Nataša Božinović: Neoilirizam ili Srboilirizam, na rubu znanosti, unutar, ili daleko od ruba?

Krešimir Mišak voditelj emisije Na rubu znanosti regionalna je zvijezda. U Srbiji ga obožavaju jer oni su obožavatelji znanosti na rubu. Istina, u većem dijelu povijesne znanosti i rub im je nedostižan. Dušu je Krešo, htio ne htio,  dao za kojekakve  redikule u službi, neposredno ili posredno, srbijanskih službi. Krešu, osim što pokatkad gledam u njegovoj emisiji, pogledala sam i uživo u kazališnoj predstavi  Pizza s Krešom. Svoju je ulogu, zajedno s glumcem Robertom Kurbašom, odradio odlično. Naravno, to ne znači da se treba posvetiti više glumi negoli svojemu odličnom vođenju emisije i pisanju knjiga. Ali, neke goste valjalo bi preskočiti. 

Primjerice, već su mu se zaredala  dvojica  Jugoslavenčina: Vinko Klarić i Domagoj Nikolić. Jedan polupismen, drugi pismen. Jedan manje svjestan u što dipli, drugi više. Katkad zajedno, katkad odvojeno, propagiraju Jugoslavenski(velikosrpski), nacionalizam koji oni kamufliraju u Ilirizam. Ne izvori, nego zapisi sumnjivih autora ili interpretacije povijesnih kroničara tamo gdje dvojbi pokatkad i ima, pa time i neznanstvenih interpretacija svojstvenih brisačima hrvatskoga naroda,  podloga su za redikulozne tipove koji doživljavaju orgazme pri pomisli da su Hrvati neka komponenta srpskoga naroda.  Naravno, neće vam Nikolić, a još manje Klarić , baš na HTVu reći otvoreno da smo srpska komponenta, nego da smo svi zajedno Iliri koji ustvari bijahu Slaveni. Ali ono što neće na HTV-u, to će na srbijanskim podcastima.

Tamo je Nikolić koji je ipak vjerniji jugoslavenskoj ideji od ovog drugog kolege mu(tako mi se čini), jednom prilikom podatno uskliknuo: „Srbi i Hrvati, jedan su narod!“.  Ako dobro poznajemo beogradsku politiku, ona se neće baviti nekakvim Ilirima, njima je dobro došao svatko tko briše hrvatsko ime na bilo koji način. Svaku će našu naperlitanu kokoš koja ode tamo, bez da su izbirljivi, povaliti dok si reko seks.  Od lepe Sevke do ružnoga Tomića. Evo im sad i Domagoja Nikolića! Dobro, nije sad, svrstao se on i ranije u red velikosrpskih radodajki. Malo ih ima, ali puno kokodaču, pa izgleda da ih je više. Netko im i plaća za to.

Ako uz beogradsku, uzmemo u obzir i zagrebačku politiku, ovo se kokodakanje događa,  u najblažu ruku uz ignoranciju naših odgovornih struktura, ako ne i sponzorstvo. Zapravo, većinom je to sponzorstvo, a što je vrlo tužno s aspekta pripadnika hrvatske komponente koja se briše u svim mogućim zajedničkim čorbama. I kao komponenta, a gdje neće ako se, samo i sramežljivo pojavljuje zasebno.

Poslušate li dvojac kod Kreše, osjetit ćete  poznatu hrvatsku, oikofobičnu iskompleksiranu notu u njihovu izričaju.  Ako se hrvatsko ime i spomene, to je ona vrsta spominjanja kao kod svih više-manje  velikosrpskih radodajki. To je vazda kontekst poništavanja i pomalo ruganja s hrvatskim ponosom. To je rušenje kanona starije hrvatske povijesti kojega čak nisu dirali ni  komunjare iz doba SFRJ.

Krešo je sramežljivo spomenuo hrvatski toponim u Ukrajini, no to nije dalo uobičajeni odjek kod dvojice kvazirisrčera   jer oni su inverzijski  naštimani.  Nismo došli od tamo, nego od ovamo tamo, jer smo ovdje kao ilirski Slaveni vazda bili na vekovno svojemu.  Ajde de,  neko poigravanje time da je njima kojim slučajem cilj Velika Hrvatska, ali nije. Imalo bi smisla takve vrste kvazirisrčerstvo kao što kod srpskih kolega im, ima smisla velikosrpstvo, jer su  Srbi. Ali da i hrvatski i srbijanski kvazirisrčeri imaju iste hipoteze i isti cilj, velikosrpsku hegemoniju, skromno mislim da takva analogna primjera u svijetu nećete naći.

Kao kakav Aleksandar Makedonski iz ludnice, Nikolić će za sebe pompozno reći: „Živim sretno u mom divnom narodu bez granica“. I tako dati svoj skromni prinos granici Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Nikoliću, posebno njemu,  i najpoznatiji stari povijesni kroničari kojih se uobičajeno citira u korist hrvatske opstojnosti, inverzijskom metodom,  služe za negiranje hrvatske opstojnosti. Zbroj svojih, velikosrpstvu korisnih interpretacija, Klarić i Nikolić, skupili su u knjigu: „Tamo gdje se skupljaju orlovi“.   S obzirom da je evidentno da su si dali truda da daju kredibilitet svojoj hipotezi da smo svi s ovih prostora potomci Ilira i jedan narod, moram priznati teško mi je dočarati riječima, iz odgledane emisije,  iskričavi vatromet  nesuvislosti.  Taj opsesivno kompulzivni poremećaj  samouništenja treba jednostavno ukloniti iz svih društvenih akcija, a ne davati mu značajnog medijskog prostora.  Ni jedan euro, a prije ni jedna kuna nije smjela, niti smije više biti dotirana za takve sramotne ciljeve. Ni za knjigu, a kamoli gostovanja na javnoj hrvatskoj televiziji. Prirodno obitavalište su im srbijanski podcasti. I na tomu trebaju i ostati.

ŠIZ-ike s institucionalnom pozadinom

Ako je guglanje pouzdano,  Klarić je nogometaš, a Nikolić politolog.  Politički je nauk, vidim kakav, završio u Londonu. Istu školu završava i George Soros. U Velikoj Britaniji je još od jugoslavenske vlade u egzilu, uvijek bila jaka i dobro prihvaćena jugoslavenska ideja nauštrb Hrvatskoj.  Je li  Nikolić, zvani Domagoj, u GB programiran u Srbogoj, Bog će ga znati.  A možda je, slično  Mengelovih  94 dječaka iz Brazila, jedan od 94 isprdka kojima pape nije Hitler nego George Soros. Da ne hodam po rubu znanosti, nastavljam s činjenicama: U GB  je još jedan isprdak  dobio europskoga Pulitzera. Boris Dežulović. U GB je najpoznatiji hrvatski pedagog srpskih korijena, isto Boris, samo Jokić, također učio škole.  Jokić je od GB preko Petoga dana izrastao u ikonu hrvatske pedagogije.

Hoću reći, može nam u Vladi biti bilo koji ministar obrazovanja, lijevi, desni, šareni, Boro Jokić mu kroji obrazovanje hrvatske djece. Nedavno je kreirao odg-obr program zvučnoga naziva ŠIZ.  Zvuči kao da ima nakanu utuvljivati she-they idiotariju i vjerojatno i ima, iako znači: Škola i zajednica. A ŠIZ okuplja par crvenih županija na čelu sa Zagrebačkom. To je fakultativni predmet koji, kako to već ide s demagozima na čelu,  utuvljuje ponos đacima za stvari koje nemaju veze s ponosom i tako ih se odhrvaćuje po istome principu kvazirisrčera Klarića i Nikolića,  udaljavanjem od ruba znanosti. Inverzivnim metodama, s ciljem isključivanja svih pravih društvenih humanističkih, kršćanskih, obiteljskih i nacionalnih vrijednosti.

Tako da  naizgled bezazleni kvazirisrčeri  imaju svoju snažnu institucionalnu pozadinu u obrazovanju koje nas udaljava od vlastita identiteta i priprema mlade generacije ponovo za ulazak u neku novu zajedničku državu. Što je protivno Ustavu. Ali, jednostavno su nepokolebljivi i uporni. Direktno, indirektno uvijek bombarduju. Vječno u oikofobičnoj potrazi za bilo kojom vrstom izraza koja se predstavlja  građanskijom, modernijom, rokerskijom, mladenačkijom, uključivijom…  Upakirano, prije u SFRJ jugoslavenstvo, pa sad: u region, Balkan, zajednički jezik i prostor, i na koncu, do vraga i bestraga, ne bi bili dostojni velikoga Jovana Deretića da ne uključe još i paket pretkršćanskoga posrbljenog Ilirstva. A zapravo im je jedina uključivost:  uključivanje  u beogradski politički  program: brisanje hrvatske nacije u korist Velike Srbije.

Da sve ovo pišem o kvazirisrčerima, a da nema Jakovine, Markovine, Klasića, Goldsteina, Deana Jovića, Borisa Jokića koji su sveprisutni, ne samo u medijima gdje obitava ostatak velikosrpskih radodajki, nego, što je još stravičnije, u hrvatskim obrazovnim institucijama, trebala bih, ko tigar iz basne, od lava dobiti kaznu pet godina šutnje, a magarci kvazirisrčerski nek’ dalje slobodno njaču da je trava plava. U ovome slučaju nema pandana lavu koji će mi reći: ti si u pravu, trava je zelena, ali kaznu zaslužuješ zbog ulaženja u raspravu s magarcima.

Pol Pot je ubijao ljude koji su nosili naočale jer su mu djelovali intelektualno opasno po njegovu ideologiju. Sretni smo, demokracija je. Demokratskim verzijama Pol Pota, u interesu je da  što više ljudi nosi i kupuje naočale. Tržište je, zahvaljujući medijskoj umreženosti pogolemo, naočale se prodaju u svim bojama. Ako kupite s plavim staklima, trava postaje plava, ako sa šarenima, državna zastava postaje zastava duginih boja i tako redom. Da nije tako, pa ne bi nam tri magarca zajedno dobila pet predsjedničkih mandata!!!

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo