Zdravko Gavran: Odnos Crne Gore spram Hrvatskoj – od prošlosti do sadašnjosti i budućnosti (SVE)

Višegodišnji kolumnist portala Hrvatsko nebo, od prošle jeseni bivši diplomat umirovljen u rangu opunomoćenog ministra i s položaja voditelja Službe za analizu politika u MVEP-u, Zdravko Gavran, priredio je proljetos članak pod gornjim naslovom za drugo, hrvatsko dopunjeno izdanje zbornika „Nezavisna i evropska Crna Gora ili Velika Srbija“. Prvo, crnogorsko izdanje objavljeno je g. 2021., a u prosincu te godine predstavljeno je u Zagrebu na prigodnom kolokviju. Članak je unatrag deset dana objavljen na portalu Hrvatsko nebo u četirima nastavcima. Privukao je pozornost u političkim krugovima Hrvatske i Crne Gore te Hrvata u Crnoj Gori i onih koji su podrijetlom odande. Sada donosimo objedinjen cjelovit tekst, bez slikovnih priloga.

1. Uvodne napomene: Značenje odnošenja spram Hrvatskoj i Hrvatima za perspektivu i budućnost Crne Gore i crnogorskog naroda

Ako bi se naslov ovog zbornika [u kojem bi ako se pojavi drugo izdanje trebao biti uvršten ovaj prilog] – „Nezavisna i evropska Crna Gora ili Velika Srbija“ – razumjelo kao pitanje ili ponuđeni izbor i ako bi pritom pojam „evropska“ imao značiti istinski demokratska, pluralistička, višenacionalna, multikulturalna i multikonfesionalna Crna Gora, onda bi, naravno, prva ponuđena mogućnost bila jedina prihvatljiva i s hrvatske točke gledišta. Današnja je, međutim, crnogorska stvarnost artikuliranje, mutatis mutandis, i političko jačanje iznutra politike s ciljem proširenja „Velike Srbije“ na današnju Crnu Goru. Taj proces traje već više od četiri godine, odnosno od uspostave Vlade na čelu sa Zdravkom Krivokapićem, krajem 2020. Tragičnu i očitu činjenicu da je već toliko dugo na djelu otvoreno i izrazito agresivno posrbljivanje Crne Gore kao države putem njezinih vlastitih državnih i ostalih institucija, a posebice crnogorske povijesti, kulture, tradicije i svega onoga što tvori dijakronijski identitet jednog naroda. Tu činjenicu ne može se više osporiti, prikriti, ublažiti ili zaobići ni najsuptilnijim i najmanipulativnijim političko-birokratskim metajezikom raznih europskih činovnika várhelyievskog tipa. Ona se ne može više relativizirati i marginalizirati ni medijskim maglama ni onih, samo zemljopisno crnogorskih, a ni onih stranih medijskih kuća koje, nerijetko upravo u službi raznih politika, a ne samo one velikosrbijanske, uporno odbijaju prepoznati stvarne odnose i političko-društvena kretanja u Crnoj Gori te često nevjerodostojno i tendenciozno izvješćuju o stanju u njoj.

Ovaj prilog – za razliku od niza ostalih uvrštenih u prvo i planiranih za ovo in spe drugo izdanje zbornika – nije posvećen srpsko-crnogorskim odnosima i tim dramatičnim zbivanjima, koja se povijesno nastavljaju na neka druga zbivanja u tom smjeru i koja se upravo odvijaju te koja pogađaju i Hrvate u Boki kotorskoj, ali na manje izravan način i one u dubrovačkom području. Ovim prilogom nastoji se na jasan i zoran način iz hrvatske perspektive makar donekle rasvijetliti neke aspekte odnosa Crne Gore prema Hrvatskoj i Hrvatima u Boki kotorskoj kroz neke događaje, činjenice i izjave crnogorskih dužnosnika od devedesetih godina prošloga stoljeća pa do gubitka vlasti DPS-a i njegovih koalicijskih partnera u trima najvišim tijelima državne vlasti u nezavisnoj državi Crnoj Gori, članici NATO-a, kao što je to i Hrvatska, i kandidatkinji za članstvo u Europskoj uniji.

Naime, do tada je, od proglašenja vlastite samostalnosti u prvom desetljeću ovog stoljeća, g. 2006., Crna Gora uistinu bila nezavisna. Vodila je suverenističku vanjsku politiku po mjeri glavnine crnogorskih državljana te se aktivno suprotstavljala velikosrbijanskim pretenzijama izvana, a uz to je nastojala onemogućiti i takve tendencije u dijelu vlastita stanovništva. No, u kojoj mjeri je tadašnja, nezavisna Crna Gora bila i „evropska“? Je li uvažavala legitimne interese izrazito suradljive i prijateljski joj nastrojene susjedne Hrvatske? Je li zatvorila makar i jedno otvoreno pitanje s njom koje opterećuje odnose dviju država još od godina Domovinskog rata?

Bilo kako bilo, jedna od ključnih poluga obnove crnogorske suverenosti i uspješna nastavka postupna integriranja u Europsku uniju jest pozitivno i optimalno odnošenje Crne Gore, a napose njezinih suverenističkih i prozapadnih snaga kao predvodnice, spram Hrvatskoj i hrvatskom narodu. To je kritična zona, opterećena neuralgičnim mjestima iz bliže povijesti, koju se dosad iz ovih ili onih razloga u spoznaji i vanjskopolitičkoj doktrini te u političkoj praksi nastavljača jugoslavensko-komunističke linije protuhrvatstva, odviše zanemarivalo, dok se izbjegavalo Crnogorcima posvijestiti i priznati određene nedavne neslavne realitete i vlastita ponašanja, odnosno oblikovati prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu pozitivniju svijest među građanima Crne Gore.

Objektivno gledano, Hrvatska je jedina od okolnih država koja ni na koji način nije prijetnja suverenosti ili cjelovitosti Crne Gore, dok s druge strane Hrvatska može biti najčvršći most na putu Podgorice prema Zapadu, bude li (većinska) Crna Gora i dalje željela taj most u dogledno vrijeme prijeći. A to bi mogla u razmjerno kratku roku učiniti bude li za to dovoljno odlučno i iskreno zainteresirana te bude li istiskivala svoje dosad uvelike ’bizantinske’ u korist pozitivnih europskih metoda i vrjednota, i to primjenom klasičnih mjerila i suvremenih standarda.

2. Opterećenost bilateralnih odnosa nedavnom prošlošću: zašto je prijeko potreban osvrt na njih i daljnje pročišćenje

Kakva je percepcija Hrvatske i Hrvata i agresije na Hrvatsku među stanovnicima Crne Gore, a napose Crnogorcima? I je li nezavisna Crna Gora bila „evropska“, odnosno demokratska, pluralistička, višenacionalna, multikulturalna i multikonfesionalna kada su u pitanju Hrvati – danas najmalobrojniji i najranjiviji starosjedilački narod čiji pripadnici žive na njezinu teritoriju? To pitanje utoliko je važnije ako imamo u vidu da se ukupna zrelost i stabilnost – te vrijednosna i geopolitička orijentacija – demokratskog poretka, vladajućih snaga i intelektualnih predvodnica jedne zemlje mjeri upravo kvalitetom njihova odnošenja naprama najranjivijima, u ovom slučaju naprama manjini preostalih Hrvata, koji u zaleđu, a na žalost uglavnom kao simboličko pribježište i kao stvarno prebježište, imaju u susjedstvu samostalnu hrvatsku državu.

Nije lako pisati o Crnoj Gori iz hrvatske perspektive. Prije svega zbog agresije na Hrvatsku, u kojoj je i Crna Gora zajedno sa Srbijom [kao ’dva oka u glavi’] sudjelovala u sklopu velikosrbijanskog projekta devedesetih godina prošlog stoljeća. Nije lako ni sadržajno odrediti ovaj osvrt, budući da su brojne povijesne stranice okrenute od tog doba do današnjih dana, a da pritom mnoge nisu ni pročitane, a kamoli pojmljene, ispravno vrjednovane te potom iskorištene i primijenjene od crnogorskih vlasti, pa i od cjelokupnoga crnogorskog društva kao vodilja u budućim međunacionalnim i društvenim odnosima te politikama u samoj Crnoj Gori, ali i u odnosima Crne Gore spram Hrvatskoj, Srbiji, BiH i ostalim susjednim državama. Iako iz različitih razloga i zbog različitih pogleda na spomenuta zbivanja, nepročitane ili krivo protumačene stranice bremenite nedavne povijesti crnogorsko-hrvatskih odnosa ostale su takve u znatnoj mjeri i u hrvatskom društvu i u hrvatskom medijskom prostoru. A to opterećuje i ometa optimalizaciju dobrosusjedskih odnosa na obostranu korist.

Tekstu ovoga formata nije cilj cjelovito sagledavanje današnje Crne Gore kao države, njezine uloge u velikosrbijanskim projektima od antibirokratske revolucije do danas, njezina odnošenja spram Hrvatskoj te odnosa njezinih vlasti i ustanova spram pripadnicima starosjedilačkoga hrvatskog naroda u Boki kotorskoj i šire od nje. No prijeko je potrebno, u ime nekih budućih, u najmanju ruku dobrosusjedskih, partnerskih i savezničkih odnosa Crne Gore i Hrvatske ukazati na neke povijesne događaje i okolnosti koje se sustavno prešućuju, zanemaruju ili pak krivo tumače, a koje su u bitnomu pridonijele i sadašnjemu izrazito nepovoljnu stanju u kojemu se nalazi Crna Gora, sumjerno tomu i crnogorsko-hrvatski odnosi.

3. Iskreno žaljenje i retrospektivno (samo)zavaravanje: Što je ostalo neprevladano na „novoj povijesnoj stranici u našim odnosima“

„Želio bih ovu priliku iskoristiti da u svoje ime i u ime građana Crne Gore, posebno onih građana koji dijele moja moralna i šira politička uvjerenja, uputim jedno iskreno žaljenje svim građanima Republike Hrvatske, posebno građanima Konavala, Dubrovnika i Neretvanske županije za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je nanio makar koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA tijekom tih tragičnih događaja.“ (http://net.hr/danas/djukanovic-izrazio-zaljenje-gradjanima-hrvatske-1/) Tako glasi izjava tadašnjeg predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića, u Cavtatu g. 2000., koja je u objema državama uglavnom percipirana kao isprika za agresiju. Godine 2020. predsjednik Đukanović istaknuo je kako mu je drago da je ta gesta, „definitivno prva na našim prostorima, nakon tog neugodnog iskustva, naišla na odobravanje ne samo najrelevantnijih državnih adresa u Hrvatskoj, nego manje više ukupne hrvatske javnosti“. U istoj prigodi rekao je i da je to „predstavljalo začetak neke nove povijesne stranice u našim odnosima tako da se danas s pravom može govoriti o prijateljskim odnosima između naše dvije države i dva naroda“. (https://narod.hr/svijet/video-dukanovic-drago-mi-je-da-je-gesta-isprike-za-agresiju-gradana-crne-gore-u-uniformama-jna-naisla-na-odobravanje-hrvatske-javnosti)

No mora se, na žalost, primijetiti da izjava iz Cavtata zapravo i nije isprika. Naime, iz nje je prije svega razvidno da je Đukanović izrazio žaljenje, a ne ispriku. Nadalje, on je žaljenje izrazio u svoje osobno ime i u ime građana Crne Gore, a ne kao predsjednik države i u ime svoje države. Pritom je načinio razliku među stanovnicima svoje države te je naglasio da žali posebice u ime jednog dijela njih. Nadalje, on je izrazio žaljenje građana Crne Gore građanima Hrvatske, a ne hrvatskoj državi. Nije priznao ni svoju ni odgovornost Crne Gore za te „tragične događaje“. Riječi: „makar koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA tijekom tih tragičnih događaja“ ne samo da ne znače ispriku, već znače grubo nijekanje nekih povijesnih činjenica i krivotvorenje bliske povijesti. Naime, u agresiji na Hrvatsku sudjelovale su osim JNA i snage Teritorijalne obrane (TO) Crne Gore i MUP-a Crne Gore. Za potonje snage nema nikakve sumnje da su bile pod zapovjedništvom vlasti Crne Gore u vrijeme agresije te angažirane – i to po odluci vlasti u Titogradu/Podgorici – skupa s JNA i srpskim paravojnim snagama u agresiji na Hrvatsku.

Dvojbe glede toga kako su iskorištene snage TO-a Crne Gore i pod čijim su zapovjedništvom bile otklonio je sam Momir Bulatović, ratni predsjednik Crne Gore, kada je 5. siječnja 1993. u televizijskom predstavljanju kandidata za predsjednika Crne Gore izjavio da su, po tada važećim zakonodavstvu, one bile pod zapovjedništvom i odgovornošću Republike Crne Gore, odnosno Predsjedništva Republike. Bulatović je tom prigodom rekao i to da je usprkos nedovoljnoj obučenosti i slaboj materijalno-tehničkoj opremljenosti tih postrojba, Predsjedništvo Crne Gore uvijek davalo suglasnost za njihovo slanje u rat, a time je, kako je istaknuo, “da budemo krajnje iskreni, kršilo Ustav SFRJ, da se ove jedinice angažuju i van teritorije Crne Gore”.“ (Dubrovnik: „Rat za mir“, Biblioteka svedočanstva br. 24, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2006.)

Dakle, Crna je Gora, kako dokazuje i taj citat, ratovala protiv Hrvatske čak kršeći i tada za nju još važeći Ustav SFRJ, na koji se javno pozivala i u čiju je obranu nominalno bila stala. Ta izjava potvrđuje da je Crna Gora i u najužem formalno-pravnom smislu riječi bila agresor na Hrvatsku, a Đukanovićeva „isprika“ ne samo da nije isprika, nego je i loš pokušaj poricanja odgovornosti za sudjelovanje Crne Gore u agresiji na Hrvatsku i prebacivanja odgovornosti za crnogorsku agresiju sa sebe osobno i s crnogorskog republičkog vodstva na JNA, tj. na vojsku koja je već tada, u listopadu 1991., bila vojska bez svoje države i koja je bila instrument velikosrbijanske osvajačke politike.

I dandanas većina Crnogoraca i građana Crne Gore ne smatra Crnu Goru, nego vojsku raspadajuće države, gotovo isključivo odgovornom za agresiju na jug Hrvatske. Temelj za taj pogrješan stav jest i navedena „isprika“ koju je izrekao njihov tadašnji predsjednik republike prije četvrt stoljeća. Zabrinjavajuća je i činjenica da je hrvatska javnost uglavnom prihvatila, posve nekritički, tu lažnu „ispriku“ i da je ona poslužila, kako je rekao predsjednik Đukanović, kao začetak neke nove povijesne stranice u prijateljskim odnosima između dvaju naroda i država. Ova kratka analiza „isprike“ dala nam je i sažetu „dijagnozu“ odnosa crnogorske države prema Hrvatskoj. Ona je vrlo važan razlog zašto Hrvatska ni u DPS-ovim koalicijskim vladama, a kamoli u sadašnjim prosrpskima, nije dosad imala iskrena, istinoljubiva i prijateljskog partnera. To za Hrvatsku nije bilo povoljno, ali se za Crnu Goru pokazalo štetnim u novoj situaciji, kada se dogodilo da su neke druge, kombinirane snage nadvladale crnogorske i procrnogorske suverenističke snage u vlastitoj državi.

Vrijeme je pokazalo da se na tim lošim temeljima nije mogao i ne može se graditi ni korektan, a kamoli kvalitetan i za „europsku Crnu Goru“ probitačan odnos nje s Hrvatskom. Degradacija koja je proistjecala iz krivih polazišta očitovala se u daljnjem iskrivljivanju slike o nedavnoj prošlosti, a i u susljednu prisvajanju povijesno-kulturne baštine i identiteta Hrvata u Crnoj Gori od formalno pravoslavne većine. Predsjednik Đukanović čak se je usudio više puta javno govoriti o velikohrvatskom projektu, aludirajući pritom na laž da je Hrvatska pokušala pripojiti dijelove BiH tijekom rata devedesetih. Tako je primjerice u rujnu 2020. izjavio: „Tada se željelo pokazati da je multietnička demokracija na Balkanu nemoguća pa treba formirati tri etničke homogene države, veliku Srbiju, veliku Hrvatsku i veliku Albaniju, a umjesto toga dobili smo veliku tragediju i 150 tisuća žrtava“. (https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zele-nam-posrbiti-crnu-goru-dritan-ce-vrlo-brzo shvatiti-opasnost-projekta-u-koji-je-usao-15022300)

Pritom valja istaknuti da, paradoksalno, upravo Milo Đukanović pripada među one, ne odveć brojne, visoke predstavnike vlasti bivših jugoslavenskih republika koji su javno govorili o nasilnim promjenama granica. U tom smislu važna je njegova izjava tijekom agresije na Hrvatsku iz 1991., kada je u svojstvu predsjednika Vlade Crne Gore rekao: „Rat ćemo dobiti, baš kao što smo takve protivnike kakvi su oni pobjeđivali tokom naše čitave istorije. Samo, ovoga puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život sa njima, nadam se, za sva vremena. Pritome, Boka će ostati tamo gdje joj je i mjesto, u sastavu Republike Crne Gore, a nadam se da će se u toj diobi i formiranju nove državne zajednice u kojoj ćemo živjeti i granica sa Hrvatskom povući mnogo prirodnije i logičnije nego su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom u dijelu Boke kotorske ostave hrvatsko starateljstvo.“ (https://www.youtube.com/watch?v=qyLyX4ZstpU)

4. Hrvati u Crnoj Gori i Crnogorci u Hrvatskoj: Komparacija pokazuje da je drugima bolje nego prvima

Kada je riječ o odnosima Crne Gore i Hrvatske, neizostavna su tema i Hrvati u Crnoj Gori. Odnos crnogorskih vlasti spram Hrvatima u toj zemlji, od kojih su velika većina starosjedioci u Boki kotorskoj i primorju, jednako je nepovoljan za njih kao i za odnos Crne Gore prema njihovoj matičnoj državi. Naime, danas, po popisu iz 2023., Hrvata u Crnoj Gori ima samo 5150 i tvore 0,7 % ukupnog stanovništva. Godine 2011. bilo ih je 6021, ili 0,97 % od ukupnog stanovništva zemlje. Dakle, rezultati posljednjeg popisa pokazali su da se broj Hrvata smanjio za 871 osobu ili za čak 14,46 %. Udio Hrvata u općoj crnogorskoj populaciji kontinuirano pada u prvom redu zbog neizjašnjavanja narodnim imenom na popisu te zbog iseljavanja i negativna prirodnog prirasta.

U tom kontekstu, posebno je važno istaknuti sljedeće podatke: Po popisu iz g. 1991., dakle zadnjemu u bivšoj državi SFRJ, u Crnoj Gori bilo je 6244 Hrvata. Godine 2003., tj. tri godine prije osamostaljenja Crne Gore, u toj zemlji bilo je 6811 Hrvata. To znači da je u razdoblju između 1991. i 2003., unatoč svim zlostavljanjima, nasilju te progonstvu iz Boke kotorske i primorja velika broja bokeljskih Hrvata tijekom Miloševićeve srpsko-crnogorske vlasti nad Bokom i agresije na Hrvatsku, njihov broj ipak, mimo očekivanja, porastao za 567 osoba ili 9,08 %. Za razliku od tog podatka, za trajanja nezavisne i Hrvatskoj „prijateljske“ Crne Gore do 2011. 790 Hrvata ili njih 11,59 % „nestalo“ je s popisa stanovništva, a 2023. još i više njih. Za neke je i ta činjenica mimo očekivanja, budući da je Hrvatska ključni vanjskopolitički partner Crne Gore koji podupire euroatlantsku pripadnost te zemlje, dok ona istodobno ide smjerom odnarođivanja hrvatske manjine i time pomalo zatiranja autohtonoga hrvatskog naroda, koji na tamošnjem teritoriju živi jednako dugo kao i u Hrvatskoj i BiH.

Bespredmetno je pisati o odnosu današnjih prosrpskih i dijelom proruskih vlasti u Crnoj Gori spram tamošnjim Hrvatima, budući da one iskazuju otvoren prijezir i mržnju i prema njima i prema Hrvatskoj. No u ime neke moguće bolje budućnosti crnogorsko-hrvatskih odnosa valja istaknuti da je nekadašnja DPS-ova većina provodila pocrnogorčivanje pripadnika svih drugih naroda u Crnoj Gori, i to u ime tobože „građanske“ države. Tim procesom najteže su bili pogođeni upravo Hrvati, kao vrlo mala i najranjivija manjinska zajednica. Posebno valja istaknuti duboko zabrinjavajući podatak da je g. 2018., dvije godine prije pada suverenističke crnogorske vlasti, etnička distanca, što je u biti samo eufemizam za diskriminaciju i nesnošljivost, u toj zemlji porasla u odnosu na g. 2013. Utvrđen je povećan stupanj etničkog distanciranja pripadnika svih naroda koji žive u Crnoj Gori spram pripadnicima hrvatskog naroda. Drugim riječima, porasla je nesnošljivost spram Hrvatima i kod Crnogoraca, dok se istodobno smanjila etnička distanca Crnogoraca spram Srbima. (Etnička distanca u Crnoj Gori deset godina nakon stjecanja nezavisnosti, Miloš Bešić, 2019.)

Dakle, zapanjujuća je činjenica da su Crnogorci osjećali veće simpatije i imali veće uvažavanje prema onom narodu koji im poriče narodno ime, povijest i pravo na državu negoli prema narodu na koji je tadašnja Crna Gora izvršila agresiju i provodila progon, a koji im je unatoč svemu tomu pružio presudnu pomoć pri stvaranju i afirmaciji nezavisne crnogorske države i na njezinu putu euroatlantskih integracija. To zacijelo nije bila slučajna pojava, nego posljedak određenog odnosa i primijenjenih politika tadašnje vlasti. To je, uz ostalo, bitno naškodilo crnogorskoj političkoj suverenosti kada na izborima 30. kolovoza 2020. nije bio izabran zastupnik hrvatske manjine, zbog premalo glasova. Da je bio izabran, to bi omogućilo da parlamentarna većina prevagne za jedan glas u korist procrnogorskog DPS-a, a nasuprot prosrbijanskim i njima pridruženim ostalim strankama i zastupnicima.

