D. Pešorda: Lelek tifusara

Cvilež rastrojene kumrovčadi

Naslušah se i načitah ovih dana cvileža, režanja, urlikanja i jaukanja rastrojene kumrovčadi, razjarenih ajngemahtec-purgera grmečko-kozaračkog podrijetla i ono nešto domaćih pokondirenih tikava koje se za njima kotrljaju jer misle da je to napredno i da ih legitimira kao urbane, prosvijetljene, kao one koji su na pravoj strani povijesti. Od duševnih bolova, koje im je zadao Thompson svojim koncertom, još dugo se ne će oporaviti. Potrgaše se trudeći se da ga ocrne, da umanje činjenicu da je na njegov koncert došlo više od pola milijuna ljudi i da je taj veličanstveni spektakl protekao u najboljem redu. Kao što Thompsonovi koncerti inače protječu. Posebno se u tom smislu istaknuo Index.hr. Bio je o višednevni festival nepatvorene mržnje. Pristup ovoj temi na tom portalu vidljiv je iz gotovo svakog naslova (npr. Kolone ljudi odlaze s Hipodroma, vozila Hitne pomoći probijaju se kroz rulju), o komentarima čitatelja tog internetskog tabloida da i ne govorimo.

U analizi Thompsonova opusa okušali su se brojni hrvatski ljevičari, iza čijeg paradnog ljevičarstva uglavnom stoji tvrdokorno jugoslavenstvo. Tako Katarina Peović u pjesmi Reci, brate moj (za koju su usput budi rečeno tekst napisali Nikša Bratoš i Miroslav Škoro) suspektnom nalazi sintagmu ”gusta magla”, Pukni puško podsjeća je na ustašku budnicu Puška puca, pjesma Geni kameni ne samo da je rasistička, po Kati, nego i loše govori o četrdeset petoj kada su pobijedili Katini i Kekinovi, a to što je poubijano nekoliko stotina tisuća Hrvata na Križnom putu – šo je to prema socijalnom skoku njihovih predaka iz opanaka u cokule!? Peovićki smeta i pjesma Lijepa li si jer se u njoj spominje Herceg-Bosna, a ona u tomu odmah vidi aluziju na granice NDH s jedne strane te ”umjetnu državu koja je težila uspostaviti hrvatsku teritorijalnu jedinicu u BiH” s druge strane. To što ne može biti istodobno i jedno i drugo, Kati upućenoj dijalektičarki ne predstavlja nikakav problem. Bosnu i Hercegovinu su Herceg-Bosnom zvali A. G. Matoš i Musa Ćazim Ćatić, a Federacija BiH konstituirana je sporazumom Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Republike Bosne i Hercegovine, no Peovićku istina ionako ne interesira.

Glazbeni kritičar Ilko Čulić s druge strane pokušava otkriti čiji je Thompson projekt – HDZ-a, mafije ili Crkve? HDZ, rezonira Ilko, ”to nikad nije radio na taj način”; mafija je sklonija cajkama; dakle – mora biti Crkva. Ova dva pokušaja analize Thompsonova opusa i njegove karijere pripadaju među pristojnije, jer pokušavaju za svoje nebulozne optužbe pronaći nekakve dokaze, makar nevaljane. Mnogi se, međutim, nikakvim dokazivanjima ne zamaraju. Tako Davor Krile iz Slobodne Dalmacije govori o ”tupsonizacije novih generacija”, a Ivan Violić – nekoć pod drugim imenom pisac ulagivačkih pisamaca koja su počinjala s ”Dragi Ivo”, premda se ispostavilo da Ivo nije Ivo, nego Viktor, ali to je jedna druga i vrlo zapetljana priča – tvrdi da će ”Plenković će ostati upamćen kao čovjek koji je legalizirao ustaštvo i razorio društvo”, valjda zbog toga što nekako nije spriječio Thompsona da održi tako trijumfalan koncert. Jadničak, zapravo izgara od čežnje da započne pisamce s ”Dragi Andrej…”, ali prošla su ta vremena.

No, ništa su korifeji lijeve zlomisli – jer misli tu nema – u Hrvatskoj naspram ”sitne boranije”, da se poslužim izrazom koji dobro razumiju, iz te skupine, koji badava ili za legendarni ”sendvič” natmureni za tipkovnicom jurišaju na mrske ”fašiste”, uglavnom sve Hrvate koji ne prihvaćaju politiku umjerenog hrvatstva u granicama jugoslavenstva. Oni do besvijesti mogu ponavljati iste stoput opovrgnute laži, budalaste dosjetke, bljuvati mržnju prema konkretnim ljudima u ime sveopće ljubavi itd. Ne treba zaboraviti ni političke stranke poput SDP-a i Možemo, čije su reakcije začuđujuće sliče reakcijama srpskih medija i političara. To je, da se razumijemo, ona vrsta čuđenja koja nas odavno više ne začuđuje, mogli bismo reći – retoričko čuđenje. Ipak, ima i nešto korisno u tom leleku tifusara, svakom ovakvom prigodom kao što je Thompsonov koncert ili međunarodni uspjeh nogometne reprezentacije oni se očituju i pokažu tko su, ne može njihova zmijska narav odoljeti netom izleglim svračićima.

U tom smislu posebno su efikasni stihovi Thompsonovih pjesama. Po tomu se, ne obazirući se na književnoteorijske finese, može zaključiti da je on bez premca najveći živući ”primijenjeni pjesnik” u Hrvatskoj. Navest ću samo jedan kratki primjer iz pjesme Neka nitko ne dira u moj mali dio svemira: Eh, što im se povampire lica/ Kad se vije naša šahovnica Sveta zastava. Tu je u dva epska deseterca, po svemu nalik na obični gangaški distih ili bećarac, i završnim petercem daje precizna dijagnoza cijele jedne društvene skupine s jedne strane i podcrtava svetost zastave s druge strane. Zastava je tu i lakmus papir i svetinja istodobno. Desetke mojih kolumni i kolumni nekih meni dragih autora u spoznajnom i izražajnom smislu mogu zamijeniti ova tri Perkovićeva stiha. U njima se zrcali središnji problem hrvatskog društva, duboka raspolućenost, kao i uzrok te raspolućenosti, a i jedini lijek: dosljedno ustrajavanje ne svetosti zastave. Oni kojima smeta hrvatska zastava, kojim god poljem grb započinjao, morat će se prilagoditi.

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo