Pravednost punine Božje koja ispunja srce

„Ona prava novost koju je Isus propovijedao bila je novost pravednosti koju osjetimo kad stanemo pred Boga. Isus je bio svjestan da je jedino božanskom pravednošću i ljubavlju bilo moguće dokidati odredbe, te zajamčiti napredak koji se ne mjeri ljudskim mjerama, već onim nebeskim. Zato nije propovijedao Zakon i zakonske odredbe, već je naviještao pravednost i ljubav Oca nebeskoga. Htio je da njegovi učenici dožive ljepotu božanskog života, nakon čega je neupitno vršenje Zakona“ – ističe u svojoj homiliji uz misna čitanja za 6. nedjelja kroz godinu – A don Ivan Bodrožić.

Kad je Gospodin Isus započeo svoje javno djelovanje, bio je veliko osvježenje Božjem puku, koji je željno upijao svaku njegovu riječ. Zato su ga i doživjeli kao učitelja koji napokon donosi željno očekivanu i prijeko potrebnu novost, čega je i sam bio svjestan. Jer da nije bio svjestan, ne bi sama sebe suprotstavio onomu što je bilo rečeno starima kad im je bio objavljen Zakon Božji. Zato njegove pouke i počinju kontrastom: „Čuli ste da je rečeno starima…, a ja vam kažem.“ Na tragu toga mnogi su doživjeli, pa čak i priželjkivali da on odbaci određene zakonske odredbe koje su dane starima, a koje su mladi naraštaji smatrali preteškima za vršenje, te time i poželjnima da ih se odbaci. Kada je Isus osjetio što oni očekuju, imao je potrebu dotaknuti se te tema i pojasniti ju svojim slušateljima i učenicima: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.“ Svojim jasnim stavom Isus je usmjerio nade i promišljanja, težnje i očekivanja svojih učenika u pravom smjeru.

Uistinu, ovaj nam evanđeoski odlomak potvrđuje da se Isus našao u procijepu ili škripcu između onih koji su pošto po to htjeli sačuvati predaje starih i doslovno se držati svega što je njime rečeno i u njihovo vrijeme zapisano, i onih koji su htjeli uvesti novosti i promjene dokidajući određene odredbe starih. Iz Isusovih riječi i nastupa zračila je novost, ali ne novost razornog revolucionara, kako su neki očekivali. Njegov nastup i pouka nisu bili stav pobunjenika koji protestira, već učitelja koji iznosi božansku mudrost, koja je trajno mlada i svježa, premda se njezino vrijeme mjeri vječnošću. Njegovo djelovanje nije bilo djelovanje slijepog vizionara koji u svemu što je bilo prije vidi nedostatke i zlo, ali ni u svemu onom novom ne vidi opasnost, urotu i podmetanje. Isto tako nije bio račundžija koji pravi besmislene kompromise kojima želi udovoljiti jednima i drugima, već je bio dosljedan čovjek koji uvijek do kraja stoji pri svojoj riječi i koji kao iskre učitelj nikome ne daje lažne nade. Sve što je govorio, dolazilo je iz svijesti o Ocu nebeskom u čijem punom zajedništvu je živio, te stoga nije imao potrebu sebe na umjetan način smatrati ni naprednim ni nazadnim. Jer je promicao istinu Božju i zagovarao njezinu objavu u punini, poticao je svoje slušatelje na uvijek dosljedniji i pravedniji život pred Bogom, učeći ih da se ne osvrću na to što ljudi govore, nego na to što sami trebaju doživjeti i svjedočiti u tom važnom i snažnom životnom iskustvu.

Ovakva božanska mudrost i razboritost je potrebna Crkvi i danas kada se Crkva prebrojava na osnovi naprednih i nazadnih, a ponegdje i dijeli na progresiste i konzervativce, od kojih svaki vuče na svoju stranu bez prave ideje i pokrića, prave vizije i utemeljenog obrazloženja. To se danas čini u ime nekih ljudskih principa, a ne kao posljedica izravne i pune spoznaje Boga. Danas je u našim glavama i dušama hrpa tehničkih rješenja za stanje u Crkvi, a da nijedno od tih tehničkih, ‘naprednih’ i ‘nazadnih’ rješenja nije božanski nadahnuto. I danas se borimo za napredak misleći da je napredak zajamčen mijenjanjem pravila, to jest odbacivanjem starih odredaba i primjenom novih. S druge strane ima onih koji misle da je ključ budućnosti Crkve i spasenja vjernika u krutom održavanju predaja, zakona i odredbi, pa su nepopustljivi prema svakoj promjeni i promatraju gotovo neprijateljski sve što se mijenja.

Upravo zato je besmisleno svrstavati se među napredne ili nazadne u Crkvi, među one koji bi nekritički uvodili novosti ili one koji bi jednako tako nekritički htjeli zadržati sve staro. Istinski put je traženja lica Božjega i iskreno iskustvo njegove blizine i zajedništva. Iz tog iskustva Boga dolazi nam sva snaga da se odlučimo i za mnogo veća odricanja koja nalaže zakon, pa i za dosljednije i strožije odredbe od onih predviđenim Zakonom. A ona prava novost koju je Isus propovijedao bila je novost pravednosti koju osjetimo kad stanemo pred Boga. Isus je bio svjestan da je jedino božanskom pravednošću i ljubavlju bilo moguće dokidati odredbe, te zajamčiti napredak koji se ne mjeri ljudskim mjerama, već onim nebeskim. Zato nije propovijedao Zakon i zakonske odredbe, već je naviještao pravednost i ljubav Oca nebeskoga. Htio je da njegovi učenici dožive ljepotu božanskog života, nakon čega je neupitno vršenje Zakona. Štoviše, svojim životom i predanjem ga nadilaze i već sada na zemlji žive kao članovi kraljevstva nebeskoga. A koliko je Bog ušao u njihove živote, to pokazuju svojim odnosom prema braći koju ne samo da neće životno ugroziti, nego im neće niti upraviti ružne riječi. To je pravednost punine Božje koja ispunja srce i prelijeva se na cijeli život koji postaje radost pravednosti i ljubavi, milosti i predanja, odricanja i žrtve za svoga bližnjega. Ta pravednost i ljubav su u isto vrijeme i najbolje očuvanje predaja, ali i najveći napredak prema kojemu treba ići, jer su poveznica i s vječnim iskonom i s budućnošću koja nema kraja.

Patrologija/Hrvatsko nebo