Naposljetku, valja imati u vidu velike razlike u društvenom, političkom i ekonomskom položaju, sigurnosti i perspektivi Hrvata u Crnoj Gori i Crnogoraca u Hrvatskoj u korist potonjih. Naime, Crnogorci u Hrvatskoj u najvećoj su mjeri neautohtono stanovništvo. Po podatcima iz 2001. njih 31,1% ili manje od jedne trećine bilo je rođeno u Hrvatskoj – njih svega 1.532., a preostali su bili rođeni u drugim državama bivše Jugoslavije i nastanjeni u Hrvatskoj radi školovanja ili zaposlenja te ženidbama ili udajama i sl. Temeljem rezultata istraživanja iz 2011. nedvojbeno je proizlazilo da su pripadnici crnogorske nacionalne manjine u Hrvatskoj bili prihvaćeni kao i ostali građani. Tek 1,2 % nije ih prihvaćalo. (Crnogorci u Hrvatskoj, Istraživanje sociokulturnog profila i statusa Crnogoraca u Hrvatskoj, Sava Bogdanović – Ivan Cifrić, 2011.) Oni i danas uživaju izuzetno dobar status, dapače unatoč tomu što su vrlo malobrojna i udjelom u najvećoj mjeri neautohtona manjina Crnogorci u Hrvatskoj uživaju prava kakva Hrvati u Crnoj Gori, a i brojne druge manjinske zajednice diljem demokratske Europe i svijeta, mogu samo poželjeti. Također, valja naglasiti da se, po istraživanju iz 2010. koje su proveli G. Vujević-Hećimović, S. Brajović i K. Ilin, u razdoblju od 2002. do 2008. stalno smanjivala socijalna/etička distanca Hrvata prema Crnogorcima u Hrvatskoj. (Baštinici i potomci Crnogoraca u Hrvatskoj, Sava Bogdanović, 2024.)

5. Crnogorska politika spram kulturnoj baštini hrvatskog naroda u Crnoj Gori: Bokeljska mornarica kao pokazatelj negativna odnosa

Iako Hrvati tvore manje od 1% stanovnika Crne Gore, oni baštine čak 60% kulturnog blaga na današnjem teritoriju te zemlje. Zato nisu samo tamošnji Hrvati meta nasilne asimilacije, diskriminacije, nesnošljivosti, a sporadično i otvorena nasilja, nego je i njihova kulturna baština izložena uzurpaciji i otuđivanju. Za sadašnje, prosrpske i (dijelom prikrivene) proruske vlasti u Crnoj Gori sasvim su očekivane pretenzije spram hrvatskoj kulturnoj baštini u Crnoj Gori, ali i onoj dubrovačkog kraja. No ovdje valja opet skrenuti pozornost na postupanje procrnogorskih vlasti pod vodstvom Mila Đukanovića, DPS-a i njegovih koalicijskih partnera prije gubitka vlasti 2020., naspram hrvatskoj baštini u Crnoj Gori.

Naime, nominacija Crne Gore za zaštitu Bokeljske mornarice pod nazivom „Kulturna baština Bokeljske mornarice, svečani prikaz sjećanja i kulturnog identiteta“ eklatantan je primjer otuđivanja kulturne baštine Hrvata katolika. Ta nominacija dobila je pozitivnu odluku za upis na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva g. 2021. Taj čin po mnogočem je paradigmatičan u procesu preuzimanja hrvatske katoličke kulturne baštine od pravoslavne većine (Crnogoraca i Srba) u Crnoj Gori. U toj nominaciji uz ostalo se navodi da je „Bokeljska mornarica kulturno dobro države Crne Gore, koje baštine dominantno katolici, Hrvati, a zatim i Crnogorci i pripadnici ostalih nacionalnosti na prostoru Boke, koji su sudjelovali u njenom očuvanju. Dakle, njezine vrijednosti su sastavni dio tradicije svih naroda na području Boke. Njezino članstvo uključuje pripadnike različitih religija, etničkih grupa i roda i mirno koegzistira sa drugim ritualnim ekspresijama u istom prostornom i vremenskom okviru.“

Upisom na popis svjetske nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a tê tradicionalne hrvatske i katoličke bratovštine bokeljskih pomoraca s takvom definicijom uspješno je dovršen dugogodišnji proces crnogorske institucionalne uzurpacije toga dijela kulturne baštine starosjedilačkog hrvatskog naroda u Boki kotorskoj. Naime, citiranim opisom baštinika Bokeljske mornarice poriče se temeljna činjenica da su Hrvati katoličke vjere u Boki kotorskoj jedini narod koji kao kolektivitet baštini tu bratovštinu te se i ostali narodi različitih religija, čak ne nužno kršćanskih, na području Boke lažno prikazuju kao subaštinici tog dobra. Činjenica jest da su u prošlosti bili, a i danas jesu pojedini pripadnici drugih naroda i kršćanskih crkava članovi Bokeljske mornarice, ali su oni samo malobrojni pojedinci u udruženju koje je bilo i ostalo većinski i kao kolektivno dobro – u svojoj srži i osnovi i u praksi – hrvatsko i katoličko, a ne ni crnogorsko, ni srpsko, ni albansko, ni bošnjačko, ni pravoslavno, ni muslimansko, ni ateističko.

Po modelu tog ’postignuća’, koje su upornim i dosljednim angažmanom ostvarile prijašnje procrnogorske vlade i prosrpska vlada premijera Zdravka Krivokapića, na međunarodnoj razini verificirano je načelno redefiniranje narodne i vjerske odrednice Bokeljske mornarice. Time su osigurani preduvjeti da u idućim godinama i desetljećima pravoslavci, tj. Srbi i Crnogorci, koji danas tvore veliku većinu stanovništva u Boki, postanu većina i među članovima te udruge te joj i faktički promijene narodni, kulturni i vjerski identitet. Taj je događaj zapravo poticaj pravoslavnom stanovništvu da se u većem broju uključi u Bokeljsku mornaricu. Pospješivanju procesa promjene identiteta Bokeljske mornarice pridonosi i tendencija daljnjeg smanjenja broja i udjela Hrvata u stanovništvu Boke.

Proces institucionalne uzurpacije Bokeljske mornarice formalno je započeo 3. srpnja 2013. godine, kada joj je Rješenjem Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore utvrđen status nematerijalnog kulturnog dobra od nacionalnog značenja. U Rješenju se navodi da nevladina organizacija „Bokeljska mornarica 809“ predstavlja „simbiozu ljudskog umijeća, vještine, jezika, govora, korištenja umjetničkih i zanatskih umotvorina, izvođačkih vještina, održavanja tradicionalnih obreda vezanih za kult ličnosti, mjesto i ambijent.“

Taj opis Organizacije pokazuje da je izvorno crnogorska strana odlučila ne navesti nijedan narod i nijednu vjersku zajednicu odnosno tradiciju s područja Boke kao njezina baštinika, što zapravo nije sadržavalo ništa bitno drugo od onoga što je uvršteno u definiciju koju je, osam godina poslije toga, prihvatio UNESCO g. 2021., a u kojoj se pripadnici svih naroda i vjerskih zajednica na području zaljeva proglašuju njezinim baštinicima. Pored toga, ta definicija do te je mjere općenita da se mogla odnositi na brojna nematerijalna kulturna dobra diljem svijeta. U njoj nije naveden čak ni sv. Tripun, zaštitnik grada Kotora i Bokeljske mornarice, bez kojega ta bratovština pomoraca ne bi ni postojala, već se umjesto njega spominje kult neke neodređene ličnosti.

Na Rješenje Uprave nitko nije reagirao u roku od 15 dana do kada se protiv njega mogla izjaviti žalba. To upućuje na zaključak da je utvrđivanje statusa Mornarice kao nacionalnog nematerijalnog kulturnog dobra Crne Gore provedeno uz znanje i sudjelovanje relativno nevelika broja osoba iz redova crnogorskih vlasti i Admiralata te Upravnog odbora Bokeljske mornarice, dakle onih osoba koje su – iz određenih osobnih razloga – bile sklone takvu Rješenju.

Dakle, prvi potez crnogorske strane u ovom višegodišnjem procesu bio je razbaštinjenje Hrvata Boke putem jednoga službenog akta crnogorske države, kako bi se potom moglo pristupiti potvrđivanju tog čina i na međunarodnoj razini, tj. upisom na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Godine 2014. predsjednik Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb, Ivo Škanata, reagirao je na Rješenje crnogorske Uprave za zaštitu kulturnih dobara u ime svih hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Pula, Split, Dubrovnik) otvorenim pismom znakovita naslova: „Zaustavite samodestrukciju Bokeljske mornarice“. Pismo je bilo poslano čelnicima Bokeljske mornarice u Kotoru. U pismu je vrlo argumentirano i opsežno obrazloženo neslaganje hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice s Rješenjem crnogorske Uprave. U pismu je iskazano neslaganje i sa sadržajem teksta prijedloga novog Statuta Bokeljske mornarice u Kotoru, koji je unatoč tomu prihvaćen g. 2016., a u kojemu također nije bilo spomena ni Katoličke crkve ni Kotorske biskupije ni hrvatskog naroda.

Godine 2015. reagirao je i kotorski biskup, mons. Ilija Janjić, rekavši da sv. Tripun nije bezimena kultna ličnost, već da ima svoje ime, mjesto rođenja, mučeništva i počivališta. Hrvatske državne vlasti također su reagirale. Naime, te iste godine, na zatvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, sastali su se tadašnji ministar kulture Republike Hrvatske, Berislav Šipuš, i njegov crnogorski kolega. Na inicijativu hrvatske strane postignut je načelan dogovor o zajedničkom nominiranju tradicije bokeljskih Hrvata u Hrvatskoj i Crnoj Gori za upis na popis zaštićene nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a. Kao preduvjet za nju Hrvatska je tražila od Crne Gore da prethodno izmijeni i dopuni Rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara na način da uvrsti formulaciju kako je riječ o kulturnom dobru autohtonog hrvatskog naroda u Boki kotorskoj i da se uz pojam ’kultna ličnost’ navede ime sv. Tripuna. Crna Gora hrvatski je zahtjev odbila te je, unatoč svim pokušajima hrvatske strane da putem službe vanjskih poslova i Ministarstva kulture realizira prethodno dogovorenu zajedničku nominaciju, krenula g. 2018. u samostalnu nominaciju.

Osim hrvatske države, bokeljskih Hrvata okupljenih u bratovštinama Bokeljske mornarice u Hrvatskoj i Katoličke crkve putem Kotorske biskupije protiv uzurpacije Bokeljske mornarice bili su i legitimni predstavnici hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Godine 2017. objavljena je „Izjava hrvatskih udruga Boke kotorske“, u kojoj je sedam hrvatskih udruga, uključujući i krovnu – „Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore“, s predsjednikom Zvonimirom Dekovićem na čelu, prihvatilo inicijativu tada [i sada] jedinoga hrvatskog zastupnika u crnogorskom parlamentu, Adrijana Vuksanovića, o Bokeljskoj mornarici u kojoj stoji da hrvatski narod baštini tu organizaciju. Potpisnici su na taj način još jednom poslali inicijativu Ministarstvu kulture Crne Gore da razmotri mogućnost da se u nominaciju „uvrsti i kult sv. Tripuna i hrvatski narod koji je stvarao, održavao i do dana današnjeg je baštinik nasljeđa Bokeljske mornarice.“ Od posebne je važnosti dio teksta Obrazloženja Izjave, u kojem piše da je g. 2009. Centar za očuvanje kulture manjina u sklopu promocije tradicijske kulture manjinskih naroda u Crnoj Gori u KIC-u Budo Tomović u Podgorici, u Domu Gracije Petkovića u Tivtu i u Dvorani Centra za kulturu u Kotoru predstavio odoru bokeljskog mornara kao hrvatsku narodnu nošnju, Katedralu i Kolo sv. Tripuna kao dio kulture hrvatskog naroda u Crnoj Gori u nazočnosti predsjednika Vlade Crne Gore, predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti te predstavnika diplomatskog zbora.

Potkraj veljače 2018. neimenovani visoki predstavnik Hrvatske građanske inicijative, tada jedine hrvatske stranke u Crnoj Gori, izjavio je za TV Kotor da crnogorska Vlada i pored brojnih negodovanja hrvatskih udruženja i Katoličke crkve i dalje inzistira na nečemu što je prekrajanje povijesnih činjenica, a što za posljedicu ima oduzimanje najsnažnije identitetske prepoznatljivosti autohtonog hrvatskog naroda u Crnoj Gori te da se zbog toga izlazak iz vlasti u tom trenutku čini sasvim realnim potezom. Međutim, HGI nije ostvario tu prijetnju.

Dana 27. siječnja 2018. oglasila se je i krajevna Katolička crkva u Boki, i to „Priopćenjem Kotorske biskupije povodom rasprave o upisu Bokeljske mornarice u UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine“. U priopćenju je uz ostalo izneseno mišljenje da je Bokeljska mornarica nematerijalno i duhovno nasljeđe Crne Gore, ali ne i crnogorsko nematerijalno kulturno i duhovno nasljeđe. Pored toga, u Priopćenju se navodi i da se „…time ne osiromašuje već obogaćuje kulturna baština u Crnoj Gori. U suprotnome, sintagme poput multikulturalnost, multikonfesionalnost i multietničnost gube svoj smisao i nemaju uporište, jer ako je sve crnogorsko čemu se pozivati na njih. One onda predstavljaju samo predmet političke igre, za prikrivanje drugih ciljeva.“

Ti drugi ciljevi bili su i jesu preuzimanje cijelog hrvatskog, rimokatoličkog kulturno-povijesnog nasljeđa od crnogorske nacije odnosno države bez obzira na predznak narodno-nacionalne pripadnosti onih koji njome upravljaju. Da je tome tako potvrđuje i „Istorijski leksikon Crne Gore“ objavljen u osvit obnovljene crnogorske države. U njemu uz ostalo piše: „Danas se na teritoriji Crne Gore nalazi više od 600 pravoslavnih crkava i oko 100 rimokatoličkih bogomolja.“ (https://www.montenegrina.net/pages/pages1/religija/crkve_u_crnoj_gori_istorijski_leksikon.htm) Nasuprot toj laži stoji podatak Kotorske biskupije o broju „bogomolja“ na njezinu teritoriju koji glasi: „Broj crkava i kapela: 145 (neke od njih u ruševnom stanju)“. (https://www.kotorskabiskupija.me/biskupija/sematizam-zupa/) Hrvatski književnik i publicist, Dražen Zetić, koji je prvi ukazao na tu prijevaru u svom članku „Gdje su netragom nestale Katoličke Crkve u “Istorijskom leksikonu Crne Gore”!?“, u svom tekstu ističe da se ne smije smetnuti s uma činjenica da tu nisu predočeni podaci o broju katoličkih crkava u Barskoj nadbiskupiji, što bi značilo da je razlika u stvarnom broju katoličkih bogomolja još manja.

Dana 20. svibnja 2019. u Zagrebu je osnovana nevladina organizacija „Zajednica bokeljskih Hrvata“, među čije primarne ciljeve ulazi promicanje i zaštita njihove tradicije i kulture u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. Ta organizacija, s njezinim predsjednikom Srećkom Đuranovićem na čelu, također je neprestano upozoravala javnost na opasnost da Crna Gora otme Bokeljsku mornaricu narodu koji ju je stvarao i koji ju baštini. Pritom je i u svojim priopćenjima i u medijskim istupima pozivala hrvatske institucije na još veći angažman kako u njezinoj zaštiti, tako i u zaštiti ostalih kulturnih dobara starosjedilačkoga hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Kad je 16. prosinca 2021. crnogorska nominacija za zaštitu Bokeljske mornarice prihvaćena od UNESCO-a, Zajednica bokeljskih Hrvata obratila se je javnosti priopćenjem u kojem uz ostalo piše: „Bokeljsku mornaricu naravno nitko neće otrgnuti njenim nositeljima. Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809 će nastaviti pradjedovsku vjeru proslavama i u čast nebeskog zaštitnika sv. Tripuna, postavljanjem (balanjem) Kola sv. Tripuna. Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809 će svakako i dalje poštivati instituciju Kotorskog biskupa, a bez čijeg se blagoslova te svečanosti ne mogu upriličiti niti se kolo može plesati (balati). Stoga se pitamo, gdje je uloga Biskupa u budućim svečanostima koje će se održavati u Kotoru, na koji će se datum kolo plesati (balati) i hoće li to biti ispred katedrale sv. Tripuna?“ (https://zbh.hr/obracanje-zajednice-bokeljskih-hrvata-u-povodu-vijesti-o-prihvacanju-prijedloga-crne-gore-za-uvrstenje-bokeljske-mornarice-na-listu-unesco-nematerijalne-kulturne-bastine/)

Na kraju ovoga sažeta osvrta na Hrvate i njihovo kulturno blago u Crnoj Gori valja ukazati i na neprovođenje od Crne Gore kao međunarodnog subjekta „Sporazuma između Republike Hrvatske i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj“. Sporazum je potpisan 14. siječnja 2009. u Zagrebu, a u njegovoj preambuli piše da je sklopljen „…s namjerom osiguravanja manjinama koje žive u Republici Hrvatskoj i Crnoj Gori najviše razine pravne zaštite te očuvanje i razvitak njihovih nacionalnih identiteta….“ U prvom članku Sporazuma uz ostalo piše: „Stranke će pripadnicima manjine jamčiti i osigurati pravo na izražavanje, očuvanje i razvijanje njihova nacionalnog, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta….“

Treba napomenuti i to da crnogorska strana ne provodi odredbe iz članka 5. Sporazuma, po kojima su države potpisnice dužne s posebnom pozornošću pratiti ostvarivanje kulturnih i obrazovnih potreba pripadnika manjina i u tu svrhu „…štititi kulturna dobra materijalne i nematerijalne baštine na svom području koja su vezana uz povijest manjina, odnosno podupirati takve aktivnosti manjina“ te „prepoznavati manjinsko kulturno naslijeđe kao integralni dio nacionalnog kulturnog identiteta i podržavati upoznavanje većinske populacije s tom manjinskom kulturom.“ Nije potrebno posebno istaknuti da su crnogorski postupci upravo suprotni duhu i slovu ključnih odredaba tog Sporazuma.

6. Prodor SPC-a kao bitna čimbenika u posrbljivanju crnogorskog društva i razgradnji crnogorske države u korelaciji s dugom vladavinom Đukanovićeva DPS-a

Danas je Crna Gora uvelike sastavni dio projektiranoga „Srpskog sveta“. Prosrpske i dijelom proruske vlasti te zemlje postupaju s Crnogorcima donekle slično kako su procrnogorske vlasti postupale s Hrvatima do 2020. U Crnoj Gori i dalje ne postoji istinska snažnija građanska ili integrativna multietnička politička opcija. Politički spektar i dalje se sastoji od sada opozicijskih suverenističkih procrnogorskih te od prosrpskih stranaka uz proruske elemente, a ovim potonjima uglavnom su se, pa bilo to i samo uvjetno odnosno u ’danoj situaciji’, priklonile i stranke koje zastupaju albansku i bošnjačku manjinu. Jedino je zastupnik hrvatske manjine odbio sudjelovati u takvoj vladajućoj većini.

Iz političkih zbivanja u Crnoj Gori tijekom posljednjih pet godina razvidno je da se suverenizam ne može graditi samo na jednoj političkoj stranci i na jednoj ideološkoj opciji, tj. na (Đukanovićevu) DPS-u i ponekom satelitu DPS-a. Da bi bio stabilan, moderni crnogorski suverenizam mora biti sastavnim dijelom svih većih političkih stranaka, ideoloških opcija i etničkih pripadnosti. U suprotnomu, gubitak vlasti te jedne opcije znači ujedno i ugrožavanje crnogorskog, a ne (samo) građanskog, karaktera države, pa i opstanka same tê države na duži rok kao matično ’crnogorske’ te kao doista samostalne i suverene.

Nakon potpisivanja „Temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve“ (SPC) godine 2022. između premijera Dritana Abazovića i patrijarha srpskog Porfirija – koji stoluje u Beogradu, dakle u drugoj državi, ali to nije tretirano kao kršenje ustavnog reda odnosno unutarnjeg i međunarodnog prava – nastavljeno je jačanje SPC-a u Crnoj Gori. Ugovor je, povrh rečenoga, suprotan sekularnom ustrojstvu države zajamčenom crnogorskim ustavom te se njime priznaje pravni subjektivitet, u biti, srbijanske državne crkve šest stoljeća duži nego što ga ona ima u svojoj matičnoj državi Srbiji. Uz to, SPC je njime dobio i javnopravne ovlasti, pravo knjiženja nekretnina na eparhije SPC-a u Crnoj Gori bez dokaza o imovini i mogućnost uvođenja vjeronauka u javnim obrazovnim ustanovama. Intenzivna primjena Temeljnog ugovora sa SPC-om rezultirala je još širim prodorom ‘Crkve Srbije’ u crnogorsko društvo i u odgojno-obrazovni sustav. To samo dodatno jača organizirano svetosavlje kao bitan čimbenik u posrbljivanju crnogorskog društva te slabljenju ili razgrađivanju crnogorske nacije izvana i iznutra.

Na žalost, upravo je način vladanja DPS-a i njegovih koalicijskih partnera bio jedan od glavnih uzroka gubitka vlasti na državnoj i lokalnoj razini i nastanka sadašnje konstelacije društvenih i političkih snaga, koja traje već petu godinu. Demokratska partija socijalista, pod vodstvom Mila Đukanovića, a u manjoj mjeri i njezini koalicijski partneri, svojim su načinom vladavine do parlamentarnih izbora 2020. izravno utjecali na širenje broja nezadovoljnih birača. Politički klijentelizam i netransparentnost te zaostajanje u općem razvoju demokracije, suvremene nacionalne i opće svijesti te odgovarajućeg vrijednosnog i etičkog sustava te izbjegavanje odgovornosti za ono loše što se činilo ili toleriralo jačali su nezadovoljstvo, koje su prosrpske opcije kanalizirale većinom sebi u prilog i kapitalizirale na prijelomnim parlamentarnim izborima u kolovozu 2020.

Višedesetljetna praksa stranačkog klijentelizma i pragmatizma, s podosta nepotizma i netransparentnosti te korupcije pod egidom bivše vladajuće garniture uvelike je pridonijela razmjernom osiromašenju cjelokupnog stanovništva i urušavanju ionako slaba crnogorskog gospodarstva. Neprovođenje bilo kakvih ozbiljnih pravosudnih postupaka i nesankcioniranje sudionika očito činjenih nezakonitih radnji posebno se negativno odrazilo na biračko tijelo u Crnoj Gori te se dio birača zbog dubokog osjećaja nepravde i besperspektivnosti okrenuo protiv suverenističkog bloka. Za zadržavanje povjerenja tog dijela biračkog tijela nije bila dovoljna samo činjenica da je Crna Gora nezavisna država, a isto tako ni obećanja o napretku na putu prema punopravnom članstvu EU-a, koje tada nije bilo realno očekivati u neposrednoj budućnosti, dok se propisane reforme i primjene zajedničke pravne stečevine izbjegavalo, odgađalo ili ih se ostvarivalo puževim korakom.

Uz to, i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, suprotno željama tadašnje crnogorske vlasti, pridonio je jačanju protusuverenističkih snaga. Naime, navedenim zakonom suverenisti su prije gubitka vlasti htjeli vratiti u vlasništvo države Crne Gore crkve i ostale vjerske objekte koje je SPC zauzeo poslije detronizacije dinastije Petrović-Njegoš, srbijanske aneksije Crne Gore te ukidanja Crnogorske pravoslavne crkve po završetku Prvoga svjetskog rata. Rezultat donošenja tog zakona, krajem 2019., bio je upravo suprotan očekivanju – zato što su mnogi birači uvidjeli kako se njime, i to prekasno i bez potrebne suptilnosti kada je riječ o vjerskim pitanjima, želi prikriti slabosti dotadašnje vladavine. Osim toga, taj su netaktičan i nepromišljen potez organizirane velikosrbijanske snage uz potporu obavještajnih i drugih centara iz Beograda i iz Republike Srpske jako dobro iskoristile sebi u prilog. Tim neuspjelim pokušajem povrata imovine današnjim sljednicima Crnogorske pravoslavne crkve ojačano je (neželjeno) homogeniziranje na srpsko-pravoslavnoj platformi; on je izazvao i porast (veliko)srpskog radikalizma i susljedne poraze suverenističkog Đukanovićeva bloka na izborima, sve dok naposljetku on nije stavljen ad acta sklapanjem Temeljnog ugovora Abazovićeve Vlade sa SPC-om.

Uz ostale negativne razloge, uhićenja, istražni i sudski postupci te represija kojima se DPS-ove vlasti bijahu u prethodnom razdoblju nerijetko služile protiv članova nekadašnjega „Demokratskog fronta“ također su znatno utjecali na radikalizaciju prosrpskih odnosno protu-đukanovićevskih snaga u toj zemlji.

7. Udari na dužnosnike iz bivše vlasti DPS-a s ciljem slabljenja izgleda za suverenistički revival

Iako je, načelno, borba protiv korupcije i organiziranog kriminala pozitivna aktivnost pravosudnih vlasti svake države, antikorupcijske mjere prosrpskih vlasti u Crnoj Gori imaju svoju izrazitu antisuverenističku dimenziju i usmjerene su na uhićenja i istrage u prvom redu istaknutih članova DPS-a i njegovih koalicijskih partnera, koji su u dugom prethodnom razdoblju obnosili razne funkcije u državnim tijelima, javnim ustanovama i državnim tvrtkama. Sumnjiči ih se da su svojim protuzakonitim djelovanjem oštećivali državni proračun i štitili počinitelje koruptivnih dijela. Uhićenja, istražni postupci bez kraja i konca te brojni izrazito dugi sudski procesi bez (za sada) pravomoćnih presuda – zaslugom njihove medijske izloženosti te objavljivanja podataka o osumnjičenima i pojedinostima protuzakonitih djela koja im se stavljaju na teret – izravno su stavljeni i u funkciju ideološkog obračuna s procrnogorskim snagama.

To se čini kako bi se DPS – stranku s negativnom hipotekom stečenom tijekom višedesetljetne vladavine (a zna se da se svaka vlast kvari što duže traje!) – i njoj partnerske stranke dodatno kompromitiralo i difamiralo pred crnogorskom javnošću, a sve u cilju onemogućivanja njihova mogućeg povratka na vlast. Udarima na dužnosnike iz bivše vlasti DPS-a potkresuju se krila i slabe izgledi za suverenistički revival, budući da nijedna druga suverenistička stranka osim DPS-a, premda uvelike zaglibjeloga u bližoj i daljoj prošlosti i stvarno i uvelike kadrovski i mentalno i duhovno, nema snagu biti protutežom srpskim, prosrbijanskim, proruskim i njima bliskim strankama.

Izvješća Europske komisije o napretku Crne Gore u procesu integracije u EU navode da crnogorsko pravosuđe mora poboljšati omjer istraga i kaznenih gonjenja s jedne strane te pravomoćnih presuda s druge strane kada je u pitanju borba protiv korupcije na visokoj razini, čime neizravno potvrđuju stvarni cilj navedenih pravosudnih aktivnosti. One naime nisu u prvom redu sredstva ostvarivanja pravde, nego sredstva političkih obračuna s crnogorskim nacionalnim i multikulturnim i građanskim i jadransko-mediteranskim i proeuropskim i prozapadnim suverenizmom kao snagom održavanja i idealnim modelom za održavanje samostalne Crne Gore. Premda se to čini pod obrazinom spremnosti i odlučnosti da se ide pospješenim putem europskih integracija.

8. Što je izostalo i što se propušta činiti radi obnove političkih opcija u okviru crnogorskog suverenizma nasuprot podređivanju Crne Gore Srbiji

Izostalo je dakle stvarno pomlađivanje, pa i povlačenje iz prvih redova stranke i kao ’sivih eminencija’ onih članova koji su se kompromitirali mogućim kaznenim djelima i uzurpacijama vlasti ili ih je vrijeme pregazilo. U DPS-u i među suverenističkim snagama izostala je i pravodobna smjena naraštaja, ali i intelektualno i programsko osuvremenjivanje, tako da se socijalistička stranka modernizira i programski suverenizira, a osim nje da se stvore i druge stranke kakve općenito postoje i međusobno se povezuju u Europi. Ne može sav crnogorski suverenizam stati pod kapu na kojoj piše “partija socijalista”. Pogotovu kada “socijalizam” te stranke (u kojoj je niz ljudi natprosječno pozicioniran i imovinski ‘potkožen’, dakle “kapitalistički” u socijalnoj stratifikaciji) više zaista ne znači ništa. Postoji, doduše vrlo slaba, Liberalna stranka (također, kao i DPS, sa snažnim zadahom titoizma), ali nedostaje pučko-konzervativna, demokršćanska i stranka centra. Ne smiju se sva crnogorska jaja stavljati u jednu košaru. Takvo stanje stranačkih profilacija pridonosi neuspjesima i porazima crnogorsko-građanskoga i multikulturalnoga suverenizma. To je postalo posve očito nakon Đukanovićeva poraza na predsjedničkim izborima i njegova odlaska s (javne) crnogorske političke scene g. 2023. Od tada suverenisti, a napose DPS, nisu uspjeli iznjedriti novoga opozicijskog političkog lidera koji bi mogao biti na razini vrlo zahtjevna povijesnog trenutka u kojemu se Crna Gora nalazi.

