Ina Vukić: Hrvatska šestorka – Sudska istraga: Povijesni nalazi, no mnoga pitanja ostaju Osvrt na izvješće istrage

nedjelja, 12 srpnja 2026

Pravosudna ili Sudska istraga o presudama iz 1981. godine protiv šestorice Hrvata rođenih u Hrvatskoj, koji su živjeli u Australiji i bili osuđeni zbog navodne zavjere za postavljanje bombi na više lokacija u Sydneyju, rezultirala je povijesnom odlukom koja će, po svemu sudeći, još godinama oblikovati rasprave o jednom od najkontroverznijih kaznenih predmeta u australskoj pravnoj povijesti.

Izvješće istrage, objavljeno 6. srpnja 2026. godine, obuhvaća 856 stranica u dva sveska. U njemu je zaključeno da postoji osnovana sumnja u krivnju trojice od
šestorice osuđenih: pokojnog Mile Nekića te braće Ilije i Josipa Kokotovića. Istodobno je utvrđeno da njihove osude predstavljaju dugotrajnu sudsku nepravdu te je preporučeno da Kazneni žalbeni sud Novog Južnog Walesa razmotri njihovo ukidanje.

Za preostalu trojicu – Vjekoslava Brajkovića, Maksimilijana Bebića i Antona Zvirotića – istraga je donijela drukčiji zaključak, utvrdivši da ne postoji osnovana sumnja u njihovu krivnju, zbog čega njihove presude ostaju na snazi.

Takva podijeljena odluka iznenadila je mnoge promatrače. Više od četiri desetljeća sva su šestorica tvrdila da im je proces montirala jugoslavenska tajna služba UDBA, djelujući preko policijskog doušnika Vice Virkeza uz pomoć pojedinaca unutar australskih državnih institucija. Istraga je prihvatila značajan dio tih tvrdnji, dok je druge odbacila.

Jedan od najvažnijih zaključaka odnosi se upravo na Virkeza. Istraga je utvrdila da je namjerno lagao kada je poricao svoju povezanost s jugoslavenskim konzulatom, a time i s jugoslavenskim obavještajnim službama. Također je zaključeno da su informacije o tim vezama morale biti dostavljene obrani tijekom suđenja, ali to nije učinjeno.

Istodobno je, međutim, sudac Robert Allan Hulme zaključio da je Virkezovo svjedočenje o samom postojanju navodne bombaške zavjere u bitnim dijelovima
vjerodostojno. Time je istraga odbacila širu tvrdnju da je cijeli kazneni postupak bio organiziran od strane UDBA-e u suradnji s australskim vlastima.

Upravo je ta razlika u zaključcima ostavila mnoge čitatelje zbunjenima.

Nakon što je proučio više od 52.000 stranica prijepisa rasprava i približno 40.000 stranica dodatne dokumentacije, sudac Hulme očito je pažljivo razdvojio dokaze koje je smatrao dokazivo neistinitima od onih za koje je ocijenio da su dovoljno potvrđeni drugim dokazima kako bi ostali vjerodostojni. Hoće li takvo razlikovanje izdržati sud javnosti ili preispitivanje pred Kaznenim žalbenim sudom, tek će se vidjeti.

Glavni zaključci i preporuke istrage

Postoji osnovana sumnja u krivnju Josepha Kokotovića, Ilije Kokotovića i Mile Nekića.

Ne postoji osnovana sumnja u krivnju Maksimilijana Bebića, Vjekoslava Brajkovića i Antona Zvirotića.

Predmet treba uputiti Kaznenom žalbenom sudu radi razmatranja ukidanja presuda za trojicu za koje postoji osnovana sumnja u krivnju.

Dane su preporuke za izmjene Zakona o kaznenim žalbama i preispitivanju (Crimes (Appeal and Review) Act 2001 (NSW)).

Kontroverza oko Vice Virkeza

Vico Virkez, glavni svjedok policije i državnog odvjetništva, lagao je policiji o svom identitetu kada se pojavio u policijskoj postaji u Lithgowu tvrdeći da je sudionik navodne bombaške zavjere. Lagao je i tijekom suđenja te nastavio lagati još deset godina, sve dok vodeći australski istraživački novinar Chris Masters 1991. godine nije razotkrio njegov lažni identitet.

Virkez je potom u televizijskom intervjuu priznao da je zapravo Srbin Vitomir Misimović, a ne Hrvat za kakvog se predstavljao, te izjavio da je cijeli slučaj
fabriciran u suradnji s jugoslavenskom tajnom službom UDBA, koja je desetljećima ulagala znatne napore kako bi hrvatske domoljube prikazala kao ekstremne
nacionaliste i teroriste.

Zaključci Pravosudne istrage mnoge su ostavili u nedoumici. Četrdeset i šest godina sva su šestorica tvrdila da su nevina u pogledu optužbe za zavjeru radi postavljanja bombi na javnim mjestima. Policija i državno odvjetništvo, međutim, tvrdili su da su djelovali zajednički te da su svi sudjelovali u planiranju terorističkih djela koja, u konačnici, nikada nisu izvršena jer je, prema tvrdnjama policije, Vico Virkez još 1979. godine prijavio navodnu zavjeru policijskoj postaji u Lithgowu prije nego što je nastala bilo kakva šteta.

Sudac Hulme u svom izvješću navodi da se tvrdnja da je Virkez „imao višu ulogu unutar mreže UDBA-e, poput agenta provokatora, bilo u tradicionalnom ili užem smislu, ne može održati“. Nadalje piše:

„U svojoj ulozi povezanoj s jugoslavenskim konzulatom, Virkeza je najprimjerenije opisati kao doušnika  ili izvor. Ako ga se uopće može smatrati nekom vrstom agenta tada je izraz niže razine koji je upotrijebio Cavanagh, prikladan.“

Roger Cavanagh, službenik Australske sigurnosno-obavještajne organizacije u vrijeme izvornog suđenja i kasnijih žalbi, godinama je umanjivao povezanost Vice Virkeza s jugoslavenskom UDBA-om. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje – bilo namjerno ili ne – može li se osoba koju on opisuje tek kao „doušnika“ ili „izvor“ i dalje smatrati običnim informatorom ako ulaže izvanredne napore da preuzme potpuno novi identitet, promijeni ime i nacionalnost kako bi izvršila svoj zadatak.

Pravosudna istraga izrazila je zabrinutost zbog vjerodostojnosti glavnog svjedoka optužbe, jugoslavenskog „patriota“ Vice Virkeza, odnosno Vitomira Misimovića, koji se predstavljao kao Hrvat kako bi stekao povjerenje nekolicine optuženih.

Unatoč tomu, sudac Hulme zaključuje:

„Dokazi ne podupiru tvrdnju da je Virkez gajio izrazitu mržnju prema ustaškim hrvatskim organizacijama i aktivistima te da je zbog toga imao motiv podmetnuti hrvatskim domoljubima ili organizirati operaciju pod lažnom zastavom na njihovu štetu.“

Zdrav razum sugerira da osoba koja se s predumišljajem infiltrira u neku zajednicu – u ovom slučaju hrvatsku zajednicu – neće otvoreno pokazivati neprijateljstvo upravo prema onima čije povjerenje nastoji steći. U svom izvješću sudac nije razmotrio dokaze koji upućuju na to da je Virkez doista pokazivao izrazitu netrpeljivost prema hrvatskim domoljubnim organizacijama niti njegov osobni animozitet prema jednom od Hrvatske šestorice, Vjekoslavu Brajkoviću. Također nije razmotrio izrazito politički obojen pojam „ustaša“ niti pitanje je li se taj izraz početkom osamdesetih godina uopće mogao dobronamjerno koristiti za bilo koju hrvatsku domoljubnu organizaciju u Australiji ili drugdje.

Izvješće Pravosudne istrage utvrdilo je da je više policijskih službenika „vjerojatno počinilo nedolično postupanje“, uključujući fizički napad na jednog od optuženika tijekom policijskog ispitivanja. Međutim, dokazima koji su upućivali na moguću korupciju nije pridana značajnija pozornost niti je njihova važnost ozbiljnije razmotrena.

Sudac Hulme utvrdio je da je više policajaca koji su sudjelovali u uhićenju Vjekoslava Brajkovića teško pretuklo Brajkovića, pri čemu ga je jedan policajac uvijenim ručnikom pokušao ugušiti, nakon čega su zajednički nastojali obmanuti internu istragu Odjela za unutarnju kontrolu koja je bila pokrenuta povodom Brajkovićeve prijave.

Istraga je također utvrdila da policija nije poduzela odgovarajuće mjere opreza prilikom racija na lokacijama za koje je dobila informacije da bi se na njima mogle nalaziti velike količine eksploziva. Iz dokaza i iskaza policijskih službenika tijekom saslušanja bilo je jasno da su policajci uključeni u racije i istragu navodne bombaške zavjere sami određivali način postupanja, zanemarujući tada važeći Priručnik policijskih postupaka za takve opasne situacije, koji je, prema svemu sudeći, bio distribuiran policiji još oko 1974. godine, pet godina prije racija.

„Doista, gledano iz današnje perspektive, ležeran način na koji je policija postupala s obavještajnim podacima da bi se na nepoznatoj lokaciji moglo nalaziti 30 do 50 kilograma eksploziva' bio je prilično izvanredan“, naveo je sudac Hulme. „Međutim, istraga ne zaključuje da neadekvatne ili potpuno izostale mjere opreza znače kako je policija prije provođenja racija već osmislila zavjeru da lažno optuži Hrvatsku šestoricu, znajući da stvarna bombaška zavjera nije postojala. Vjerojatnije je objašnjenje da je izostanak mjera opreza bio posljedica tada prevladavajućeg nehajnog odnosa policije, a ne nečega zlokobnijeg“, zaključio je Hulme.

To je zaključio unatoč činjenici da su mu bili predočeni dokazi, uključujući i Priručnik policijskih postupaka, koji je policija u to vrijeme očito ignorirala.

Po mom osobnom mišljenju, sudac Hulme policijskim je službenicima koji su sudjelovali u ozbiljnim oblicima nedoličnog postupanja – ako ne i u unaprijed
planiranom ili svjesnom kršenju pravila radi mogućih koristi – praktično samo uputio blagu opomenu, u stilu: „Nevaljali dečki, nemojte to više raditi.“

Dokazi ASIO-a i kritika Hamisha McDonalda

„Tek kada se okrene glavnim novim dokazima koji su doveli do osnivanja istrage – dokazima o uključenosti ASIO-a (Australska sigurnosno-obavještajna organizacija) – Hulme ostavlja golem prostor bez odgovornosti.

Dokumenti ASIO-a, deklasificirani 2018. godine, otkrivaju da je sigurnosna služba prisluškivala telefone jugoslavenskog konzulata te pratila Virkezove kontakte s UDBA-om. Ubrzo nakon uhićenja u veljači 1979. godine, sjedište ASIO-a u Canberri sastavilo je tajno izvješće. U njemu se navodi da je Virkez najmanje šest mjeseci prije uhićenja djelovao kao doušnik o aktivnostima hrvatskih nacionalista za osobu za koju je ASIO sumnjao da je obavještajni časnik pri Generalnom konzulatu Jugoslavije. U izvješću se navodi da je slučaj razotkrio dubinu infiltracije hrvatskih ekstremističkih skupina od strane jugoslavenske obavještajne službe u Australiji.

To je izvješće dostavljeno najvišim dužnosnicima policije Novog Južnog Walesa i Posebnom odjelu policije. U kasnijoj komunikaciji s ASIO-om tadašnji pomoćnik policijskog povjerenika Roy Whitelaw izjavio je da bi, ;ako bi obrana postala svjesna tih informacija, one mogle potpuno srušiti policijski slučaj.

Kasnije je Whitelawu rečeno da o tome može obavijestiti tužitelje, pod uvjetom da izvor informacija ostane tajan. Tijekom suđenja i žalbenog postupka zahtjevi obrane za dostavu relevantnih obavještajnih podataka o Virkezu odbijani su pozivanjem na nacionalnu sigurnost i druge razloge.

Zbog toga je pokojni državni odvjetnik David Shillington QC mogao, bez osporavanja, ustvrditi da 'ne postoji ni najmanji dokaz koji bi upućivao na to da je Virkez bio neka vrsta tajnog agenta, pripadnika UDBA-e ili predstavnika Jugoslavije.

Hulmeova istraga pokušala je utvrditi jesu li informacije ASIO-a bile dostavljene Shillingtonu. Više policijskih svjedoka koji su još bili živi izjavilo je da je bio potpuno upoznat sa svime što je trebao znati. Hulme ipak odbija zaključiti da je Shillington svjesno uskratio obrani važne dokaze:

Ne bi bilo ni pravedno prema pokojnom gospodinu Shillingtonu QC, niti bi to bilo razumno potkrijepljeno dokazima izvedenima pred ovom istragom, zaključiti da je zanemario svoje odgovornosti i postupio protivno svojoj temeljnoj profesionalnoj dužnosti.

Sudac je također podsjetio da je, kada je Hrvatska šestorka 1986. godine zatražila dopuštenje za žalbu Visokom sudu Australije, tadašnji državni odvjetnik Novog Južnog Walesa Reg Blanch QC (kasnije predsjednik Okružnog suda Novog Južnog Walesa) priznao kako bi, da je tužiteljstvo uskratilo obrani ključne dokaze, gotovo automatski došlo do pogrešne presude.“

Je li ovom Sudskom istragom pravda doista zadovoljena, pitanje je o kojem će svatko morati donijeti vlastiti sud. No čini se da nema mnogo dvojbe kako je ostavila brojna pitanja bez odgovora, a otvorila i neka nova, neugodna pitanja.

Meni se kao najvažnije nameće pitanje zašto je sudac Robert A. Hulme u svojoj istrazi posvetio razmjerno malo pozornosti samoj naravi jugoslavenske komunističke tajne policije UDBA-e i mogućnosti da je montiranje procesa protiv šestorice Hrvata zbog navodne terorističke zavjere bilo itekako realan scenarij. Zašto istraga nije ozbiljnije razmotrila sve razloge zbog kojih se policija pojavila na racijama, iako je bila upozorena da bi mogla naići na velike količine opasnog eksploziva, odjevena u običnu odjeću, bez osiguravanja mjesta događaja radi zaštite osoba koje su se ondje nalazile, njihovih susjeda i šire okolice, kao i očito nepropisno i opasno rukovanje eksplozivom tijekom njegova prijevoza i pohrane?

Zašto sudac Hulme nije prihvatio argument odvjetnika Hrvatske šestorke da je zaključak Kraljevskog povjerenstva Wood iz 1994. godine, prema kojem je u Odjelu kriminalističkih istraga postojala sustavna „procesna korupcija“, ozbiljno doveo u pitanje vjerodostojnost svih policijskih dokaza u ovom predmetu, osobito navodnog pronalaska gelignita u kućama optuženika u Sydneyju?

Zaključci ove Sudske istrage ostavili su mnoge koji poznaju način djelovanja UDBA- e protiv hrvatskih domoljuba duboko uznemirenima. Istodobno su donijeli i jednu važnu novost: presuda o navodnoj zavjeri šestorice, u kojoj je tužiteljstvo tvrdilo da su svih šest Hrvata djelovali zajednički, ozbiljno je dovedena u pitanje i u svojoj je biti razbijena.

Ina Vukić
Sydney, Australija

Hrvatsko nebo