Operacija Oluja u američkim obavještajnim analizama: Nije bilo “dogovorenog pada Krajine”, riječ je o čistoj vojno-političkoj pobjedi!

„Pogled koji je u realnom vremenu davala američka Središnja obavještajna agencija (Central Intelligence Agency, CIA) u svojim analizama sukoba u bivšoj Jugoslaviji 1990. – 1995., kako ga je agencija sama nazvala, daje nam uvid koji su sastavili njezini vojni analitičari na temelju praćenja dinamike rata. Dio koji se odnosi na samu Oluju, naglašava važnost poboljšanog ustroja i jačanja sposobnosti Hrvatske vojske u razdoblju prije same operacije te razbija neutemeljene teze nekih aktera sa srpske strane koji smatraju da je pad Republike Srpske Krajine (RSK) plod političkih dogovora“ piše povjesničar Mario Tomas[1] na portalu Matice hrvatske Misao.hr. Prenosimo članak:

Operacija Oluja kao posljednja velika izvedena operacija Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata [u Hrvatskoj] danas se zbog svojeg opsega i brzine čini još važnijom. Gledano iz današnjih okolnosti, kada i veće europske vojske i u vojnim vježbama  imaju velike poteškoće u izvođenju manevara na razini brigade, možemo pojmiti što je značilo za jednu objektivno manju europsku državu i vojsku izvesti napadnu operaciju prema utvrđenom neprijatelju na bojišnici dužoj od 600 kilometara. Epiteti koji su se o Oluji povremeno pojavljivali, poput onoga o „majci svih bitaka“ i „briljantno izvedenoj operaciji“, zasluženi su prije svega zbog rezultata same operacije, koji je od iznimne, a možda i presudne povijesne važnosti za Hrvate i Hrvatsku zbog ostvarivanja teritorijalne cjelovitosti.

Pogled koji je u realnom vremenu davala američka Središnja obavještajna agencija (Central Intelligence Agency, CIA) u svojim analizama sukoba u bivšoj Jugoslaviji 1990. – 1995., kako ga je agencija sama nazvala, daje nam uvid koji su sastavili njezini vojni analitičari na temelju praćenja dinamike rata. Dio koji se odnosi na samu Oluju, naglašava važnost poboljšanog ustroja i jačanja sposobnosti Hrvatske vojske u razdoblju prije same operacije te razbija neutemeljene teze nekih aktera sa srpske strane koji smatraju da je pad Republike Srpske Krajine (RSK) plod političkih dogovora. Analize su objavljene u obliku knjige pod nazivom Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict 2002. godine.

Oluja kao vrhunac niza operacija HV-a i HVO-a

Sama Oluja predstavlja kontinuitet operacija koju su HV i Hrvatsko vijeće obrane izvodili od kraja 1994. na južnom bojištu u dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Operacije Zima-94, Skok-1, Skok-2 i Ljeto-95 stvorile su preduvjete da se tako opsežna operacija u kolovozu 1995. može izvesti prema Kninu kao sjedištu RSK. Zabrinutost zapovjednika Zbornog područja Split, generala Ante Gotovine, za klin Hrvatske vojske uspostavljen u području Livno-Dinara odražavala se u njegovoj maloj širini i izloženosti mogućem napadu od strane Vojske Republike Srpske (VRS) i Srpske vojske Krajine (SVK). Zbog toga je započeo pripreme za njegovo proširivanje, što je kulminiralo operacijom Ljeto-95, koja je otvorila put i konačnom cilju na južnom bojištu – Kninu.

Zbog velike dužine teritorija koji je nadzirala RSK te njegove relativno male dubine, za HV je postojala pogodnost da se istovremeno stavi pod vatreni udar gotovo cijelo ratište. Spomenuti je teritorij bio pogodan za presijecanje i ostvarivanje zadanog cilja. Ofenzivna doktrina HV-a tijekom Oluje izbjegavala je veće džepove otpora obuhvatnim manevrima, nakon čega bi srpske snage koje su zaobiđene zbog svoje izloženosti bile pometene. Topničko-raketni udari i napadi izvidničko-diverzantskih grupa onesposobili su komunikacije i zapovjedna mjesta SVK-a kako bi usporili njihov odgovor na munjevite prodore HV-a.

Politički dogovor ili munjevita pobjeda?

