Filip Kruško: Tri prsta su agresija, a trostruki standardi su pokušaj pranja krvi

Trostruki standardi nisu od jučer. Kao što ni tri prsta nisu od jučer.

Ni jedno ni drugo nije nesporazum. Ni provokacija bez značenja. Ni slučajnost.

Na naslovnoj fotografiji ove kolumne nalaze se hrvatski branitelji i dragovoljci iz 1991. godine. Svjesni da ih se fotografira, u tom su trenutku i pozirali. Imali su skromnu vojnu obuku, minimalnu opremu i gotovo nikakvu profesionalnu logistiku. Ali imali su ono što je tada bilo presudno jasnu svijest da brane vlastite domove, obitelji i državu koja se tek stvarala.

Oni nisu bili ondje samo zbog ideologije, simbolike ili poruka. Bili su ondje jer je Republika Hrvatska bila napadnuta. Jer je bila okupirana. Jer su tenkovi dolazili iz Srbije. Jer su granate padale po gradovima i selima. Jer se rušilo, palilo, pljačkalo, silovalo i ubijalo.

I pod kojim se znakom dolazilo?

Pod tri prsta.

U Hrvatskoj ta tri prsta nisu neutralna gesta. Nisu kulturni izraz. Nisu umjetnička provokacija. Ona su simbol agresije, okupacije i pokušaja brisanja hrvatske države. Pod tim su simbolom ubijani civili, protjerivane obitelji, paljena sela i razarani gradovi. Pod tim su simbolom ljudi devedesetih godina odvođeni u srpske koncentracijske logore, mučeni, zlostavljani i ponižavani. To nije stvar osobnog dojma, nego povijesne činjenice, a u koju sam se i sam sa svojom obitelji i prijateljima uvjerio.

Zato je svako današnje podizanje tri prsta u Republici Hrvatskoj svjesna poruka. I zato je svako njihovo opravdavanje izravno sudjelovanje u relativizaciji zla.

Narod to vidi. Većina ljudi vrlo dobro razumije da se takve stvari ne događaju slučajno. Ali jednako je opasno to što se dio javnosti sustavno pokušava uvjeriti da problem nije u simbolu nego u reakciji na simbol. Da nije sporna poruka nego oni koji je prepoznaju. Da nije agresija nego navodna “osjetljivost”.

To nije slučajnost. To je zamjena teza i izjednačavanje krivnje.

Godinama se u Hrvatskoj olako prihvaćaju narativi koji dolaze iz Srbije, često kao dio precizno vođenog specijalnog medijskog rata. Prihvaćanjem tih narativa ne prihvaća se samo drugačije mišljenje. Prihvaća se reinterpretacija agresije na RH. Prihvaća se pokušaj izjednačavanja krivnje. Prihvaća se teza prema kojoj su simboli agresora “bezazleni”, a sjećanje žrtava za njih je “problem”.

A u vrhu politike te susjedne države i danas sjede ljudi koji su javno i bez zadrške govorili da dijelovi Republike Hrvatske nikada neće biti hrvatski. Ljudi koji su po ovom prostoru hodali i poručivali da su to “srpski teritoriji”. Njihove politike nisu nestale. One su samo promijenile rječnik i oblik, ali cilj im je ostao isti  oprati vlastitu odgovornost i prepraviti povijest jer oni znaju koliko su krvavi.

I zato se mora postaviti pitanje koje se prečesto prešućuje i kojega se stidimo!?

Jesmo li u Hrvatskoj doista toliko bezidejni da ne znamo graditi vlastitu priču bez srpske priče? Zar se vlastiti identitet mora stalno opravdavati tuđim mjerilima iz stranih zemalja? Zar se istina o Domovinskom ratu mora relativizirati kako bi se netko drugi osjećao ugodno? Zašto se dodvoravate Beogradu?

Tri prsta Hrvatima simboliziraju isto ono što Židovima simbolizira podignuta desna ruka u zrak. Ne po istoj povijesnoj putanji, nego po istoj logici. To je znak pod kojim se dolazilo s oružjem. Znak pod kojim su ljudi ubijani, silovani, protjerivani, pljačkani i odvođeni u logore.

I zato je potpuno nevažno jesu li ta tri prsta podignuta 1991., 2008. ili 2026. godine. Simbol ne gubi značenje zato što je netko odlučio zaboraviti. Krv se ne briše protokom vremena. Patnja ne nestaje relativizacijom.

Tko god danas u Republici Hrvatskoj digne ta tri prsta vrlo dobro zna što radi. I vrlo dobro zna kakvu poruku šalje. A oni koji to opravdavaju, relativiziraju ili ismijavaju, svjesno sudjeluju u pokušaju prekrajanja povijesti i pranja odgovornosti za tisuće ubijenih, ranjenih i stotine tisuća protjeranih.

Ovo nije pitanje glazbe. Nije pitanje umjetnosti. Nije pitanje slobode izražavanja. Ovo je pitanje istine, pamćenja i poštovanja prema ljudima s ove fotografije. Prema onima koji su imali skromnu obuku ali jasnu savjest. Koji nisu birali simboliku, nego obranu.

Društvo koje relativizira agresiju, koje se srami vlastitog pamćenja i koje dopušta da mu se izvana nameće laž kao istina, odustaje od sebe. A narod koji odustane od sebe uvijek završi kao tuđi projekt.

Vrijeme je da se prestanemo praviti slijepi.

Vrijeme je da se prestanemo praviti naivni .

Tri prsta su agresija.

Ova fotografija je istina o obrani od podignuta tri prsta i zla tadašnjih podizača.