Crnogorsko članstvo u NATO-u, pokazalo se, nije bilo supstancijalna zaprjeka jačanju koncepta i prakse „Srpskog sveta“. Ni očekivano članstvo u EU-u (koje je na dugom štapu, a i pitanje je što će se dalje događati sa samim EU-om) ne će samo po sebi osujetiti plan Beograda za političkim okupljanjem Srba u Srbiji susjednim državama i slabljenjem suverenosti ili cjelovitosti okolnih država. [Naprotiv, žurni ulazak Crne Gore pod srpskom dominacijom u EU mogao bi biti u interesu same Srbije, koja je u tom procesu zastala i stalno se koleba premišljajući se bi li – ne bi li.] Ne može se, s druge strane, isključiti ni ponovno povezivanje Srbije i Crne Gore u savez država ili pak u zajedničku federativnu (već viđeno) ili unitarnu državu, s Beogradom kao središtem ukupne vlasti. Opasnost vreba odatle što bi podređivanje Crne Gore Srbiji moglo biti prihvatljivo i najmoćnijim državama članicama EU-a, Velikoj Britaniji i SAD-u. Olakim naime i bez pravog otpora prepuštanjem ulasku Crne Gore u orbitu Srbije neke zapadne sile i centri nastoje ’kupiti’ prozapadno svrstavanje Srbije, do kojega im je i dalje jako stalo, e da Srbija ne bi ’odlepršala’ prema Rusiji i Kini. Sadašnja [rano proljeće 2025.] široka pobuna u Srbiji u znatnoj mjeri prozapadno orijentiranih skupina protiv vladavine A. Vučića i njegovih stranačkih i državnih struktura mogla bi dovesti do političkog preokreta koji bi samo na površinskoj razini išao u prilog Crnoj Gori, ali bi na dubljoj razini olakšao njezino podređivanje Srbiji u nekom novom obliku (kvazi)demokratske integracije. Problem je naime to što ni prozapadne ni neke lijeve i liberalne srpsko-srbijanske opcije nisu nipošto ’cijepljene’ protiv dvostoljetnog koncepta širenja Srbije ili ostvarivanja njezine dominacije nad okolnim državama i entitetima.

9. „…Mi u Crnoj Gori nemamo saveznika u vanjskom svijetu osim Hrvatske“

U prilog spomenutim bojaznima idu, s druge strane, i mlake reakcije i stajališta zapadnih država posljednjih godina kada su se odvijali neki ključni događaji i procesi glede crnogorskog identiteta i državnosti, poput statusa SPC-a, sastava crnogorskih vlada i regionalnog integriranja – iako jest bilo određenih, ali nedovoljnih koraka u korist očuvanja crnogorskog suverenizma. To ima svoje razloge i u strateškom položaju Srbije i njezinu značenju za Zapad, ali i u lavirajućem nacionalnom identitetu znatnog dijela pravoslavnog, iako zapravo uvelike vjerski-folklornog, donekle mitiziranoga, a zapravo dubinski ateiziranog stanovništva Crne Gore, koje se izričito ili potiho odlučuje za prosrpsku političku opciju, unatoč tomu što je u pretežnoj mjeri zadržalo crnogorski etnonim.

Osim toga, valja imati u vidu da su zapadne države u gotovo svim presudnim događajima na području dviju bivših Jugoslavija, pa i od raspada ove posljednje do danas, što aktivnim djelovanjem, što svojom pasivnošću zapravo radile u korist primarno (veliko)srbijanskih interesa pod plaštem neke vrste neojugoslavenskog odnosno ’zapadnobalkanskog’ povezivanja ili integriranja. Taj obrazac ponašanja može se očekivati i ubuduće jer kod velikih sila postoje ukorijenjene i žilave geopolitičke konstante. Zapad nije nikada posve odustao od ideje o Srbiji kao prozapadno orijentiranoj državi, zato što u njoj i dalje vidi „Pijemont“ odnosno najjaču silu iliti hegemona na tzv. Zapadnom Balkanu, točnije: na većem ili manjem području bivše Jugoslavije. A tada bi i Crna Gora (i ne samo ona) pala kao zrela kruška u ruke opet stožernoj Srbiji.

Jačanje crnogorskog i hrvatskog suverenizma kao suradničkih i komplementarnih – i razvijanje njihova partnerstva na osnovama za koje su (samo) neke ključne pretpostavke opisane u ovom tekstu – moglo bi se pokazati kao presudno za budućnost Crne Gore, kako u smislu njezina održanja, tako i u smislu njezina samopotvrđivanja te jačeg integriranja u europski i općenito zapadni politički, ekonomski, sigurnosni i kulturološki prostor.

Dorecimo stoga i potkrijepimo ovaj prilog promišljanju crnogorskog stanja i perspektiva riječima crnogorskog domoljuba i književnika liberalne orijentacije, Milorada Popovića: „…Mi u Crnoj Gori nemamo saveznika u vanjskom svijetu osim Hrvatske. Ona nas najbolje poznaje, razumije situaciju u Crnoj Gori i Zagreb tu može dosta pomoći u širem europskom kontekstu. Hrvatska bi vlada stoga mogla prenijeti u europske glavne gradove što se zapravo događa u Crnoj Gori jer smo mi nemoćni oduprijeti se ovoj okupaciji. (’Crna Gora postala je srbijanskom kolonijom’, Vijenac 786, 25. travnja 2024.)“

Takav pristup može se i treba pozdraviti – ali uz uvažavanje i hrvatskih očekivanja, a ne samo crnogorskih očekivanja i potreba, te uz određenu kulturološku nadogradnju, pa i stanovitu rekristijanizaciju crnogorstva u duhu i u praksi kao conditio sine qua non! U nadi da će neka obnovljena i nanovo profilirana, suvremenom svijetu dorasla suverenistička crnogorska i u sebi pluralna garnitura (a ne samo jedna stranka poput povijesno poraženog DPS-a) u opoziciji, a onda jednog dana i na vlasti znati cijeniti i dosadašnje i buduće hrvatske napore i pomoć Crnoj Gori i crnogorskom narodu. Te da će iskreno i bez skučenih kalkulacija, odbacujući prijašnje stereotipe i predrasude revidirati svoja stajališta spram povijesti i baštine, a u sadašnjosti, uz ostalo što se ovdje ne razmatra, maksimalno štititi preostale Hrvate na svom teritoriju, obnavljajući na istinoljubivosti i primjerenom poštovanju odnose s hrvatskim narodom i s Hrvatskom kao susjednom državom. Od koje ta garnitura može pod uvjetom pozitivnog pristupa dobiti i kvalitetnu potporu i suradnju, pa i ’transfuziju’ potrebnu da prebrodi sadašnje nevolje i nedostatnosti, i s kojom može eventualno ostvariti i neku vrstu posebnih odnosa. A sve to s ciljem da se u Crnoj Gori preokrene akutni trend nacionalnoga političkog (samo)rastakanja i samoodricanja u trend suvremenoga, i u najboljim zapadnim tradicijama, političkog odnosno nacionalnog (samo)određenjivanja i samopotvrđivanja.

Naslovnica: Dritan Abazović, prijašnji predsjednik crnogorske vlade, i Andrej Plenković, predsjednik hrvatske vlade, koji je u svojim mandatima imao na crnogorskoj strani nekoliko personalno, stranački i politički vrlo različitih pandana

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo