Zdravko Gavran: Dok predsjednik Trump želi izvući SAD iz rata, Teheran ga “tjera” da to ne učini

Iran (kao orijentalna teokracija) zbog unutarnje strukture svijesti, poretka i vlasti može bez krzmanja nastaviti ’igrati na sve ili ništa’. Sjedinjene Države ne mogu nastaviti rat bez krzmanja odnosno premišljanja, jer će Trump i njegova ekipa morati vlastitim biračima i vodstvima savezničkih i štićenih zemalja podnijeti račun o tomu što čine, zašto, kako i dokle. Iran se stoga drži samouvjereno, kao ’gospodar situacije’, nakon što se pokazalo da se samim zračnim udarima ne može svrgnuti vlast odnosno promijeniti režim, niti ga se može natjerati na kapitulaciju, niti se toj državi uspjelo na ovaj način uništiti raketni i bespilotni i minski i drugi preostali arsenal kojim raspolaže, a koji je vrlo štetan i opasan za one koji su na protivničkoj strani. Trump, iako po mišljenju mnogih s pravom nazvan TACO: Trump Always Chickens Out, u slobodnu prijevodu: Trump uvijek podvije rep, odnosno povuče se usred tučnjave koju je izazvao vidi li da bi mogao izvući deblji kraj, ovaj se put ne će uspjeti lako izvući, iako bi to htio. Naprotiv, vjerojatno će „morati“ pojačati i proširiti vojni angažman američkih, možda i nekih drugih snaga, protiv Irana. Pa kud puklo da puklo! – Tako nam se čini u ovom trenutku. No, Trump ima nepredvidivu “logiku”… Netanyahu pojačava bombardiranje Irana bojeći se da će Trump uskoro zaključiti rat, iako (izraelski) ratni ciljevi nisu u dovoljnoj mjeri (ako dugoročno uopće) ispunjeni.

U dosadašnjem zrakoplovno-raketno-bespilotno-informatičko-informacijskom ratu između SAD-a i Izraela s jedne te Irana s druge strane i Iran i Izrael i arapske zaljevske zemlje pretrpjele su teške udarce. Iran je vlastite teške i direktne udarce predvidio i uključio ih u svoju dugoročnu stratešku kalkulaciju. SAD i Izrael nisu predvidjeli toliku iransku otpornost ni njegovu ofenzivnu, napadačku raketnu, dronovsku i obalno-pomorsku moć, a ni tako drastične poteze koje je Iran povlačio. Primarno iz vojnih i gospodarsko-sigurnosnih razloga, predsjednik Trump htio bi se sada izvući iz kampanje napadanja Irana primarno zrakoplovstvom, svjestan da Iran – unatoč masovnim bombardiranjima i uništavanjima njegova vojnog arsenala i zapovjednih središta i niza istaknutih dužnosnika – raspolaže s još dovoljno opasnih balističkih i krstarećih raketa te dronova kojima može nanijeti veliku štetu i Izraelu i Americi savezničkim zemlja, a i američkim bazama na Bliskom istoku te američkoj ratnoj floti. Te da umjesto poginulih dužnosnika sada igru vode neku drugi dužnosnici, možda još radikalniji od ubijenih. Poseban je problem iranska blokada Hormuškog tjesnaca za trgovačke flote onih zemalja koje su u nekoj vrsti savezništva sa SAD-om. Riječ je o blokadi koja ima katastrofalne učinke na zaljevske zemlje i koja ekonomski slabi, ugrožava destabilizira velik dio svijeta.

Ukratko, Iran se nakon gotovo četiri tjedna američko-izraelskih bombardiranja i raketiranja vojno-politički važnih lokaliteta drži kao neuzdrmani ’gospodar situacije’. Iranski predstavnici odbacuju najnoviju američku ponudu s 15 uvjeta za dugoročni mir koje im je Trump sa svoje strane postavio. Nasuprot tomu, iranski dužnosnici odgovaraju svojim podrugivanjem, odbijenicama i protu-uvjetovanjima, koja su SAD-u posve neprihvatljiva. Kada bi ih Bijela kuća makar u većem dijelu prihvatila, to bi značilo da je SAD izgubio ovaj rat. I obrnuto, kada bi Iran prihvatio američke propozicije, to bi značilo da je prešutno kapitulirao. A takvo što politička vlast i vojni vrhovi u Iranu nikada sebi ne će priuštiti.

Iako su mnoge rakete i ostale zalihe američke vojne moći ’ispucane’ u dosadašnjim napadima na Iran, sigurno je da američka vojska raspolaže još velikim sredstvima kojima može nastaviti napadati ciljeve u Iranu, a donekle i onima kojima može braniti svoje baze i pomorske snage te tamošnje savezničke zemlje. S druge strane, izraelske vojne službe procjenjuju da je Iranu od ukupno 2.500 predratnih balističkih raketa ostalo na raspolaganju njih oko 1000. S tisuću takvih raketa (ako ih Iran ne posjeduje i više, to nitko pouzdano ne zna), koje se dijelom pokazuju kao neoborive i začudno vrlo precizne, Iran može nanijeti veliku, možda i katastrofalnu štetu Iranu, zaljevskim zemljama i američkoj vojsci.

Osim toga, Iran raspolaže s i dalje nepoznatim brojem vrlo opasnih bespilotnih letjelica, koje su većinom nadomjestak za bombardere i rakete zrak-zemlja kojima (više) ne raspolaže. Bespilotne letjelice posebna su pošast odnosno adut suvremenog ratovanja. One koje su, iako mnoge vrlo jeftine, svoju iznimno veliku moć uništavanja i svoju tešku oborivost, a i svoje domete, najavile prije nekoliko godina pri udaru azerbajdžanske vojske (turskim bajraktarima) na položaje armenskih snaga u Gorskom Karabahu.

(Hrvatska vojska raspolagala je bespilotnim letjelicama još u Domovinskom ratu, koje su tada smislili i proizveli hrvatski stručnjaci; na žalost, poslije je taj program posve zanemaren. Za te letjelice pokazali su osobito zanimanje turski vojni stručnjaci, koji su žurno doletjeli vidjeti to čudo od novog oružja. A poslije je Turska – možda kao prva u svijetu – razvila vlastiti program bespilotnih letjelica.)

Vojni stručnjaci analiziraju i analizirat će što se sve u ovom za sada gotovo četverotjednom ratu događalo, kako se i zašto događalo. Sigurno je da se u ovom trenutku još mnogo toga ne zna, id a se vodi žestok informacijsko-propagandni rat, odnosno rat ’narativima’. No paušalno bi se moglo iznijeti ovu ocjenu: američko i izraelsko zrakoplovstvo uništilo je brojne iranske vojne, proivzodne i zapovjedne kapacitete, a iranske rakete i dronovi nanijeli su velike štete Izraelu i arapskim zemljama te američkim bazama, radarskom sustavu i drugim kapacitetima. Nastavak bombardiranja Irana ne može više ništa bitno promijeniti, dok nastavak iranskog uzvraćanja može nanijeti veliku, pa i gotovo neprocjenjivu štetu američkim saveznicima i američkim snagama na Bliskom istoku.

Svjesna toga, iranska strana, iako uvelike „obezglavljena“, čvrsto drži borbeni stijeg u svojim rukama. Riječ je o vladajućim političkim i vojnim strukturama koje su dovoljno ne samo hrabre, nego i fanatizirane (a ujedno i iznutra ’ucijenjene’) da nemaju namjeru ni u čemu bitnomu popustiti ni pod cijenu uništenja Irana u energetskom, ekonomskom, vojnom i socijalnom smislu. Teheran pritom vodi pametnu političku i propagandnu bitku, jer je riječ o borbi za opstanak, dok je Netanyahu te napade iskoristio za uništavanje onoga što je smatrao najopasnijim za Izrael (nuklearni, raketni i obavještajni sustav, te još dosta toga drugoga), a Trump za demonstriranje moći američkih oružanih snaga, uvelike (ali nipošto posve) s istim vojno-političkim ciljevima koje je imao i Izrael. No time priča nije privedena kraju. Bez mnogo šire vojne invazije ne će biti moguće ostvariti temeljni cilj: puni poraz ili kapitulaciju Irana, a ne će biti moguće ni oduzeti Iranu monopol na plovidbu brodovlja kroz Hormuški tjesnac i kroz cijeli Perzijski zaljev pa i kroz priobalna područja Arapskog mora, a eventualno ni kroz Crveno more, budu li iranski saveznici hutijevci odlučili blokirati odnosno kontrolirati plovidbu stranih brodova kroz prolaz Bab al-Mandab (naziv na arapskomu znači: „Vrata žalosti“).

Iransko političko-vojno i vjersko vodstvo – tko god uopće tvorio to prorešetano vodstvo, a osobito vodstvo strukture „Čuvara Islamske revolucije“ („Iranske revolucionarne garde“) i politički vrh – nema namjeru popustiti. Da je imalo namjeru popustiti, učinilo bi to već u pregovorima sa SAD-om koji su vođeni prije početka ovog rata – jer je bilo svjesno da je Amerika već držala prst na okidaču. A da ima namjeru sada popustiti, retorika bi bila makar donekle smekšana, a zahtjevi prema SAD-u manje neprihvatljivi.

Vodstvo iranske države i državnih vlasti do te je mjere ’fanatizirano’ da je spremno na sve. Američki i neki drugi zapadni politički, obavještajno-sigurnosni, analitički i vojno-strateški stožeri čini se da to nisu razumjeli prije, a pitanje je razumiju li to i sada. Bilo bi pak sve mnogo jednostavnije kada bi poznavali Mažuranićev stih iz spjeva „Smrt Smail-age Čengi(ji)ća“: „Boj se onog tko je ’viko bez golema mrijet jada“. – Na suvremenom hrvatskom jezičnom standardu ta bi misao glasila: „Boj se onoga tko je naviknut ginuti bez odviše muke i zapomaganja.“

Doista, američki i izraelski ljudski životi – jer riječ je o individualističko-personalističkim kulturama kojima su životi vlastitih pripadnika dragocjeniji od mnogih drugih stvari – i te kako su važni za donošenje političkih, vojnih i strateških odluka. Iranski životi – jer riječ je o kolektivističko-suprapersonalnim kulturama, u kojima su osoba i pojedinačni životi u samom naučavanju i u praksi podređeni kolektivu, zanemarivi dakle spram onih vrijednosti koje se nalaze na vrhu vrijednosne ljestvice – nisu iranskim vlastima ni blizu toliko važni koliko su američkim i izraelskim vlastima važni američki i izraelski ljudski životi. Na Zapadu postoji naime, uz ostalo, takva svijest i kritička javnost, koja procjenjuje kada je prijeđena crvena crta života i drugih dobara koja se žrtvuje u ratu. Postoji posve racionalna računica zvana cost-benefit (trošak/šteta-dobitak/korist). U Iranu takva svijest ni takva računica ne postoji, odnosno ne može doći do izražaja, jer je potlačena i od vladajuće islamističke ideologije, od teokratskog sustava i od političko-upravljačkih i vojno-sigurnosnih snaga koje su dovoljno beskrupulozne da ih nikakva ’javnost’, stvarna volja i negodovanja većine naroda ili unutarnja pobuna ne može ugroziti.

Iran (kao orijentalna teokracija) zbog unutarnje strukture svijesti, poretka i vlasti može bez krzmanja nastaviti ’igrati na sve ili ništa’. Sjedinjene Države ne mogu nastaviti rat bez krzmanja odnosno premišljanja, jer će Trump i njegova ekipa morati vlastitim biračima i vodstvima savezničkih i štićenih zemalja podnijeti račun o tomu što čine, zašto, kako i dokle. Iran se stoga drži samouvjereno, kao ’gospodar situacije’, nakon što se pokazalo da se samim zračnim udarima ne može svrgnuti vlast odnosno promijeniti režim, niti ga se može natjerati na kapitulaciju, niti se toj državi uspjelo na ovaj način uništiti raketni i bespilotni i minski i drugi preostali arsenal kojim raspolaže, a koji je vrlo štetan i opasan za one koji su na protivničkoj strani. Trump, iako po mišljenju mnogih s pravom nazvan TACO: Trump Always Chickens Out, u slobodnu prijevodu: Trump uvijek podvije rep, odnosno povuče se usred tučnjave koju je izazvao vidi li da bi mogao izvući deblji kraj, ovaj se put ne će uspjeti lako izvući, iako bi to htio. Naprotiv, vjerojatno će „morati“ pojačati i proširiti vojni angažman američkih, možda i nekih drugih snaga, protiv Irana. Pa kud puklo da puklo! – Tako nam se čini u ovom trenutku. No, Trump ima nepredvidivu “logiku”… Netanyahu pojačava bombardiranje Irana bojeći se da će Trump uskoro zaključiti rat, iako (izraelski) ratni ciljevi nisu u dovoljnoj mjeri (ako dugoročno uopće) ispunjeni.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo