiji i svakako od sadašnjega bolji svijet. Tko smo pak „mi“ koji bi bili pozvani, ovlašteni i moćni takvo što činiti? I možemo li svi mi, čitav narod, Europa, Zapad, čovječanstvo,  svijet… biti ne samo tvar, nego i subjekti izgradnje novoga svijeta, kojim ćemo postupno nadomjestiti ovaj krizni u kojem sada jesmo?

Lakonski odgovor glasi: Neka svatko ono što je u njegovoj moći i ’zoni odgovornosti’ čini što čestitije i ma kako mu se to što čini činilo posve neznatnim na širokoj panorami svijeta i njegove upitne i nepredvidive budućnosti… i svijet će zasigurno biti malo-pomalo obnavljan i postavljan na zdravije i čvršće noge od ovih sadašnjih! Jedan od razloga svih dosadašnjih kriza jest zanemarivanje, preziranje ili gušenje onoga plemenitog idealizma koji nije vođen sebičnim i ’prizemnim’ ambicijama, nego sviješću o promicanju dobroga, istinitoga i lijepoga te pravednosti i uzajamnosti. Točno je da praktičari i pragmatičari dominiraju poviješću, no istinske vrijednosti proglašuju, brane i za njih se izlažu, i kada je nužno bore se i ginu, idealisti – pa tako i onda kada praktičari i pragmatičari dovedu zajednicu do bezizlazja upravo zato što su zanemarili neke od bitnih značajki i dimenzija čovječnosti i ljudskosti koje su ovdje naznačene.

Izvor naslovnice: Modern Ghana

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo