Dinko Pejčinović: IMA LI HRVATSKA SAVEZNIKE?

srijeda, 4. veljače 2026.

U svijetu koji se dramatično mijenja svakoj državi i narodu, ma koliko veliki bili, potrebni su pouzdani saveznici, prijatelji i partneri. Kako to izgleda kad ih nema najbolje pokazuje teška sudbina Kurda na Bliskom istoku, koje „saveznici“ redovito ostavljaju na cjedilu kad im više nisu potrebni. Mnogi su vjerovali da će Hrvatska ulaskom u euro-atlantske integracije riješiti sve svoje strateške probleme.

Međutim, pokazalo se da čak ni (zakašnjeli) ulazak u NATO i EU nije dovoljan za ostvarenje najvažnijeg nacionalnog cilja – zaštite prava i opstojnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kako je moguće da nakon tolikih godina Zagreb nije u stanju pronaći pouzdane saveznike koji bi podržali tamošnje Hrvate? Treba li vanjsku politiku mijenjati ako ne donosi rezultate?

Saveznici u susjedstvu

Ako itko razumije izazove s kojima se suočavaju Hrvati u BiH, onda su to susjedne zemlje koje imaju iskustvo zajedničke prošlosti. Slovenski političari dobro poznaju stanje na prostoru bivše Jugoslavije, u kojoj su i sami živjeli, pa im nije teško prepoznati tko u BiH stvara probleme. Umjereni desničari, poput Janeza Janše, zasigurno neće podupirati muslimanske ekstremiste u Sarajevu, a nema razumnog razloga da to čine ni ljevičari, pogotovo ako ih Zagreb ljubazno
zamoli za pomoć. Stvarno, da li je Hrvatska ikad zatražila podršku Slovenije za naše sunarodnjake?

Kad je u pitanju Mađarska, treba naglasiti da Orban, Szijjarto etc. nikada nisu skrivali simpatije prema Srbima i Hrvatima u BiH, što je kod Muslimana u
Sarajevu izazivalo razumljivu ljubomoru. Zanimljivo, ni HDZ, ni SDP, ni tzv. domoljubne stranke u Hrvatskoj nikada nisu zahvalili Mađarima na konstruktivnoj vanjskoj politici. Umjesto toga, bavili su se besmislenim kartama „velike Mađarske“!

Što se tiče Srbije, dokle god su ondje na vlasti Vučić i velikosrbi/četnici, teško se nadati bilo čemu razumnom. Beograd kao da živi u nekom svom svijetu, pa nije
u stanju sagledati „širu sliku“. Srpski nacionalni interes je održavanje Republike Srpske kao svojevrsne „države u državi“, a u tome im Hrvati u BiH nisu nikakva prepreka. Ni stvaranje hrvatskog entiteta, Herceg-Bosne, ne bi naškodilo srpskim interesima; dapače, potpuno bi onemogućilo provedbu unitarističke
politike Sarajeva. Unatoč tome, vlastodršci u Beogradu kao da nemaju pametnijeg posla od stalnog provociranja Zagreba?! Takva politika imala bi smisla jedino u slučaju „historijskog dogovora“ Srba i Muslimana!

U rješavanju bosansko-hercegovačkih problema Crna Gora potpuno je nevažna, pa skoro da je ne treba ni spominjati. Iako nam Albanija i Kosovo nisu susjedi,
nije zgorega podsjetiti da su Albanci do sada podržavali muslimanske unitariste i Željka Komšića, ne zbog nekih posebnih simpatija prema Sarajevu nego
isključivo kao „šamar“ Srbima. Budući da su obje albanske države odnedavno u nekakvom vojnom savezu s Hrvatskom, vrijeme je da albanska politika počne
uvažavati hrvatske interese u BiH.

Saveznici u Europskoj Uniji

Unija kao zajednica „progresivnih“ država nije se dosad iskazala kao zaštitnik i pokrovitelj najmanjeg i najugroženijeg naroda u BiH, iako većina tamošnjih
Hrvata ima hrvatsko državljanstvo, pa su samim time i građani EU-a. Po svemu sudeći glavni razlog za to su interesi nekih jakih članica, poput Francuske i
Njemačke, koje preko hrvatskih leđa kupuju naklonost islamskih država. Da apsurd bude veći, Francuska se pritom predstavlja kao strateški partner koji
Hrvatskoj osigurava najsuvremenije oružje, a i sam Plenković njeguje dobre odnose s Macronom. Međutim, kad bosanski problemi dođu do Vijeća za
provedbu mira (tzv. PIC), ni Francuzi ni Nijemci nemaju ništa za reći u korist Hrvata. Prigodom prošlogodišnjeg posjeta Plenkovića Berlinu, na pitanje
novinara o stanju u BiH, njemački kancelar Friedrich Merz nije ni spomenuo Hrvate i izborni zakon! Isto se ponovilo na sastanku pučkih stranaka u Zagrebu.
Je li to slučajnost? Nino Raspudić upravo je ovih dana upozorio domaću javnost na destruktivnu ulogu njemačkog i francuskog veleposlanika u Sarajevu, koji su se otvoreno protivili izmjenama izbornog zakona u korist Hrvata. (HTV, Otvoreno, 21.1.2026.) Zaista, uz takve saveznike neprijatelji nam ne trebaju!

Ako već ne možemo dobiti podršku velikih, zašto se ne okrenemo manjim državama? Uz već spomenutu Mađarsku mogle bi pripomoći i druge članice Višegradske skupine, u prvom redu Slovačka i Poljska, a ni Češka više nije daleko nakon pobjede konzervativca Babiša. Što se tiče baltičkih država, koje
trenutno strahuju od Rusije, Balte bi trebalo podsjetiti da i Hrvati imaju svojih problema u Bosni, pa, ako očekuju savezničku potporu, dužni su je i sami
ponuditi. Umjesto toga, ratoborna Estonka Kaja Kallas, europska povjerenica za vanjske poslove, prigodom posjete Sarajevu prošle godine nijednom riječi nije
spomenula Hrvate; samo je poručila da „EU stoji uz BiH“, što god to značilo!? Kad smo već na Baltiku, spomenimo još i Dansku, čiji spor s Amerikom oko
Grenlanda nije ni blizu završetka. Ako je Dancima toliko stalo do prava šačice stanovnika Grenlanda, možemo li istu zabrinutost očekivati i kad su u pitanju
Hrvati u BiH, kojih ima šest puta više nego Eskima?

U Europskoj Uniji postoji još niz država s kojima bismo mogli kvalitetno surađivati na obostranu korist. Uzmimo za primjer Bugarsku, čije su vlasti oduvijek iskazivale potporu Hrvatskoj, a mogle bi to isto napraviti i za bosansko- hercegovačke Hrvate kad bi netko zatražio. Za uzvrat Bugarima, Zagreb bi mogao podržati njihove zahtjeve prema bivšoj jugoslavenskoj republici Sjevernoj Makedoniji. Ništa nas ne košta, a Makedoncima se ionako „fućka“ za prava Hrvata u BiH! Nešto bi se moglo pokušati i s Grcima, tim prije što se Grčka i Cipar nalaze u konstantnom sukobu s Turskom. Nevjerojatno je da, umjesto dogovora s Atenom, naši političari daju prednost suradnji s Turcima, čiji su strateški interesi na Balkanu potpuno suprotni hrvatskim!

„Saveznici“ u NATO-u

Neke važne članice NATO-saveza, poput Velike Britanije i Turske, nikada nisu skrivale neprijateljski stav prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Sjetimo se
samo turskog predsjednika Erdogana, koji je na otvaranju islamskog centra u Sisku drsko izjavio da ne treba mijenjati izborni zakon po kojem Muslimani
imaju mogućnost nametati svoje kandidate Hrvatima. Ni Englezi nisu ništa bolji; dok im se država iznutra raspada, njihova se diplomacija ponaša kao da je V.B. još uvijek globalna velesila koja određuje sudbinu malim narodima. Jedina dobra vijest iz NATO-a je strateška promjena američke politike, koja odustaje
od „izgradnje nacija“ („nation building“) i poziva konstitutivne narode u BiH da se sami dogovore kako dalje. Kad će to učiniti i naši europski saveznici?

Saveznici u BiH

Poznati novinar i dugogodišnji urednik Večernjeg lista za BiH Jozo Pavković u redovnoj kolumni za svoje novine iznio je i stavove koji donekle odstupaju od
uobičajene srednjestrujaške priče: „U Srbiji političari i mediji zajednički kreiraju narative koji ne samo da podrivaju europske vrijednosti Hrvatske nego i hrane
stare podjele i stereotipe. Veliki televizijski kanali i portali, a osobito tabloidiizvještavaju o RH uglavnom kroz prizmu mržnje i optužbi… Postoje i nešto
objektivniji, ali malobrojniji oporbeni mediji. O Hrvatima imaju relativno umjeren stav.“ – piše Pavković, pa nastavlja: „Srbi i Hrvati u BiH imaju relativno
korektne odnose. Ujedinio ih je zajednički otpor prema političkom projektu bošnjačke unitarne države. To je savez iz interesa, a ne emocija… Ovaj suživot
mogao bi biti i obrazac za dugoročnu suradnju za ukupne srpsko-hrvatske odnose.“ – smatra Pavković. (V. list, 21.1.) „Dugoročna suradnja“ bila bi puno
lakša da u Srbiji nisu na vlasti ratni huškači i mrzitelji svega hrvatskog. Za razliku od „nabrijanih“ Beograđana, Srbi u BiH puno su oprezniji, iako i tu ima
izuzetaka! Mnogi se još dobro sjećaju panike iz listopada 1995., kad su hrvatski vojnici stigli nadomak Banja Luke, pa ih to iskustvo tjera na oprez u odnosu
prema komšijama koji „umeju da se biju“. Osim toga, Hrvati nemaju nikakvih pretenzija na srpske etničke prostore, pa je zajedničko protivljenje muslimanskom unitarizmu prihvatljivo i Mostaru, i Banja Luci, i Zagrebu. Može li ta suradnja potrajati barem do pretvorbe zajedničke države u konfederaciju
tri ravnopravna naroda i tri konstitutivna entiteta?

Autor:Dinko Pejčinović

Hrvatsko nebo