Brojni mitovi i teorije urota nastali su sa srpske strane kako bi se takav brzi poraz SVK-a opravdao navodnim političkim dogovorom, ali danas se uz sve dostupne informacije može sa sigurnošću reći da to nije istina. Munjevita pobjeda HV-a bila je, kako to i spominje analiza CIA-e, „kombinacija poboljšanja strukture u vojnom sustavu i doktrine koje su postavljene 1993., daleko prije nego je do pokretanja napada uopće i došlo. Ta su poboljšanja povećala mogućnosti HV-a u planiranju i organiziranju operacije impresivne magnitude i kompleksnosti te razvijanju sposobnosti za izvođenje operacija visokog tempa s kojima se brzo prodiralo u dubinu neprijateljskog teritorija i obrane.”

U drugoj polovici 1994. HV je dobila ustroj koji će zadržati do kraja Domovinskog rata, sa zbornim područjima kao glavnim operativnim skupinama stalnog sastava, gardijskim brigadama kao glavnim snagama te s 28 pješačkih brigada i 38 domobranskih pukovnija u pričuvnom sastavu krajem 1994.

Prvi konkretni pokazatelji o poboljšanim sposobnostima HV-a bili su dugotrajno napredovanje postrojbi ZP Split na području Dinare i Livanjskog polja, koji su stvorili preduvjete za daljnji prodor prema Kninu, obilazeći najsnažnije obrambene položaje SVK-a koji su se nalazili južno od samog grada. Na taj je način uspješna operacija Ljeto-95, sa stavljanjem pod nadzor Glamoča i Bosanskog Grahova, zapečatila sudbinu Knina prije nego što je i sama Oluja započela. Taj je pomak, uz kombinaciju napredovanja specijalnih postrojbi Ministarstva unutarnjih poslova prema Gračacu, stavio u nemoguć položaj najsnažniji, 7. Kninski korpus SVK-a, koji se nalazio sjeverno od grada.

Od svih operativnih sastava HV-a, ZP Split imalo je najviše borbenog iskustva u kontinuitetu, te je ono uz veliki napor specijalnih postrojbi MUP-a koje su krenule od velebitske bojišnice, zatvorilo velik dio operativnih ciljeva. ZP Gospić, Karlovac, Zagreb i Bjelovar ostvarila su također ciljeve uz određene poteškoće, gdje se posebno ističe ZP Zagreb s krizom tijekom napredovanja prema Petrinji. Ali u cjelini, unatoč početnim problemima, ostvarene su dodijeljene zadaće.

Poraz Krajine

Bez ikakvih pričuva koje bi pokrile rupe u obrani i eventualno obuhvatno ugrozile prodor HV-a, statične pješačke brigade SVK-a nisu mogle pratiti visok tempo operacije koje su nametnule gardijske brigade HV-a, što nije bio slučaj s pričuvnim brigadama koje su teže ostvarivale pomake u napadu. Raspad SVK-a, koji se iz Dalmacije i Like proširio poslije i na Kordun i Banovinu, značio je da ona nije više postojala kao organizirana vojska te su se njezini dijelovi masovno povlačili prema srpskim položajima u BiH.

Dodatni problem vodstvu RSK bilo je oslanjanje na Vojsku Republike Srpske i Vojsku Jugoslavije (VJ) kao stratešku rezervu u slučaju potrebe. VRS je i sama imala problema s rezervama za držanje bojišnice prema Armiji BiH, a kada je Oluja počela, zbog te situacije u Bosni i Hercegovini, za VRS je bilo nemoguće izvesti išta više od nekoliko manjih napada prema Grahovu i Bihaću. Što se tiče Vojske Jugoslavije, ona nije izvela ništa konkretno u operativnom smislu.

Analitičari CIA-e smatraju da, čak i da je takva odluka donesena, zbog brzine kojom je HV izvela operaciju, ona ne bi mogla na vrijeme mobilizirati znatne snage u pokušaju sprječavanja pada RSK. Pomoć u opskrbi koju je VJ pružala prema pobunjenim Srbima u Hrvatskoj od 1992., uz dio časnika i dočasnika za obuku i određene zapovjedne dužnosti, već je bila znatna, ali slanje postrojbi u otvoreni napad i njihovo ponovno uključivanje kao aktivne strane u sukobu protiv Hrvatske bilo je previše i za tadašnji politički vrh Savezne Republike Jugoslavije, zbog mogućnosti visokih gubitaka i novih pooštrenih međunarodnih ekonomskih sankcija. Time je analiza CIA-e odgovorila na brojna nagađanja i teorije urota o „dogovorenom padu Krajine” i sličnim deplasiranim tezama koje su tražile izgovor za poraz.

[1] Mario Tomas završio je studij povijesti na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu. Bavi se suvremenom hrvatskom poviješću s naglaskom na vojnu povijest te vojnom analitikom. Bivši je pripadnik francuske Legije stranaca.

Povezano:

Oluja: Bila pa prošla! Jesmo li je kao politički narod dostojni? – Nismo!

Misao.hr/Hrvatsko nebo