Davor Velnić: Kakav je to narod koji na izborima svih razina obilno kreditira svoje neprijatelje?

I kad hrvatsko pravosuđe osudi počinitelje, pupavci trebaju zatražiti još veću kaznu, i oprost od naroda kome su činili zlo. Oni trebaju biti „požarni“ za svaki terorizam srpske manjine u Hrvatskoj. Bez takvog stava i katarze Hrvati će opravdano osjećati odbojnost, zazor i ostati nepovjerljivi prema srpskoj manjini. Četništvo je nasljedna bolest, naravno zarazna i strašna, neisperiva sramota. Vrst trajnog invaliditeta. Četništvo je smrtonosno, ljudi od njega umiru…

Previše se toga nagomilalo i ne znam odakle početi. Možda od Ilije Garašanina i Vuka Stefanovića Karadžića, od Karađorđevića i srpsko-srbijanskog atentata na Stjepana Radića i hrvatske prvake u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928.(?) ili koju godinu prije od atentata na austrougarskog prjestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914.? Ipak spomenuti nešto svježe i bliže sjećanju: srpsku pobunu u Hrvatskoj (1990. „balvan revolucija“) i srbijansku agresiju na Hrvatsku 1991., ne zaboraviti pad Vukovara i ulazak zarakijanih četnika koji od srbijanskog rukovodstva traže salate, mesa imaju – „klat ćemo Hrvate“. To je četnička gozba na Ovčari. Što istaknuti nakon memorandumske „istorije“, naputaka, srpskih laži tijekom cijelog 20. stoljeća i podmetanja ne samo aktualnih požara u Dalmaciji te kako se odrediti prema neprestanoj srpsko-srbijanskoj mržnji, prema praznim grobovima, njih gotovo dvije tisuće nestalih i trideset godina nakon svršetka Domovinskog rata? Doista je teško i gotovo nemoguće govoriti o ikakvom hrvatsko-srpskom uvažavanju, dobrosusjedstvu i prijateljstvu. Što nas to dobro može vezivati: dvije četničke Jugoslavije, dvije hrvatske tamnice?

Ideologija svesrpstva sličnoj opakoj zaraznoj bolesti

Perfidno izmišljena kovanica Titine Jugoslavije, „bratstvo i jedinstvo“, odavno je otišla u ropotarnicu prošlosti, isto kao i projekt jugoslavenske nacije koji se spletom okolnosti nije nikad ukorijenio. I koliko god se velikosrpstvo trsilo kroz strategiju „mešanih brakova“ i četničko-orjunašku premreženost stvoriti unitarnu Jugoslaviju s jugoslavenskom nacijom kao nositeljicom buduće „zvanične“ srboslavije, to se nije dogodilo. Nestrpljivost i gedžovanluk presudili su im. Propalo je jugoslavenstvo, u naravi prikriveno velikosrpstvo, zajedno sa zloćudnom jugoslavenskom državnom tvorevinom, ali je kod protivnika hrvatske državnosti i jugofiličara preživjela ideja novog okupljanja u nekakvoj trećoj srboslaviji. Nevjerojatno da je želja za ponovnim okupljanjem zaostala u populaciji koja nikad nije živjela u Jugoslaviji, što upućuje na zaključak da se radi o izuzetno virulentnoj ideologiji svesrpstva sličnoj opakoj zaraznoj bolesti.

„Zahvaljujući“ vladama Republike Hrvatske, konkretno Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, kao i hrvatskim intelektualčekima i tzv. kulturnjacima, uspješno su preživjele stare vodoravne (yugo)veze u kulturi. Stoga se ne treba čuditi tlapnjama o novom sveslavenskom okupljanju u nekoj trećoj (treća sreća?) južnoslovenskoj malignoj tvorevini pod budnim okom Beograda. I partijska sljedba ozelenjela možemovcima sklona je velikosrpstvu i nimalo skriveno podupire ideju „regijona“. No možda se ipak najviše treba čuditi glasačkom tijelu Republike Hrvatske, koje na izborima bira osporavatelje hrvatske državnosti: SDP, Možemo i druge lijeve beznačajce i ridikule. Pravo pitanje glasi: Kakav je to narod koji na izborima svih razina obilno kreditira svoje neprijatelje?

Pretvaranje hrvatske obale u zgarišta u razdoblju od Dana domovinske zahvalnosti 5. kolovoza do blagdana Velike Gospe 15. kolovoza

Prepoznati su načini i metode kako hibridnim ratom nakon vojnog poraza 1995. uništavati Republiku Hrvatsku; sve po naputku SANU I., II. i operativnih instrukcija srpsko-srbijanske iredente u Beogradu. I već se desetljećima s riječi prelazi na zlodjela, a Hrvatska to i ne proziva niti kažnjava, već skrušeno spušta pogled i zamuckuje. Možda se ugledniji ministri ili sâm predsjednik Vlade nadaju zagristi zlatnik u božićnoj pogači Kod Pupovca na domjenku? Pretvaranje hrvatske obale u zgarišta za vrijeme turističke sezone – pogotovo u razdoblju od Dana domovinske zahvalnosti 5. kolovoza do blagdana Velike Gospe 15. kolovoza – smatra se jednim od ponajboljih načina hibridnog ratovanja protiv Republike Hrvatske.

Dakle u svom perfidnom nastupu pred medijima, kronični pravobranitelj srpskih „nestašluka“ u Hrvatskoj ne spominje terorizam paleži svojih sunarodnjaka, već dijeli lekcije o multikulturalnosti i suživotu nepotrebno posvađane slavenske braće. Bez ikakve nelagode spominje „većinski srpska sela“ kao olakotnu okolnost i opravdanje. Međutim, srpsko podmetanje požara za vrijeme sezone nije nikakva antisrpska izmišljotina i raspirivanje mržnje prema Srbima i Srbijancima, nego se ovaj put zbog dojave bračnog para i snimke mobitelom terorizam nije moglo zataškati. Snimka mobitelom širila se internetom brzinom svjetlosti i moralo se otkrivene uhititi.

Nema oprosta prije nego se pravda zadovolji

Da djeluje pravna država i da srpska manjina nije pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Vlade i Ministarstva kulture, a tek da institucije rade svoj posao, Miloradu Pupovcu davno bi se prijetećim kažiprstom objasnilo da „većinski srpska sela“ nisu nikakva ustavna kategorija. Isto kao što ne postoji ni DVD ili PU „većinskog srpskog“ niti pozitivni propisi spominju zaštićenu „nebesku manjinu“, osim ako se četnički dernek u Guči ne proglasi Rajem? Ustavna prava manjina u Republici Hrvatskoj stječu se na razini općina i gradova (jezik i pismo). Sva sela, naseljena mjesta i gradovi u Republici Hrvatskoj su nedvojbeno hrvatski u svakom smislu i svako atribuiranje „srpskim“ je protuustavni čin agresije na hrvatski teritorij. U svojoj interpretaciji Pupovac sintagmi „većinski srpsko“ daje neko posebno značenje, najavljuje novu pobunu (?), nekakvo pravo da Srbi u Republici Hrvatskoj smiju paliti „svoja većinska sela“. To je kao njihovo, izuzeto iz jurisdikcije Republike Hrvatske i vrst autonomije, možda obnova pobunjeničkih SAO-a?

Srpska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj nema baš nikakve posebna prava i privilegije u usporedbi s drugim nacionalnim manjinama, i nije jednakija od drugih nacionalnih manjina. Upravo suprotno, ona nosi teško isperiv pečat pobune protiv Hrvatske i treba se itekako potruditi da joj grijesi prošlosti budu oprošteni i (nikad) zaboravljeni. Nema oprosta prije nego se pravda zadovolji.

Tko ima legitimitet predstavnika srpske manjine i kako bi se ta manjina  trebala ponašati

Nakon nedavnih događaja s uhićenjem četvero srpskih palikuća-terorista, raznih „Kanađanki“ iz Bosanskog Grahova  i dokazanih namjernih paljevina, mržnja prema Srbima i Srbijancima neupitno će rasti, ali samo do trenutka dok srpska manjina u Hrvatskoj ne dokaže lojalnost Republici Hrvatskoj te počne ukazivati na četnike iz vlastitih redova i osuđivati svaki oblik njihovog terorizma. Nacionalnu mržnju ne raspiruju komentari na portalima nego palitelji i oni koji se na bilo koji način naslađuju požarima u Hrvatskoj. Na srpskoj manjini je prije svih pronaći iste te policiji izručiti podmetače požara kao i sve druge teroriste srpske nacionalnosti, a ne tiho podržavati terorizam, a deklarativno, s figom u džepu zgražati se nad nesrećama u Hrvatskoj. Od srpske manjine očekuje se da poduzima radnje i mjere te pruža dokaze da su njezini pripadnici lojalni građani države Hrvatske i domoljubi. Na srpskoj je manjini da sama sebe očisti od vlastitih kriminalaca.

To je početak na kome se kroz mnoge godine provjere može izgraditi povjerenje i suživot većinskog hrvatskog naroda i srpske manjine. Dobar početak započet je s pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj koji su u prigrlili Republiku Hrvatsku i u Domovinskom ratu se borili protiv srpsko-srbijanskog agresora. Oni doista nose legitimitet srpske manjine u Hrvatskoj, Milorad Pupovac taj je legitimitet stekao trgovanjem s hrvatskim vladama i pogodovanim izbornim inženjeringom.

Oni trebaju biti „požarni“ za svaki terorizam srpske manjine u Hrvatskoj

I kad hrvatsko pravosuđe osudi počinitelje, pupavci trebaju zatražiti još veću kaznu, i oprost od naroda kome su činili zlo. Oni trebaju biti „požarni“ za svaki terorizam srpske manjine u Hrvatskoj. Bez takvog stava i katarze Hrvati će opravdano osjećati odbojnost, zazor i ostati nepovjerljivi prema srpskoj manjini.

Četništvo je nasljedna bolest, naravno zarazna i strašna, neisperiva sramota. Vrst trajnog invaliditeta. Četništvo je smrtonosno, ljudi od njega umiru, sjetimo se samo Ovčare i svih drugih stratišta srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku. U četništvu samo četnici mogu živjeti i preživjeti.

P.S. i Arseniju Bauku na znanje: Thompson može i smije pjevati o zločinačkoj Krajini, Spajićka je kažnjena, jer pjesmom hvali tu istu Krajinu.

Davor Velnić/HT/Hrvatsko nebo