Ivan Samadržija: U spomen na Ivana Medveda (1. V. 1954. – 22. VI. 2026.)

Ivan Medved, rođen u Vođincima, magistar povijesnih znanosti, dugogodišnji predsjednik Ogranka Matice  hrvatske u Slavonskom Brodu i ravnatelj Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, preminuo je 22. lipnja 2026. Posebno se ističe njegov doprinos izdanju Sabranih djela Ivane Brlić Mažuranić te njegov rad na očuvanju Arhiva obitelji Brlić. Sjećanje na njega iznosi na portalu MH misao.hr mlađi povjesničar Ivan Samardžija, sin pokojnog Vođinčanina, akademika Marka Samardžije.

Dana 22. lipnja 2026. u Slavonskom Brodu u 73. godini života preminuo je mr. sc. Ivan Medved, profesor, povjesničar, arhivist, kulturni djelatnik, dugogodišnji ravnatelj Državnog arhiva u Slavonskom Brodu i  predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Slavonskom Brodu.

Rođen je 1. svibnja u Vođincima u Vukovarsko-srijemskoj županiji, gdje je pohađao i osnovnu školu. U Vinkovcima je završio gimnaziju, nakon koje je diplomirao povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na tom je fakultetu magistrirao 2009. na temu povijesti brodske gimnazije od početaka 1918. do 2007. godine. Jedno vrijeme bio je profesor povijesti, povijesti umjetnosti i latinskog jezika u Slavonskom Brodu, a od 1985. do 1990. radio je kao istraživač-suradnik u Centru za društvena istraživanja, odnosno Centru za povijest Slavonije i Baranje, prilikom čega je radio na istraživanju novije hrvatske povijesti. Od 1990. zaposlen je u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu, u kojem je poslije, od 1992. do umirovljenja 2024. obnašao dužnost ravnatelja. U to je ustanovi, dakle, radio čak 34 godine, od čega je nešto više od 31 godine bio i njezinim ravnateljem.

Tijekom Domovinskog rata, kao povjerenik za zaštitu spomenika kulture RH na području Slavonskog Broda i predsjednik Službe za zaštitu kulturnih dobara, inicirao je sve potrebne mjere za zaštitu kulturnih objekata i kulturnih dobara na području slavonskobrodske općine. Već 1990. bio je jedan od inicijatora obnove Ogranka Matice hrvatske u Slavonskom Brodu, u kojem je bio članom Upravnog odbora i Predsjedništva, a naposljetku od 2006. do smrti i predsjednik. Jedan je od obnovitelja Povijesnog društva u Slavonskom Brodu, čijim je tajnikom bio od 1989. do 1993. Godine 2017. bio je izabran za predsjedavajućeg Kolegija ravnatelja državnih arhiva u Republici Hrvatskoj. Jedan je od pokretača osnivanja Klasične gimnazije fra Marijana Lanosovića, na kojoj je pet godina predavao povijest. Zalagao se i za preimenovanje osnovne škole u rodnim Vođincima, želeći da škola dobije ime po zaslužnoj osobi rođenoj u tom mjestu, na što se tadašnja i sadašnja lokalna vlast potpuno neopravdano oglušila.

Medveda je 1997. Danicom hrvatskom s likom Marka Marulića odlikovao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Godine 2019. Grad Slavonski Brod dodijelio mu je Grb Grada, dok mu je Brodsko-posavska županije 2024. dodijelila priznanje Kovnica od zlata za „sveukupni doprinos i iznimne rezultate na unaprjeđenju arhivske djelatnosti, zaštiti, obradi i čuvanju arhivskog i registraturnog gradiva te za uspješan znanstveni i stručni rad u području arhivistike i historiografije”. Medved je svoj život posvetio Hrvatskoj, Slavoniji, a posebice Slavonskom Brodu. Bio je organizator brojnih izložbi, predstavljanja knjiga, tribina, predavanja, te je inicirao mnogobrojne međuinstitucijske suradnje.

Tijekom više od tri desetljeća znanstvenog i stručnog rada redovito je sudjelovao na raznim simpozijima, pritom redovito objavljujući tekstove u domaćim i inozemnim katalozima, časopisima i zbornicima. Posebno se ističe njegov doprinos izdanju Sabranih djela Ivane Brlić Mažuranić, kao i njegov rad na očuvanju Arhiva obitelji Brlić. Živio je u Brodskom Varošu gdje je, nakon konačnog gubitka bitke s dugom i teškom bolesti, pokopan 24. lipnja ove godine.

Velik prijatelj i domoljub

Moja sjećanja na Ivana Medveda vežu se uz mog pokojnog oca Marka, također dugogodišnjeg člana Matice hrvatske, profesora i akademika. Obojica su rođeni u Vođincima u Slavoniji te su bili izuzetno dobri dugogodišnji prijatelji, što potvrđuju i sljedeće riječi iz jednog izvješća o radu slavonskobrodskog ogranka za MH: „Devetnaestoga veljače bila je druga godišnjica Samardžijine smrti, a predsjednik Medved priznaje da nije prebolio smrt prijatelja iz istoga ‘sokaka’ u Vođincima. Vrijeme je nemilosrdni sudac, ali na čovjeku i ustanovama jest da čuvaju sjećanja.“

O Medi, kako su ga najbliži prijatelji i suradnici zvali, često sam slušao od svojeg oca tijekom godina. Kada sam prilikom obilježavanja 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 2017. u dvorištu Matice hrvatske svjedočio otkrivanju prigodne spomen ploče, među okupljenom masom stajao sam upravo pored pokojnog Mede koji me, već tada znajući za uznapredovalu očevu bolest, u brizi i potiho ispitivao o njegovu zdravstvenom stanju. Već tada mi je bilo jasno o kako brižnu i dragu prijatelju se radi. Nesretna sudbina dodatno nas je povezala početkom 2019. kada je moj otac proživljavao svoje posljednje dane. Medo, koji je već tada bio i sam ozbiljno bolestan, redovito mi se javljao telefonski i porukama, upućujući pritom riječi podrške meni i mojoj obitelji.

Nakon smrti mojeg oca u veljači 2019., naša dopisivanja i razgovori nisu prestajali. U prosincu iste godine, vidno bolestan, pojavio se na predstavljanju očeve knjige o povijesti hrvatske leksikografije. Uporan, borben i pun volje za životom, nije se predavao. Radio je neumorno za svoj slavonskobrodski kraj, svoju Hrvatsku, svoju Maticu i arhiv. Redovito je dolazio na svečanosti i božićne domjenke u Matici, kada god bi se za to ukazala prilika i kada bi mu to zlokobna bolest dozvolila. Zalagao se za to da se osnovna škola u rodnim Vođincima nazove upravo prema njegovu prijatelju Marku, o čemu me redovito izvještavao. Prilikom božićnog domjenka 2023. bio je izrazito ljut na vođinačku lokalnu vlast, koja nije imala sluha za njegov naum. Imao sam dojam da ga je taj neuspjeh izrazito pogodio i da mu je uistinu stalo do toga da se u njegovu rodnom mjestu škola nazove prema dugogodišnjem prijatelju, onom kojega za života nije zaboravio. Na istom domjenku fotografirali smo se prema njegovoj želji, a ta će mi fotografija ostati kao podsjetnik na divnog čovjeka i prijatelja.

Ivan Medved bio je velik i pošten čovjek. Iskreno je progovarao o svemu od politike, preko povijesti do odnosa s drugim poznatim ljudima. Neke njegove riječi zasigurno ću pamtiti dok sam živ, a istovremeno ću ga čuvati u sjećanju kao divna čovjeka koji mi je u više navrata udijelio riječi podrške, ali i bio spreman pomoći onda kada mi je bilo izuzetno teško. Stoga, neka mu je laka hrvatska zemlja koju je silno volio, a njegova Slavonija, Vođinci i Slavonski Brod moraju ga vječno pamtiti kao dobrog, marljivog, iskrenog čovjeka i prijatelja svojih sumještana, sugrađana, kao i svih njegovih poslovnih suradnika.

Misao.hr/Hrvatsko nebo