Zdravko Gavran: Kako SAD i Rusija rusko-zapadni zamjenski (proxy) rat pretvaraju u rusko-ukrajinski rat, a ruske ultimatume Zapadu u ultimatume Ukrajini
Vrijeme:9 min, 36 sec
Pred početak rata, od prosinca 2021. do veljače 2022., Rusija je odašiljala mirovne prijedloge, upozorenja i ultimatume SAD-u, NATO-u i EU-u. A danas, tko danas komu odašilje mirovne prijedloge, upozorenja i ultimatume. Sjedinjene Države. Komu? Rusiji i Ukrajini! Neizravno i europskim saveznicama. Kako reagira Rusija? Ona izražava spremnost na pregovore s Ukrajinom, od koje očekuje da, u osnovi, ’kapitulira’ pred osvajačem i pod američkim ’savezničkim’ pritiskom te se pomiri – što formalno, što faktično do daljnjega – s gubitkom Krima, Donbasa, hersonske i dijelova zaporiške oblasti. Te da ograniči veličinu i snagu svoje vojske. Te da odustane od članstva u NATO-u. Amerika, prije rata glavna protivnica ruskog nametanja statusa države „ograničenog suvereniteta“ Ukrajini, nije više adresat ruskih ultimatuma; ona sada izlazi uvelike ususret onomu što zahtijeva Rusija. Ova pak ne ispostavlja više nikakve ultimatume SAD-u i NATO-u: umjesto zapadnim silama, koje su htjele uvući Ukrajinu u NATO, ona se sada ultimativno postavlja u tom ključnom prijeporu prema samoj Ukrajinu, dok su SAD-u druge stvari postale mnogo važnije od ukrajinskog članstva u NATO-u. Rusko-zapadni zamjenski (proxy) rat-ili-mir na teritoriju Ukrajine zamijenjen je dakle isključivo rusko-ukrajinskim ratom-ili-mirom; protivnik Rusiji prestaje biti SAD; ultimatumi se postavljaju Ukrajini. Ako europske sile aberiraju od kursa SAD-a, i time ’uprskaju’ mirovne izglede, rat protiv Rusije postat će njihov, ne više i američki. A NATO će se raspasti.
Bijela kuća ima mirovni plan za Ukrajinu – u suradnji s Rusijom
Najnoviji ultimativni zahtjev SAD-a Ukrajini da prihvati američki mirovni plan do četvrtka, 27. studenoga (kada se u SAD-u ove godine slavi Dan zahvalnosti) šokirao je mnoge zato što se u njemu, iako još nije službeno objavljen, očito zahtijeva formalno odricanje Ukrajine od Krima te faktično odricanje Kijeva od nadzora nad cijelim Donbasom (koji tvore donjecka i luhanska oblast) i od znatnih dijelova vlastita teritorija u okupiranim dijelovima hersonske i zaporiške oblasti. Zauzvrat bi se jamčilo rusko zaustavljanje rata, određena sigurnosna jamstva te dodjeljivanje velikih sredstava obnoviteljima Ukrajine, u prvom redu američkim investitorima. Ima još mnogo poznatih i nepoznatih detalja u nacrtu mirovnog plana, koji je izazvao konsternaciju u Ukrajini i ogorčenost u nizu europskih država, a za koji je predstavnik Kremlja izjavio da može poslužiti kao „osnova“ za pregovore.
Neizvjesnost u situaciji ruske pogođenosti američkim sankcijama s jedne te ukrajinske pogođenosti unutarnjim problemima s druge strane
Zelenski – svjestan da se skupa s Ukrajinom našao između čekića (Rusije) i nakovnja (SAD-a), između države koja intenzivno napada i postupno osvaja dijelove ukrajinske zemlje, i države koja mu pomaže vojno, obavještajno i logistički, a koja sada prijeti da će mu odbije li plan uskratiti daljnju vojnu i obavještajnu pomoć – imenovao je već ukrajinsko izaslanstvo za pregovore. Iako zacijelo ’Boga moli’ da mirovno rješenje bude tijekom pregovora znatno izmijenjeno. Europljani u međuvremenu pokušavaju izraditi svoj plan kao osnovu za pregovore, takav plan koji bi u većoj mjeri uvažio ukrajinske interese i zaštitio međunarodno načelo nepromjenjivosti državnih granica silom.
Situacija je vrlo zamršena; teško da će ijedan ozbiljan i iskren dužnosnik ili stručnjak predviđati sa sigurnošću što će se dalje događati. No izgledi su za postizanje mirovnog rješenja – i zbog američkog smekšavanja Rusije novim primarnim i sekundarnim sankcijama i akcijama na terenu i zbog ruskog zauzimanja Pokrovska i još nekih naselja iznimno važnih za obranu istočne Ukrajine te zbog toga što se Ukrajina nalazi pred financijskim i energetskim slomom, a Zelenski osobno pogođen upravo otkrivenim i procesuiranim kurupcijskim skandalima i drugim problemima – sada osjetno veći nego što su bili proljetos ili ljetos. Koliko doista veći – vidjet ćemo uskoro. Nijedno zalijetanje u predviđanjima nema dovoljno čvrstih uporišta.
Što gotovo nitko ne primjećuje?
U ovom trenutku, dok traje iščekivanje i dok se obavljaju intenzivne diplomatske konzultacije i druge aktivnosti unutar NATO-a, EU-a, G20, G7 i drugih oblika multilateralne suradnje i dijaloga, bit će dovoljno upozoriti na nešto što gotovo svima prolazi „ispod radara“, tj. što gotovo nitko kao da ne primjećuje. A to je pitanje tko su formalni i stvarni subjekti u cijeloj toj ratno-diplomatsko-političko-ekonomskoj gunguli i tko protiv koga uopće ratuje odnosno s kojim ciljevima ratuje ili zateže uže.
Da bi se to bolje vidjelo i razlučilo, mora se podsjetiti na to kako Rusija bijaše postavila stvari prije početka svoje invazije („posebne vojne operacije“) na Ukrajinu 24. veljače 2022.
Sedam dana prije tog nadnevka, 17. veljače, rusko ministarstvo vanjskih poslova odaslalo je posljednje upozorenje? Komu? Ukrajini? Ne, nego SAD-u, NATO-u i EU-u!
Evo ključnog citata iz tog ultimativnog upozorenja: „Inzistiramo na povlačenju svih oružanih snaga i oružja SAD-a raspoređenih u srednjoj Europi, u jugoistočnoj Europi i na Baltiku. Sigurni smo da su nacionalni potencijali u tim područjima sasvim dovoljni. Spremni smo raspravljati o tim pitanjima na temelju članaka 4. i 5. nacrta ruskih sporazuma.“ Ruska je strana tu zapravo reagirala na odgovor što ga je na svoje prethodno ultimativno pismo, iz prosinca 2021., dobila od tih zapadnih subjekata. Ovaj put iznijela je svoje ključno očekivanje: „Očekujemo konkretne prijedloge od članica Saveza u pogledu oblika i sadržaja zakonske potvrde da će odustati od daljnjeg širenja NATO-a prema istoku.“
Što je Rusija pred rat ultimativno zahtijevala od SAD-a i drugih zapadnih sila, a ne od Ukrajine
Što je Rusija prethodno sve zahtijeva od SAD-a, a time i od sjevernoatlantskog vojnog saveza, u kojem dominira SAD, a u kojemu su i gotovo sve članice EU-a, vidljivo je iz nacrta Sporazuma između Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država o sigurnosnim jamstvima te nacrta Ugovora o mjerama kojima bi se zajamčila sigurnost Ruske Federacije i država članica Sjevernoatlantske organizacije (NATO-a). Ta dva dokumenta predana su 15. prosinca u Moskvi američkom, Bidenovu ministru vanjskih poslova Blinkenu. Što u njima piše, može se vidjeti u detaljnim prikazima što ih je tada odnosno tri godine poslije toga objavilo Hrvatsko nebo:
U priopćenju od 15. prosinca rusko je ministarstvo nadalje navelo da su „američkoj strani dana detaljna objašnjenja koja se odnose na logiku ruskog pristupa, a isto tako i relevantni argumenti“ te je izražena „nada“ da će SAD „ući u bliskoj budućnosti u ozbiljne razgovore s Rusijom glede te tematike, koja ima kritičnu važnost za održavanje mira i stabilnosti, pri čemu će se ruski nacrt Sporazuma i Ugovora uzeti kao polazna točka“. – A kada su se i SAD i NATO i EU prilično arogantno oglušili o sve te ruske prijedloge, ultimatume i nade, počela je vojna invazija, koja je u prvoj fazi imala za cilj svrgavanje Zelenskog, označenoga kao američki lutak na koncu, i zauzimanje nekih drugih dijelova Ukrajine, a koja se poslije, nakon neuspjela prvog udara na Kijev, prometala u dugotrajni, brutalni i iscrpljujući rat.
Što je paradoksalno
Paradoksalno je to što je Rusija tada odaslala ultimatume zapadnim silama, a ne Ukrajini, a onda nije napala nijednu od sila kojima je odaslala ultimatume, nego Ukrajinu, kojoj nije postavila ultimativne zahtjeve. No zapadne sile razumjele su to kao neizravan vojni odgovor njima, pa su neizravno zaratile protiv Rusije, tako što su izdašno pomagale Ukrajini slanjem oružja, novaca i na druge načine.
Novog rata (nakon krimsko-donbaskoga iz 2014.) ne bi zacijelo ni bilo u veljači 2022. ili bi bio odgađan da su i dok bi SAD i druge zapadne sile pregovarale s Rusijom. No kako su one to odbile, Rusija je krenula u napad, ali – vrlo zanimljivo – ne ni na jednu od njih, nego na Ukrajinu, kojoj nije ni postavljala nikakva uvjetovanja ni ultimatume. Drugim riječima, negativan odgovor Zapada ’skrivio’ je rusku invaziju na Ukrajinu. Rasprava među velikim silama, koja se prometnula u ruski agresivni vojni pohod, vođena je zapravo iznad ukrajinskih glava, na relaciji NATO-Rusija, a nakon što je Zelenski propuštao šanse da bilateralno i na unutarnjem planu nešto učini kako do ruskog vojnog pohoda eventualno ne bi ni došlo.
Usporedi li se stanje s kraja 2021. odnosno s početka 2022. sa stanjem sada, jest to da Rusija onda nije samoj Ukrajini iznosila nikakve prijedloge i nacrte međunarodnih sporazuma niti njoj postavljala ultimatume, nego ih je adresirala isključivo na SAD i zapadni vojni savez te na Europsku uniju kao na važnog političkog čimbenika, a danas ne odašilje ultimatume Zapadu, nego Ukrajini.
Rusija više ne zahtijeva od NATO-a da ne primi u članstvo Ukrajinu, nego od Ukrajine da u to članstvo nikada ne uđe
Drugim riječima, povod ruske invazije odnosno vojne agresije nije bila sama Ukrajina ni njezina politička volja ili ne-volja, nego najavljivano širenje sjevernoatlantskog saveza na Ukrajinu i stacioniranje američkih trupa i vojnih efektiva u srednjoj i istočnoj Europi. U svemu tomu, a ne u samoj Ukrajini i njezinim aktivnostima, Kremlj je prepoznavao vojnu, strategijsku, dugoročnu ugrozu za nacionalnu sigurnost Ruske Federacije iz neposrednog susjedstva – iz Ukrajine kao mogućeg poligona za zapadne snage, naoružanje, pa tako i nuklearno, te za zapadnu logističku, obavještajnu i drugu djelatnost na tlu Ukrajine kao afilirane i ujedno podčinjene članice zapadnog vojnog saveza.
Tada je, dakle, Rusija protivničke partnere vidjela u SAD-u i zapadnim silama i savezima, a ne u samoj Ukrajini kao Ukrajini. Ultimativna upozorenja i prijedloga sporazumnog izlaza iz takve situacije slala je njima, a ne Ukrajini. Ona, uz ostalo, Zelenskog nije smatrala legitimnim predsjednikom, zato što je proruski mu prethodnik Janukovič g. 2014. bio svrgnut prosvjedima, neredima i parlamentarnim pučem, to jest prevratom koji su financirali „filantrop“ Soros i zapadne države, dok su u samoj Ukrajini bile tada vrlo aktivne zapadne obavještajne službe i neidentificirani komandosi. Danas je takvo ultimativno zahtijevanje promijenilo adresata. Rusija više izričito ne zahtijeva od NATO-a da ne primi Ukrajinu (osim toga, ta zamisao ionako je već prije dvije godine pala u vodu među samim članicama sjevernoatlantskog saveza), nego sada zahtijeva od Ukrajine da ne uđe u NATO!
Ako europske sile aberiraju od kursa SAD-a, i time ’uprskaju’ mirovne izglede, rat protiv Rusije postat će njihov, ne više i američki. A NATO će se raspasti.
Pred početak rata, od prosinca 2021. do veljače 2022., Rusija je odašiljala mirovne prijedloge, upozorenja i ultimatume SAD-u, NATO-u i EU-u. A danas, tko danas komu odašilje mirovne prijedloge, upozorenja i ultimatume. Sjedinjene Države. Komu? Rusiji i Ukrajini! Neizravno i europskim saveznicama. Kako reagira Rusija? Ona izražava spremnost na pregovore s Ukrajinom, od koje očekuje da, u osnovi, ’kapitulira’ pred osvajačem i pod američkim ’savezničkim’ pritiskom te se pomiri – što formalno, što faktično do daljnjega – s gubitkom Krima, Donbasa, hersonske i dijelova zaporiške oblasti. Te da ograniči veličinu i snagu svoje vojske. Te da odustane od članstva u NATO-u. Amerika, prije rata glavna protivnica ruskog nametanja statusa države „ograničenog suvereniteta“ Ukrajini, nije više adresat ruskih ultimatuma; ona sada izlazi uvelike ususret onomu što zahtijeva Rusija. Ova pak ne ispostavlja više nikakve ultimatume SAD-u i NATO-u: umjesto zapadnim silama, koje su htjele uvući Ukrajinu u NATO, ona se sada ultimativno postavlja u tom ključnom prijeporu prema samoj Ukrajinu, dok su SAD-u druge stvari postale mnogo važnije od ukrajinskog članstva u NATO-u. Rusko-zapadni zamjenski (proxy) rat-ili-mir na teritoriju Ukrajine zamijenjen je dakle isključivo rusko-ukrajinskim ratom-ili-mirom; protivnik Rusiji prestaje biti SAD; ultimatumi se postavljaju Ukrajini. Ako europske sile aberiraju od kursa SAD-a, i time ’uprskaju’ mirovne izglede, rat protiv Rusije postat će njihov, ne više i američki. A NATO će se raspasti.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
